Isusova mala braća
priredio mali brat Stanko, Zagreb 2015.
Redovničku Zajednicu ‘Isusova mala Braća’ osnovao je g. 1933. u Alžiru o. René Voillaume. Njihov je cilj nasljedovanje života Isusa iz Nazareta. Žele provoditi kontemplativni život koji nije odvojen od svijeta nego se odvija u uvjetima koji inače označavaju svakidašnji život običnih ljudi. Zajednice Isusove male braće raspršene su po svim kontinentima osim Australije. Jedna od njih je zajednica u Zagrebu. Njihov ‘duhovni otac’ je francuski vojnik/obraćenik Charles de Foucauld. Crkva šalje Isusovu malu braću u svijet, među ljude ne zato da bi bili njihovi pastiri ili vođe, nego jednostavno zato da bi bili njihova braća. To znači da žele djelovati zajedno s ljudima više nego ‘za njih’.
Njihovo zvanje: postati braća svakom čovjeku, životom svjedočiti da je istinita riječ Božja izrečena po proroku Izaiji: “Dragocjen(a) si u mojim očima, ljubim te.”
Stopama Isusa iz Nazareta
U evanđelju po Ivanu (Iv 1, 46) Natanael začuđeno pita: “Iz Nazareta da može doći nešto dobro?” “Dođi i vidi!”
Činjenica da ja Isus glavninu svoga zemaljskoga života proveo kao ‘radnik’ u Nazaretu, potpuno je očarala Ch. de Faucaulda i bitno obilježila njegov duhovni put. Duboko je osjećao da to ne može biti puka slučajnost nego da nam se u tome otkriva sam Bog: što On jest sam u sebi i što je On za nas. Svojim utjelovljenjem i otkupljenjem Isus je postao naš brat, a nas poziva da hodamo za njim te nastojimo živjeti kao što je on živio. Riječima “Ovo činite meni na spomen” nije mišljeno tek slavljenje euharistije nego smo preko njih takoder – možda i prvenstveno – pozvani da nahranjeni euharistijskim kruhom, provodimo život sličan Isusovu životu, a to jest život za druge! Taj vid Isusova života u samom je središtu duhovnosti Isusove male braće. Zato bismo njihov životni ideal mogli izreći riječju ‘brat, braća’.
Žele naime postati:
– braća svome ‘ljubljenome bratu i Gospodinu’;
– braća svojoj redovničkoj subraći;
– braća onima s kojima žive i rade.
Prijateljstvo s Bogom
“Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca…” (Iv 3,16)
Isusova mala braća, nazočna u tom svijetu, tražitelji su Boga koji je Ljubav. Njihova su bratstva zajednice molitve. Moliti znači razgovarati s Bogom otvorena srca, ustrajno tražiti Njegovo lice te Ga prihvatiti u svoj život i dopustiti mu da nas preobrazi; biti pozoran na Božji naum o čovjeku, živjeti u iščekivanju.
“Vrijeme pustinje” je za malu braću sredstvo u tom nastojanju: vrijeme sabranosti u tišini i samoći, vrijeme posvećeno samo Njemu.
Euharistija je sažetak njihove vjere. Ona ima sasvim psebno mjesto u njihovu životu. Svako bratstvo ima i kapelicu s Presvetim. U njoj provode vrijeme molitve, osobne i zajedničke. Ta Isusova nazočnost u njihovim bratstvima usko je povezana s njihovom nazočnošću među ljudima, nadahnjuje je i osmišljuje.
Prijateljstvo s ljudima
Braća žive u malim zajednicama nazvanim ‘bratstva’.
Biti nekome brat znači uvažavati ga, poštivati, posvetiti mu dovoljno vremena: na poslu, u naselju, doma u zajednici. Isusova mala braća nastoje da to vrijeme posvećeno drugima postane i susret s Bogom. S Bogom koga nitko ne bi mogao vidjeti da nam se sâm nije očitovao: u Isusu, Bog nam dopušta da ga vidimo, da osjećamo Njegovu prisutnost, i to usred sive svakodnevice.
Apostoli, svjedoci Isusova života i smrti rekoše: “Vidjesmo njegovu slavu”. I jesu. Vidjeli su njegova čudesa, neki od njih su bili svjedoci njegova preoraženja na gori… ali najviše su vidjeli čovjeka nalik na ostale ljude koji je na kraju završio sramotnom smrću na križu u društvu razbojnikâ. Nakon Uskrsnuća, trebala su im opetovana Isusova ukazanja, a na kraju i dolazak Duha da bi konačno stvarno povjerovali da je Isus živ i da je s njima.
Tako i cijelo evanđelje vodi Isusovu malu braću i postepeno im otvara oči te izoštrava pogled, sve dok ne prepoznaju Boga i Njegove Slave u iznakaženom čovjeku na križu i u onima koje patnja sjedinjuje s križem Kristovim.
