Homilija na Euharistiji zahvale za beatifikaciju malog brata Karla u zagrebačkoj katedrali
01. 12. 2005.
Vlado Košić, zagrebački pomoćni biskup
Draga braćo i sestre! Najradije bih vas sve nazvao: draga mala braćo i sestre! I najradije bih kada biste i vi mene tako zvali. Naime, danas ovom Euharistijom zahvaljujemo Bogu osobito zbog malog brata Karla, koji je 13. studenog ove godine proglašen blaženim i tako uzvišen kao primjer za nasljedovanje nama, današnjim kršćanima koji smo pozvani ostvariti svoj poziv u koji nas je Gospodin pozvao. Mogu odmah reći kako nam je lik malog brata Karla, sada blaženog brata Karla, veoma drag – što mu i samo ime govori: francusko ime Charles u hrvatskom prijevodu je Drago!
Volio bih vas, draga braćo i sestre, provesti kroz ovo razmišljanje o blaženom bratu Karlu, govoreći o onome što je njemu bilo najvažnije, a što je i nama danas silno potrebno. Najprije, to je ljubav. Zatim, to je Božja nježnost i milosrđe. Nadalje, Euharistija od koje je on živio, te na kraju mučeništvo čime je do kraja svoj život predao Isusu. Sve su to naime teme, dapače, izvori od kojih i mi trebamo danas živjeti svoju vjeru prema Kristu Gospodinu.
Euharistijska duhovnost brata Karla
„Sveta Euharistija, to je Isus, to je cijeli Isus! – Ti si čitav, Ti si živ u sv. Euharistiji, moj ljubljeni Isuse, potpuno kao u kući svete Obitelji u Nazaretu… To je pravi ‘Emanuel’, pravi ‘Bog s nama’.“ Brat Karlo mnogo je čitao tekstove sv. Ivana Zlatoustog, tako je za njega Euharistija „kruh svagdanji“, te veli: „U sv. pričesti Bog ulazi u nas na tjelesni način: mi svojim usnama dodirujemo tijelo našega Gospodina, kao što su ga dodirivale Marijine usne.“ Mali brat Karlo želio je neprestano živjeti s Gospodinom, i zato mu se satima klanjao, dapače bio neprestano, danju i noću u prisutnosti Presv. Sakramenta, živeći u Isusovoj blizini poput Marije i Josipa u svetoj nazaretskoj kući. To je zapravo sav sadržaj njegova gotovo 20-godišnjeg života u saharskoj pustinji. Nismo li i mi u pustinji? Nije li i naš svijet i život danas jedna velika osama? Ali što osama! Baš tu pozvani smo živjeti zajedno s Isusom. To nam daje baš Euharistija, „pretvarajući svojom neprestanom prisutnošću mrak našega života u divno svjetlo“, kako je govorio brat Karlo.
Brat Karlo – mučenik
Samo bih jednu riječ rekao o mučeništvu brata Karla. Mene silno podsjeća na mučeničku smrt koju je ove godine doživio brat Roger, utemeljitelj zajednice Taize u Francuskoj. Obojica Božji ljudi, ljudi dijaloga, obojica veliki molitelji i obojica ubijeni. Kao slučajno, nesretno, kao usput. Pa ipak – svjedoci ljubavi koja je, kao što smo čuli u Evanđelju: „najveća kad se život polaže za prijatelje“. Živjeti i umrijeti za Krista, nije li to ljubav? Zapravo, smrti nema za onoga koji voli. Zato je i brat Karlo svjedok života. Često je razmišljao o smrti, i to baš mučeničkoj smrti. Htio je tako pokazati svoju ljubav. I Gospodin je tako očito htio da on položi život, ne da mu se oduzme, nego da ga on sam dragovoljno preda. Blaženi mali brate Karlo, nauči i nas svoj život darivati za Krista i braću!
Svetac s ljudskim licem
Mons. Claude Rault, biskup u Laghouatu – iz alžirske Sahare napisao je i ovo: „Charles de Foucauld nije bio ‘savršen’ čovjek, daleko od toga. Prisjetimo se njegovih mladenačkih budalaština i njegovih krivih koraka u zrelo doba kad je već bio obraćen. A što ako on svetosti pridaje ljudskije, čak krhkije lice? Svejedno, temelji toga čovjeka, njegovi radikalni odabiri za službu Bogu i svom ‘Ljubljenom Isusu’, njegova briga da dođe najudaljenijima i najsiromašnijima, sati koje je provodio u molitvi adoracije, dani kada je svaku osobu primao kao ‘brata’, njegovo duhovno lutanje u potrazi za vlastitim zvanjem, i toliki drugi vidovi njegove osobnosti čine nam ga bliskim i dostupnim. Konačno jedan svetac po našoj mjeri… Blaženi Charles, brat Karlo, koji kroz svoje tapkanje u mraku, svoju žeđ za samoćom i za odnosima, svojom velikom ljubavlju za Boga i za bližnjega, pokazuje još i danas put sveopćeg bratstva!“
Blaženi brat Karlo napisao je 18.07.1899. svom duhovnom ocu Huvelinu: „Puno više dobra činimo onim što jesmo, nego onim što govorimo: činimo dobro kad smo Božji, kada pripadamo Njemu!“ Neka tako – po primjeru i zagovoru blaženog brata Karla – bude i s nama. Amen.