«Jedino što sam željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“
m.s. Magdalena
Dragi naši prijatelj!
Za naše Bratstvo prošla godina bila je u znaku sedamdesete obljetnice osnutka. Tom prigodom u Rimu (Tre Fontane), 08. rujna bilo je mnoštvo malih sestara, osobito najmlađih (postulantice i novakinje). Mala sestra Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, u pripravi za jubilej pisala nam je: «Želimo zahvaliti Bogu za dar Bratstva, što sudjelujemo u djelu spasenja u konkretnom trenutku čovječanstva. Sa svima vama – mladima i onima koje su ostale mlade u srcu – želimo Bogu povjeriti budućnost Bratstva. Ne možemo budućnost predviđati, ali možemo ju omogućiti ako se predamo svim bićem za ljubav o kojoj govori m.s. Magdalena.« Na stranicama koje slijede nešto slika približit će vam našu radost!
Drago nam je da su u Vijestima ovaj put s nama i naša mala braća, iskustva njihova života u Indiji, Maroku, Kamerunu i pismo malog brata Marka bratu Karlu!
U posljednjim Vijestima pisale smo vam o želji i pozivu m.s. Gertrud Veronike svakoj od nas iščitavati put vjere u euharistijsko otajstvo. Nešto od toga blaga dijelimo s vama….
Kao i uvijek donosimo i našu svakodnevicu sa svih strana svijeta: Sveta Zemlja, Španjolska, Mađarska, Peru, Indija… Uz franjevački jubilej od prošle godine tu je i tekst o sv. Franji i bratu Karlu.
Svakih šest godina snažan trenutak Bratstva je održavanje generalnog kapitula u Rimu. On će se održati iduće godine 08. rujna na temu: «Nadati se danas u svijetu». Sve naše zajednice su u hodu. Ovo vrijeme pripreme je i vrijeme obraćenja kako bismo živjele s ljubavlju poslanje koje nam je povjereno. «Puno naših bratstava živi u sredinama gdje su sukobi za koje ne vidimo izlaza, situacije nepravdi, gubitak smisla. I samo Bratstvo živi veliku nesigurnost. Naša realnost vodi nas Betlehemu: ‘biti tu slabi, nemoćni’, svjesne da snaga dolazi od Boga, u želji da On nastanjuje naše krhkosti i preobrazi ih u ljubav i nježnost prema Njemu i svima, osobito siromašnima, slabima… Betlehem nije ukras nego temelj našega života. Iznova otkrijmo snagu Betlehema.»
Isusove i vaše male sestre
SVETA ZEMLJA – JERUZALEM
mala sestra Lucile Marcelle
Stari grad Jeruzalem sazdan je od četiri palestinske četvrti (kršćanske, muslimanske, armenske i mješovite četvrti gdje smo mi) i jedne židovske. Jeruzalem je jako obilježen prošlošću i raznim osjećajima, i to kod svih stanovnika, svakog vjernika ove zemlje i cijeloga svijeta. Tijekom muslimanskih, židovskih i kršćanskih blagdana puno je hodočasnika. Ulice su pune ljudi. Isto je tako petkom i subotom u ulicama prema džamiji i Zidu plača. U ulici Via dolorosa gdje mi stanujemo grupe hodočasnika iz svih zemalja neprestano mole križni put. U danima židovskih i muslimanskih blagdana, kao i petkom u Ramazanu i posebnim danima palestinske i izraelske povijesti, vojska i policija su posvuda, u velikom broju. Dani su to velikih napetosti za sve.
Ta velika raznolikost u odijevanju poziva nas na poštovanje različitosti drugoga i prihvaćanje univerzalnosti. Pozvane smo svima otvoriti naša srca, njegovati susret pogledom, osmijehom, riječima, bilo na ulici, bilo u posjetima ili na poslu. M. s. Helene Odile posjećuje starije osobe. U radionicu dolaze ljudi iz svih zemalja, kao i prijatelji Palestinci, Izraelci, osobito vodiči. Tu se svi sjećaju Veronikine geste. M. s. Jeanne, prilikom osnivanja našega bratstva, napisala je ove riječi: “ Kao i Gospodin na putu prema Golgoti svi imaju pravo na svom putu naići na osobu koja će prihvatiti da se izloži s njima i za njih. Osoba koja će vjerovati u stvarnost Božjeg lica u njima uprkos svemu što ih možda izobličuje.“
Male sestre Helene Odile i Rosa Luise žive u Jeruzalemu više od 30 godina. Vole biti tu. „Kad sam bio dijete, uvijek sam te viđao u radionici. A i danas nakon tolikih godina što sam ja u Belgiji ti si još tu. Izdrži!“ Ove riječi jednog mladog emigranta upućene m.s. Rosi Luisi ohrabrile su nas u vjernosti suživotu, pažljivom slušanju, prisutnosti i supatnji s palestinskim narodom.
Ipak, napetosti, neprijateljstva, svađe, nepravde, ponižavanja, podjele u Crkvi kojima smo svjedoci, uzrokuju u nama patnju, bol, tugu, a koji put i nasilje. Tako jasno vidimo svoju slabost, grijeh, nemoć. Poziv je to k obraćenju. Vodi nas posredničkoj molitvi koju povezujemo s prinosom našeg života za stanovnike Jeruzalema, Svete zemlje, za sve male sestre i za sav svijet.
U Jeruzalemu možemo iskusiti i radost prijateljstva, uzajamnog povjerenja, i s kršćanima i s muslimanima. Raduje nas vidjeti osobe koje traže i nalaze putove života. To nam pomaže da izdržimo, kao i naš zajednički život s njegovim teškoćama. Vjerujemo da je Bog prisutan. Danas živimo od otajstva Križa i Uskrsnuća u Jeruzalemu. To nas drži. Uskrli Isus nam kaže: „Pobijedio sam svijet“. On nas čuva u nadi.
Patrijarh Michel Sabbah, pred odlazak u mirovinu, pisao je u svome posljednjem pastoralnom pismu: „Jeruzalem, grad otkupljenja i izvor mira za svijet, još nije primio otkupljenje niti našao mir… Gledati u Jeruzalemu grad otkupljenja i mira za svijet, a ne samo za sam grad, to je poziv svih kršćana u Svetoj zemlji: poziv biti svjedoci, poziv na težak život zbog političkih sukoba, jer život ostaje stalna borba kako bismo bili ukusna sol, kvasac, svjetlo u društvu i otkupljenje koje se ispunja dan za danom u Božjem otajstvu“.
Betlehem
mala sestra Ae Soun
Radim u dječjem vrtiću gdje svakodnevno primamo 70-ero djece, od 2 do 6 godina. Među njima 40 ih je napušteno od roditelja. Radim s 20-ero djece od 2 godine. Većinom su napuštena ili s teškoćama u obitelji. Imaju velike emocionalne potrebe i često se osjećam nemoćnom. Ponekad palestinske djevojke dolaze i zajedno se pokušavamo s njima igrati, vježbati gimnastiku, pjevati i plesati, glumiti… Potrebna je stalna pažnja i kreativnost. Prilika je to podijeliti od Gospodina dobivene umjetničke darove. Blaženo je davati i blaženo je primati od svakog djeteta. Svako dijete ima predivan pogled. Svaki je izvanredno lijepo otajstvo. Gledaju, hodaju, govore, otkrivaju, misle, traže. Divim se životu u njima koji i mene samu zove na život. Oni su mi izvor nade.
MAĐARSKA
Mala sestra Aniko piše nam o Kati, djevojčici s posebnim potrebama iz romske obitelji koja je u kapeli našega bratstva u Monoru primila prvu pričest. Tijekom priprave Kati je naučila što znači živjeti opraštanje i pomirenje. Upravo tokom priprave njen stariji brat bio je priveden policiji. Za Kati je to bio težak trenutak. Ujedno, u dubini srca bila je sve više pripravna primiti Isusa. Euharistiju je predvodio o. Mušto Peter, isusovac. Svi prisutni imali su u rukama zapaljene svijeće koje su bile simbol pripadnosti Isusu. Više mladih i susjeda došli su okružiti i podržati Kati u radosnom zajedništvu. Kati je radosno pjevala: «Moje srce nije više samo, moj Bog ostaje sa mnom zauvijek…»
ŠVICARSKA, Einsiedeln
mala sestra Elsa Irene
Već osam godina radim u jednom prihvatilištu za osobe koje traže azil. Centar se nalazi u kantonu Schwyz na prekrasnoj planini, ali daleko od svega! Možemo primiti 90 osoba: žene, muškarce, djecu i obitelji. Ostaju otprilike 9 mjeseci. Tako se mogu polako integrirati, učiti njemački i čekati odgovor na molbe. Imaju često velika očekivanja, često se razočaraju. Dolaze iz svih krajeva svijeta: muslimani, kršćani, hinduisti, budisti. Trenutno su iz 25 zemalja.
Da bih susrela druge narode, kulture, jezike trebala sam prije krenuti i izaći. Danas ostajem doma i potrebno je „nutarnje izlaženje“: pustiti svoje predrasude, očekivanja i otvarati svoje srce da bih prihvatila drugoga koji me obogaćuje.
U Centru su:
-mladić iz Rusije: kod nas je godinu i pol i već 6 godina je u Švicarskoj. Prilikom jedne svađe među svojima bio je teško ranjen i ostao je jako hendikepiran (epilepsija, potrebna mu je naša pomoć za svakdašnji život)
-čovjek iz Afganistana: u Centru je nakon dugog boravka u psihijatrijskoj bolnici. Umoran je od borbe za život.
-mlada žena iz Konga sa svojom bebom. I ona je već nekoliko godina u Švicarskoj. U Centru osjeća obiteljsko ozračje. Posvećujem osobitu pažnju onima koji su potrebni blizine: mlada žena s Bliskog istoka koja je trudna; dvije mlade žene koje su u depresiji; jedan dječak iz Afrike, maloljetan i dosta izgubljen; mladić koji je ovisan o drogi; dvije osobe koje su u zatvoru…
U posljednje vrijeme sve više dolaze i sve mlađi ljudi iz Somalije i Eritreje. Često dolaze iscrpljeni i bolesni. Dvojica mladića su imala tuberkulozu u teškom stanju. Bili su na bolničkom liječenju par tjedana i dalje su pod terapijom. Sve ih poznajem po imenu! Nastojim im biti bliza, otvorena srca, prihvaćati ih i biti s njima na putu. Svi su prisutni u mojoj molitvi. Povjeravam njihov daljnji put Gospodinu.
INDIJA
mala sestra Mary Susheela
Dvadeset godina radila sam u timu biskupije Syro-Malankar posjećujući bolesnike od gube. Osjećam kako sam tim posjetima i sama duboko obogaćena. U timu nas je bilo 18. Dužni smo bili nastaniti se u kraju gdje smo bili trenutno zaposleni (u svakom kraju znalo je biti 80, 100 ili čak 150 tisuća ljudi). Pri svakoj promjeni mjesta rada moralo se i bratstvo preseliti. Nije uvijek bilo lako naći smještaj.
Jedno me je iskustvo osobito dirnulo. Bilo mi je rečeno da ne pokušavam uspostaviti kontakt s bolesnikom Shankarom. Odavno se nije javljao, nije uzimao svoje lijekove. Bila sam svjesna kako je veliki rizik za njega prestati se liječiti. I nisam mogla ne misliti na njega. Rekli su mi da mu se jako teško približiti, da je u revoltu zbog svoje bolesti.
Sve sam povjerila Bogu stavljajući u Njegove ruke Shankara. Krenula sam tražeći Shankarovu kuću. Njegovi su me susjedi obeshrabrivali u pokušaju susreta s njim jer su znali njegov stav. Ali, kada sam ga našla, bio je toliko gostoprimljiv. Divila sam se kako je Gospodin sve učinio! Poslije toga nastavio je liječenje i nakon dvije godine ga završio. Rekao nam je: „Sada više ne moram doći po lijekove, nego vi možete i morate doći k meni!“. Ovo iskustvo ohrabrilo me na ustrajnost i molitvu za druge.
INDIJA
– mali brat Shanti je već 50 godina prisutan među gubavcima u Indiji
Želio bih s vama podijeliti ono što sam naučio od Krishnana, našeg prijatelja od samih početaka. Umro je jučer. Vidio sam ga prošli tjedan. Bio je zabrinut, no zdravstveno je dobro izgledao. Imao je gubu od djetinjstva. Vrlo rano je bio hendikepiran. U jednoj od bolnica za gubavce susreo je Susilu, svoju buduću suprugu, također bolesnu. Oboje su bolovali od gube koja je uništila njihove prste na nogama i rukama. Krishnan je bio jako dobar majstor, sam se uzdržavao. Dolazio je svaki dan sa svojim šivaćim strojem na jednu od seoskih ulica. Ravi, njegov sin, prije i poslije škole bio bi uz oca pomažući mu. Krishnan je bio mudar i hrabar čovjek. Bio je religiozan na svoj diskretan način. Zbog svoje bolesti nije imao pristupa pojedinim hramovima. No, njegova hinduska vjera davala mu je svjetlo i snagu da prihvati svoju bolest. Bio je duboko smiren, bez trunke otpora. Mi, mala braća uz pomoć suradnika započeli smo s Centrom za rehabilitaciju s jednom radionicom tkanja za bolesne od gube. Krishnan je zamoljen biti poslovođa. Postao je izvrstan poslovođa. Znao je prepoznati i razviti ono najbolje u drugome. Bio je uvijek tih, nikada ga nisam vidio ljutitoga. Izgubio je jedno oko, a na drugo je slabo vidio. No promatrao je svakoga radnika i kada bi otkrio poteškoće, među njima uvijek bi uspio naći razloge tomu kao i rješenje. U njegovoj radionici nikada nije bilo problema.
Jednog dana došao je k meni i povjerio mi kako im je teško naći suprugu za sina. Svaki put je bio odbijen jer su oni, roditelji, bolesni od gube. Zamolio me da mu pomognem. Dakle, pošao sam u potragu za suprugom njegovom sinu. U jednom drugom Centru naišao sam na obitelj koja je imala istu teškoću za svoju kćerku. Obitelji su se susrele prema njihovim tradicionalnim običajima i vjenčanje je dogovoreno. Bilo je to prekrasno vjenčanje. Mladenci su trebali oprati noge svojim roditeljima. Oboji roditelji nisu imali prstiju, no sve je prošlo u velikom poštovanju.
Krishnan je bio odgovoran za prodaju proizvoda iz radionice. Jednog dana pošli smo zajedno nabaviti nove tkanine. Putovali smo autobusom. Našao sam sjedeće mjesto, a Krishnan je ostao stajati. Na moje inzistiranje ipak je sjeo, no osoba pored njega vidjevši da boluje od gube protestirajući je ustala. Bio sam ljut na sebe. Znao sam dobro da postoji ta reakcija odbacivanja bolesnih od gube. Za Krishnana je to bilo novo poniženje. Došavši u trgovinu koju su držale redovnice vidjeli smo police pune različitih lijepih tkanina. Ostavio sam ga samog da izabere tkanine. Vrativši se našao sam ga u suzama kako dodiruje tkanine sa svojim deformiranim rukama. «Godinama nisam smio dotaknuti tkanine koje sam kupovao.» Premda smo se godinama poznavali nisam do tada uistinu otkrio njegovu patnju. Patnju krojača koji kupuje materijal za svoj rad a da mu nije dopušteno dotaknuti ga. Tada sam malo dublje razumio što znači biti bolesnik od gube sa svim poniženjima i uskraćenostima u malim detaljima života. On sam se nije nikada žalio, čuvajući svoj pomalo žalostan osmijeh.
Najljepši trenutak njegova života je stigao. Predsjednik Indije želio je osobito nagraditi hendikepirane osobe koje su se integrirale u društvu. I Krishnan je dobio nagradu ne samo zbog osobnog uspjeha već jer je i drugima pomagao. Po prvi put u životu putovao je dugim putem do New Delhija, 30 sati u vlaku. Bili su to slavni dani za njega.
Sam Krishnan bio je naviknut na neuvažavanja u svojoj sredini. Cijeloga života svakodnevno je morao prihvaćati posljedice teške bolesti. Ali je uvijek ostajao smiren. Nije se podložio bolesti, nego Gospodaru Života prihvaćajući život. Sada je u Kraljevstvu mira. Kada mislim na njega, mislim na Isusovo blaženstvo: «Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju».
KAMERUN – novo bratstvo New Bell
mali brat Rene
Pozdrav svima! Odmah nakon smještaja u naš «novi Nazaret» nastojali smo sklapati prijateljstva. Na početku nije bilo baš lako. Kako smo novopridošli u četvrti, nailazili smo na nepovjerenje, pitanja. S vremenom i uz Božju milost stekli smo prijatelje u osobama iz četvrti i okolice. Što se tiče posla, nisam ga našao, ali nisam nezaposlen. U bratstvu sam na raspolaganju.
U našem kvartu vlada nesigurnost. Stoga sve više razumijem našu prisutnost u ovoj sredini. Tiha i diskretna prisutnost, Kristova prisutnost u službi njegove braće. Nema noći a da ne čujemo krikove kao što su: «uhvatite lopova» ili «u pomoć!». Koji put poželim izaći iz svoje sobe i pomoći ljudima u nevolji…
Sretan sam u Douali gdje mogu iskusiti stvarnost «Nazareta». Pokušavam je produbiti. Provodim tu milosne trenutke. Volim ozračje grada koji mi omogućuje ići prema Cilju. Znam kome sam povjerovao. Imam puno braće koja me podržavaju na tom putu prema Obećanoj zemlji.
mali brat Pius
Zidar sam. Od našeg dolaska u Dualu svaki dan mogao sam raditi na različitim privatnim gradilištima. Radim s već poznatim prijateljima. Mi smo tročlana ekipa. Ono što nas ujedinjuje je da smo svi zidari i kada jedan od nas nađe posao, poziva druge. Meni je drago biti s njima jer se dobro slažemo. Znaju da se moram vratiti na vrijeme za molitvu s mojom braćom.
Trenutno radimo na gradilištu «tržnica Kongo» u jednoj džamiji. Tu je puno džamija, jedna pored druge. Sagradili su ih stanovnici iz različitih zemalja, kao što su Senegalci, stanovnici Malija i drugi. Tu su i Kinezi koji trguju. Budući da ima puno trgovina, ima i mnogo hendikepiranih: hromih, slijepih… i lopova. Prema kategoriji svaki ima svoje određeno mjesto za prošnju. Dio njih je uz cestu, dio mijenja mjesta. Slijepe vode djeca od 7 do 12 godina. Većina slijepih žena nose bebe na leđima. I kad gledam taj prizor, dolazi mi pitanje: kakva je budućnost te djece? Lopovi su mladi dečki bez posla. Obilaze tržnicu tražeći nešto da ukradu. Oni su prepoznatljivi. Često se molitelji u džamijama žale da su im cipele ukradene. Ono što me se najviše doima je da su tu muslimani koji dolaze iz drugih zemalja. Pitam se: kako su uspjeli stići ovamo? Znam da su muslimani jer se u 18, 19h uvečer okupljaju oko središnje džamije za večernju molitvu.
PERU
mala sestra Chiara
Prije tri godine odlučile smo otvoriti novo bratstvo u Andama sa željom da podijelimo život sa zemljoradnicima. Počele smo tražiti mjesto gdje da se smjestimo. Izabrale smo S. Juan de Iscos, malo selo na 3400m nadmorske visine. Ovdje ljudi žive od poljoprivrede. Uzgajaju nešto stoke. Nešto svojih proizvoda pokušavaju i prodati. Krumpir i kukuruz su najčešći proizvodi. Žene izrađuju tipičan vez kojim ukrašavaju svečanu odjeću. Vez je vrlo lijepih i živih boja.
Andska kultura ima vrlo jaku zajedničarsku tradiciju. Premda se individualizam uvlači pomalo posvuda. U našem kraju prisutno je više poljoprivrednih zadruga – «zajednica zemljoradnika». Bave se uzgojem stoke i obrađuju zajedno zemlju. Njihov organizirani i zajednički rad smatramo jako dragocjenim. Od samog početka povezale smo se s jednom od zadruga i sudjelovale u njihovu radu. Njihova otvorenost prema nama bio nam je i znak da dođemo baš u ovo selo. Trenutno sudjelujemo u dvjema seoskim zadrugama u kojima je 40 do 50 osoba. S njima radimo na njivama i u vrijeme berbe primamo naš dio. A da bismo imali nešto i novca, priređujemo i prodajemo slatkiše u vrijeme blagdana, nogometnih utakmica. Na ovaj način i drugi, osobito žene, zarađuju nešto novca. S vremenom prijateljstvo gradimo i s njima.
Bitno je za nas da dijelimo konkretan život i rad naših susjeda, poput Isusa koji je 30 godina živio jednostavan život nazaretskih stanovnika. U početku su ljudi bili iznenađeni i pitali su se što će raditi ove «tri strankinje». Dosta je nepovjerenja zbog terorizma. Malo po malo postale smo dio sela. Ljudi ovdje ne znaju puno što znači redovnički život. Čude se da živimo bez muža i djece. No sada znaju da smo žene molitve, da smo u Katoličkoj crkvi. Ponekad kada netko premine obitelj traži od nas da molimo u kući i na groblju. U selu je crkva koja je gotovo uvijek zatvorena. Župa je četiri kilometra udaljena u susjednom selu i župnik dolazi samo ponekad. Srećom, nismo daleko od grada i svake nedjelje možemo ići na euharistiju. Ljudi ovdje nisu naviknuti na slavljenje nedjeljne euharistije nego žive više u ritmu blagdana i godišnjih doba, rođenja i smrti… U Velikom tjednu nešto više ljudi sudjeluje u obredima. S par osoba iz sela pokušale smo prirediti križni put, već prema njihovoj tradiciji. Prolazimo selom s jednog na drugi kraj. Zaustavljamo se pred «postajama» koje su priredile obitelji s cvijećem i malim oltarom pred kućom. Završavamo u crkvi. Nakon križnog puta svi smo pogošćeni toplim napitkom koje su žene pripremile.
Prošle godine s malom grupom žena i mladih razmišljale smo o Riječi Božjoj. Njihova svježina i razmišljanja bila su za nas obogaćenje. Bili su konkretni. Željele bismo obnoviti te susrete. Naš jednostavan život s ljudima poput Isusa iz Nazareta, život molitve i rada, nije uvijek shvaćen. Naš mjesni biskup nas razumije i ohrabruje. Cijeni našu kontemplativnu karizmu u svijetu i često ističe «da bi se sva Crkva trebala vratiti u Nazaret«. Socijalno je osjetljiv i angažiran da bi zaštitio prava najsiromašnijih. S drugima se zajedno bori protiv zagađenja zraka i voda koja su prouzrokovana neodgovornošću pojedinih poduzeća. Hrabar je.
Život nije lagan. No unatoč problemima i siromaštvu narod voli slavlja, glazbu, ples. Lako pronalaze razlog slavlju i kada se slavi onda uvijek za sve ima nešto za jelo i piće. S našim narodom slavimo Boga života koji se objavljuje malenima i koji nam daje radost da dijelimo s njima život.
ETOPIJA
mala sestra Askale
Svoj sam poziv osjetila od malih nogu. Kao djevojčica vidjela sam sestre milosrdnice. Željela sam postati kao one, iako nisam znala što to znači. S tom željom krenula sam u školu. Kad su učitelji pitali nas učenike što bismo voljeli raditi poslije škole, svaki je drugačije odgovorio. Ja sam rekla da želim biti redovnica. Tako da su me drugi učenici često zvali „sestro“, ponekad pretjerujući. Kada se svega toga prisjećam, osjećam da se nalazim pred tajnom.
- godine svi su misionari bili protjerani iz moga kraja. Vlada je nacionalizirala zemljište Crkve. Srećom, moja župa je ostavljena brizi vjernika. Ekstremni komunistički režim ulijevao nam je strah. Morali smo skrivati križeve, medaljice. Bili smo vrijeđani. Ta situacija je dugo potrajala. Gubila se moja želja za redovničkim životom. Ali nikada nisam prestala ići u crkvu, ponekad i tajno. Moj bivši župnik pozvao me je u Addis Abebu i vodio me u razne redovničke zajednice. Na kraju smo došli u jednu siromašnu četvrt. Ušli smo u jedno dvorište. Tu su se igrala mnoga djeca. Obitelji su bile vani. Svećenik je pozvonio na jedna vrata. Iznednadila sam se jer nam je otvorila jedna sestra iz Europe. Kada smo ušli unutra, promatrala sam sve i pitala se kakve su to redovnice. Kuća je bila malena, drvena, s jednostavnim stolicama. Svećenik nije ništa rekao. Bila sam izgubljena. Mala sestra Monika Gabrijela pokazala mi je puno slika i dugo smo razgovarale. Sve je bilo na engleskom. Nisam puno razumjela. Uzela sam sa sobom knjižicu sa slikama. I počela je polako čitati, gledati slike. Malo po malo otkrivala sam život malih sestara. Jednostavan, kao što je bio i Isusov život u Nazaretu: jednostavnost, gostoprimstvo gdje se svatko može osjećati kao kod kuće. Isusov skroviti život.
Najteži trenutak bio mi je napustiti Etiopiju i poći u novicijat u Nigeriju. Bilo me je strah putovati daleko u drugu zemlju, u drugu kulturu. Izazov i prilika da rastem. Hvala Nigeriji i njenom narodu koji me je prihvatio. Tamo sam mogla sve više otkrivati život bratstva. Nigerija je postala moja druga „obitelj“ i ostaje mi bliza. Nakon tog dugog puta zahvaljujem još više Gospodinu koji me je pozvao na život u Bratstvu. Zahvaljujem Bogu što su male sestre prisutne u Etiopiji.
ARMENIJA
Ashkhen, postulatnica
Rođena sam u Armeniji, u gradiću Guymri. Čitala sam povijest Armenije. U počecima kršćanstva kod nas su postojali brojni samostani koji su danas gotovo prazni. Ipak, uvijek sam željela živjeti posvećenim životom. Ujedno nisam znala kako je to moguće. Nisam bila blizu Crkvi. Nisam poznavala redovnice. Osjećala sam sve veću potrebu za molitvom. Molila sam: „Bože, ako postojiš, vodi me, pokaži mi put.“
Idući redovito u crkvu najprije sam upoznala zajednicu Vjere i Svjetla i u njoj se angažirala. Sve više sam osjećala da me Bog zove. Čula sam za Isusove male sestre i bila kod njih u Achotsu, u Armeniji i kasnije u Poljskoj. Jako sam voljela molitvu klanjanja kao i rad s drugim ljudima. Dani su bili ispunjeni i u večernjoj molitvi zahvalili smo na svemu što nam je bilo dano, povjeravajući Bogu sve osobe.
Odlučila sam ući u Bratstvo Isusovih malih sestara. Željela sam osobito živjeti među Turcima i muslimanima. Tako sam ušla u Bratstvo u Turskoj, u toj za nas „neprijateljskoj“ zemlji. Dirnuta sam kako su me primili susjedi, kako su se veselili što sam iz Armenije i što sam željela živjeti s njima. Brat Karlo je jako volio muslimane. Tako sam ih željela više voljeti, svim srcem, ne videći zlo u drugoj osobi.
Kod m.s. Magdalene volim njenu hrabrost i njeno snažno prijateljstvo s nomadima u Sahari. Pozvane smo živjeti jedinstvo sa svim narodima, religijama, kulturama koje su lijepe i dobre, koje se dopunjuju i sve zajedno su slika Božjega stvorenja. On je pogledao i rekao da je „dobro“.
Pozvane smo biti mala iskra ljubavi, radosti, svjetla i ljepote. Poslije molitve klanjanja gdje gledam Boga, mogu nositi Njegovu svjetlost i radost našim prijateljima i susjedima. Iako ne govorimo, iako ne poučavamo, znam da Gospodin djeluje i da se naša unutarnja radost i mir šire i našim susjedima, našoj braći i sestrama. M.s. Magdalena pokazuje nam jednostavan put: živjeti kao Isus u Nazaretu. Živjeti evanđelje, živjeti Božju riječ u našem životu. Isus traži samo jedno: ljubiti!
NIZOZEMSKA
mala sestra Mauricia
Evo nam dolazi Zohra, naša alžirska prijateljica. Sretna je i zahvalna jer je dobila toplu odjeću za zimu. Već godinu dana pokušava ne uzimati drogu. „Kakva borba! Znaš kad si ovisan, to je užas… Više sebe ne možeš poštovati. Prije sam bila kao u jednom oklopu… Sada se osjećam sasvim drugačije. Imam vremena za čitanje. Slušaj što sam sada čitala: Halil Gibran: ‘Nije Bog u mome srcu, nego sam ja u Božjem srcu’.“
A sada dolazi Pieter. Otkako zbog teške bolesti više ne radi, redovito nas posjećuje. „Bilo bi mi svejedno da i umrem… Međutim, prije nego umrem želio bih biti sretan, makar dvije minute. A ti, da li si sretna?“ Odgovaram: „Što je za tebe sreća?“ „To je kad živim u skladu sa svojom najdubljom željom“, odgovara.
Naša susjeda Tina puno nam pomaže jer se brine za naš mali vrt. Ona to čini s puno ljubavi i toliko uživa u tome da je njena radost zarazna. Donijela je dobru zemlju, stavila nove sadnice i novo cvijeće za proljeće. U našoj četvrti ovo ljeto svi susjedi su otvorili vrata svojih vrtova posjetiocima. Kako je Tina bila sretna vidjevši da su mnogi posjetioci osjetili mir u našem vrtu: „Zaista, to je vrt gdje je dobro biti!“
MAROKO
mali brat Yvan
Nedavno je bratstvo na jugu Maroka, Marakech, zatvoreno. Mala braća došavši prije 50 godina radili su u radionicama u medini, jedan kao stolar, a drugi, mali brat Gaby u radionici željeza. Druga dvojica braće radila su u zdravstvu. Evo što piše mali brat Yvan.
Duga povijest prisutnosti, duga vjernost. Radionica malog brata Gabya imala je 10m², s jedinim otvorom koji vodi direktno na trg. Preko puta je osnovna škola, a malo dalje gimnazija. Tisuće djece svakodnevno prolazi ispred radionice. Oni koji su tuda prolazili kao djeca pred 40 godina sada dolaze pitati ima li vijesti o malom bratu Gabyu. Neki su sveučilišni profesori, neki su beskućnici. Ta je radionica bila zahvaljujući Gabyu osobito mjesto za susrete. I ja sam to iskusio tokom 6 godina prisutnosti. Danas mi je nemoguće proći gradom a da me netko ne pozove imenom ili riječima «Pozdrav variocu!». Nije potrebno spomenuti povezanosti otkane sa susjednim obrtnicima koji su me jako brzo usvojili. Naravno, nisam baš bio stručan, ali možda su mislili da je to europski način rada. Koliko puta su dolazili priskočiti mi u pomoć! (Sa zatvaranjem radionice bratstvo gubi izvanredno mjesto susreta.)
U toj radionici podijeljen je život. To je diskretna prisutnost koja je srž našega zvanja, snažna solidarnost u poslu. Sam doduše nisam nikad uspio slijediti radno vrijeme marokanskih obrtnika (12 h na dan i neki sve dane u tjednu). Volio sam raditi na nogostupu, u blizini susjeda unatoč mojoj poteškoći da sudjelujem i pratim neprestane diskusije, razgovore. Bilo mi je i teško raditi kao oni držeći jednom rukom komad željeza za varenje i drugom rukom kliješta sa šipkom za varenje uz pad naočala. Tako sam uvidio kako je moguće dobiti sunčanicu od varenja. Gabyeva radionica upućuje na naš identitet. Ja sam varilac, a ne turist ili umirovljenik kao velika većina Europljana koji žive u Marakechu. Taj identitet omogućio je brojne susrete i odnose prijateljstva.
MAROKO
Prilikom pedesetogodišnjice prisutnosti Bratstva u mjestu Raba (Maroko), nadbiskup Vincent Landel razgovorao je s malim sestrama uoči slavlja. Donosimo dijelove njegovih misli:
„S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar redovničkog života: vaš redovnički život je znak koji želi objaviti ‘nešto Božje’. I to ne po mnogim djelatnostima, nego po darovanom životu u ime Gospodnje. Redovnički život govori Crkvi: Bog nas sabire, Bog nas poziva na zajedništvo. Bog nas zove na praštanje i slavlje. Redovnički život želi pokazati kakvo je Božje srce, Božji pogled, Božja ruka, Božja blizina. Kao što nas podsjeća Sinoda za Afriku (br. 59): „Bogu posvećene osobe živo nas podsjećaju na svijest da svaki kršćanin ne pripada samo jednom plemenu, jednoj rasi i narodu na zemlji jer svi smo samo hodočasnici koji traže potpuno ostvarenje Kraljevstva Božjega.“
U Maroku Crkva se ne poistovjećuje s političkom, financijskom moći. Crkva nisu zgrade. Crkva želi biti bliza narodu. Crkva je suživot, slušanje drugoga, poštivanje i prihvaćanje svake raznolikosti. Crkva je dobrota, ljubav, molitva…
S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar karizme Isusovih malih sestara.
Blagoslivljam Gospodina za vašu „evanđeosku učinkovitost“. Zadivljen sam da je narod s kojim živite razumije. Shvaćaju da je vaš život utemeljen na stvarnosti koja vas nadilazi i po kojoj ste drugačije od drugih stranaca. Blagoslivljam Gospodina iako sam svjestan kako vam nije svaki dan lako.
Vaša karizma nam govori o Božjoj besplatnosti, o prisutnosti Božjeg kraljevstva. Ono je tu svaki put kada je čovjek ljubljen, svaki put kada čovjek odgovara svome zvanju, svaki put kada ljubav raste. Vi ste pozvane u ime Crkve promatrati sve klice života u sredinama za koje Crkva teže može odvojiti vrijeme za susret. Tu želite objaviti ljubav koja vas toliko nadilazi, ali koja je izvor života.
Zahvaljujem Bogu jer ste nam izazov:
- S vama idemo na bitno: Kristu koji se jednostavno uputio ljudskim putevima i to je počelo u Nazaretu.
- Niste redovnice da činite puno stvari, premda su to izvrsne stvari. Vi ste redovnice da živite od neizmjerne Ljubavi!!!
- Koncil piše: „Crkva gleda s poštovanjem muslimane“. To živite vrlo konkretno nastojeći bolje upoznati islam, bolje govoriti arapski i razumjeti arapsku kulturu i povijest.
U našoj Crkvi u Maroku čini mi se da možete omogućiti kršćanima, koji su tu privremeno nastanjeni, da razumiju kako nam naši muslimanski prijatelji mogu pomoći produbljivati kršćansku vjeru. Tako je i Charles de Foucauld ovdje u Maroku susreo muslimanske vjernike i postavio si temeljna pitanja o životu, pitanja koja će ga usmjeriti na hod prema Bogu koji je bogat milosrđem i koji nam se neprestano daruje u Euharistiji. Zahvaljujem Bogu za vas, za Crkvu.»
ŠPANJOLSKA
Male sestre u predgrađu Malage u Španjolskoj često susreću zatvorenike. Pišu: „Nekoliko je naših susjeda nedavno izašlo iz zatvora. Pri povratku nalaze se ponovno u teškoj situaciji. Nastavljaju s drogom, nemaju smještaj, bez obitelji su, bez osobe koja ih voli. Pojedini se vraćaju nakon 6, 12 ili 20 godina zatvora. Nalazimo se pred velikim izazovom biti s njima u velikom poštovanju i s razboritošću. Lako su ranjeni ukoliko nismo u mogućnosti odgovoriti na sva njihova očekivanja. Teško osjećamo svu našu nemoć. Jedino što možemo je voljeti ih i slušati bezuvjetno. A oni to znaju. Pokušavamo ne suditi niti osuđivati i biti raspoložive i gostoljubive. Vrata našega bratstva su uvijek otvorena za sve, osobito za njih.
U posljednje vrijeme policija je ponovno bila u našoj četvrti i par naših susjeda je uhapšeno. Idući u posjete u zatvor susrećemo puno naših susjeda. Ako ih mi sve ne prepoznamo, oni nas prepoznaju i dolaze k nama. Svjesne smo snage odnosa koji se stvaraju u zatvoru. Nevjerojatno koliko nam se povjeravaju i jednostavno dijele što nose u srcu. Ova međusobna blizina ne bi bila moguća izvan zatvora, na ulici. Znamo da smo u tim susretima na „svetoj zemlji“ gdje nam je potrebno ući vrlo pažljivo, s poštovanjem ako hoćemo čuvati njihovo povjerenje. Rastanak je uvijek veoma tužan trenutak. Teško nam pada ostaviti ih. Odlazimo u tišini i slomljena srca. Prinosimo Bogu sve što su nam povjerili. Molimo njegov blagoslov i milosrđe za njih i za nas. Jer osjećamo se tako nemoćne. Samo nas Gospodin može utješiti i dati snagu. Od nas znaju tražiti i jednostavne usluge: nazvati njihovu djecu, majku i reći im da ih oni vole, poći zagrliti im djecu, suprugu.»
SEDAMDESET GODINA BRATSTVA
«Jedino što sam željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“
m.s. Magdalena
„… čim bude moguće, sanjam poslati dvije po dvije male sestre na sve četiri strane svijeta, da prenose poruku ljubavi i jednistva… Oko mene, mudre osobe misle da je to ludost…“
Ms Magdalena 1954.
POSJET PATRIJARHA BARTOLOMEOSA U TRE FONTANE 09. rujna 2009.
Iznenadio nas je i obradovao posjet patrijarha Bartolomeosa koji je još kao bogoslov prije 45 godina dolazio k nama. Donosimo dio onoga što nam je rekao:
«… molimo u zajedništvu s malom sestrom Magdalenom koja je učinila puno za bratstvo, za jedinstvo Crkve, da bi pronijela Kristovu poruku današnjem svijetu. Svi smo je voljeli. Više puta nas je posjećivala u Istanbulu. Sretan sam što vidim puno novakinja, postulantica u Bratstvu. Znak je to vaše snage i ‘naše’ karizme. Moje naljepše želje o vašem slavlju: ostanite u miru, u vjernosti Crkvi, rimskom biskupu. Znajte da volimo male sestre koje su u Istanbulu. Često nam dolaze i imamo dobre odnose. Dopustite mi da kažem da su one pod zaštitom Crkve u Konstantinopolu ostajući vjerne svojoj Crkvi, rimskom biskupu, mom starijem i ljubljenom bratu Papi Benediktu XVI.»
O PUTU VJERE U EUHARISTIJSKO OTAJSTVO
MOJE BLAGO
Mala sestra Sonja posvjedočila je, na Međunarodnom susretu mladih (Arka) u Samoboru, gdje pronalazi i što je njeno blago u životu. I kako je to Bog, ovo bi se blago moglo imenovati Euharistija. Rekla je:
Nedavno sam završila duhovne vježbe i to je uvijek vrijeme kada stanemo, uđemo u dubinu i pregledamo jesmo li sačuvali naše blago, je li ono tu, na svome mjestu, u središtu našeg života. Što smo s njime učinili… I tako sam se u ovim danima duhovnih vježbi isto sjetila kako i gdje sam zapravo našla ovo moje najveće blago, Boga…
Put do njega u mojoj mladosti nije bio lak. No, možda je upravo zbog toga bio poslije taj prvi susret s Gospodinom toliko snažan i dubok. Srela sam ga u Taizéu, preko molitve i preko osobe brata Rogera… Kada sam poslije čitala spise brata Karla, prepoznala sam se u ovoj njegovoj rečenici: ”Čim sam spoznao da Bog postoji, nisam mogao drugačije, nego živjeti za Njega.”
Da, konačno sam pronašla, otkrila ono što sam tražila, ono pravo blago! Shvatila sam: jedino je u Bogu odgovor na sva moja pitanja, na sva moja traganja, na sve moje želje. Jedan mi je prijatelj svećenik poslije rekao : “U životu si tražila bisere i konačno si našla biser.“ Tako mi ovo evanđelje ostaje jako dragocjeno : “Kraljestvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.” (Mt, 13,45-46)
Da, u Taizéu sam našla biser: Bog je za mene postao osoba. I ujedno sam upravo preko Taizéa pronašla i Bratstvo Isusovih malih sestara, koje je postalo moj dom, način života po kojem slijedim svog ljubljenog Brata i Gospodina, kako ga je rado nazivao brat Karlo. Zbog Isusa, činilo mi se vrijednim napustiti svoju zemlju, svoj jezik, sve što mi je bilo dragocjeno…i poći za njim.
Na nedavnim duhovnim vježbama spoznala sam kako ovo blago, ovaj biser, uistinu trebam brižljivo čuvati, starati se o njemu. Vidjela sam kako sam kadkad zaboravila na njega, prekrila ga raznim brigama, skoro ga izgubila… U ovim milosnim danima molitve i tišine kao da sam ga pronašla na novi način, još dublji. Shvatila sam da pronađeno blago nije garancija da ga držimo zauvijek u rukama. Odnos s Bogom je živi odnos. On se stalno obnavlja, produbljuje…Vodi nas do novih prostranstava…
Ovo je blago, ovaj je biser zapravo sakriven u nama, u našim najdubljim dubinama. I tako zasigurno znam: nikada više nisam sama. Bog je u meni ova stijena na koju se uvijek i u svim prilikama mogu nasloniti.
KAKO JE ISUS POSTAO KRUHOM ŽIVOTA ZA MENE?
***
Moje iskustvo iz roditeljske kuće ostaje mi dragocjeno! Za stolom u našoj kući uvijek je bilo mjesta, topline, kruha, za sve, baš sve! Kao dijete usuđujem se reći intuitivno sam «znala», «razumjela» Isusovu čežnju da mi se daruje, da ga blagujem, da me hrani, da me prati…
Bilo bi mi nezamislivo biti na sv. misi, a ne blagovati njegovo Tijelo, (nisam se smatrala drugačijom, niti «boljom») no vjerovala sam da me želi i ja sam željela Isusa. Vjerujem da je to veliki nezasluženi DAR, susret dviju želja!
I poslije, u periodu traganja, traženja moga puta, Euharistija je bila moja svakodnevna hrana, radost, sigurnost… prijateljstvo se produbilo… »znala» sam da tu hranu ne mogu pronaći nigdje drugdje nego u Crkvi! Tu je i početak moje ljubavi prema Crkvi, zahvalnosti i molitve za Crkvu, da budem/o Crkva koja ljubi i služi, da bude kuća kruha. Kuća u kojoj ima mjesta, srca, kruha…za sve bez izuzetka, osobito malene, trpeće, ranjene…
Malo po malo, odnos Isus i ja, Bratstvo, život brata Karla… govore mi, upućuju me, otvaraju me izbližega Isusovoj prisutnosti u Riječi, u drugome, u malenima, u svima, u svemu… nova etapa, novo poimanje Isusove prisutnosti, rekla bih hod k višoj cjelovitosti, put integracije koji traje i trajat će! Gozba ljubavi – Euharistija ostaje za mene trajan poziv na zahvalnost, poziv na potpunu predanost, poziv na zajedništvo, jedinstvo, poziv na tihu i besplatnu prisutnost…
Duboko vjerujem da sve što živim osobno, mi kao zajednica, kao Crkva, čovječanstvo… ima svoje mjesto na oltaru, da mu mogu sve prinijeti, da Isus sve uzima i želi preobraziti snagom svoje ljubavi, svojim Duhom. Ova vjera za mene je velika utjeha, nada, radost… U tihom, u zauzetom i predanom životu ljudi oko nas, prepoznajem euharistijski govor!
Vjerujem da naš život ne bi imao smisla bez tihe molitve klanjanja, hvale, posredovanja… u ime svih, cijele Crkve, cijelog čovječanstva. Jedino to daje smisao mom-našem životu kojega Gospodin malo po malo preobražava na svoju sliku, po svom Srcu…
Tekstove koje sam izabrala za svoje doživotne zavjete (Pnz.6,4-13; Ps.100; Ef.3,14-21; Lk.22,14-20, ustanovljenje Euharistije) je HVALA za sve što je Isus učinio i čini za mene/nas! To je ujedno i moja molitva da mu dopustim da se njegov život nastavlja po meni/nama da budem/o njegov spomen unatoč i preko moje/naše ograničenosti i krhkosti…
***
Isus u Presvetoj Euharistiji ostao mi je uvijek u središtu života. Mogu reći da me upravo štovanje Presvete Euharistije i jednostavnost privuklo u Bratstvo Isusovih malih sestara Zahvaljujući spisima malog brata Karla i male sestre Magdalene, kao i Konstitucijama, otkrila sam mnogo novih elemenata. Na primjer u Konstitucijama piše: «Milošću toga sakramenta male sestre će biti preoblikovane u Krista…» Mogu reći da me to u početku šokiralo. Izgledalo mi je to kao preuzetnost s naše strane. Ali kad sam pozornije čitala Novi zavjet, npr. Iv 6,56-58 postalo mi je jasnije. Isusova prisutnost u Euharistiji je neodvojiva od njegove Prisutnosti u njegovoj braći, naročito najmanjima (Konstitucije 19. i Mt 25,40). «Euharistija, to je sam Krist u svojoj najuzvišenijoj gesti dara svom Ocu i svojoj braći. Djelovanjem Duha, ona je prisutnost Uskrsloga među nama do kraja vremena. Izvor života Crkve, Euharistija je u srcu života bratstva» (Konstitucije 18.). Volim čitati i ove riječi: «Uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji se u tome da svjetlom vjere prepoznamo njega, u svakom bratu i sestri oko nas i postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu, ponuditi same sebe, u svjetlu one njegove ključne poruke: ‘Što ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili’ (Mt 25,40). Po tome će onda i svi drugi moći u nama prepoznati njega i postati dionici naše uskrsne vjere.» (fra Tomislav Šagi Bunić, Prema civilizaciji ljubavi)
***
Često puta m.s. Magdalena nam je govorila o molitvi klanjanja, kako je ona veliki dio našega poslanja. Znala nam je reći: “Na molitvu klanjanja ne idete u svoje osobno ime. To je naša misija u Crkvi: Boga slaviti, zahvaljivati, zagovarati za druge te sebe prinositi s Isusom”. Jednostavno moliti, kao što je mali brat Karlo molio, u vjeri i ljubavi. Njegova molitva je bila jako široka i duboka: “da svi ljudi budu spašeni”. Kad je Presveti Sakramenat izložen, nastojim sebe izložiti njemu, moleći “čini sa mnom što hoćeš, što god učinio, hvala Ti”. Volim i pjevati i s Božjim narodom Majci Božjoj: “Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obnovi Duhom Ljubavi lice zemlje sve”.
***
Euharistijsko klanjanje bilo je povezano s onim što sam živjela. U radničkom bratstvu u Berlinu gdje sam radila u tvornici Euharistija mi je bila neophodan, neizbježan svakodnevni povratak Izvoru kako ne bih umrla od žeđi. I mislila sam na sve koji ne poznaju ovaj Izvor. Mnoga lica mojih kolegica bila su jako obilježena onim što su živjele na kraju II. svjetskog rata. One su bile dio mene i moje molitve. Poslije, u bratstvu, za vrijeme klanjanja u mjestu hodočašća Majci Božjoj, Marijina prisutnost, pjesme i molitve hodočasnika koje smo čule iz kapele ili iz naše radionice, poticale su me na molitvu sa svima, za sve i u ime svih. Marijina prisutnost povezana s Euharistijom, s Tijelom i Krvlju njegova Sina nije me više napuštala. Nakon toga bili su to bolesnici koji su “utjelovili” Euharistiju na poslu u bolnici. Molila sam brata Karla da mi pomogne vidjeti Isusovo lice u njima. Prisutnost s bolesnicima koji su tako često strpljivi, sveta misa i klanjanje činili su jedno. Zatim, i u radu s malom, napuštenom djecom kojima je bila uskraćena roditeljska ljubav, dodirnula sam otajstvo ljudskog života. Predani smo jedni drugima. Isus je želio živjeti predano i nastavlja to u Euharistiji, u toj maloj hostiji o kojoj je zadivljeno govorio sv. Nikola Flue.
***
Najljepši dan mog života bio je dan prve pričesti. Isus je sišao u moje dječje srce. Osjetila sam se ispunjenom. Ništa nije bilo važnije za mene nego Isus koji je bio u meni. Govoriti mu, činiti što mu je drago, slušati kako drugi govore o njemu. Sve me to radovalo i osvijetlilo moje djetinjstvo. Kao mlada željela sam ga više upoznati u Svetom pismu, u evanđeljima da bih ga razumjela i voljela. U godinama nakon Koncila «uragan je prošao Crkvom » (kardinal Danneels). Dogodilo se puno toga odjednom: kriza morala, kriza institucija, kriza vjere, opadanje zvanja, sukobi među progresivnima i konzervativnima u samoj Crkvi. Ukratko, « snažna oluja » (izraz kardinala Danneelsa). I u meni je bilo nemira. Kada svećenik dovodi u pitanje euharistijsku prisutnost, euharistijsko klanjanje, način kako biti svećenik i tako dalje… Sumnja je preplavila moje srce. No, kada je novi kapelan donio sv. pričest mami u našu kuću pronašla sam vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Kako je Isus postao “kruh života” za mene? Malo po malo postala sam svjesna da su euharistijski kruh i vino istinska hrana. Postala sam svjesna da je prolivena Isusova krv stvarnost njegova predana života za nas i da sam i ja pozvana dati se drugima, sve do kraja, sve do darivanja moga života. Završavam s riječima m. s. Karle koje izražavaju ono što mislim i ja: “Gospodin Isus može biti prisutan svima s kojima živim u mjeri moga dara njemu, po onome što jesam, što činim ukoliko je moj život istinski nastavak Euharistije na kojoj sam sudjelovala. U mjeri u kojoj je Isus prisutan u meni otkriti ću ga i prihvatiti u drugome, u svakom biću.”
***
Bilo mi je sedam godina kada sam primila prvu pričest. Bio je to Veliki četvrtak. Ovaj prvi susret s Isusom u Euharistiji duboko me je obilježio. Mislim da ga ne mogu objasniti, ali se svaki put sjetim toga događaja u teškim periodima. Mir i radost su me pratili i vodili. Svakog Velikog četvrtka sa zahvalnošću se sjetim toga trenutka. Uvijek me je privlačila želja da primim Isusa koji se daruje, čak i u teškim krizama mladenaštva. Osjetila sam se privučenom nečim velikim i važnim za moj život. To nešto postalo je Netko koji mi je govorio “ako želiš, slijedi me, čini poput mene”. Sve više sam osjećala potrebu odgovoriti na ovaj poziv ljubavi i biti gotovo svaki dan na svetoj misi prije moga posla da bih nosila Isusa mojim kolegicama, pokušavajući voljeti ih. Željela sam ga pronaći i u crkvi, u tišini, da bih mu zahvalila, slavila ga u ime svih, vapila mu. Često sam bila razapeta između vremena provedenog u crkvi i kontakta s onima koji ne poznaju Isusa. Poziv “ako želiš, slijedi me, čini poput mene” vodio me Isusovim malim sestrama. Prijateljica mi je govorila da su one kontemplativne u svijetu. Male sestre mole i rade kao svi. Nisam znala što znači riječ “kontemplativan”. Ali sam osjetila da govori o Isusovom pogledu prema meni i o mojem pogledu prema Njemu. Pogledu ljubavi prema drugima. Napetost između molitve, klanjanja i susreta s drugima uvijek me je pratila. No, upravo tu otkrivam da me Isus čeka, da mi se daruje, da me ljubi (čak i kada to ne osjećam). On je tu, u svakome, vjerujem i želim vjerovati. Ponekad je tako teško otkriti ga u svijetu trpljenja, u onima koji čine zlo. I kažem si: “Vjeruj i ljubi kao On”. Toliko je veliko, otajstveno, jedinstveno i istovremeno tako jednostavno duboko znati da sam ljubljena, znati da mi se Isus potpuno daje kako bih se i ja darivala drugima, bila ujedinjena s Njime i sa cijelim svijetom.
SRBIJA, RUSKI KRSTUR
Susret malih sestara istočnog obreda
U Ruskom Krsturu od 19. do 24. 04. 2010. održan je susret malih sestara istočnog obreda. Susretu su prisustvovale uz domaće i male sestre iz Poljske, Kostomloty (na granici s Bjelorusijom), Grčke, iz Giannitse, pored Soluna. A susretu su se pridružile i male sestre iz Beograda.
Smisao susreta bio je u dijeljenju radosti i izazova produbljujući pripadnost Crkvi istočnog obreda. Male sestre istakle su važnost ponizna i u poštovanju izražena traženja. Tim više što niti jedna od sudionica nije u njoj rođena. Svaka je u istočni obred i duhovnost ulazila s radošću otkrivanjem njegove ljepote i dubine. Drugi dan susreta župnik o. Mihajlo Malacko služio je liturgiju u kapeli malih sestara. Nakon nje podijelio je kako vidi Crkvu istočnog obreda kao šansu na putu jedinstva imenujući teškoće, izazove i svjetla na tom putu bivajući aktivnim subjektima. “Crkva koja ne traži jedinstvo nije Crkva.” Istaknuo je kako trebamo biti u “disanju Trojstva gdje je jedan Bog, jedan Isus i jedna Crkva.” Zadnji dan susreta, s Božjim narodom male sestre su hodočastile u svetište Presvete Bogorodice u Vodici gdje je arhijerejsku liturgiju služio apostolski egzarh Vl., Djuro Djudjar.
Kraći povijesni pregled
Bratstvo rođeno je 08.09.1939. godine u Alžiru, na stopama malog brata Karla među nomadima, no već od 1949. godine zajednice su osnovane i na Bliskom istoku. M.s. Magdalena smatrala je važnim da živeći na Bliskom istoku pripadamo istočnom obredu i istočnim Crkvama. U tim krajevima tada pripadati rimskom obredu značilo je doći kao “stranac” koji je superiorniji. Kako su mjesne Crkve Katoličke i Pravoslavne ponekad i jedne i druge baštinice istog istočnog obreda malo pomalo suživot je vodio konkretnom, svagdašnjem ekumenizmu. Poradi toga Bratstvo Isusovih malih sestara od 1949. do 1961. godine pripada u Rimu Kongregaciji za istočne Crkve. M.s. Iva iz Egipta, koptskog obreda, napisala je: “Koliko je m.s. Magdalena razumijevala probleme i patnje kao i bogatstvo i vitalnost Bliskog istoka toliko je i Istok uzvratio s velikodušnim gostoprimstvom, unutarnjim i vanjskim”. Tako je 1961. godine bilo 11 zajednica u istočnom obredu: armenski u Libanonu, kaldejski u Iraku i Iranu, koptski u Egiptu, melkitski u Izraelu, Jordanu, Libanonu i Siriji, sirijski u Iraku, te bizantski u Grčkoj i gez u Etiopiji. Od 1961. godine Bratstvo pripada Kongregaciji za posvećeni život. Tom prilikom m.s. Magdalena objašnjava njenu najdublju čežnju: “jedinstva u ljubavi među svim narodima, svim rasama, svim kršćanima, svim obredima”. Prvo bratstvo bizantsko slavenskog obreda osnovala je m.s. Magdalena u Ruskom Krsturu 1969. godine zahvaljujući prisutnosti m.s. Marije Melanije, rodom iz Ruskog Krstura. A u Poljskoj, Kostomloty, i u Grčkoj, Giannitsi, male sestre su od 1985. godine.
Traženja…
Male sestre su se tokom susreta nadahnjivale među ostalim i promišljanjima malih sestara iz Libanona: “Kako ujediniti moj život? Monah, monahinja na Istoku je cjelovita, nepodijeljena osoba. To naravno zahtijeva i sredstva i Bratstvo nam ih daje: molitveno čitanje Svetog pisma, jutarnja molitva srca, molitva klanjanja u tišini, tjedni pregled života u zajednici, povlačenje u ‘pustinju’… Sve to pomaže nam bdjeti nad unutarnjom ćelijom, unutarnjom dimenzijom koju živimo u srcu svijeta. Pomaže nam čuvati srce u bdijenju motreći Božju prisutnost i u najmanjim detaljima života. U istočnoj tradiciji govori se i o ‘pounutrašnjenom monaštvu’ koji je put svih kršćana koji vodi Božjoj blizini.U srcu našeg modernog života, u srcu gradova, u srcu mnogih aktivnosti, sredstava komunikacije i informacija svih vrsta moguće je susresti Boga i njegovati u nama unutarnju ‘pustinju’ koja je srce kršćanskog identiteta na Istoku, osobiti put koji nas vodi Božjoj blizini.” Male sestre su međusobno podijelile i njihove napore u integriranju jutarnje i večernje molitve istočnog obreda u njihovim zajednicama u vjernosti obredu, s notom jednostavnosti i u čežnji za jedinstvo Crkve.
EVANĐEOSKE POVEZNICE SV. FRANJE I MALOG BRATA KARLA
mala sestra Blaženka
(dijelovi izlaganja na xxv Redovničkom tjednu, objavljeno u časopisu Posvećeni život, br. 1 i 2/2009.)
Povratak Evanđelju u potpunoj priljubljenosti Isusu Kristu u temeljima povezuju Franju i Karla. «Povratak na korijene naše vjere u snažnoj ‘franjevačkoj’ svijesti kako evanđelje ima dovoljnu snagu dati odgovor i nama danas»[1] prisutna je i u Karlovoj duhovnoj obitelji. Dakle, živjeti evanđelje bez glose, živjeti evanđelje doslovno nasljedujući Krista Gospodina je temeljna evanđeoska poveznica Franje i Karla. Pokušat ću imenovati najvažnije podudarnosti u nadahnuću istom evanđeoskom Izvoru u Franjinom i Karlovom Bratstvu, naravno, uz prisutne i njima vlastite nijanse: evanđeoska jednostavnost života; evanđeoska malenost: karizma neznatnosti; sveopće bratstvo: Franjo u poljupcu gubavca zagrlio je čovjeka, svu braću, Krista, a Karlo je pošao najnapuštenijima, nomadima u Sahari (usp. Mt 25,40); izazov blagosti evanđeoskog nenasilja, izgradnja kulture mira i pomirenja; univerzalnost: otvorenost drugome u poštovanju, u dijalogu a obojica i s muslimanima; malena i skromna bratstva; kontemplacija življena u srcu svijeta, u blizini ljudi i povlačenjem u samoću; nomadizam: biti usidren u Bogu i biti spreman poći posvuda noseći Radosnu vijest
Ni Franjo ni Karlo nisu bili reformatori. No, uvidjeli su potrebu za novim oblikom evanđeoskog života u Crkvi. Životom su izricali tu evanđeosku novost u društvu i Crkvi svoga vremena. Evo i nekoliko konkretnih poveznica. Utemeljitelj Isusove male braće, mali brat Rene Voilluame piše svojoj subraći iz La Verne: «La Verna je mjesto koje jako volim. Vodi nas stvarnosti otkupiteljskog djela koje ispunja Krist Raspeti u onima koje ljubav vodi do potpune suobličenosti s Njime… Biti ‘spasitelji s Isusom’ obilježeni njegovim ranama je ideal pred kojim nas naš poziv svakodnevno obvezuje. Sjedinjenje u djelu spasenja na tako radikalan način između Franje i Isusa nije se dogodilo u jednom danu. Ono je kruna, plod mnogih djela ljubavi. Naš život po evanđelju, naša kontemplativna euharistijska molitva nalaze u sjedinjenju s Kristom temeljni smisao i svoju apostolsku dimenziju. Mnogo sam molio u kapeli kako bi sve generacije male braće i malih sestara ostale svakodnevno vjerne zahtjevnosti križa i žrtve, slobodno i u radosti prihvaćene. Čini se tako malenim živjeti svaki trenutak i svako djelovanje u toj perspektivi. Franjina svakodnevica, kroz dugi niz godina, sve malene stvari učinjene radosno i s ljubavlju, sva odricanja, sve je sažeto u tom poistovjećenju s Raspetim Isusom. Smrt malog brata Karla također je nalik smrti njegova Spasitelja.»[2]
Rene posjećuje i Fonte Colombo. Tom prilikom prepoznaje kako je Franjino pravilo: «živjeti evanđelje u siromaštvu i bratskoj ljubavi» upravo ono što mala braća imaju živjeti. A u Asizu piše subraći: «Ova asiška kiša progovara o osjetnoj ogoljenosti koja je u korijenu Franjine radosti. Nema snage, jakosti duše bez radosti. Žalost je uvijek simptom anemije života u duhu i milosti. Neka vam Bog podari milost unutarnje radosti koja je očitovanje ljubavi. Ta radost nam je uvijek nadohvat ruke, u svakom trenutku, neovisno o vanjskim uzrocima žalosti. Ona je plod pogleda vjere u Isusa praćen nenavezanošću koja iskorijenjuje žalost iz našega srca. Bog želi da radost bude u srcu čovjeka, ali samo ona radost koju križ ne ubija, nego pročišćuje.»[3] U više navrata Rene promišlja i o Franjinu susretu s gubavcem: «Ljubiti čovjeka jednostavno jer je čovjek, kako je to teško! A to nama ljudima najviše nedostaje. Događaj iz mladosti sv. Franje Asiškog dobro ilustrira tu otajstvenu stvarnost. Nadilazeći svu odbojnost, Franjo grli užasno izobličena gubavca kao brata. Taj dan poljubio je i zavolio čovjeka jer je to bio čovjek, a time i slika Kristove prisutnosti. Nježno grleći tog siromaha Franjo je zagrlio samoga Isusa. U tome je temelj sveopće zapovijedi ljubavi.»[4] «Sv. Franjo Asiški potresen Kristom cijelim svojim bićem otkrio je put evanđelja u siromaštvu. Išao je njime, ako tako mogu reći, do kraja logike svoga obraćenja, u susretu s gubavcem. U Franjinom zagrljaju gubavca postoji zadivljujući i duboko istinski simbol ljubavi koju trebamo imati jedni za druge. Ta ljubav nema drugog izvora do li samo Stvoriteljevo srce. Niti jedan čovjek, niti jedna ideologija ne mogu dati takvu ljubav.»[5]
Inače su na Karla najjači utjecaj imali crkveni oci, osobito Ivan Zlatousti, te benediktinska i karmelska duhovnost, a na malog brata Rene Voillauma duhovnost Karmela i Kartuzije. Kod male sestre Magdalene presudnu ulogu, uz brata Karla, imao je Pokret mladih kršćana radnika (JOK-Jeunesse ouvriere chretienne): «biti evanđeoska prisutnost u svijetu, kao kvasac u tijestu» (Mt 13,33).
Rado završavam s još nekoliko misli o radosti, tom prepoznatljivom elementu franjevaštva. Fr Frano Prcela,[6] dominikanac govori o: «vašem i našem sv. Franji … Franjina vrlina radosti nije izvirala iz zadovoljstva u uspjesima, nego iz potpunog oslobođenja od svega što čovjeka može svezati i zarobiti. To je radost neovisnosti o bilo čemu da bi se posve moglo prigrliti svakoga. Slobodan – siromah među siromasima! Kao što siromašni Krist siromašne obogaćuje, tako i Franjo ispunjen radošću radost dijeli, i onda kad mu je drugi nastoje oduzeti.» Taj evanđeoski element radosti prisutan je i u riječima male sestre Magdalene: «Budite ‘osmijeh’ svijetu, to je moja najveća želja… Budete li samo mala zraka sunca koja ulazi u mračnu i hladnu prostoriju da je osvijetli i ugrije, bit će to dovoljno.»[7] A evanđeoska radost, evanđeoska nježnost nisu li znak kristološki usmjerena pogleda i života koji slijedi put Učitelja, ljubljenog Brata i Gospodina (usp. Mt 11, 28-30)?
PISMO MALOG BRATA MARKA MALOM BRATU KARLU
“Dragi Karlo, brate moj!
Ono najveće što si nas naučio je da budemo ljudi. Ponekad je taj put jedini način da se uklone ograde i jedini način da se govori o Bogu. Na kraju svoga života otišao si sam među nepoznati narod. Jedinu stvar koju si napravio bila je približiti im se u poštovanju, vrednujući njihovu kulturu, dozvoljavajući im da te prihvate i vjerujući da Bog djeluje čak i ako su potrebna stoljeća. Kad si umro, Musa, poglavar Tuarega, napisao je tvojoj sestri ove jednostavne riječi: «Karlo, marabut,[8] nije umro samo za vas, umro je i za sve nas. Neka mu Bog bude milosrdan i neka se s njim susretnemo u raju.» Znaš, danas se mnogo govori o komunikacijama, ali svatko se zatvara u svoj mali krug. Jer razlike nas plaše. Ti, naprotiv, tvoja strast bila je ići onima koji su najdalji, i to si živio u potpunosti i do kraja. Duboka li zanosa! U konačnici znam kakvo je bilo tvoje iznenađenje 13.11.2005. na dan tvoje beatifikacije. Gledam te na ovoj slici i vidim tvoje lice, osmijeh, tvoj hod ususret drugome. To si ti! I to je ono što volimo u tebi. Dozvoli mi da završim moje pismo kako si ga i ti završavao tvojem prijatelju Gabrijelu: Srdačno i s ljubavlju te pozdravljam!”
OČE MOJ,
predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš,
što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se tvoja volja ispuni na meni
i na svim tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
Stavljam svoj život u tvoje ruke
Tebi ga darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!
mali brat Karlo
[1] Luigi Guccini, scj: La vie consacrée aujourd’hui: chemin accompli et perspectives, USG 2005. str. 7., www.vidimusdominum.org
[2] René Voillaume: Lettres aux Fraternités, Tome II, Cerf, 1960., str. 150-151.
[3] Isto, str. 187.
[4]R. Voillaume: Où est votre foi?, Cerf, Paris, 1971., str. 182-183.
[5]R. Voillaume: La vie religieuse dans le monde actuel, Conférence religieuse canadienne, Ottawa, 1970., str. 198.
[6]dijelovi propovijedi fr Frane Prcela,o.p. o blagdanu sv. Franje u Chicagu u Vjesniku Franjevačke provincije Uznesenja Marijina Mir i dobro, 2004.
[7]Isusova mala sestra Magdalena: Isus je Gospodar nemogućega, KS, Zagreb, 2008., str.57.
[8] Marabut znači Božji čovjek.