UČENIK EVANĐELJA

UČENIK EVANĐELJA
-uz stotu obljetnicu prelaska Bogu Isusova malog brata Karla (Charles de Foucauld)
Papa Franjo je u lipnju 2016. uz stotu obljetnicu prelaska Bogu brata Karla izrazio svoje zahvalno zajedništvo sa svim članovima njegove duhovne obitelji, svima koji se nadahnjuju njegovim služenjem Bogu i ljudima. Papa je poželio da slijedeći Karlovu intuiciju – duh Nazareta, Gospodin osvjetljava njihov život, svakodnevne, obične odnose. Brat Karlo, slijedeći Isusa, želio je biti „sveopći brat” u otvorenu gostoprimstvu, u poštovanju religiozne tradicije drugog. S njime otkrivamo i važnost blizine sa najsiromašnijima i najzapuštenijima, kao put rasta u čovječnosti. „Svaki kršćanin treba gledati drugog čovjeka kao ljubljenog brata” pisao je. Karlo je ljubeći druge učio ljubiti Boga. „Ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima to je sav moj život” (24.04.1890.). Papa potiče da svjedočanstvo brata Karla o poniznom i skrovitom životu darovanu služenju drugima probudi mlade da čuju Gospodinov poziv, odgovore u radosti, napuštajući sve kako bi slijedili Isusa, slobodni od želje bogatstva i moći. S povjerenjem u zagovor blaženog brata Karla u ovoj godini milosrđa Papa nas potiče moliti za mir i pomirenje među narodima.
U Taize-u organizirano je i ljetno hodočašće u duhu brata Karla. Sudjelovalo je 85 mladih iz 21 naroda. Brat Michael Davide, benediktinac govorio je mladima o aktualnosti karizme Charles de Foucaluda. Brat Alois, prior zajednice Taize, vodio je dijalog s mladima na temu „Izvikivati Evanđelje danas” , dublje upoznajući Evanđelje i prebirući u srcu. Adib, mladi izbjeglica iz Sirije, svjedočio je o svom susretu s malom braćom koja žive u njegovoj napaćenoj zemlji. Na susretu istaknuta je i misao sv. Teodora Studite: „Monah je onaj čiji pogled gleda samo Boga, koji želi samo Boga samoga, služiti samo Bogu, tako postaje znak mira za druge.“ Nije li to zadaća svih kršćana na svijetu, kako bi svijet pronašao istinski mir?
U Rimu 10 i 11.09.2016. održan je simpozij uz stotu obljetnicu prelaska Bogu brata Karla. Prvi dan dva predavača govorili su o bratu Karlu smještajući ga u kontekst njegova doba. Popodne održan je okrugli stol u kojem su sudjelovali: svećenik iz udruženja Jesus Caritas, bračni par iz sekularnog bratstva te po jedan Isusov mali brat i Isusova mala sestra, te mali brat od Evanđelja.

Vijesti Isusovih malih sestara 2010.

VIJESTI
ISUSOVIH MALIH SESTARA

2010.
«Jedino što sam željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“
m.s. Magdalena
Dragi naši prijatelj!

Za naše Bratstvo prošla godina bila je u znaku sedamdesete obljetnice osnutka. Tom prigodom u Rimu (Tre Fontane), 08. rujna bilo je mnoštvo malih sestara, osobito najmlađih (postulantice i novakinje). Mala sestra Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, u pripravi za jubilej pisala nam je: «Želimo zahvaliti Bogu za dar Bratstva, što sudjelujemo u djelu spasenja u konkretnom trenutku čovječanstva. Sa svima vama – mladima i onima koje su ostale mlade u srcu – želimo Bogu povjeriti budućnost Bratstva. Ne možemo budućnost predviđati, ali možemo ju omogućiti ako se predamo svim bićem za ljubav o kojoj govori m.s. Magdalena.« Na stranicama koje slijede nešto slika približit će vam našu radost!

Drago nam je da su u Vijestima ovaj put s nama i naša mala braća, iskustva njihova života u Indiji, Maroku, Kamerunu i pismo malog brata Marka bratu Karlu!
U posljednjim Vijestima pisale smo vam o želji i pozivu m.s. Gertrud Veronike svakoj od nas iščitavati put vjere u euharistijsko otajstvo. Nešto od toga blaga dijelimo s vama….

Kao i uvijek donosimo i našu svakodnevicu sa svih strana svijeta: Sveta Zemlja, Španjolska, Mađarska, Peru, Indija… Uz franjevački jubilej od prošle godine tu je i tekst o sv. Franji i bratu Karlu.

Svakih šest godina snažan trenutak Bratstva je održavanje generalnog kapitula u Rimu. On će se održati iduće godine 08. rujna na temu: «Nadati se danas u svijetu». Sve naše zajednice su u hodu. Ovo vrijeme pripreme je i vrijeme obraćenja kako bismo živjele s ljubavlju poslanje koje nam je povjereno. «Puno naših bratstava živi u sredinama gdje su sukobi za koje ne vidimo izlaza, situacije nepravdi, gubitak smisla. I samo Bratstvo živi veliku nesigurnost. Naša realnost vodi nas Betlehemu: ‘biti tu slabi, nemoćni’, svjesne da snaga dolazi od Boga, u želji da On nastanjuje naše krhkosti i preobrazi ih u ljubav i nježnost prema Njemu i svima, osobito siromašnima, slabima… Betlehem nije ukras nego temelj našega života. Iznova otkrijmo snagu Betlehema.»

Isusove i vaše male sestre

SVETA ZEMLJA – JERUZALEM
mala sestra Lucile Marcelle

Stari grad Jeruzalem sazdan je od četiri palestinske četvrti (kršćanske, muslimanske, armenske i mješovite četvrti gdje smo mi) i jedne židovske. Jeruzalem je jako obilježen prošlošću i raznim osjećajima, i to kod svih stanovnika, svakog vjernika ove zemlje i cijeloga svijeta. Tijekom muslimanskih, židovskih i kršćanskih blagdana puno je hodočasnika. Ulice su pune ljudi. Isto je tako petkom i subotom u ulicama prema džamiji i Zidu plača. U ulici Via dolorosa gdje mi stanujemo grupe hodočasnika iz svih zemalja neprestano mole križni put. U danima židovskih i muslimanskih blagdana, kao i petkom u Ramazanu i posebnim danima palestinske i izraelske povijesti, vojska i policija su posvuda, u velikom broju. Dani su to velikih napetosti za sve.

Ta velika raznolikost u odijevanju poziva nas na poštovanje različitosti drugoga i prihvaćanje univerzalnosti. Pozvane smo svima otvoriti naša srca, njegovati susret pogledom, osmijehom, riječima, bilo na ulici, bilo u posjetima ili na poslu. M. s. Helene Odile posjećuje starije osobe. U radionicu dolaze ljudi iz svih zemalja, kao i prijatelji Palestinci, Izraelci, osobito vodiči. Tu se svi sjećaju Veronikine geste. M. s. Jeanne, prilikom osnivanja našega bratstva, napisala je ove riječi: “ Kao i Gospodin na putu prema Golgoti svi imaju pravo na svom putu naići na osobu koja će prihvatiti da se izloži s njima i za njih. Osoba koja će vjerovati u stvarnost Božjeg lica u njima uprkos svemu što ih možda izobličuje.“

Male sestre Helene Odile i Rosa Luise žive u Jeruzalemu više od 30 godina. Vole biti tu. „Kad sam bio dijete, uvijek sam te viđao u radionici. A i danas nakon tolikih godina što sam ja u Belgiji ti si još tu. Izdrži!“ Ove riječi jednog mladog emigranta upućene m.s. Rosi Luisi ohrabrile su nas u vjernosti suživotu, pažljivom slušanju, prisutnosti i supatnji s palestinskim narodom.

Ipak, napetosti, neprijateljstva, svađe, nepravde, ponižavanja, podjele u Crkvi kojima smo svjedoci, uzrokuju u nama patnju, bol, tugu, a koji put i nasilje. Tako jasno vidimo svoju slabost, grijeh, nemoć. Poziv je to k obraćenju. Vodi nas posredničkoj molitvi koju povezujemo s prinosom našeg života za stanovnike Jeruzalema, Svete zemlje, za sve male sestre i za sav svijet.

U Jeruzalemu možemo iskusiti i radost prijateljstva, uzajamnog povjerenja, i s kršćanima i s muslimanima. Raduje nas vidjeti osobe koje traže i nalaze putove života. To nam pomaže da izdržimo, kao i naš zajednički život s njegovim teškoćama. Vjerujemo da je Bog prisutan. Danas živimo od otajstva Križa i Uskrsnuća u Jeruzalemu. To nas drži. Uskrli Isus nam kaže: „Pobijedio sam svijet“. On nas čuva u nadi.

Patrijarh Michel Sabbah, pred odlazak u mirovinu, pisao je u svome posljednjem pastoralnom pismu: „Jeruzalem, grad otkupljenja i izvor mira za svijet, još nije primio otkupljenje niti našao mir… Gledati u Jeruzalemu grad otkupljenja i mira za svijet, a ne samo za sam grad, to je poziv svih kršćana u Svetoj zemlji: poziv biti svjedoci, poziv na težak život zbog političkih sukoba, jer život ostaje stalna borba kako bismo bili ukusna sol, kvasac, svjetlo u društvu i otkupljenje koje se ispunja dan za danom u Božjem otajstvu“.

Betlehem
mala sestra Ae Soun

Radim u dječjem vrtiću gdje svakodnevno primamo 70-ero djece, od 2 do 6 godina. Među njima 40 ih je napušteno od roditelja. Radim s 20-ero djece od 2 godine. Većinom su napuštena ili s teškoćama u obitelji. Imaju velike emocionalne potrebe i često se osjećam nemoćnom. Ponekad palestinske djevojke dolaze i zajedno se pokušavamo s njima igrati, vježbati gimnastiku, pjevati i plesati, glumiti… Potrebna je stalna pažnja i kreativnost. Prilika je to podijeliti od Gospodina dobivene umjetničke darove. Blaženo je davati i blaženo je primati od svakog djeteta. Svako dijete ima predivan pogled. Svaki je izvanredno lijepo otajstvo. Gledaju, hodaju, govore, otkrivaju, misle, traže. Divim se životu u njima koji i mene samu zove na život. Oni su mi izvor nade.

MAĐARSKA

Mala sestra Aniko piše nam o Kati, djevojčici s posebnim potrebama iz romske obitelji koja je u kapeli našega bratstva u Monoru primila prvu pričest. Tijekom priprave Kati je naučila što znači živjeti opraštanje i pomirenje. Upravo tokom priprave njen stariji brat bio je priveden policiji. Za Kati je to bio težak trenutak. Ujedno, u dubini srca bila je sve više pripravna primiti Isusa. Euharistiju je predvodio o. Mušto Peter, isusovac. Svi prisutni imali su u rukama zapaljene svijeće koje su bile simbol pripadnosti Isusu. Više mladih i susjeda došli su okružiti i podržati Kati u radosnom zajedništvu. Kati je radosno pjevala: «Moje srce nije više samo, moj Bog ostaje sa mnom zauvijek…»

ŠVICARSKA, Einsiedeln
mala sestra Elsa Irene

Već osam godina radim u jednom prihvatilištu za osobe koje traže azil. Centar se nalazi u kantonu Schwyz na prekrasnoj planini, ali daleko od svega! Možemo primiti 90 osoba: žene, muškarce, djecu i obitelji. Ostaju otprilike 9 mjeseci. Tako se mogu polako integrirati, učiti njemački i čekati odgovor na molbe. Imaju često velika očekivanja, često se razočaraju. Dolaze iz svih krajeva svijeta: muslimani, kršćani, hinduisti, budisti. Trenutno su iz 25 zemalja.

Da bih susrela druge narode, kulture, jezike trebala sam prije krenuti i izaći. Danas ostajem doma i potrebno je „nutarnje izlaženje“: pustiti svoje predrasude, očekivanja i otvarati svoje srce da bih prihvatila drugoga koji me obogaćuje.
U Centru su:
-mladić iz Rusije: kod nas je godinu i pol i već 6 godina je u Švicarskoj. Prilikom jedne svađe među svojima bio je teško ranjen i ostao je jako hendikepiran (epilepsija, potrebna mu je naša pomoć za svakdašnji život)
-čovjek iz Afganistana: u Centru je nakon dugog boravka u psihijatrijskoj bolnici. Umoran je od borbe za život.
-mlada žena iz Konga sa svojom bebom. I ona je već nekoliko godina u Švicarskoj. U Centru osjeća obiteljsko ozračje. Posvećujem osobitu pažnju onima koji su potrebni blizine: mlada žena s Bliskog istoka koja je trudna; dvije mlade žene koje su u depresiji; jedan dječak iz Afrike, maloljetan i dosta izgubljen; mladić koji je ovisan o drogi; dvije osobe koje su u zatvoru…

U posljednje vrijeme sve više dolaze i sve mlađi ljudi iz Somalije i Eritreje. Često dolaze iscrpljeni i bolesni. Dvojica mladića su imala tuberkulozu u teškom stanju. Bili su na bolničkom liječenju par tjedana i dalje su pod terapijom. Sve ih poznajem po imenu! Nastojim im biti bliza, otvorena srca, prihvaćati ih i biti s njima na putu. Svi su prisutni u mojoj molitvi. Povjeravam njihov daljnji put Gospodinu.

INDIJA
mala sestra Mary Susheela

Dvadeset godina radila sam u timu biskupije Syro-Malankar posjećujući bolesnike od gube. Osjećam kako sam tim posjetima i sama duboko obogaćena. U timu nas je bilo 18. Dužni smo bili nastaniti se u kraju gdje smo bili trenutno zaposleni (u svakom kraju znalo je biti 80, 100 ili čak 150 tisuća ljudi). Pri svakoj promjeni mjesta rada moralo se i bratstvo preseliti. Nije uvijek bilo lako naći smještaj.

Jedno me je iskustvo osobito dirnulo. Bilo mi je rečeno da ne pokušavam uspostaviti kontakt s bolesnikom Shankarom. Odavno se nije javljao, nije uzimao svoje lijekove. Bila sam svjesna kako je veliki rizik za njega prestati se liječiti. I nisam mogla ne misliti na njega. Rekli su mi da mu se jako teško približiti, da je u revoltu zbog svoje bolesti.

Sve sam povjerila Bogu stavljajući u Njegove ruke Shankara. Krenula sam tražeći Shankarovu kuću. Njegovi su me susjedi obeshrabrivali u pokušaju susreta s njim jer su znali njegov stav. Ali, kada sam ga našla, bio je toliko gostoprimljiv. Divila sam se kako je Gospodin sve učinio! Poslije toga nastavio je liječenje i nakon dvije godine ga završio. Rekao nam je: „Sada više ne moram doći po lijekove, nego vi možete i morate doći k meni!“. Ovo iskustvo ohrabrilo me na ustrajnost i molitvu za druge.

INDIJA
– mali brat Shanti je već 50 godina prisutan među gubavcima u Indiji

Želio bih s vama podijeliti ono što sam naučio od Krishnana, našeg prijatelja od samih početaka. Umro je jučer. Vidio sam ga prošli tjedan. Bio je zabrinut, no zdravstveno je dobro izgledao. Imao je gubu od djetinjstva. Vrlo rano je bio hendikepiran. U jednoj od bolnica za gubavce susreo je Susilu, svoju buduću suprugu, također bolesnu. Oboje su bolovali od gube koja je uništila njihove prste na nogama i rukama. Krishnan je bio jako dobar majstor, sam se uzdržavao. Dolazio je svaki dan sa svojim šivaćim strojem na jednu od seoskih ulica. Ravi, njegov sin, prije i poslije škole bio bi uz oca pomažući mu. Krishnan je bio mudar i hrabar čovjek. Bio je religiozan na svoj diskretan način. Zbog svoje bolesti nije imao pristupa pojedinim hramovima. No, njegova hinduska vjera davala mu je svjetlo i snagu da prihvati svoju bolest. Bio je duboko smiren, bez trunke otpora. Mi, mala braća uz pomoć suradnika započeli smo s Centrom za rehabilitaciju s jednom radionicom tkanja za bolesne od gube. Krishnan je zamoljen biti poslovođa. Postao je izvrstan poslovođa. Znao je prepoznati i razviti ono najbolje u drugome. Bio je uvijek tih, nikada ga nisam vidio ljutitoga. Izgubio je jedno oko, a na drugo je slabo vidio. No promatrao je svakoga radnika i kada bi otkrio poteškoće, među njima uvijek bi uspio naći razloge tomu kao i rješenje. U njegovoj radionici nikada nije bilo problema.

Jednog dana došao je k meni i povjerio mi kako im je teško naći suprugu za sina. Svaki put je bio odbijen jer su oni, roditelji, bolesni od gube. Zamolio me da mu pomognem. Dakle, pošao sam u potragu za suprugom njegovom sinu. U jednom drugom Centru naišao sam na obitelj koja je imala istu teškoću za svoju kćerku. Obitelji su se susrele prema njihovim tradicionalnim običajima i vjenčanje je dogovoreno. Bilo je to prekrasno vjenčanje. Mladenci su trebali oprati noge svojim roditeljima. Oboji roditelji nisu imali prstiju, no sve je prošlo u velikom poštovanju.

Krishnan je bio odgovoran za prodaju proizvoda iz radionice. Jednog dana pošli smo zajedno nabaviti nove tkanine. Putovali smo autobusom. Našao sam sjedeće mjesto, a Krishnan je ostao stajati. Na moje inzistiranje ipak je sjeo, no osoba pored njega vidjevši da boluje od gube protestirajući je ustala. Bio sam ljut na sebe. Znao sam dobro da postoji ta reakcija odbacivanja bolesnih od gube. Za Krishnana je to bilo novo poniženje. Došavši u trgovinu koju su držale redovnice vidjeli smo police pune različitih lijepih tkanina. Ostavio sam ga samog da izabere tkanine. Vrativši se našao sam ga u suzama kako dodiruje tkanine sa svojim deformiranim rukama. «Godinama nisam smio dotaknuti tkanine koje sam kupovao.» Premda smo se godinama poznavali nisam do tada uistinu otkrio njegovu patnju. Patnju krojača koji kupuje materijal za svoj rad a da mu nije dopušteno dotaknuti ga. Tada sam malo dublje razumio što znači biti bolesnik od gube sa svim poniženjima i uskraćenostima u malim detaljima života. On sam se nije nikada žalio, čuvajući svoj pomalo žalostan osmijeh.

Najljepši trenutak njegova života je stigao. Predsjednik Indije želio je osobito nagraditi hendikepirane osobe koje su se integrirale u društvu. I Krishnan je dobio nagradu ne samo zbog osobnog uspjeha već jer je i drugima pomagao. Po prvi put u životu putovao je dugim putem do New Delhija, 30 sati u vlaku. Bili su to slavni dani za njega.

Sam Krishnan bio je naviknut na neuvažavanja u svojoj sredini. Cijeloga života svakodnevno je morao prihvaćati posljedice teške bolesti. Ali je uvijek ostajao smiren. Nije se podložio bolesti, nego Gospodaru Života prihvaćajući život. Sada je u Kraljevstvu mira. Kada mislim na njega, mislim na Isusovo blaženstvo: «Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju».

KAMERUN
novo bratstvo New Bell

mali brat Rene

Pozdrav svima! Odmah nakon smještaja u naš «novi Nazaret» nastojali smo sklapati prijateljstva. Na početku nije bilo baš lako. Kako smo novopridošli u četvrti, nailazili smo na nepovjerenje, pitanja. S vremenom i uz Božju milost stekli smo prijatelje u osobama iz četvrti i okolice. Što se tiče posla, nisam ga našao, ali nisam nezaposlen. U bratstvu sam na raspolaganju.

U našem kvartu vlada nesigurnost. Stoga sve više razumijem našu prisutnost u ovoj sredini. Tiha i diskretna prisutnost, Kristova prisutnost u službi njegove braće. Nema noći a da ne čujemo krikove kao što su: «uhvatite lopova» ili «u pomoć!». Koji put poželim izaći iz svoje sobe i pomoći ljudima u nevolji…

Sretan sam u Douali gdje mogu iskusiti stvarnost «Nazareta». Pokušavam je produbiti. Provodim tu milosne trenutke. Volim ozračje grada koji mi omogućuje ići prema Cilju. Znam kome sam povjerovao. Imam puno braće koja me podržavaju na tom putu prema Obećanoj zemlji.
mali brat Pius

Zidar sam. Od našeg dolaska u Dualu svaki dan mogao sam raditi na različitim privatnim gradilištima. Radim s već poznatim prijateljima. Mi smo tročlana ekipa. Ono što nas ujedinjuje je da smo svi zidari i kada jedan od nas nađe posao, poziva druge. Meni je drago biti s njima jer se dobro slažemo. Znaju da se moram vratiti na vrijeme za molitvu s mojom braćom.

Trenutno radimo na gradilištu «tržnica Kongo» u jednoj džamiji. Tu je puno džamija, jedna pored druge. Sagradili su ih stanovnici iz različitih zemalja, kao što su Senegalci, stanovnici Malija i drugi. Tu su i Kinezi koji trguju. Budući da ima puno trgovina, ima i mnogo hendikepiranih: hromih, slijepih… i lopova. Prema kategoriji svaki ima svoje određeno mjesto za prošnju. Dio njih je uz cestu, dio mijenja mjesta. Slijepe vode djeca od 7 do 12 godina. Većina slijepih žena nose bebe na leđima. I kad gledam taj prizor, dolazi mi pitanje: kakva je budućnost te djece? Lopovi su mladi dečki bez posla. Obilaze tržnicu tražeći nešto da ukradu. Oni su prepoznatljivi. Često se molitelji u džamijama žale da su im cipele ukradene. Ono što me se najviše doima je da su tu muslimani koji dolaze iz drugih zemalja. Pitam se: kako su uspjeli stići ovamo? Znam da su muslimani jer se u 18, 19h uvečer okupljaju oko središnje džamije za večernju molitvu.

PERU
mala sestra Chiara

Prije tri godine odlučile smo otvoriti novo bratstvo u Andama sa željom da podijelimo život sa zemljoradnicima. Počele smo tražiti mjesto gdje da se smjestimo. Izabrale smo S. Juan de Iscos, malo selo na 3400m nadmorske visine. Ovdje ljudi žive od poljoprivrede. Uzgajaju nešto stoke. Nešto svojih proizvoda pokušavaju i prodati. Krumpir i kukuruz su najčešći proizvodi. Žene izrađuju tipičan vez kojim ukrašavaju svečanu odjeću. Vez je vrlo lijepih i živih boja.

Andska kultura ima vrlo jaku zajedničarsku tradiciju. Premda se individualizam uvlači pomalo posvuda. U našem kraju prisutno je više poljoprivrednih zadruga – «zajednica zemljoradnika». Bave se uzgojem stoke i obrađuju zajedno zemlju. Njihov organizirani i zajednički rad smatramo jako dragocjenim. Od samog početka povezale smo se s jednom od zadruga i sudjelovale u njihovu radu. Njihova otvorenost prema nama bio nam je i znak da dođemo baš u ovo selo. Trenutno sudjelujemo u dvjema seoskim zadrugama u kojima je 40 do 50 osoba. S njima radimo na njivama i u vrijeme berbe primamo naš dio. A da bismo imali nešto i novca, priređujemo i prodajemo slatkiše u vrijeme blagdana, nogometnih utakmica. Na ovaj način i drugi, osobito žene, zarađuju nešto novca. S vremenom prijateljstvo gradimo i s njima.

Bitno je za nas da dijelimo konkretan život i rad naših susjeda, poput Isusa koji je 30 godina živio jednostavan život nazaretskih stanovnika. U početku su ljudi bili iznenađeni i pitali su se što će raditi ove «tri strankinje». Dosta je nepovjerenja zbog terorizma. Malo po malo postale smo dio sela. Ljudi ovdje ne znaju puno što znači redovnički život. Čude se da živimo bez muža i djece. No sada znaju da smo žene molitve, da smo u Katoličkoj crkvi. Ponekad kada netko premine obitelj traži od nas da molimo u kući i na groblju. U selu je crkva koja je gotovo uvijek zatvorena. Župa je četiri kilometra udaljena u susjednom selu i župnik dolazi samo ponekad. Srećom, nismo daleko od grada i svake nedjelje možemo ići na euharistiju. Ljudi ovdje nisu naviknuti na slavljenje nedjeljne euharistije nego žive više u ritmu blagdana i godišnjih doba, rođenja i smrti… U Velikom tjednu nešto više ljudi sudjeluje u obredima. S par osoba iz sela pokušale smo prirediti križni put, već prema njihovoj tradiciji. Prolazimo selom s jednog na drugi kraj. Zaustavljamo se pred «postajama» koje su priredile obitelji s cvijećem i malim oltarom pred kućom. Završavamo u crkvi. Nakon križnog puta svi smo pogošćeni toplim napitkom koje su žene pripremile.

Prošle godine s malom grupom žena i mladih razmišljale smo o Riječi Božjoj. Njihova svježina i razmišljanja bila su za nas obogaćenje. Bili su konkretni. Željele bismo obnoviti te susrete. Naš jednostavan život s ljudima poput Isusa iz Nazareta, život molitve i rada, nije uvijek shvaćen. Naš mjesni biskup nas razumije i ohrabruje. Cijeni našu kontemplativnu karizmu u svijetu i često ističe «da bi se sva Crkva trebala vratiti u Nazaret«. Socijalno je osjetljiv i angažiran da bi zaštitio prava najsiromašnijih. S drugima se zajedno bori protiv zagađenja zraka i voda koja su prouzrokovana neodgovornošću pojedinih poduzeća. Hrabar je.
Život nije lagan. No unatoč problemima i siromaštvu narod voli slavlja, glazbu, ples. Lako pronalaze razlog slavlju i kada se slavi onda uvijek za sve ima nešto za jelo i piće. S našim narodom slavimo Boga života koji se objavljuje malenima i koji nam daje radost da dijelimo s njima život.

ETOPIJA
mala sestra Askale

Svoj sam poziv osjetila od malih nogu. Kao djevojčica vidjela sam sestre milosrdnice. Željela sam postati kao one, iako nisam znala što to znači. S tom željom krenula sam u školu. Kad su učitelji pitali nas učenike što bismo voljeli raditi poslije škole, svaki je drugačije odgovorio. Ja sam rekla da želim biti redovnica. Tako da su me drugi učenici često zvali „sestro“, ponekad pretjerujući. Kada se svega toga prisjećam, osjećam da se nalazim pred tajnom.

1976. godine svi su misionari bili protjerani iz moga kraja. Vlada je nacionalizirala zemljište Crkve. Srećom, moja župa je ostavljena brizi vjernika. Ekstremni komunistički režim ulijevao nam je strah. Morali smo skrivati križeve, medaljice. Bili smo vrijeđani. Ta situacija je dugo potrajala. Gubila se moja želja za redovničkim životom. Ali nikada nisam prestala ići u crkvu, ponekad i tajno. Moj bivši župnik pozvao me je u Addis Abebu i vodio me u razne redovničke zajednice. Na kraju smo došli u jednu siromašnu četvrt. Ušli smo u jedno dvorište. Tu su se igrala mnoga djeca. Obitelji su bile vani. Svećenik je pozvonio na jedna vrata. Iznednadila sam se jer nam je otvorila jedna sestra iz Europe. Kada smo ušli unutra, promatrala sam sve i pitala se kakve su to redovnice. Kuća je bila malena, drvena, s jednostavnim stolicama. Svećenik nije ništa rekao. Bila sam izgubljena. Mala sestra Monika Gabrijela pokazala mi je puno slika i dugo smo razgovarale. Sve je bilo na engleskom. Nisam puno razumjela. Uzela sam sa sobom knjižicu sa slikama. I počela je polako čitati, gledati slike. Malo po malo otkrivala sam život malih sestara. Jednostavan, kao što je bio i Isusov život u Nazaretu: jednostavnost, gostoprimstvo gdje se svatko može osjećati kao kod kuće. Isusov skroviti život.

Najteži trenutak bio mi je napustiti Etiopiju i poći u novicijat u Nigeriju. Bilo me je strah putovati daleko u drugu zemlju, u drugu kulturu. Izazov i prilika da rastem. Hvala Nigeriji i njenom narodu koji me je prihvatio. Tamo sam mogla sve više otkrivati život bratstva. Nigerija je postala moja druga „obitelj“ i ostaje mi bliza. Nakon tog dugog puta zahvaljujem još više Gospodinu koji me je pozvao na život u Bratstvu. Zahvaljujem Bogu što su male sestre prisutne u Etiopiji.

ARMENIJA
Ashkhen, postulatnica

Rođena sam u Armeniji, u gradiću Guymri. Čitala sam povijest Armenije. U počecima kršćanstva kod nas su postojali brojni samostani koji su danas gotovo prazni. Ipak, uvijek sam željela živjeti posvećenim životom. Ujedno nisam znala kako je to moguće. Nisam bila blizu Crkvi. Nisam poznavala redovnice. Osjećala sam sve veću potrebu za molitvom. Molila sam: „Bože, ako postojiš, vodi me, pokaži mi put.“
Idući redovito u crkvu najprije sam upoznala zajednicu Vjere i Svjetla i u njoj se angažirala. Sve više sam osjećala da me Bog zove. Čula sam za Isusove male sestre i bila kod njih u Achotsu, u Armeniji i kasnije u Poljskoj. Jako sam voljela molitvu klanjanja kao i rad s drugim ljudima. Dani su bili ispunjeni i u večernjoj molitvi zahvalili smo na svemu što nam je bilo dano, povjeravajući Bogu sve osobe.

Odlučila sam ući u Bratstvo Isusovih malih sestara. Željela sam osobito živjeti među Turcima i muslimanima. Tako sam ušla u Bratstvo u Turskoj, u toj za nas „neprijateljskoj“ zemlji. Dirnuta sam kako su me primili susjedi, kako su se veselili što sam iz Armenije i što sam željela živjeti s njima. Brat Karlo je jako volio muslimane. Tako sam ih željela više voljeti, svim srcem, ne videći zlo u drugoj osobi.

Kod m.s. Magdalene volim njenu hrabrost i njeno snažno prijateljstvo s nomadima u Sahari. Pozvane smo živjeti jedinstvo sa svim narodima, religijama, kulturama koje su lijepe i dobre, koje se dopunjuju i sve zajedno su slika Božjega stvorenja. On je pogledao i rekao da je „dobro“.

Pozvane smo biti mala iskra ljubavi, radosti, svjetla i ljepote. Poslije molitve klanjanja gdje gledam Boga, mogu nositi Njegovu svjetlost i radost našim prijateljima i susjedima. Iako ne govorimo, iako ne poučavamo, znam da Gospodin djeluje i da se naša unutarnja radost i mir šire i našim susjedima, našoj braći i sestrama. M.s. Magdalena pokazuje nam jednostavan put: živjeti kao Isus u Nazaretu. Živjeti evanđelje, živjeti Božju riječ u našem životu. Isus traži samo jedno: ljubiti!

NIZOZEMSKA
mala sestra Mauricia

Evo nam dolazi Zohra, naša alžirska prijateljica. Sretna je i zahvalna jer je dobila toplu odjeću za zimu. Već godinu dana pokušava ne uzimati drogu. „Kakva borba! Znaš kad si ovisan, to je užas… Više sebe ne možeš poštovati. Prije sam bila kao u jednom oklopu… Sada se osjećam sasvim drugačije. Imam vremena za čitanje. Slušaj što sam sada čitala: Halil Gibran: ‘Nije Bog u mome srcu, nego sam ja u Božjem srcu’.“

A sada dolazi Pieter. Otkako zbog teške bolesti više ne radi, redovito nas posjećuje. „Bilo bi mi svejedno da i umrem… Međutim, prije nego umrem želio bih biti sretan, makar dvije minute. A ti, da li si sretna?“ Odgovaram: „Što je za tebe sreća?“ „To je kad živim u skladu sa svojom najdubljom željom“, odgovara.

Naša susjeda Tina puno nam pomaže jer se brine za naš mali vrt. Ona to čini s puno ljubavi i toliko uživa u tome da je njena radost zarazna. Donijela je dobru zemlju, stavila nove sadnice i novo cvijeće za proljeće. U našoj četvrti ovo ljeto svi susjedi su otvorili vrata svojih vrtova posjetiocima. Kako je Tina bila sretna vidjevši da su mnogi posjetioci osjetili mir u našem vrtu: „Zaista, to je vrt gdje je dobro biti!“

MAROKO
mali brat Yvan

Nedavno je bratstvo na jugu Maroka, Marakech, zatvoreno. Mala braća došavši prije 50 godina radili su u radionicama u medini, jedan kao stolar, a drugi, mali brat Gaby u radionici željeza. Druga dvojica braće radila su u zdravstvu. Evo što piše mali brat Yvan.

Duga povijest prisutnosti, duga vjernost. Radionica malog brata Gabya imala je 10m², s jedinim otvorom koji vodi direktno na trg. Preko puta je osnovna škola, a malo dalje gimnazija. Tisuće djece svakodnevno prolazi ispred radionice. Oni koji su tuda prolazili kao djeca pred 40 godina sada dolaze pitati ima li vijesti o malom bratu Gabyu. Neki su sveučilišni profesori, neki su beskućnici. Ta je radionica bila zahvaljujući Gabyu osobito mjesto za susrete. I ja sam to iskusio tokom 6 godina prisutnosti. Danas mi je nemoguće proći gradom a da me netko ne pozove imenom ili riječima «Pozdrav variocu!». Nije potrebno spomenuti povezanosti otkane sa susjednim obrtnicima koji su me jako brzo usvojili. Naravno, nisam baš bio stručan, ali možda su mislili da je to europski način rada. Koliko puta su dolazili priskočiti mi u pomoć! (Sa zatvaranjem radionice bratstvo gubi izvanredno mjesto susreta.)

U toj radionici podijeljen je život. To je diskretna prisutnost koja je srž našega zvanja, snažna solidarnost u poslu. Sam doduše nisam nikad uspio slijediti radno vrijeme marokanskih obrtnika (12 h na dan i neki sve dane u tjednu). Volio sam raditi na nogostupu, u blizini susjeda unatoč mojoj poteškoći da sudjelujem i pratim neprestane diskusije, razgovore. Bilo mi je i teško raditi kao oni držeći jednom rukom komad željeza za varenje i drugom rukom kliješta sa šipkom za varenje uz pad naočala. Tako sam uvidio kako je moguće dobiti sunčanicu od varenja. Gabyeva radionica upućuje na naš identitet. Ja sam varilac, a ne turist ili umirovljenik kao velika većina Europljana koji žive u Marakechu. Taj identitet omogućio je brojne susrete i odnose prijateljstva.

MAROKO

Prilikom pedesetogodišnjice prisutnosti Bratstva u mjestu Raba (Maroko), nadbiskup Vincent Landel razgovorao je s malim sestrama uoči slavlja. Donosimo dijelove njegovih misli:

„S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar redovničkog života: vaš redovnički život je znak koji želi objaviti ‘nešto Božje’. I to ne po mnogim djelatnostima, nego po darovanom životu u ime Gospodnje. Redovnički život govori Crkvi: Bog nas sabire, Bog nas poziva na zajedništvo. Bog nas zove na praštanje i slavlje. Redovnički život želi pokazati kakvo je Božje srce, Božji pogled, Božja ruka, Božja blizina. Kao što nas podsjeća Sinoda za Afriku (br. 59): „Bogu posvećene osobe živo nas podsjećaju na svijest da svaki kršćanin ne pripada samo jednom plemenu, jednoj rasi i narodu na zemlji jer svi smo samo hodočasnici koji traže potpuno ostvarenje Kraljevstva Božjega.“

U Maroku Crkva se ne poistovjećuje s političkom, financijskom moći. Crkva nisu zgrade. Crkva želi biti bliza narodu. Crkva je suživot, slušanje drugoga, poštivanje i prihvaćanje svake raznolikosti. Crkva je dobrota, ljubav, molitva…

S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar karizme Isusovih malih sestara.
Blagoslivljam Gospodina za vašu „evanđeosku učinkovitost“. Zadivljen sam da je narod s kojim živite razumije. Shvaćaju da je vaš život utemeljen na stvarnosti koja vas nadilazi i po kojoj ste drugačije od drugih stranaca. Blagoslivljam Gospodina iako sam svjestan kako vam nije svaki dan lako.

Vaša karizma nam govori o Božjoj besplatnosti, o prisutnosti Božjeg kraljevstva. Ono je tu svaki put kada je čovjek ljubljen, svaki put kada čovjek odgovara svome zvanju, svaki put kada ljubav raste. Vi ste pozvane u ime Crkve promatrati sve klice života u sredinama za koje Crkva teže može odvojiti vrijeme za susret. Tu želite objaviti ljubav koja vas toliko nadilazi, ali koja je izvor života.
Zahvaljujem Bogu jer ste nam izazov:
– S vama idemo na bitno: Kristu koji se jednostavno uputio ljudskim putevima i to je počelo u Nazaretu.
– Niste redovnice da činite puno stvari, premda su to izvrsne stvari. Vi ste redovnice da živite od neizmjerne Ljubavi!!!
– Koncil piše: „Crkva gleda s poštovanjem muslimane“. To živite vrlo konkretno nastojeći bolje upoznati islam, bolje govoriti arapski i razumjeti arapsku kulturu i povijest.
U našoj Crkvi u Maroku čini mi se da možete omogućiti kršćanima, koji su tu privremeno nastanjeni, da razumiju kako nam naši muslimanski prijatelji mogu pomoći produbljivati kršćansku vjeru. Tako je i Charles de Foucauld ovdje u Maroku susreo muslimanske vjernike i postavio si temeljna pitanja o životu, pitanja koja će ga usmjeriti na hod prema Bogu koji je bogat milosrđem i koji nam se neprestano daruje u Euharistiji. Zahvaljujem Bogu za vas, za Crkvu.»

ŠPANJOLSKA

Male sestre u predgrađu Malage u Španjolskoj često susreću zatvorenike. Pišu: „Nekoliko je naših susjeda nedavno izašlo iz zatvora. Pri povratku nalaze se ponovno u teškoj situaciji. Nastavljaju s drogom, nemaju smještaj, bez obitelji su, bez osobe koja ih voli. Pojedini se vraćaju nakon 6, 12 ili 20 godina zatvora. Nalazimo se pred velikim izazovom biti s njima u velikom poštovanju i s razboritošću. Lako su ranjeni ukoliko nismo u mogućnosti odgovoriti na sva njihova očekivanja. Teško osjećamo svu našu nemoć. Jedino što možemo je voljeti ih i slušati bezuvjetno. A oni to znaju. Pokušavamo ne suditi niti osuđivati i biti raspoložive i gostoljubive. Vrata našega bratstva su uvijek otvorena za sve, osobito za njih.

U posljednje vrijeme policija je ponovno bila u našoj četvrti i par naših susjeda je uhapšeno. Idući u posjete u zatvor susrećemo puno naših susjeda. Ako ih mi sve ne prepoznamo, oni nas prepoznaju i dolaze k nama. Svjesne smo snage odnosa koji se stvaraju u zatvoru. Nevjerojatno koliko nam se povjeravaju i jednostavno dijele što nose u srcu. Ova međusobna blizina ne bi bila moguća izvan zatvora, na ulici. Znamo da smo u tim susretima na „svetoj zemlji“ gdje nam je potrebno ući vrlo pažljivo, s poštovanjem ako hoćemo čuvati njihovo povjerenje. Rastanak je uvijek veoma tužan trenutak. Teško nam pada ostaviti ih. Odlazimo u tišini i slomljena srca. Prinosimo Bogu sve što su nam povjerili. Molimo njegov blagoslov i milosrđe za njih i za nas. Jer osjećamo se tako nemoćne. Samo nas Gospodin može utješiti i dati snagu. Od nas znaju tražiti i jednostavne usluge: nazvati njihovu djecu, majku i reći im da ih oni vole, poći zagrliti im djecu, suprugu.»
SEDAMDESET GODINA BRATSTVA

«Jedino što sam željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“
m.s. Magdalena

„… čim bude moguće, sanjam poslati dvije po dvije male sestre na sve četiri strane svijeta, da prenose poruku ljubavi i jednistva… Oko mene, mudre osobe misle da je to ludost…“
Ms Magdalena 1954.

POSJET PATRIJARHA BARTOLOMEOSA U TRE FONTANE 09. rujna 2009.

Iznenadio nas je i obradovao posjet patrijarha Bartolomeosa koji je još kao bogoslov prije 45 godina dolazio k nama. Donosimo dio onoga što nam je rekao:

«… molimo u zajedništvu s malom sestrom Magdalenom koja je učinila puno za bratstvo, za jedinstvo Crkve, da bi pronijela Kristovu poruku današnjem svijetu. Svi smo je voljeli. Više puta nas je posjećivala u Istanbulu. Sretan sam što vidim puno novakinja, postulantica u Bratstvu. Znak je to vaše snage i ‘naše’ karizme. Moje naljepše želje o vašem slavlju: ostanite u miru, u vjernosti Crkvi, rimskom biskupu. Znajte da volimo male sestre koje su u Istanbulu. Često nam dolaze i imamo dobre odnose. Dopustite mi da kažem da su one pod zaštitom Crkve u Konstantinopolu ostajući vjerne svojoj Crkvi, rimskom biskupu, mom starijem i ljubljenom bratu Papi Benediktu XVI.»

O PUTU VJERE U EUHARISTIJSKO OTAJSTVO

MOJE BLAGO

Mala sestra Sonja posvjedočila je, na Međunarodnom susretu mladih (Arka) u Samoboru, gdje pronalazi i što je njeno blago u životu. I kako je to Bog, ovo bi se blago moglo imenovati Euharistija. Rekla je:

Nedavno sam završila duhovne vježbe i to je uvijek vrijeme kada stanemo, uđemo u dubinu i pregledamo jesmo li sačuvali naše blago, je li ono tu, na svome mjestu, u središtu našeg života. Što smo s njime učinili… I tako sam se u ovim danima duhovnih vježbi isto sjetila kako i gdje sam zapravo našla ovo moje najveće blago, Boga…

Put do njega u mojoj mladosti nije bio lak. No, možda je upravo zbog toga bio poslije taj prvi susret s Gospodinom toliko snažan i dubok. Srela sam ga u Taizéu, preko molitve i preko osobe brata Rogera… Kada sam poslije čitala spise brata Karla, prepoznala sam se u ovoj njegovoj rečenici: ”Čim sam spoznao da Bog postoji, nisam mogao drugačije, nego živjeti za Njega.”

Da, konačno sam pronašla, otkrila ono što sam tražila, ono pravo blago! Shvatila sam: jedino je u Bogu odgovor na sva moja pitanja, na sva moja traganja, na sve moje želje. Jedan mi je prijatelj svećenik poslije rekao : “U životu si tražila bisere i konačno si našla biser.“ Tako mi ovo evanđelje ostaje jako dragocjeno : “Kraljestvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.” (Mt, 13,45-46)
Da, u Taizéu sam našla biser: Bog je za mene postao osoba. I ujedno sam upravo preko Taizéa pronašla i Bratstvo Isusovih malih sestara, koje je postalo moj dom, način života po kojem slijedim svog ljubljenog Brata i Gospodina, kako ga je rado nazivao brat Karlo. Zbog Isusa, činilo mi se vrijednim napustiti svoju zemlju, svoj jezik, sve što mi je bilo dragocjeno…i poći za njim.

Na nedavnim duhovnim vježbama spoznala sam kako ovo blago, ovaj biser, uistinu trebam brižljivo čuvati, starati se o njemu. Vidjela sam kako sam kadkad zaboravila na njega, prekrila ga raznim brigama, skoro ga izgubila… U ovim milosnim danima molitve i tišine kao da sam ga pronašla na novi način, još dublji. Shvatila sam da pronađeno blago nije garancija da ga držimo zauvijek u rukama. Odnos s Bogom je živi odnos. On se stalno obnavlja, produbljuje…Vodi nas do novih prostranstava…

Ovo je blago, ovaj je biser zapravo sakriven u nama, u našim najdubljim dubinama. I tako zasigurno znam: nikada više nisam sama. Bog je u meni ova stijena na koju se uvijek i u svim prilikama mogu nasloniti.

KAKO JE ISUS POSTAO KRUHOM ŽIVOTA ZA MENE?
***

Moje iskustvo iz roditeljske kuće ostaje mi dragocjeno! Za stolom u našoj kući uvijek je bilo mjesta, topline, kruha, za sve, baš sve! Kao dijete usuđujem se reći intuitivno sam «znala», «razumjela» Isusovu čežnju da mi se daruje, da ga blagujem, da me hrani, da me prati…

Bilo bi mi nezamislivo biti na sv. misi, a ne blagovati njegovo Tijelo, (nisam se smatrala drugačijom, niti «boljom») no vjerovala sam da me želi i ja sam željela Isusa. Vjerujem da je to veliki nezasluženi DAR, susret dviju želja!

I poslije, u periodu traganja, traženja moga puta, Euharistija je bila moja svakodnevna hrana, radost, sigurnost… prijateljstvo se produbilo… »znala» sam da tu hranu ne mogu pronaći nigdje drugdje nego u Crkvi! Tu je i početak moje ljubavi prema Crkvi, zahvalnosti i molitve za Crkvu, da budem/o Crkva koja ljubi i služi, da bude kuća kruha. Kuća u kojoj ima mjesta, srca, kruha…za sve bez izuzetka, osobito malene, trpeće, ranjene…

Malo po malo, odnos Isus i ja, Bratstvo, život brata Karla… govore mi, upućuju me, otvaraju me izbližega Isusovoj prisutnosti u Riječi, u drugome, u malenima, u svima, u svemu… nova etapa, novo poimanje Isusove prisutnosti, rekla bih hod k višoj cjelovitosti, put integracije koji traje i trajat će! Gozba ljubavi – Euharistija ostaje za mene trajan poziv na zahvalnost, poziv na potpunu predanost, poziv na zajedništvo, jedinstvo, poziv na tihu i besplatnu prisutnost…

Duboko vjerujem da sve što živim osobno, mi kao zajednica, kao Crkva, čovječanstvo… ima svoje mjesto na oltaru, da mu mogu sve prinijeti, da Isus sve uzima i želi preobraziti snagom svoje ljubavi, svojim Duhom. Ova vjera za mene je velika utjeha, nada, radost… U tihom, u zauzetom i predanom životu ljudi oko nas, prepoznajem euharistijski govor!

Vjerujem da naš život ne bi imao smisla bez tihe molitve klanjanja, hvale, posredovanja… u ime svih, cijele Crkve, cijelog čovječanstva. Jedino to daje smisao mom-našem životu kojega Gospodin malo po malo preobražava na svoju sliku, po svom Srcu…

Tekstove koje sam izabrala za svoje doživotne zavjete (Pnz.6,4-13; Ps.100; Ef.3,14-21; Lk.22,14-20, ustanovljenje Euharistije) je HVALA za sve što je Isus učinio i čini za mene/nas! To je ujedno i moja molitva da mu dopustim da se njegov život nastavlja po meni/nama da budem/o njegov spomen unatoč i preko moje/naše ograničenosti i krhkosti…
***
Isus u Presvetoj Euharistiji ostao mi je uvijek u središtu života. Mogu reći da me upravo štovanje Presvete Euharistije i jednostavnost privuklo u Bratstvo Isusovih malih sestara Zahvaljujući spisima malog brata Karla i male sestre Magdalene, kao i Konstitucijama, otkrila sam mnogo novih elemenata. Na primjer u Konstitucijama piše: «Milošću toga sakramenta male sestre će biti preoblikovane u Krista…» Mogu reći da me to u početku šokiralo. Izgledalo mi je to kao preuzetnost s naše strane. Ali kad sam pozornije čitala Novi zavjet, npr. Iv 6,56-58 postalo mi je jasnije. Isusova prisutnost u Euharistiji je neodvojiva od njegove Prisutnosti u njegovoj braći, naročito najmanjima (Konstitucije 19. i Mt 25,40). «Euharistija, to je sam Krist u svojoj najuzvišenijoj gesti dara svom Ocu i svojoj braći. Djelovanjem Duha, ona je prisutnost Uskrsloga među nama do kraja vremena. Izvor života Crkve, Euharistija je u srcu života bratstva» (Konstitucije 18.). Volim čitati i ove riječi: «Uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji se u tome da svjetlom vjere prepoznamo njega, u svakom bratu i sestri oko nas i postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu, ponuditi same sebe, u svjetlu one njegove ključne poruke: ‘Što ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili’ (Mt 25,40). Po tome će onda i svi drugi moći u nama prepoznati njega i postati dionici naše uskrsne vjere.» (fra Tomislav Šagi Bunić, Prema civilizaciji ljubavi)

***
Često puta m.s. Magdalena nam je govorila o molitvi klanjanja, kako je ona veliki dio našega poslanja. Znala nam je reći: “Na molitvu klanjanja ne idete u svoje osobno ime. To je naša misija u Crkvi: Boga slaviti, zahvaljivati, zagovarati za druge te sebe prinositi s Isusom”. Jednostavno moliti, kao što je mali brat Karlo molio, u vjeri i ljubavi. Njegova molitva je bila jako široka i duboka: “da svi ljudi budu spašeni”. Kad je Presveti Sakramenat izložen, nastojim sebe izložiti njemu, moleći “čini sa mnom što hoćeš, što god učinio, hvala Ti”. Volim i pjevati i s Božjim narodom Majci Božjoj: “Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obnovi Duhom Ljubavi lice zemlje sve”.
***
Euharistijsko klanjanje bilo je povezano s onim što sam živjela. U radničkom bratstvu u Berlinu gdje sam radila u tvornici Euharistija mi je bila neophodan, neizbježan svakodnevni povratak Izvoru kako ne bih umrla od žeđi. I mislila sam na sve koji ne poznaju ovaj Izvor. Mnoga lica mojih kolegica bila su jako obilježena onim što su živjele na kraju II. svjetskog rata. One su bile dio mene i moje molitve. Poslije, u bratstvu, za vrijeme klanjanja u mjestu hodočašća Majci Božjoj, Marijina prisutnost, pjesme i molitve hodočasnika koje smo čule iz kapele ili iz naše radionice, poticale su me na molitvu sa svima, za sve i u ime svih. Marijina prisutnost povezana s Euharistijom, s Tijelom i Krvlju njegova Sina nije me više napuštala. Nakon toga bili su to bolesnici koji su “utjelovili” Euharistiju na poslu u bolnici. Molila sam brata Karla da mi pomogne vidjeti Isusovo lice u njima. Prisutnost s bolesnicima koji su tako često strpljivi, sveta misa i klanjanje činili su jedno. Zatim, i u radu s malom, napuštenom djecom kojima je bila uskraćena roditeljska ljubav, dodirnula sam otajstvo ljudskog života. Predani smo jedni drugima. Isus je želio živjeti predano i nastavlja to u Euharistiji, u toj maloj hostiji o kojoj je zadivljeno govorio sv. Nikola Flue.

***

Najljepši dan mog života bio je dan prve pričesti. Isus je sišao u moje dječje srce. Osjetila sam se ispunjenom. Ništa nije bilo važnije za mene nego Isus koji je bio u meni. Govoriti mu, činiti što mu je drago, slušati kako drugi govore o njemu. Sve me to radovalo i osvijetlilo moje djetinjstvo. Kao mlada željela sam ga više upoznati u Svetom pismu, u evanđeljima da bih ga razumjela i voljela. U godinama nakon Koncila «uragan je prošao Crkvom » (kardinal Danneels). Dogodilo se puno toga odjednom: kriza morala, kriza institucija, kriza vjere, opadanje zvanja, sukobi među progresivnima i konzervativnima u samoj Crkvi. Ukratko, « snažna oluja » (izraz kardinala Danneelsa). I u meni je bilo nemira. Kada svećenik dovodi u pitanje euharistijsku prisutnost, euharistijsko klanjanje, način kako biti svećenik i tako dalje… Sumnja je preplavila moje srce. No, kada je novi kapelan donio sv. pričest mami u našu kuću pronašla sam vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Kako je Isus postao “kruh života” za mene? Malo po malo postala sam svjesna da su euharistijski kruh i vino istinska hrana. Postala sam svjesna da je prolivena Isusova krv stvarnost njegova predana života za nas i da sam i ja pozvana dati se drugima, sve do kraja, sve do darivanja moga života. Završavam s riječima m. s. Karle koje izražavaju ono što mislim i ja: “Gospodin Isus može biti prisutan svima s kojima živim u mjeri moga dara njemu, po onome što jesam, što činim ukoliko je moj život istinski nastavak Euharistije na kojoj sam sudjelovala. U mjeri u kojoj je Isus prisutan u meni otkriti ću ga i prihvatiti u drugome, u svakom biću.”

***

Bilo mi je sedam godina kada sam primila prvu pričest. Bio je to Veliki četvrtak. Ovaj prvi susret s Isusom u Euharistiji duboko me je obilježio. Mislim da ga ne mogu objasniti, ali se svaki put sjetim toga događaja u teškim periodima. Mir i radost su me pratili i vodili. Svakog Velikog četvrtka sa zahvalnošću se sjetim toga trenutka. Uvijek me je privlačila želja da primim Isusa koji se daruje, čak i u teškim krizama mladenaštva. Osjetila sam se privučenom nečim velikim i važnim za moj život. To nešto postalo je Netko koji mi je govorio “ako želiš, slijedi me, čini poput mene”. Sve više sam osjećala potrebu odgovoriti na ovaj poziv ljubavi i biti gotovo svaki dan na svetoj misi prije moga posla da bih nosila Isusa mojim kolegicama, pokušavajući voljeti ih. Željela sam ga pronaći i u crkvi, u tišini, da bih mu zahvalila, slavila ga u ime svih, vapila mu. Često sam bila razapeta između vremena provedenog u crkvi i kontakta s onima koji ne poznaju Isusa. Poziv “ako želiš, slijedi me, čini poput mene” vodio me Isusovim malim sestrama. Prijateljica mi je govorila da su one kontemplativne u svijetu. Male sestre mole i rade kao svi. Nisam znala što znači riječ “kontemplativan”. Ali sam osjetila da govori o Isusovom pogledu prema meni i o mojem pogledu prema Njemu. Pogledu ljubavi prema drugima. Napetost između molitve, klanjanja i susreta s drugima uvijek me je pratila. No, upravo tu otkrivam da me Isus čeka, da mi se daruje, da me ljubi (čak i kada to ne osjećam). On je tu, u svakome, vjerujem i želim vjerovati. Ponekad je tako teško otkriti ga u svijetu trpljenja, u onima koji čine zlo. I kažem si: “Vjeruj i ljubi kao On”. Toliko je veliko, otajstveno, jedinstveno i istovremeno tako jednostavno duboko znati da sam ljubljena, znati da mi se Isus potpuno daje kako bih se i ja darivala drugima, bila ujedinjena s Njime i sa cijelim svijetom.

SRBIJA, RUSKI KRSTUR
Susret malih sestara istočnog obreda

U Ruskom Krsturu od 19. do 24. 04. 2010. održan je susret malih sestara istočnog obreda. Susretu su prisustvovale uz domaće i male sestre iz Poljske, Kostomloty (na granici s Bjelorusijom), Grčke, iz Giannitse, pored Soluna. A susretu su se pridružile i male sestre iz Beograda.

Smisao susreta bio je u dijeljenju radosti i izazova produbljujući pripadnost Crkvi istočnog obreda. Male sestre istakle su važnost ponizna i u poštovanju izražena traženja. Tim više što niti jedna od sudionica nije u njoj rođena. Svaka je u istočni obred i duhovnost ulazila s radošću otkrivanjem njegove ljepote i dubine. Drugi dan susreta župnik o. Mihajlo Malacko služio je liturgiju u kapeli malih sestara. Nakon nje podijelio je kako vidi Crkvu istočnog obreda kao šansu na putu jedinstva imenujući teškoće, izazove i svjetla na tom putu bivajući aktivnim subjektima. “Crkva koja ne traži jedinstvo nije Crkva.” Istaknuo je kako trebamo biti u “disanju Trojstva gdje je jedan Bog, jedan Isus i jedna Crkva.” Zadnji dan susreta, s Božjim narodom male sestre su hodočastile u svetište Presvete Bogorodice u Vodici gdje je arhijerejsku liturgiju služio apostolski egzarh Vl., Djuro Djudjar.

Kraći povijesni pregled

Bratstvo rođeno je 08.09.1939. godine u Alžiru, na stopama malog brata Karla među nomadima, no već od 1949. godine zajednice su osnovane i na Bliskom istoku. M.s. Magdalena smatrala je važnim da živeći na Bliskom istoku pripadamo istočnom obredu i istočnim Crkvama. U tim krajevima tada pripadati rimskom obredu značilo je doći kao “stranac” koji je superiorniji. Kako su mjesne Crkve Katoličke i Pravoslavne ponekad i jedne i druge baštinice istog istočnog obreda malo pomalo suživot je vodio konkretnom, svagdašnjem ekumenizmu. Poradi toga Bratstvo Isusovih malih sestara od 1949. do 1961. godine pripada u Rimu Kongregaciji za istočne Crkve. M.s. Iva iz Egipta, koptskog obreda, napisala je: “Koliko je m.s. Magdalena razumijevala probleme i patnje kao i bogatstvo i vitalnost Bliskog istoka toliko je i Istok uzvratio s velikodušnim gostoprimstvom, unutarnjim i vanjskim”. Tako je 1961. godine bilo 11 zajednica u istočnom obredu: armenski u Libanonu, kaldejski u Iraku i Iranu, koptski u Egiptu, melkitski u Izraelu, Jordanu, Libanonu i Siriji, sirijski u Iraku, te bizantski u Grčkoj i gez u Etiopiji. Od 1961. godine Bratstvo pripada Kongregaciji za posvećeni život. Tom prilikom m.s. Magdalena objašnjava njenu najdublju čežnju: “jedinstva u ljubavi među svim narodima, svim rasama, svim kršćanima, svim obredima”. Prvo bratstvo bizantsko slavenskog obreda osnovala je m.s. Magdalena u Ruskom Krsturu 1969. godine zahvaljujući prisutnosti m.s. Marije Melanije, rodom iz Ruskog Krstura. A u Poljskoj, Kostomloty, i u Grčkoj, Giannitsi, male sestre su od 1985. godine.

Traženja…

Male sestre su se tokom susreta nadahnjivale među ostalim i promišljanjima malih sestara iz Libanona: “Kako ujediniti moj život? Monah, monahinja na Istoku je cjelovita, nepodijeljena osoba. To naravno zahtijeva i sredstva i Bratstvo nam ih daje: molitveno čitanje Svetog pisma, jutarnja molitva srca, molitva klanjanja u tišini, tjedni pregled života u zajednici, povlačenje u ‘pustinju’… Sve to pomaže nam bdjeti nad unutarnjom ćelijom, unutarnjom dimenzijom koju živimo u srcu svijeta. Pomaže nam čuvati srce u bdijenju motreći Božju prisutnost i u najmanjim detaljima života. U istočnoj tradiciji govori se i o ‘pounutrašnjenom monaštvu’ koji je put svih kršćana koji vodi Božjoj blizini.U srcu našeg modernog života, u srcu gradova, u srcu mnogih aktivnosti, sredstava komunikacije i informacija svih vrsta moguće je susresti Boga i njegovati u nama unutarnju ‘pustinju’ koja je srce kršćanskog identiteta na Istoku, osobiti put koji nas vodi Božjoj blizini.” Male sestre su međusobno podijelile i njihove napore u integriranju jutarnje i večernje molitve istočnog obreda u njihovim zajednicama u vjernosti obredu, s notom jednostavnosti i u čežnji za jedinstvo Crkve.

EVANĐEOSKE POVEZNICE SV. FRANJE I MALOG BRATA KARLA
mala sestra Blaženka
(dijelovi izlaganja na xxv Redovničkom tjednu, objavljeno u časopisu Posvećeni život, br. 1 i 2/2009.)

Povratak Evanđelju u potpunoj priljubljenosti Isusu Kristu u temeljima povezuju Franju i Karla. «Povratak na korijene naše vjere u snažnoj ‘franjevačkoj’ svijesti kako evanđelje ima dovoljnu snagu dati odgovor i nama danas» prisutna je i u Karlovoj duhovnoj obitelji. Dakle, živjeti evanđelje bez glose, živjeti evanđelje doslovno nasljedujući Krista Gospodina je temeljna evanđeoska poveznica Franje i Karla. Pokušat ću imenovati najvažnije podudarnosti u nadahnuću istom evanđeoskom Izvoru u Franjinom i Karlovom Bratstvu, naravno, uz prisutne i njima vlastite nijanse: evanđeoska jednostavnost života; evanđeoska malenost: karizma neznatnosti; sveopće bratstvo: Franjo u poljupcu gubavca zagrlio je čovjeka, svu braću, Krista, a Karlo je pošao najnapuštenijima, nomadima u Sahari (usp. Mt 25,40); izazov blagosti evanđeoskog nenasilja, izgradnja kulture mira i pomirenja; univerzalnost: otvorenost drugome u poštovanju, u dijalogu a obojica i s muslimanima; malena i skromna bratstva; kontemplacija življena u srcu svijeta, u blizini ljudi i povlačenjem u samoću; nomadizam: biti usidren u Bogu i biti spreman poći posvuda noseći Radosnu vijest

Ni Franjo ni Karlo nisu bili reformatori. No, uvidjeli su potrebu za novim oblikom evanđeoskog života u Crkvi. Životom su izricali tu evanđeosku novost u društvu i Crkvi svoga vremena. Evo i nekoliko konkretnih poveznica. Utemeljitelj Isusove male braće, mali brat Rene Voilluame piše svojoj subraći iz La Verne: «La Verna je mjesto koje jako volim. Vodi nas stvarnosti otkupiteljskog djela koje ispunja Krist Raspeti u onima koje ljubav vodi do potpune suobličenosti s Njime… Biti ‘spasitelji s Isusom’ obilježeni njegovim ranama je ideal pred kojim nas naš poziv svakodnevno obvezuje. Sjedinjenje u djelu spasenja na tako radikalan način između Franje i Isusa nije se dogodilo u jednom danu. Ono je kruna, plod mnogih djela ljubavi. Naš život po evanđelju, naša kontemplativna euharistijska molitva nalaze u sjedinjenju s Kristom temeljni smisao i svoju apostolsku dimenziju. Mnogo sam molio u kapeli kako bi sve generacije male braće i malih sestara ostale svakodnevno vjerne zahtjevnosti križa i žrtve, slobodno i u radosti prihvaćene. Čini se tako malenim živjeti svaki trenutak i svako djelovanje u toj perspektivi. Franjina svakodnevica, kroz dugi niz godina, sve malene stvari učinjene radosno i s ljubavlju, sva odricanja, sve je sažeto u tom poistovjećenju s Raspetim Isusom. Smrt malog brata Karla također je nalik smrti njegova Spasitelja.»

Rene posjećuje i Fonte Colombo. Tom prilikom prepoznaje kako je Franjino pravilo: «živjeti evanđelje u siromaštvu i bratskoj ljubavi» upravo ono što mala braća imaju živjeti. A u Asizu piše subraći: «Ova asiška kiša progovara o osjetnoj ogoljenosti koja je u korijenu Franjine radosti. Nema snage, jakosti duše bez radosti. Žalost je uvijek simptom anemije života u duhu i milosti. Neka vam Bog podari milost unutarnje radosti koja je očitovanje ljubavi. Ta radost nam je uvijek nadohvat ruke, u svakom trenutku, neovisno o vanjskim uzrocima žalosti. Ona je plod pogleda vjere u Isusa praćen nenavezanošću koja iskorijenjuje žalost iz našega srca. Bog želi da radost bude u srcu čovjeka, ali samo ona radost koju križ ne ubija, nego pročišćuje.» U više navrata Rene promišlja i o Franjinu susretu s gubavcem: «Ljubiti čovjeka jednostavno jer je čovjek, kako je to teško! A to nama ljudima najviše nedostaje. Događaj iz mladosti sv. Franje Asiškog dobro ilustrira tu otajstvenu stvarnost. Nadilazeći svu odbojnost, Franjo grli užasno izobličena gubavca kao brata. Taj dan poljubio je i zavolio čovjeka jer je to bio čovjek, a time i slika Kristove prisutnosti. Nježno grleći tog siromaha Franjo je zagrlio samoga Isusa. U tome je temelj sveopće zapovijedi ljubavi.» «Sv. Franjo Asiški potresen Kristom cijelim svojim bićem otkrio je put evanđelja u siromaštvu. Išao je njime, ako tako mogu reći, do kraja logike svoga obraćenja, u susretu s gubavcem. U Franjinom zagrljaju gubavca postoji zadivljujući i duboko istinski simbol ljubavi koju trebamo imati jedni za druge. Ta ljubav nema drugog izvora do li samo Stvoriteljevo srce. Niti jedan čovjek, niti jedna ideologija ne mogu dati takvu ljubav.»

Inače su na Karla najjači utjecaj imali crkveni oci, osobito Ivan Zlatousti, te benediktinska i karmelska duhovnost, a na malog brata Rene Voillauma duhovnost Karmela i Kartuzije. Kod male sestre Magdalene presudnu ulogu, uz brata Karla, imao je Pokret mladih kršćana radnika (JOK-Jeunesse ouvriere chretienne): «biti evanđeoska prisutnost u svijetu, kao kvasac u tijestu» (Mt 13,33).

Rado završavam s još nekoliko misli o radosti, tom prepoznatljivom elementu franjevaštva. Fr Frano Prcela, dominikanac govori o: «vašem i našem sv. Franji … Franjina vrlina radosti nije izvirala iz zadovoljstva u uspjesima, nego iz potpunog oslobođenja od svega što čovjeka može svezati i zarobiti. To je radost neovisnosti o bilo čemu da bi se posve moglo prigrliti svakoga. Slobodan – siromah među siromasima! Kao što siromašni Krist siromašne obogaćuje, tako i Franjo ispunjen radošću radost dijeli, i onda kad mu je drugi nastoje oduzeti.» Taj evanđeoski element radosti prisutan je i u riječima male sestre Magdalene: «Budite ‘osmijeh’ svijetu, to je moja najveća želja… Budete li samo mala zraka sunca koja ulazi u mračnu i hladnu prostoriju da je osvijetli i ugrije, bit će to dovoljno.» A evanđeoska radost, evanđeoska nježnost nisu li znak kristološki usmjerena pogleda i života koji slijedi put Učitelja, ljubljenog Brata i Gospodina (usp. Mt 11, 28-30)?

PISMO MALOG BRATA MARKA MALOM BRATU KARLU

“Dragi Karlo, brate moj!

Ono najveće što si nas naučio je da budemo ljudi. Ponekad je taj put jedini način da se uklone ograde i jedini način da se govori o Bogu. Na kraju svoga života otišao si sam među nepoznati narod. Jedinu stvar koju si napravio bila je približiti im se u poštovanju, vrednujući njihovu kulturu, dozvoljavajući im da te prihvate i vjerujući da Bog djeluje čak i ako su potrebna stoljeća. Kad si umro, Musa, poglavar Tuarega, napisao je tvojoj sestri ove jednostavne riječi: «Karlo, marabut, nije umro samo za vas, umro je i za sve nas. Neka mu Bog bude milosrdan i neka se s njim susretnemo u raju.» Znaš, danas se mnogo govori o komunikacijama, ali svatko se zatvara u svoj mali krug. Jer razlike nas plaše. Ti, naprotiv, tvoja strast bila je ići onima koji su najdalji, i to si živio u potpunosti i do kraja. Duboka li zanosa! U konačnici znam kakvo je bilo tvoje iznenađenje 13.11.2005. na dan tvoje beatifikacije. Gledam te na ovoj slici i vidim tvoje lice, osmijeh, tvoj hod ususret drugome. To si ti! I to je ono što volimo u tebi. Dozvoli mi da završim moje pismo kako si ga i ti završavao tvojem prijatelju Gabrijelu: Srdačno i s ljubavlju te pozdravljam!”
OČE MOJ,
predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš,
što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se tvoja volja ispuni na meni
i na svim tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
Stavljam svoj život u tvoje ruke
Tebi ga darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!
mali brat Karlo

Izdaju
Isusove male sestre
Kraljevčanska 4
10 040 Zagreb

Put molitve s Isusovim bratom Karlom

PUT MOLITVE S ISUSOVIM BRATOM KARLOM

(Tekst je napisala mala sestra Annie1984. godine. Mala sestra Lujza  prevela ga je na hrvatski. Ovdje donosimo dorađeni tekst.)

 

Da bismo upoznali neki put nema drugog načina do koračati njime. No, ako je to neki sasvim novi, slabo označeni put potreban nam je vodič da bismo napredovali.

Mislim da je Isusov brat Karlo pravi učitelj molitve. Ne toliko zbog svega što je rekao ili napisao o molitvi, već prije svega jer je do kraja života sam bio veliki molitelj. Njegov život bio je potpuno potresen susretom s Bogom u licu Isusa iz Nazareta. Živeći Euharistiju i sam je postao euharistija za svoju braću, sve do darivanja života za njih…

Motreći velike etape njegova duhovnog puta potražit ćemo karakteristične značajke njegove molitve, intimnost sa živim Bogom kojega je susreo na nazaretskom putu…

«Dao si mi iskusiti bolnu prazninu, tugu, kao nikada do tada… Nikada kao tada nisam osjetio toliku tugu, nemir. Bože moj, bijaše to Tvoj dar…kako sam bio daleko da bih to slutio!» (duhovne vježbe u Nazaretu, studeni 1897.)

PRVA ETAPA: SIROMAH BOGOTRAŽITELJ

I prije svoga obraćenja brat Karlo je predosjećao kako se Bog ne dokazuje, nego se susreće…Da bismo ga susreli potrebno ga je tražiti, biti «gladni Boga», biti ga potrebni poput siromaha.

Smijemo čak reći kako je brat Karlo molio i prije no što je povjerovao: «Bože moj, ako postojiš, daj da Te upoznam…».

Kao mladić odbacio je izvjesnu sliku o Bogu i mislio je da je definitivno izgubio vjeru. Do putuje Marokom potresen je svjedočanstvom molitve muslimana. Osjeća da je Bog iznad svih sposobnosti ljudskog spoznavanja, te da ga samo možemo zvati da nam dođe ususret i svim srcem željeti da do tog susreta dođe.

Ono što zapravo traži, i ne znajući,  Božji je dar: Duh Sveti koji nas uči Boga zvati Ocem (Rim 8,15).
Bez Duha ne možemo ništa učiniti: «Jedini nam on omogućuje duboko uranjati u otajstvo Boga, Oca, Sina i Duha, oblikujući nam sinovsko srce kojim možemo reći s Isusom: Abba, Oče» (Konstitucije Isusovih malih sestara čl. 65.).

Molitvu počnimo zazivom Duha Svetoga. Njega tako često zaboravljamo u molitvi. Zazovimo Duha Svetoga koji je prvom čovjeku udahnuo život (Post 2,7) i koji ima moć da nas «nanovo stvori», darivajući nam novo srce, nov duh (Ez 36,26-27) spreman primiti Boga. Sav život brata Karla bijaše poučljivost Duhu Svetom: «Pustimo da nas milost nosi… pustimo da nas Duh Sveti vodi i uzmimo uzde molitve tek kad nam ih on daje u ruke».

On sam je bio vjeran ponavljajući tri puta na dan i često usred noći molitvu Duhu Ljubavi. To je vrlo jednostavno sredstvo. Nemojmo ga zanemariti, pod uvjetom da ne postane navika, već doista bude krik zazivanja osjećajući našu radikalnu nemoć.

U evanđeoskom tekstu susreta Isusa s Nikodemom (Iv 3,1-21) vidimo kako se Nikodem, kao učitelj vjere obraća Isusu: «Znamo..». I tokom dugog susreta Isus mu nastoji pokazati kako upravo ne zna… jer «ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje». Riječ je to koja nas podsjeća i na ovu: «…ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko» (Mt 18,3-4). Tu pronalazimo nutarnji stav duhovnog djetinjstva kao temelj molitve.

Brat Karlo, u svom traganju za svjetlošću, duboko je svjestan kako on ne zna. Traži kao siromah, kao dijete, a mi? Kako tražimo Boga? Kao maleni ili mudri? (Mt 11,25-26).

Mislim da nam je tu temeljno polazište: ne možemo dostići Boga svojim vlastitim snagama, nego samo ga prihvaćati kao siromah, grešnik u obraćenju srca. Evanđelje je jasno o tome: izgubljeni sin (Lk 15, 11-32), molitva carinika (Lk 18,9-14), žena kojoj Isus oprašta (Lk 7,36-50) i mnogo drugih odlomaka…

Ono što iznenađuje u Evanđelju je činjenica da Isus često šalje navješćivati Radosnu vijest one koje je ozdravio ili kojima je oprostio: opsjednuti Gerazenac (Mk 5,18-20), Petar koji susreće Boga kao grešnik kojem je oprošteno prije nego što može učvrstiti svoju braću u vjeri (Lk 22,31-34).

Važno nam je svima iščitavati svoju osobnu povijest u svjetlu Boga koji prašta, otvara svoje naručje, uvijek prihvaća onoga koji se priznaje siromahom, grešnikom dajući mu novo srce.

Važno je otkriti u našem životu kako nam Bog dolazi u susret najčešće kroz pukotine naših slabosti, bijede. Ono što može onemogućiti Boga da dođe k nama nije nikada naša bijeda, već naša samodostatnost. Ne dolazi k nama zbog onoga na što smo ponosni, već zbog svega što nam nedostaje, jer: «Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnika» (Mt 9, 12-13).

Dobro je iščitavati Evanđelje pitajući se: Da bi nas Isus susreo gdje nam je biti?

Nije sigurno da smo na dobroj strani kako bi nas Isus susreo i ozdravio… Jesmo li na strani bolesnih ili zdravih? Na putu dobro stojećih ili sa siromašnom ženom koja se morala provući do svečane dvorane uz prezir uzvanika? Jesmo li na strani izgubljenog ili starijeg sina?

«Utjelovljenje ima svoj izvor u Božjoj dobroti…no najprije se jedna stvar pokazuje tako čudesnom, tako sjajnom da sjaji kao blješteći znak: beskrajna poniznost prisutna u ovom otajstvu… Bog, beskrajni, savršeni, svemogući …pojavljuje se na zemlji kao čovjek, i kao posljednji od ljudi…»

DRUGA ETAPA: SUSRET

U susretu brata Karla sa svojim Bogom, ono što je bilo osobito lijepo je ponajprije doček svećenika Huvelina. Rijetko je to u pobožnosti onoga vremena koja je obilježena stanovitim odstojanjem od Boga. Nije očito da vas se odmah stavlja u ruke milosrđa… Ta dobrota svećenika Huvelina bila je doista providonosna. Kao i dobrota Karlove sestrične Marije de Bondy. Važno je istaknuti koliko je dobrota ljudi koji su ga okruživali otvorila brata Karla susretu s Bogom Ljubavi.

Ukoliko smo u blizini onoga koji traži svoj put s Bogom možemo vrlo lako izobličiti Božje lice ako naše riječi i naša djela ne svjedoče o toj ljubavi kojom nas Bog ljubi.

Svećenik Huvelin je shvatio kako je brat Karlo siromah žedan Boga, te mu nije držao dugačke nagovore. Odbio je s njim «raspravljati o vjeri». Poslao ga je piti na izvor: pomiriti se s Bogom i pričestiti.

Tako taj susret sa živim Bogom obilježava brata Karla za čitav život. Godinama kasnije govori o «beskrajnom miru, sjajnom svjetlu» što je u to vrijeme iskusio. Istovremeno doživio je iskustvo izgubljenog sina (Lk 15,11-32) koji u oproštenju, pomirenju susreće Oca i iskustvo učenika na putu u Emaus (Lk 24,18-33) koji na koncu dugog puta prepoznaju Sina u lomljenju kruha.

Brat Karlo je rano ostao bez roditelja. Pisac jedne knjige o njemu smatra kako je duboko ranjen preranom smrću svojih roditelja, osobito svoga oca. Doista, otac je umro od bolne i teške bolesti koju su manje više skrivali od djeteta jer je zahvatila stanice mozga. Otac je sve manje pripadao sebi izdvajajući se iz života obitelji u izvjesno otajstvo.

U toj odsutnosti, susret s Bogom, koji je Otac, morao je biti nešto izvanredno.

Susret s Ocem bio je za njega iskustvo Božje nježnosti, praštanja koje nas ne poziva na pokoru nego na slavlje… Bitna je tu prispodoba o izgubljenom sinu (milosrdnom ocu) kako bismo razumjeli dubinu pomirenja s Bogom u Sakramentu pomirenja.

Teško je znati kolikom smo ljubavlju ljubljeni dok nismo iskusili Božje praštanje i bili primljeni kao onaj koji je bio izgubljen (Lk 7,47). To iskustvo Božjeg milosrđa neophodno je kako bi u nama oblikovalo milosrdno srce, koje zna oprostiti (Mt 18,33).

Susresti Sina znači prepoznati ga u lomljenju kruha, prepoznati Onoga koji  nas dolazi spasiti, postavši sluga Božje volje, dajući svoj život za nas.

Za brata Karla Euharistija je postala  od toga dana blagom  Prisutnosti i srce čitava njegova života… života koji će također biti darovan braći dan za danom…

Brat Karlo je susreo Boga Ljubavi koji neumorno oprašta, traži izgubljenu ovcu. Predosjeća u Isusu Onoga koji je došao siromašan u susret čovjeku i koji ne prestaje tako hoditi među nama. To je On koji je uvijek prisutan u licu siromaha, malenih.

Doista, čovjek  u susret Bogu može ići jedino kao siromah. A to je stoga što je sam Bog kao siromah došao u susret nama.

Jedna rečenica svećenika Huvelina naglasit će tu sliku: «Isus je toliko zauzeo posljednje mjesto te mu ga nikad nitko nije mogao oduzeti». To je svo otajstvo Isusa Sluge ispunjavajući na sebi sudbinu Izaijinog trpećeg Sluge, On «koji među zlikovce bi ubrojen da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince» (Iz 53,12 i Lk 23,34).

Pitajmo se da li je to Bog kojeg smo susreli, koga molimo? Jer naša  je molitva uvjetovana  slikom koju imamo o Bogu. Brat Karlo nam može pomoći otkriti Božje Lice, Boga koji mu je progovorio u srcu.

Sedam godina nakon svog obraćenja Karlo napušta trapiste kako bi konačno mogao živjeti poput Isusa u Nazaretu. Piše: «Moje je zvanje da siđem». A na koncu svoga života u Tamanrassetu tumačeći rečenicu Evanđelja: «Sišao je s njima u Nazaret…» piše: «Čitav svoj život nije drugo činio do silazio, silazio utjelovljujući se, silazio postavši malo dijete, silazio slušajući, silazio postavši siromah, napušten, proganjan, mučen, stavljajući se uvijek na posljednje mjesto».

Otkrijmo Božju poniznost u Isusu iz Nazareta, Boga koji silazi:

  • u Beltehemu, sasvim malen bez obrane, bez skloništa (Lk 2,6-7);
  • u Nazaretu, tokom trideset godina oblikovan je u svim svojim reakcijama kao jednostavan čovjek iz sela otkuda ne može doći ništa dobro (Mt 2,23; 13,54-58: Iv 1,46);
  • na Jordanu stavlja se među grešnike da bi bio kršten unatoč opiranja Ivana Krstitelja (Mt 3,13-16);
  • u pustinji gdje je napastovan ne bi li uzeo drugog  puta  od puta sluge (Mt 4,1-11);
  • za stolom sa Zakejom, Levijem, sa carinicima i grešnicima (Mt 9,9-13; Lk 19,1-10);
  • do nogu svojih učenika, kad je došao njegov čas (Iv 13,1-20);
  • među osuđenima, odbačenima u tami Getsemanija i Golgote (Mt 26,36-46; 27,32-50)…

Ove odlomke Evanđelja učinimo «svojima». Ne samo tako da  ih iščitavamo, već i «osjećamo» u dnu srca. Tada ćemo biti uvjereni da ljubav  postaje sasvim malenom pred onima koje ljubi. Tako biva kad tražimo temelje molitve, uvijek dolazimo do nutarnjeg stava malenosti, duhovnog djetinjstva.

Drugog puta nema da bismo susreli Boga osim puta malenosti…

TREĆA ETAPA: ŽIVJETI SAMO ZA BOGA S ISUSOM IZ NAZARETA

Ne znamo je li svećenik Huvelin savjetovao bratu Karlu da čita puno knjiga, no znamo da mu je predložio hodočastiti u Svetu zemlju…To je hodočašće Karla obilježilo. Bio je to za njega šok stvarnosti Utjelovljenja. Znao je da je Isus uzeo posljednje mjesto, ali u mjestima Utjelovljenja kao da ga je mogao gledati svojim očima, dodirnuti svojim rukama.

Stigao je u Svetu zemlju u vrijeme kada su zemlja i kršćanski stanovnici u velikom siromaštvu na svim razinama. Nazaret je doista malo, izgubljeno selo, napušteno u svakom pogledu… Tu otkriva dokle nas je Bog ljubio…

Karlo je čovjek koji je uvijek imao potrebu izraziti u svome životu ono što je otkrio, što osjeća. Od tada slijediti Isusa, živjeti samo za Boga bit će sasvim konkretno. Isus je ondje živio trideset godina, slijediti ga znači dijeliti isti život. Živjeti samo za Boga znači izabrati tu skrivenost u Nazaretu, u jednostavnim uvjetima života…

Premda će to biti u etapama, u traženju ono bitno je već tu u klici: Isus pronađen u licu jednostavnog radnika u običnosti Nazareta…

Sedam godina poslije o tom šoku piše: «Čeznem napokon provoditi život kakav sam naslutio već prije sedam godina hodajući ulicama Nazareta kojima su hodale noge našega Gospodina, skromnog zanatlije izgubljena u skrovitosti».

Nazaret je mjesto kontemplacije. Upravo dijeleći taj jednostavan, običan život možemo biti suobličeni Isusu.

To «mjesto» gdje susrećemo Isusa nije samo kapela, crkva. To je sve što čini naš obični, jednostavni život. To je svakidašnji posao dijeljen s mnogima… Iz te zajedničke sudbine izvire naša molitva jer u našoj svakidašnjici Bog se skriva i čeka nas. Ne trebamo ga tražiti drugdje.

Vratimo se Karlovu životu kako bi to dobro razumijeli. U Nazaretu, u osami sestara klarisa imao je najviše vremena za molitvu, sabranost, šutnju. Iz tog su vremena gotovo svi njegovi spisi o molitvi. I nama je potrebno povući se na molitvu,  s Bogom u «pustinju».

Međutim, u osami Klarisa u Nazaretu nije  dovršen njegov kontemplativni poziv. Zašto? Par godina kasnije, dok traži gdje će se nastaniti u Hoggaru, Karlo piše:

«Ljubav je ona koja te mora sabrati u meni, a ne udaljavanje od moje djece. Vidi me u njima, i kao ja u Nazaretu, živi s njima izgubljen u Bogu».
Ljubav je ona koja je u srcu svakog kontemplativnog poziva. Ta ljubav potaknut će brata Karla napustiti tišinu svoje osame za jedan «Nazaret» više pomiješan sa svima, izgubljen među ljudima… Beni Abbes i konačno Tamanrasset gdje živi sam, bez klauzure kao Tuareg među Tuarezima.

To je posljednja etapa. Živi veliko siromaštvo, tjelesno se osjeća istrošenim, moralno ima dojam neuspjeha, umrijet će bez braće… Ne samo da više ne piše puno o molitvi, nego se čini da nema ni mnogo riječi ni osjećaja u molitvi. Međutim, svjedočanstva onih koji mu se približavaju, ujedinjena su. Govore koliko zrači jednu prisutnost. Čitav njegov život izražava nježnost… On je neprestano istrošen, izložen ljudima, no njegovo srce ostaje usmjereno na Isusa. Nema sumnje da sada ima manje vremena za molitvu nego u Nazaretu. Ali se  po njemu otkriva, kao u prozirnosti, Isus iz Nazareta, siromah, sluga, susretljiv u  svim nevoljama ljudi, pažljiv prema svakoj osobi. Ta strastvena ljubav do Isusa ujedinjuje sav njegov život.

Evanđelje je uvijek bilo za Karla povlašteno mjesto susreta s Isusom. Evanđelje prihvaćeno u jednostavnosti srca. Danas biblijskom obnovom raspolažemo dobrim sredstvima rada na evanđeoskom tekstu. Ipak, bila bi šteta ne staviti se u njegovu školu prihvaćanja Riječi u jednostavnosti srca.
Brat Karlo doista prima Evanđelje stavom djeteta. Čim čuje Riječ, voli je više od svega i pokušava ju živjeti: «Treba nastojati da nas Isusov Duh prožme dok čitamo i iščitavamo, razmatramo i ponovno razmatramo neprekidno njegove riječi i njegove postupke: neka se u našim dušama oblikuje kao kaplja vode koja pada i ponovno pada na kamenu ploču, uvijek na isto mjesto».

Ne radi se o jednom apstraktnom razmatranju, nego o pogledu punom ljubavi koji traži da se  pretvori  u djela, izrazi u svakidašnjem životu.
Tako je Evanđelje za brata Karla svjetlost u svakidašnjem životu koja čuva njegovu svjetiljku zapaljenom, daje da ljubi ne riječima nego djelima. Tako živi ono što sv. Ivan s velikom snagom izriče o neophodnoj vezi između spoznaje Boga i življene ljubavi.

Važno nam je otkriti kako je plod prave molitve, istinskog zajedništva s Bogom, bratska ljubav, kakvoća ljubavi koja prihvaća s poštovanjem svako ljudsko biće, blagošću i poniznošću kao što Isus prima. U Matejevu Evanđelju iščitavamo Isusov lik. On je blag i ponizan (Mt 11,28-30). On je sluga koji «trske napuknute prelomiti neće, neće ugasiti stijenja što tek tinja» (Mt 12,18-21).

U toj perspektivi, kontemplacija i zauzimanje za druge se dodiruju. Nema prave molitve bez obraćenja srca. To obraćenje srca, na nazaretskom putu, uvijek donosi jednu društvenu dimenziju. Zaista, živjeti samo za Boga slijedeći Isusa iz Nazareta, znači imati prema svakome čovjeku jedan novi pogled. Znači ljubiti kao što Isus ljubi. Znači istovremeno osporavati kao Isus, našim načinom bivanja i reagiranja, stanovite reakcije nametnute društvom, političke sustave koji ne poštivaju ljudska prava, osobito najsiromašnijih.

Brat Pavao Marnay negdje je zapisao: «Stvarnost ljubavi u dodiru s ljudskom stvarnošću, osobnom i društvenom, poziva nas na konstruktivno kritički pogled na društvo, potiče nas živjeti dosljedno».

Kontemplacija utjelovljenog Boga otkriva u svakom čovjeku bratovo lice. A lice brata, osobito kada je kroz patnju i siromaštvo dobilo jednu tajanstvenu prozirnost, otkriva nam Božje Lice: Isusa iz Nazareta. Ova spoznaja neophodna je za živjeti Nazaret bez napetosti. Tu se temelji jedinstvo našega života.

«Imate samo jednog Oca koji je na nebesima».
«Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku».
«Sve što činite jednome od ovih malenih meni činite».

Ove tri riječi dovoljne su za pokazati maloj braći njihovu obvezu beskrajne, sveopće ljubavi prema ljudima, svi su «djeca Božja, slike Božje i udovi Isusovi». Antologija, str. 453.

ČETVRTA ETAPA: ISUSOVA MOLITVA

Dok čitamo spise brata Karla vidimo da je strastveno tražio način na koji je Isus molio. Mislim da bi se moglo naći u njegovim spisima tumačenje za svaki redak Evanđelja koji spominje Isusovu molitvu.

Možemo i mi tražiti u Evanđeljima, osobito u Evanđelju po Luki, odlomke koji govore o Isusovoj molitvi i što je Isus rekao o molitvi.
U toj želji da od Isusa nauči moliti brat Karlo je dugo razmatrao o Očenašu. Postoji osobito jedna meditacija koju je napisao 23. siječnja 1897. godine (Antologija, str. 585).

Taj je dan dobio dopuštenje napustiti trapiste i otići u Nazaret. Upravo je  tada razmatrao o Očenašu. Čini mi se kako u tom tumačenju možemo pronaći, u jednostavnom obliku, što je za Karla Isusova molitva, te kako je on ušao u tu molitvu.

Ponajprije, on se zaustavlja na riječi Otac kojom otkriva Božju dobrotu, Ljubav kojom je ljubljen. Odmah izvlači i konkretne posljedice za svoje ponašanje. Za njega se jedno otkriće uvijek mora izraziti u životu.

«Budući da si ti tako dobar prema meni, koliko ja imam biti dobar prema drugima».

I «budući da ti želiš biti moj Otac i Otac svih ljudi, koliko ja trebam imati prema svakom čovjeku, pa i koji čini zlo, osjećaje nježna brata».

Riječ «Otac» neposredno u njemu doziva bratski odnos prema svim ljudima. Često možemo izobličiti Božje Lice nazivajući ga Ocem ako se ne ponašamo kao braća, sestre…

Zaustavlja se na svakoj od prve tri prošnje Očenaša i primjećuje kako u biti one izražavaju isto: «Neka se slava Božja očituje i da svi ljudi budu spašeni». Tako otkriva kako je spontana molitva koja izbija iz dubine Kristova Srca želja da se u njemu ispuni naum Božje Ljubavi: «obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji» (Ef 19-10).

Karlo dodaje: «To je ono što mora biti jedini cilj svake naše molitve… svakog našeg djela».

U ovih nekoliko riječi brat Karlo izražava svu kristološku širinu svoje molitve: u dubini svoga srca prihvatiti taj veliki naum Očeve Ljubavi i ući svom svojom molitvom i svim svojim životom u odgovor Sina: «Neka se tvoja volja ispuni na meni…». To je srce molitve predanja. To znači ulaziti u rad Isusa Spasitelja.

Još jednu drugu točku Karlo podvlači. Sve prošnje Očenaša upotrebljene su u množini: «Ne činim niti jednu prošnju za samoga sebe. Ne kažem moj Oče, nego naš Oče. Ne kažem moj kruh, nego naš kruh. Ne molim niti jednu prošnju za sebe samoga. Sve što molim u Očenašu molim ili za Boga, ili za ljude». Karlo pojašnjava: «Ne moliti za samoga sebe, nego brižno moliti za sve ljude, za sve nas, ljubljenu djecu našega Gospodina, sve nas je otkupio svojom krvlju».

Za svaku prošnju, uvijek vjeran vlastitoj brižnoj dosljednosti brat Karlo izvlači posljedice za svoj svakidašnji život: «Oprosti nam duge naše… Ne možemo moliti oproštenje ako mi sami ne oprostimo…Oproštenje kao milost ne molimo samo za sebe, već za sve ljude».

Brat Karlo dakle ulazi u Isusovo posredovanje, za spas mnoštva. Nema  traga individualizma u njegovoj molitvi. Osjeća se solidaran sa svim ljudima.

Ta dosljednost posredovanja tjera ga dijeliti sve više i više konkretne uvjete siromaha. Stoga će ići uvijek dalje, sve do Hoggara gdje će konačno umrijeti ostajući do kraja solidaran šačici ljudi izgubljenih u srcu pustinje.

Njegova molitva vodi ga ukorijeniti se, biti solidaran. Mnogo ljudi otišlo je u pustinju kako bi bili pustinjaci. Brat Karlo nije išao u pustinju da bi postao pustinjak, već kako bi sve više i više postao brat svima. Nije otišao u pustinju kako bi pobjegao od svijeta, nego kako bi bolje izvikivao cijelim svojim životom ljubav kojom se osjećao ljubljenim, ljubav kojom Bog ljubi sve ljude.

Potrebni smo vremena provedenog u molitvi kako bi produbili našu spoznaju Boga i Riječi. No, potrebno je naglasiti kako u životu Nazareta molitva izvire i hrani se življenom solidarnošću. Posredovanje podrazumijeva vez pripadnosti, suživot, supatnju… Naša molitva ima postati svojevrsni krik, vapaj svih s kojima dijelimo život.

Posredovanje ima svoje korijene u suživotu, supatnji. Ali izvor i dinamizam naše ljudske solidarnosti jest molitva. Potrebno je ujediniti oboje.

Molitva zagovora je i Mojsijeva molitva. On, potpuno solidaran, zagovara narod pred Bogom (Izl 32,7-14; 33,12-17). Također u knjizi proroka Ezekiela Bog traži čuvara koji bi na proboju zida opsjednuta grada stajao pred Bogom i spriječio rušenje ( Ez 13,5 i 22,30).

PETA ETAPA: Molitva usredotočena na Euharistiju i život u znaku euharistijskog otajstva

Euharistija, od dana Karlova obraćenja, mjesto je njegova susreta s Isusom. Tu je našao Onoga koga je tražilo njegovo srce, Onoga koji je predao svoje tijelo i prolio svoju krv za njega. Sva vjernost ljubavi brata Karla za svoga Ljubljenog Brata i Gospodina Isusa očituje se u tim dugim satima provedenim do Isusovih nogu, danju i još češće noću, uz cijenu mnogobrojnih bdijenja.

«Kad ljubimo želimo što je moguće više biti u prisutnosti Ljubljenoga… Osim ako On želi nešto drugo, jer nam je tražiti njegovu utjehu, njegovo dobro, njegovu volju prije svoje» (Antologija, str. 297.).

Potrebno je dobro razumjeti što je značila Euharistija za brata Karla. Nije to bila «pobožnost» već doista mjesto gdje je crpio snagu kako bi suobličio svoj život sinu čovječjem koji je darovao svoj život kao otkupninu za mnoge. Euharistija je mjesto gdje je njegova molitva jedno s Isusovom molitvom.

Euharistija je za brata Karla Isus, koji predaje svoj život za mnoge. Ona je poziv za ulazak u Isusovu žrtvu. Stoga on lako prelazi od «sakramenta oltara» do «sakramenta brata». Par mjeseci prije svoje smrti piše, poput oporuke: «Mislim da nema riječi Evanđelja koje su me tako potresle i zauvijek promijenile moj život kao što su ove: Sve što činite jednom od ovih malenih, meni činite. Kada mislimo na to da su ovo riječi onoga koji je rekao: Ovo je moje tijelo… ovo je moja krv…, s kolikom smo snagom privučeni da tražimo ljubiti Isusa u ovim malenima…».

Brat Karlo se dugo opirao prihvatiti da postane svećenik. I kad prihvaća, to je radi toga kako bi mogao «nositi gozbu siromasima». Misli na Isusovu prisutnost koja će zračiti u njegovima, u mjeri u kojoj postaju «maleni i pristupačni»…Tako je on živio u Beni Abbesu, Tamanrassetu, darovan svima, ne dopuštajući nikada da ga čekaju oni što su dolazili k njemu. I njegova smrt, 01. prosinca, imat će nešto euharistijskoga: prolivena krv u sjedinjenju s Isusovom žrtvom.

Mali brat Rene Voillaume pisao je jednom: «Živjeti od Euharistije znači biti predan ljudima, postajući iz ljubavi i euharistijske kontemplacije nešto «korisnoga za jelo». Da bismo bili «korisni za jelo» potrebno je da naša molitva ostane živa. Potrebno nam je biti vjerni, iz ljubavi, tim trenucima intimnosti s Isusom prisutnim u znaku razlomljenog kruha.

Nastojmo oko šutnje u dnu svoga srca kako bismo slušali Boga. Karlova molitva uvijek je nosila taj znak šutljiva iščekivanja, slušanja koje daje Bogu vremena da govori.

I tu nam može pomoći Sveto Pismo. U prvoj Knjizi o kraljevima u 19. poglavlju prorok Ilija je na putu prema Božjoj gori. Hoda 40 dana pustinjom. Susret s Bogom je «blagi šum povjetarca», «šum jedne šutnje» kaže jedan prijevod.

«Dopustimo Gospodinu da živi u nama, dopustimo da u nama nastavlja živjeti svoj nazaretski život. Dopustimo mu da u nama nastavi živjeti svoju sveopću Ljubav… Živimo tako da u svakom trenutku našeg života možemo reći: Živim, ali ne više ja, nego Isus živi u meni». (Antologija, str.464)

ŠESTA ETAPA: ŽIVOT POSTAJE MOLITVA, MOLITVA SIROMAHA

Naš život ne može biti ujedinjen ako ne uspijemo živjeti jednostavno pod Božjim pogledom, bilo što da radimo.

Kako?

Brat Karlo često govori u svojim spisima o pozornosti na sadašnji trenutak…Za njega moliti znači temeljno prihvatiti Božju volju, činiti Njegovu volju. Jedino mjesto susreta naše volje s Božjom je sadašnji trenutak. Tu postoji mogućnost reći «da» ili «ne».

Moliti bez prestanka ne znači napeto tražiti stalno misliti na Boga, već biti nastanjeni njegovom Riječi, biti pozorni u dnu srca na ono što nam ona kaže.

Mali brat Rene Voillaume kaže: »Ako vas Riječ Božja uznemiruje, to je znak da ona živi u vama». Mrtva riječ ne uznemiruje, ali živa riječ budi, gori u pravi trenutak…

Isus kaže: »Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama, jer ja uvijek činim što je njemu milo» (Iv 8,29). To je stoga što «je moja  hrana vršiti volju Očevu» (Iv 4,34).

Vrlo često Isus kaže u Evanđelju «trebalo je». Jasno je kako se ne radi o jednoj nametnutoj prisili. To je potreba ljubavi kao kad Zakeju kaže: «Žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući». Ljubav koja gori u Isusovu Srcu, je samo njegovo biće, jer Bog je Ljubav. Ona neodoljivo traži i spasava Zakeja (Lk 19,1-10).

U posljednjim godinama svoga života u Tamanrassetu brat Karlo je zapisao: «Molimo naše slabosti i naše siromaštvo jer su one prilika za izreći i dokazati Bogu našu ljubav». Tada Karlo živi jako teško razdoblje na svim razinama. Ima dojam poraza, molitva je ispunjena suhoćom. Svoj siromašni život prikazuje Bogu. Prijatelj Musa, nakon njegove smrti rekao je: «Bio je među nama doista poput siromaha».

U stanju krajnjeg siromaštva i nemoći, sve što se čini prepreka kontemplativnom životu postaje molitva: pomanjkanje vremena i prostora, trajna raspoloživost i rastresenost, napor, bolest, obeshrabrenje… Karlo sve to prikazuje poniznim srcem.

U toj krajnjoj jednostavnosti postoji temeljno usmjerenje za našu molitvu… jer tako spontano mole siromasi, zar ne?

Dovoljno je misliti na svetište Guadalupske Gospe u Meksiku gdje toliko siromaha dolazi moliti sa svojim životom u rukama: noseći dijete kako bi izbjeglo tešku bolest, noseći moralnu patnju…tu je i radost života izražena plesom.

Jedna židovska predaja kaže kad sva vrata molitve izgledaju zatvorena ipak jedna uvijek imaju pristup Bogu. To su vrata krvi i suza…

U Bibliji nalazimo više primjera molitve siromaha. Molitva Ane u Knjizi o Samuelu uzor je pouzdanja u poniženju, znajući da ju Bog ne može razočarati. Postoje psalmi koji donose krik boli i nadu čovječanstva, kao i Jobova tužaljka. U Djevici Mariji Bog je ispunio iščekivanje i nadu svih siromaha: Magnificat najavljuje Blaženstva.

Krunica je isto molitva siromaha. Šteta bi bila ne ulaziti u otajstva Isusova života Marijinim pogledom. Marija je tako duboko živjela otajstvo Nazareta i bila pridružena tako blizu sudbini Trpećeg Sluge.

I neke pučke pobožnosti proizašle su iz života i srca siromaha i stoga dostižu i samo Božje Srce. Pazimo da ih ne prezremo ili prebrzo odbacimo.

SEDMA ETAPA: MOLITVA SUĆUTI NA TRAGOVIMA TRPEĆEG SLUGE

Naš je svijet  uronjen u stanja nasilja i tlačenja i vrlo često smo suočeni sa strašnim problemom patnje i zla, imajući dojam kao u Jobovoj knjizi da je zlo ono koje pobjeđuje.

Moliti u takvim situacijama ne znači li biti jednostavno krik svih koji trpe, tjeskobno pitanje svih koji su pritisnuti zlom, koji ne razumiju ili se bune?
«Naše poništenje je najmoćnije sredstvo koje imamo da se ujedinimo s Isusom i da činimo dobro…». «Ako pšenično zrno umre, donosi mnogo roda…».

Pred patnjom nema riječi. Možda se upravo stoga čini kao da Bog ostavlja bez odgovora Jobov tjeskobni plač, njegovu žeđ za pravdom… Doista, Bog odgovara ne riječima, već u svom Sinu, Onome koji ispunjava sudbinu Trpećeg Sluge u Knjizi Izaijinoj.

Nije pronađena kod brata Karla meditaciju o toj Pjesmi Sluge, ali se osjeća kako svaki put dok razmatra život i muku Isusovu ona mu je prisutna. Jer lik Isusa iz Nazareta neodvojiv je od Trpećeg Sluge. Lice tajanstvenog sluge jedno je s narodom opterećenim patnjom u svome izgnanstvu.

Poznajemo ove pjesme sluge u drugoj Izaijinoj knjizi. Izabrani narod sve je izgubio, svoju zemlju, svoj grad i hram, prebivalište svoga Boga. Bio je preseljen i živi u sužanjstvu. Iznenada podiže se prorok, čije ime nije ni poznato, koji predosjeća kako sva ta patnja nije uzaludna. Malo po malo usred te beznadne situacije objavljuje sliku tajanstvenog sluge: Pravedan, Nevin uzima na sebe kaznu, preuzima svu tu patnju sve do smrti i prinosi svoj život posredovanjem za grešnike. Bog će ga tada uzdići i učiniti ga «svjetlom naroda» (Iz 42,6).

Isus iz Nazareta bio je potpuno svjestan kako je poslan na svijet izvršiti u svome životu sudbinu Izaijinog Sluge: «Jer ni sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge» (Mk 10,45).

Danas se toliko zemalja i toliko naroda čine  tajanstveno pridruženi Muci Sluge koja ostaje tragično aktualnom. Osjećamo kako nas primjer Isusa iz Nazareta uvodi dijeliti s Njim patnje, tjeskobu i prezir koji obilježavaju život siromaha u tim situacijama nasilja i tlačenja.

Čitav život brata Karla bio je prožet strastvenom željom nasljedovati Isusa iz Nazareta i slijediti ga sve do kraja njegova puta Sluge.

«Misli na to da moraš umrijeti kao mučenik, lišen svega…nasilno i mučki ubijen…i poželi da to bude danas».

Isusova molitva na Križu je njegov život prikazan kao otkupnina za mnoge, posredovanjem za grešnike. Tu dodirujemo srce molitve…Tu molitva i prinos čitava života čine jedno.

Brat Karlo ostavio nam je u baštinu molitvu koja nije drugo doli izraz njegove želje ujediniti čitav svoj život s Isusovim prinosom. To je molitva predanja.

Doista, molitva predanja je jednostavni odjek Isusove molitve, molitve Sina koji iz Očeve ruke prima sudbinu Sluge.

Ona nas podsjeća prije svega na Psalam 40 o kojem govori i Poslanica Hebrejima: «Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene: Vršiti Bože, volju Tvoju!».(He 10,5-7). Zatim i molitva u Getsemaniju, usred tjeskobe: »Oče moj, budi volja Tvoja!» (Lk 22,43). A posljednje Isusove riječi na križu su: »Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!»(Lk 23,46)

U Crkvi Istoka jako se naglašava molitva srca, neumorno ponavljanje izraz je jedine čežnje. I za brata Karla molitva predanja bila je poput disanja… Malo po malo neka ona to postane  i za nas…tako će i sav naš život postati molitva.

molitva predanja

OČE MOJ,
Predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš.
Što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se Tvoja volja ispuni na meni
i na svim Tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
Stavljam svoj život u Tvoje ruke
Tebi ga  darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!

mali brat Karlo

CHARLES DE FOUCAULD, Isusov mali brat Karlo rodio se 1858. u Strasbourgu. Vrlo rano ostaje bez roditelja. Tijekom teškog adolescentnog doba gubi vjeru i, možda da bi otklonio tjeskobu koju nosi u sebi, predaje se neurednom životu.

U dvadesetdrugoj godini poslan je kao časnik u Alžir. Tri godine kasnije napušta vojsku i kreće u opasnu ekspediciju u Maroko. Svjedočanstvo islamske vjere budi u njemu pitanje: «Postoji li Bog?».

Po povratku u Francusku, ganut nježnim i diskretnim gostoljubljem svoje duboko kršćanske obitelji, traži i providnosno susreće svećenika koji će mu postati ocem i prijateljem: oca Huvelina. U listopadu 1886., u dvadesetosmoj godini, doživljuje obraćenje.

Od tog trenutka sav svoj život želi darovati Bogu. Hodočašće u Svetu zemlju otkriva mu lice Isusa iz Nazareta i od tada je On taj koga želi slijediti i nasljedovati. Najprije provodi sedam godina kod trapista, zatim četiri godine u Nazaretu kao pustinjak pod okriljem samostana sestara klarisa. Sve više otkriva da slijediti Isusa, žarko ga ljubiti, znači kao i on biti blizu onima koji su daleko i koji su najnapušteniji.

Postavši svećenikom, 1901. odlazi u Saharu, najprije u Beni Abbes, zatim u Tamanrasset, nastojeći jednostavno biti prijatelj i brat pustinjskih nomada; uči njihov jezik, upoznaje njihovu kulturu. Ne teži za tim da ih obrati, nego da ih ljubi, i cijelim životom «svjedoči Evanđelje».

Umire u Hoggaru, 1. prosinca 1916., za vrijeme Prvog svjetskog rata; ubijen je jer je htio do kraja ostati među svojim prijateljima.

Vijesti Isusovih malih sestara (2014)

Dragi naši prijatelji,

evo nas k vama o Božiću ove naše jubilarne godine u kojoj smo proslavile 75. obljetnicu osnivanja Bratstva i obilježile 25 godina od smrti male sestre Magdalene. Upravo na dan njezine sahrane, 9. studenog 1989., pao je Berlinski zid. I dok se po svijetu i dalje podižu različiti zidovi i razbuktavaju novi sukobi, njezine riječi snažno odjekuju u nama: „Nijednu rasu, nijedan narod, nijedno ljudsko biće tvoje srce ne smije isključiti, pa bilo ono iz najudaljenijih krajeva ili pak iz posve zatvorene i neprijateljske sredine„

I naši prijatelji iz Barke proslavili su ove godine svoj jubilej, 50. godina osnutka, i 5. godišnjicu njihove prisutnosti u Zagrebu. Jean Vanier, njihov osnivač, dugogodišnji je prijatelj Bratstva i ms Magdalene, a naše zajednice na svim kontinentima ostaju vrlo bliske.

U sivilu koje nas okružuje Papa Franjo poziva nas na radost, onu „radost koju svijet ne može dati niti oduzeti”, kao i na nadu koju „ćemo pronaći ako budemo vjerovali da je budućnost veća od svih naših analiza i da je uvijek prerano praviti bilancu” (B.Bro).

Radujemo se što smo s vama na istom putu vjere, nade i ljubavi, Isusove i vaše male sestre.

“Neka vas mali Isus blagoslovi, da po njemu istovremeno rastete i smanjujete se, trpite i smiješite se; neka vam podari svoju snagu sa svojom blagošću, svoju mudrost sa svojom poniznošću i jednostavnošću” (ms Magdalena)

Od 1965. godine – do danas…

Među prvim malim sestrama koje su došle u naše krajeve bila je mala sestra Klaudija Nada. U Beograd je stigla 1965. godine sa stipendijom za Akademiju primjenjenih umjetnosti na osnovu koje je mogla dobiti boravišnu dozvolu, iako je, kako kaže, jedva znala držati kist u ruci!? Nakon toga došla je i jedna mala sestra „da joj pravi društvo”… U manastiru Ljubostinja učila je tkanje tepiha, gostoprimstvo sestara bilo je istovremeno i dragocjeno iskustvo ekumenizma koji ostaje nezaobilazni dio našeg poslanja u Beogradu. Prva zajednica sa četiri male sestre otvara se 1969.g. kada su pronašle kuću u kojoj i danas žive.

Malo po malo pristizale su i druge male sestre pa su Josipa i Marija Melanija 1969. godine otvorile bratstvo u Ruskom Krsturu među katolicima istočnog obreda kojem su pripadala gotovo sva bratstva na Bliskom Istoku, a Krstur je bio prvo bratstvo tog obreda u Europi. I ovdje su male sestre naišle na nesebičnu pomoć ljudi, naročito obitelji male sestre Marije Melanije koja je postala naša obitelj i u čijoj je kući bratstvo ostalo sve do danas.

Te iste 1969. godine male sestre Klaudija Nada i Marica odlaze u Aljmaš. Živo se sjećaju srdačnog dočeka i izvanredne dobrote kojom su bile okružene. Ljudi su im pomogli opremiti kuću, susjedi su im znali donijeti nešto za doručak, drvo za potpalu i sl… A jedna žena im je s konjem i kolima po selu od kuće do kuće skupljala drva! Kasnije su došle druge male sestre koje su za vrijeme rata dijelile prognaničke dane s Aljmašanima u Osijeku kao i radost povratka u selo 1998. godine zajedno s kipom Gospe od Utočišta. Bratstvo je zatvoreno 2010.godine.

1970. godine krećemo na jug, male sestre Josee Janine, Maria Lucia i Odette Louise otvaraju bratstvo u Prištini. Lijepo su primljene od svih, naročito od manjinske zajednice Albanaca katolika koji su se radovali sestrama koje govore albanski jezik. S kraćim prekidima ostale su tamo do 1987. kada su morale definitivno otići radi uskraćenih boravišnih dozvola.

Uslijedio je pokušaj osnivanja bratstva 1974. u Subotici koje je zbog blizine granice i malih sestara koje su govorile mađarski bilo zamišljeno kao podrška malim sestrama u Mađarskoj. Nakon par mjeseci Kristina Margit, Marie Edith i Maria Grazia ponovo se pakiraju – nisu dobile boravišnu dozvolu.

1975. godine male sestre konačno dolaze i u Zagreb! Anne Emmanuelle i Margaret Alison traže posao i stan uz pomoć prijatelja među kojima su i Suradnice Krista Kralja. Prilikom svog prvog dolaska u Zagreb 1956.g. mala sestra Magdalena susrela se sa sestrom Maricom Stanković koja je slijedeće godine preminula, njezine susestre nastavile su pružati gostoprimstvo i prijateljstvo malim sestrama. Obadvije su službenice Božje čiju beatifikaciju očekujemo.

U želji da budemo prisutne među seoskim stanovništvom Kosova, Josee Janine i Maria Lucia 1981. započinju bratstvo u Sellagrazdhe, poslije su došle Maria Grazia i Vesna. Isto iznenađenje: sestre koje govore i mole na albanskom!? Radi odbijenih boravišnih dozvola 1988. zatvoreno je i ovo bratstvo. Kasnije smo čule da su muslimanske i katoličke obitelji iz sela, koje su 1999. izbjegle u Albaniju, odbile odvojeni smještaj prema vjerskoj pripadnosti, i da su ostali zajedno u istom prihvatnom centru čekajući povratak.

Između 1990 -1992. Sonja Marija je prisutna u Ljubljani kako bi mogla pratiti studij teologije na materinjem jeziku. Pridružila joj se i Josipa koja je uvijek rado primala posjete prijatelja. Osjetile su koliko duhovnost brata Karla govori ljudima, ali bratstvo, nažalost, nije bilo u mogućnosti ostati u Sloveniji.

Usred ratnog vihora 1992. godine Mira i Vesna odlaze živjeti u Izbjeglički centar Gašinci (kod Đakova) s ljudima iz Bosne i Hercegovine, većinom muslimanske vjeroispovjesti, a nakon Mirinog odlaska Vesni se pridružila Denise. Do 1996.g. bile su s tisućama ljudi koji su izgubili sve, ljudskost je bila jedino blago koje su mogli sačuvati. U tom moru patnje slušale su ljude i njihove tragične životne priče, brinule o nemoćnim i psihički oboljelim osobama. Stanovale su u maloj kamp prikolici sa Svetohraništem pred kojim su vapile Bogu u ime svih, jer svi smo, unatoč ratu, bili i ostali braća i sestre, sinovi i kćeri istog Oca… Istkana su dragocjena prijateljstva koja traju sve do danas.

2012. male sestre odlaze u Karlovac… Ovaj dio naše „suvremene povijesti” naći ćete na idućim stranicama!

Tri male sestre, sve tri u penziji!

Da li se zbog toga osećamo beskorisno? Iako nemamo decu koja očekuju da im pomognemo svojom penzijom, a nemamo niti unuka za čuvanje, ipak se nadamo da nismo beskorisne. Moguće da je molitva naš najvažniji „posao”. Sada kada više nismo pod stresom zbog radnog vremena, niti u trci za gradskim prevozom, itd… slobodnijeg srca primećujemo lica ljudi koje susrećemo na ulici, na pijaci; divimo se maloj deci koja šeću s roditeljima ili bakom i dedom; zahvaljujemo za stabla koja pročišćavaju vazduh, za cveće u parkovima, za dečja igrališta.

Iako nam svakodnevni život „uzima” više vremena, jer smo nešto usporenije radi naših godina i zdravstvenih tegoba, ipak je moguće da budemo više na raspolaganju za posete u koje rado odlazimo i koje isto tako rado primamo. Kroz ovo vreme dugogodišnje prisutnosti i prijateljstva, također i preko posla, satkale su se dragocene veze: susreti na slavama, katoličkim praznicima, porodičnim proslavama ili s bolesnima kao i kroz sve ono što pogađa zemlju, poput onih strašnih poplava u maju. Sva ta događanja, kao i patnje tolikih ljudi na svetu, sve njih ovde i tamo, nosimo Srcu Isusovu kroz zajedničku i osobnu molitvu u našoj kapeli u kojoj mnogi vole da „osete” mir Božji. Također rado odlazimo i na molitvu kod naše pravoslavne braće, na liturgiju i akatist (pohvala Bogorodici), kao i na bratske susrete sa monasima i monahinjama nekih manastira.

I na kraju uvek se nađe i onog nepredviđenog, tako da nam nije dosadno… Živimo u nadi da ćemo svakoga dana, u zajedništvu sa svim ljudima, učiniti jedan korak više prema Kraljevstvu Božjem.

Male sestre u Vojvodini

Male sestre Kristina i Martina već godinama žive u Ruskom Krsturu, u Vojvodini.

S obzirom na svoje godine (94) mala sestra Christine Louise pozvana je živjeti sve više “u neprestanoj molitvi”. Potrebna joj je pomoć i njega, ali i dalje je vrlo prisebna. Njena krhkost i slabost za mene su neprestani poziv na više blagosti, strpljenja, pažnje.

Uvijek trebamo učiti kako ići u susret drugom, i kada se taj susret dogodi, piše se jedna nova stranica Evanđelja, kaže otac Rafik. Svakih 15 dana imamo liturgiju u našoj kapelici. To je mjesto susreta za one koji ne mogu ići do crkve. Kako je lijep taj neposredni i osobni kontakt s našim najbližim okruženjem.

Ima puno onih koji trebaju pedikuru pa sam ja često u selu, tako susrećem ljude u njihovim domovima, jednostavno, uz šalicu kave; to su trenuci bliskosti u kojima se možemo povjeriti i razgovarati.

To iskustvo uzajamnog povjerenja, nije li i to jedna stranica Evanđelja koju živimo?

Iz Dubrave u Dubravu

Bratstvo u Zagrebu započelo je 1975. godine dolaskom malih sestara Anne Emmanuelle (iz Švicarske) i Margaret Alison (iz Engleske) koje su željele ući u svijet radnika. Jedna se zaposlila kao spremačica u bolnici na „Rebru”, druga za strojem u tvornici zatvarača „Mega”.

Nakon tri godine podstanarstva u Cigleničkoj ulici (Dubrava) male sestre su na Trnju, u župi Krista Kralja, pronašle jednu skromnu kućicu u kojoj je bratstvo ostalo punih 28 godina gradeći prijateljstvo sa susjedima različitih vjera i nacionalnosti. Upravo u toj kući u Brezničkoj ulici više malih sestara upoznalo je bratstvo: Sonja Marija, Vesna i Blaženka, a i Mira je živjela u toj kući.

Naša svakodnvnica bili su jednostavni susreti u bratstvu, svakodnevna solidarnost sa spremačicama u Domu zdravlja, sa radnicima u „Megi” i „Končaru” gdje su neke od nas bile zaposlene. „Biti jedna od njih” značilo je na svojoj koži osjetiti ono što osjećaju naše kolege na poslu… To je iskustvo vlastite slabosti, međusobnog podržavanja, uzajamnog dijeljenja radosti i teškoća. Sve to nosile smo pred Gospodina koji nam je davao snagu za svaki novi dan.

Naša pokojna mala sestra Lujza imala je poseban osjećaj za prisutnost u lokalnoj crkvi, stoga je vrijeme dvogodišnjeg teološkog studija, koje male sestre imaju prije doživotnih zavjeta, provela ovdje na Kaptolu. Nemoguće je zaboraviti sve te profesore: patera Dudu, Josipa Turčinovića, Jerka Fućaka i druge, koji su bili na raspolaganju za biblijske tečaje u bratstvu na koje smo pozivali i naše prijatelje.

Posjete male sestre Magdalene svakog ljeta bile su prilika za susret s mnogim prijateljima, mladim i manje mladim, bilo je lijepo vidjeti kako ih je ona primala široka srca, slušajući svakoga i kako im je govorila o svojim planovima, svojim „snovima”.

Zajedno s drugima dijelile smo radost osamostaljenja Hrvatske, a potom šok i patnje rata koji je odnio mnoge živote i razorio ne samo brojne kuće, nego i obitelji i međuljudske odnose. Mnoge rane još uvijek nisu zacijeljenje.

Godine 2007. naša četvrt u Trnju bila je obuhvaćena projektom urbanizacije, dio naše ulice je porušen… s njim i naša mala kuća. Nakon toliko godina nije bilo lako otići i ostaviti prijatelje i župljane, ali sve što smo tamo živjele ostaje u našim srcima kao blago koje se ne može izgubiti.

I nakon podužeg traženja evo nas opet u Dubravi! I opet u župi sv. Mihaela! Tu smo našle kuću u kojoj sada živimo, veća je i prikladnija našim godinama, a novi susjedi su nas izuzetno lijepo primili. I danas nam pomažu na bezbroj načina!

Mala sestra Marica u Zagrebu je još od osnutka ovog bratstva, prošle godine smo sa zahvalnošću slavile njen jubilej, 50 godina zavjeta; ms Josipa je tu od 1992., stekla je puno prijatelja i vrlo je aktivna u zajednici „Vjera i Svjetlo”; ms Maria Grazia nakon niza godina provedenih u Aljmašu, došla je u Zagreb 2005., i ona je aktivna u „Vjeri i Svjetlu”, od nedavno je počela raditi glinu; ms Denise je poslije mirovine zarađene u „Megi” otišla iz Zagreba u Ruski Krstur, prilagođavajući se drugom obredu, jeziku, pismu, a prije dvije godine vratila se u Zagreb. Ljetos smo s radošću primile i ms Vesnu koja se nakon 12 godina provedenih u Sjevernoj Africi vratila u regiju, tako da nas je sada pet sestara u zajednici. Ms Kristina Margit ostaje povezana s nama, iako je već dvije godine u „Caritasovom” domu u Vrbovcu. Nakon solidarnosti u poslu, ona sad živi solidarnost sa starijim i bolesnim ljudima. Dijeleći njihovu svakodnevnicu, postala je jedna je od njih, vjerna u molitvi za njih, za vas, za sve nas…

Naše novo bratstvo

Nakon zajedničke Euharistije s malim sestrama u Zagrebu krajem rujna 2012. započele smo novo bratstvo u Karlovcu m.s. Sonja Marija, m.s. Mira i m.s. Blaženka. Ostajemo blizu jedne drugima.

Generalni Kapitul 2011 nas ohrabruje u novom početku: „Pustimo se iznenaditi, usudimo se vjerovati, riskirati, izaći iz naših sigurnosti kako bi odgovorile na pozive i na događaje… Važno je da to bude življeno u ime Crkve, u zajednici, kontemplativna prisutnost, znak Božje nježnosti.”

Pri dolasku u novo bratstvo najveća radost bila nam je Isusova prisutnost u Euharistiji u privremenoj kapeli. Župnik Norbert je slavio prvu Euharistiju te blagoslovio kapelicu u prisutnosti najbližih susjeda na spomendan malog brata Karla. U župi Presvetog Srca Isusova doista smo doma kao i u samom gradu koji je grad susreta.

Po dolasku posjetile smo i Centar za beskućnike na Gazi, zatim Dom za starije i nemoćne te Centar Nada gdje nastavljamo posjete.

Odmah smo počele tražiti posao što je uz veliku nezaposlenost u gradu veliki izazov. Sve tri počele smo izrađivati svijeće s prešanim cvijećem i Božićnim motivima, Božićne čestitke i magnete uz pomoć susjeda Lucije i Ane i njihovih obitelji. Tako smo tijekom obje godine sudjelovale na Božićnom sajmu u centru Karlovca koji je i mjesto susreta, solidarnosti s mnogima koji se bore kako živjeti i preživjeti.

Jednom mjesečno u bratstvu je molitva i susret s mladima iz naše i ostalih Karlovačkih župa. Veselimo se otvoriti vrata mladima! A povremeno se radujemo i Euharistiji sa susjedima i prijateljima u kapelici.

Evo što je svaka od nas pronašla kao posao ovdje i sada jedino mogući!

Mala sestra Mira: „Nakon par sati čišćenja u jednoj manjoj tvornici boje čuvala sam malu Beatu Pavlu puno radno vrijeme. ‘Posao’ koji prije nikada ne bih sama mislila raditi. U svakom pogledu i smislu to je više nego posao. Bolje sam razumjela Isusove riječi: ‘Ako ne postanete kao mala djeca.’ i naglasak male sestre Magdalene na duhovnom djetinjstvu. Ostaje mi samo zahvalnost u srcu misleći na to vrijeme.. ”

Mala sestra Sonja Marija: „Čuvala sam dvije male djevojčice. I voljela sam taj posao premda sam često trebala trčati za najmlađom da ne bi pala i da se ne bi povrijedila! Lice djeteta osobito izsijeva Božje lice. Nakon toga učila sam raditi male Isuse u glini. Nisam mislila da bih jedan dan to radila, ujedno osjećam kako taj posao susreće u dubini poruku našega poslanja.”

Mala sestra Blaženka: „Nakon šest mjeseci traženja počela sam raditi u Savezu udruga osoba s invaliditetom Karlovačke županije kao podrška socijalnoj radnici. Radilo se o projektu socijalnog mentorstva gdje su mlađe osobe s intelektualnim teškoćama slušane, ohrabrene u svemu što žive. Nakon toga oni su bili volonteri dijeleći blago koje jesu. Na pitanje što daju i primaju u volonterskim aktivnostima njihovi odgovori: sigurnost, ljubav i sreću duboko su me dirnuli. Biti s njima bila je i ostaje škola jednostavnosti, škola bitnoga, nježnog odnosa i prisutnosti. ”

Mala sestra Mira početkom ožujka 2014. pošla je učiti raditi glinu u Poljsku. Trenutno je u Rimu, u našem središnjem bratstvu Tre Fontane. Mala sestra Angelika iz Poljske pridružuje se sredinom travnja našoj zajednici i mala sestra Radka iz Češke krajem lipnja. Mala sestra Blaženka sada radi novi posao, kao asistent djetetu s teškoćama vida u OŠ Švarča.

Početak bratstva u Mađarskoj

Bratstvo je osnovano 1939. godine u islamskom svijetu i na početku ništa nije odavalo da bi se ono moglo proširiti i izvan njegovih granica. U ljeto 1946.godine, na povratku s hodočašća sv. Mariji Magdaleni u St. Baume, Francuska, mala sestra Magdalena dobila je jedno svjetlo, jednu iznenadnu nutranju sigurnost da bi se Bratstvo trebalo proširiti po cijelom svijetu. Ta želja za univerzalnošću nakon toga se ostvarivala i preko njenih putovanja na kojima je, sijući Isusovu ljubav, sijala i sjeme budućeg Bratstva.

Njenom dolasku kod nas prethodilo je objavljivanje knjige Rene Bazina o malom bratu Karlu na mađarskom jeziku pod naslovom “Srce Sahare” 1938. godine.

Pedesetih godina, u punom jeku komunističke diktature, progona crkve, zabrane redovničkog života, ukidanja kršćanskih škola, oduzimanja svake kršćanske literature, zabrane prakticiranja vjere i okupljanja… u toj nestašici duhovne literature, prijevod knjige Rene Voillauma: “U srcu mnoštva”, kružila je fotokopiranjem od ruke do ruke; to je bila “hrana”, upravo ono što je bilo potrebno i što se u tom periodu moglo živjeti. Bog je izabrao ovo vrijeme kako bi posijano sjeme zaživjelo i raslo. U tim teškim danima 1956. godine, mjesec dana prije izbijanja revolucije, mala sestra Magdalena kreće na svoje prvo “misijsko putovanje”.

Veze su uspostavljene, nešto je zaživjelo, ali pred nama je bio još dugi put. Otkriće brata Karla i nazaretskog načina života bilo nam je od velike pomoći, davalo nam je snagu i hrabrilo nas da nastavimo živjeti u malim, obiteljskim zajednicama. Za vrijeme svog drugog putovanja u Mađarsku 1964. godine, mala sestra Magdalena željela je susresti tu malu zajednicu, neke od njih su malo prije toga izašle iz zatvora. Bila je iznenađena vidjevši djelovanje Duha koji ne poznaje granice i od tada ih je podržavala i ohrabrivala. Ostavila im je Konstitucije Malih Sestara i diskretno im u posjete slala Male sestre koje su im pomagale. Mala grupa se razdvojila, otišle su na različita mjesta izabirući da rade jednostavne poslove. Nakon nekog vremena Klari, Rosi, Marika i Erszebet započele su Bratstvo, bilo je to 1970. godine.

Kovacshida, selo na jugu zemlje, postaje malo po malo naše mjesto okupljanja. Male sestre iz Austrije, Jugoslavije, Istočne Njemačke, Čehoslovačke i Poljske dolazile su tu na susret s malom sestrom Magdalenom, a to je istovremeno bila i prilika za međusobno upoznavanje malih sestara.

Nakon pada komunističkog režima 1989. godine za bratstvo u Mađarskoj počinje nova etapa sa Aniko, Erszebet, Marikom (Maria Anna), Monikom Greti, Nelli i Rozi. Prvi susret malih sestara odgovornih za Istočnu Europu održan je u župi Budajeno 1990. godine.

Imale smo bratstva na različitim mjestima: Budimpešta, Kupa (selo na jugoistoku zemlje), Godollo (blizu Budimpešte) i Monor gdje smo tijekom šest godina imale puno kontakata s Romima.

Malo po malo formirala se i jedna grupa koja živi duhovnost brata Karla, njihovi susreti održavaju se u Vasadu, selu nedaleko od Monora, gdje od 2007. godine postoji kapelica posvećena Charlesu de Foucauld-a.
Sada već četiri godine sve živimo u Budimpešti.

Povratak iz Tunisa

Nakon 11. rujna 2001.godine i učestalog govora o „sukobu civilizacija” ms Vesna pridružila se bratstvu u Sjevernoj Africi. Nedavno se vratila u našu regiju, evo što nam piše: Nakon „arapskog proljeća” u Tunisu i u cijeloj regiji puno se toga promijenilo, neke stvari na bolje, neke na gore, što se prije svega odnosi na povremene atentate protiv pripadnika snaga sigurnosti. To je veliki izazov za ovaj miroljubivi narod koji ne gubi nadu da će prebroditi i ovu krizu. Sestre s kojima sam živjela uskoro se vraćaju u Francusku, prešle su osamdesetu, gotovo cijeli život provele su u Tunisu i puno toga sam naučila od njih. Svi polako starimo, mlađih sestara nema puno, i često nam ne preostaje drugo nego zatvaranje bratstava i pregrupiranje preostalih snaga.

Posljednje dvije godine radila sam na klinici Sveti Augustin u vlasništvu Crkve, koja je zbog pomanjkanja osoblja dana u najam tuniskim liječnicima. Bila sam bolnička „kapelanka”, tj. podrška za bolesnike i njihove obitelji, po potrebi i za osoblje; jedina kršćanka među zaposlenima, koji su me doista lijepo primili. Među pacijentima bilo je vrlo malo kršćana, uglavnom su to stranci koji tu žive ili pacijenti iz raznih zemalja subsaharske Afrike. Svi ostali bili su muslimani, većinom iz Tunisa i Libije, skoro svi su me zvali Besma, često ime u tim krajevima, u prijevodu znači „osmjeh”.

Jedna pobožna medicinska sestra, vrlo draga i odgovorna u poslu, znala mi je reći da imam „pravu muslimansku dušu” i da moli za mene kako bih spoznala „pravu vjeru”. Nakon nekog vremena shvatila je da nikada neću prijeći na islam, baš kao ni ona na kršćanstvo i da nam to ne smeta da i dalje budemo bliske, budući da obadvije imamo prije svega „ljudsku dušu”. Imala je duboko iskustvo Boga i puno toga smo mogle podijeliti, unatoč svim razlikama.

U toj svakodnevnici susretala sam toliko patnje i toliko ljudskosti. Jedino što sam mogla dati bila je prisutnost: srce, uho, riječ… Uzvraćali su mi stostruko. Djeca na kemoterapiji, adolescenti koji umiru, vrlo mladi libijski ranjenici koji nikada neće prohodati. U susretu s njima vidjela sam koliko smo svi „isti”, jednostavno ljudi: „Nema više: Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko, svi ste vi JEDNO u Kristu Isusu” (Gal 3, 28).

Pokraj umirućih imala sam osjećaj kao da se osoba na neki način odvaja od svog religioznog okvira koji ju je podržavao tijekom života, i da se čovjek sam, lišen svega, približava svome Stvoritelju… Ne umire musliman, ni kršćanin, umire čovjek… U tim trenucima prijelaza često sam mislila na riječi Attara, islamskog mistika iz 12 stoljeća: „Može li smrt postojati za nekoga čije je srce sjedinjeno s Bogom? Moje srce je sjedinjeno s njime, tako da vrijeme i smrt za mene više ne postoje. Jer smrt je prekid vremena, a vrijeme se rađa iz naše navezanosti za ono što prolazi.” Mnoge obitelji našle su u tim riječima svjetlo i utjehu, i bilo im je drago da su ih čuli od jedne kršćanke.

Nemoguće je zaboraviti Ahmeda, Emnu, Anisa, Rose, Francesca… i tolike druge koji su otišli u Vječni Život. Na poziv nekih obitelji odlazila sam na sahranu, jedina kršćanka kod odra pokojnika za vrijeme vjerskog obreda. Kada dođe „moj čas”, vjerujem da ćemo se opet zagrliti u istom „Kraljevstvu koje nam je pripravljeno od postanka svijeta” (Mt 25, 34).

Među mnogima koji su bili na kemoterapiji boreći se za život bila je i trogodišnja Samantha iz Gabona te Šahed i Džema, sedmogo-dišnjaci iz Libije. Godinu dana mlađi Raid, također iz Libije koji je imao neuroloških problema, za Badnjak mi je poklonio golubicu koju je napravio od plastelina, a njegov tata je dodao: „To je golubica mira”.

Hosni, četrdesetogodišnjak, jedan je od onih očajnika koji se na početku tuniske revolucije polio bezinom i zapalio. Ostale su strašne posljedice, između ostaloga izobličeno lice. Prstiju više nema, dvije godine nije se pomaknuo iz kreveta, ovisan u svemu. Bila sam svjedok radosti kada je prvi puta sam uspio staviti zalogaj u usta! Bolni i neprestani kirurški zahvati… Iako je uglavnom bio vedar, ponekad je znao plakati bez glasa, samo suze koje se slijevaju niz ranjeno lice. U takvim trenucima mogla sam samo sjediti uz njega. Rekao je da ne žali za onim što je učinio, vjeruje da je to zalog bolje budućnosti.

Isufu, dvanaestogodišnji dječak iz Obale Bjelokosti koji je dvije godine čekao da dođe na liječenje, imao je ogroman tumor na oku koji se brzo širio. Stigao je prekasno… Ponekad sam mu donijela kolač ili sok, a on bi svaki puta uzeo točno polovinu, a ostalo bi čuvao za svog tatu. Prvi puta u životu imao je drvene bojice pa mi je s jednim okom neumorno crtao sve i svašta. Između ostalog dobila sam i krasan portret sa afričkom verzijom imena: Vessinah! Prije odlaska nacrtao je crnog leptira, shvatila sam da je shvatio… Patnja nevinih – pitanje i vrisak bez odgovora.

Ne mogu zaboraviti ni članove ekipe s kojom sam radila: Ines, Turkan, Hana, Jusra, Kelthum, Rim… Tu su i oni koje sam susretala izvan klinike: Lila, Nura, Alia, Abderrazak, Rafik… I oni koji su dio naše crkve obiteljskog ozračja: Fulvio, Marie The, Marie Jo, Jose Maria, Jonathan… Sva imena ne mogu stati na papir, ali ostaju duboko u mom srcu.

Unatoč rastućoj radikalizaciji vjere i izvjesnoj isključivosti koja se pojavila u inače vrlo otvorenom laičkom društvu Tunisa, prijatelji i pacijenti pozivali su me u svoje domove, kojiput i Libijci. Posebna radost i čast bili su mi pozivi na „iftar”, svečanu večeru nakon prekida posta u ramazanskom mjesecu. Još nas vidim kako kod malog Džeme u iznajmljenoj sobici večeramo, on sa svojim tatom, a njegova mama i ja odvojeno, metar od njih, budući da muškarci i žene ne jedu zajedno. Susrela sam dosta takvih obitelji iz Libije koje su znale uskladiti tradiciju i otvorenost.

Doista sam dirnuta gestama prijateljstva koje mi iskazuju i nakon mog povratka u Hrvatsku. Mala Šahed još se bori s leukemijom, nekoliko puta me nazvala na minutu-dvije, samo da mi kaže da me je poželjela. Kao i ja nju! Jednom me je nazvala da mi čestita Bajram! „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati…” (Mt 5, 8).

Vratila sam se neizmjerno obogaćena i zahvalna Bogu za sve one koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca. Dobila sam daleko više nego što sam dala, doista „stostruko”.

Vratila sam se bez povratne karte. Sada se radujem svim dragim ljudima koje sam upoznala, kao i svim onima koje ću upoznati ovdje…

Dobrodošla na Filipine!

Na molbu malih sestara iz generalnog savjeta, ms Sabine (Austrijanka) otišla je na godinu dana na Filipine kako bi upoznala život bratstva izvan Europe. Evo njenih dojmova iz Manile:

Doista, nalazim se u jednom sasvim drugačijem svijetu! Po dolasku u ovaj grad od 20 milijuna stanovnika gotovo da sam ostala bez daha… toliko ljudi, i toliko siromaha; tako gusti promet, tako zagađen zrak i tako malo zelenih površina. I vrlo, vrlo malo stranaca. Imala sam osjećaj da je sve puno, pretrpano, bez ikakvog reda i osjećaja za ljepotu i sklad. S vremenom sam upoznala susjede i prijatelje – osobe – u toj velikoj masi ljudi, svakoga s njegovim imenom i njegovom životnom pričom. Na tim licima i u njihovim životima počela sam otkrivati ljepotu Manile!

Između ostaloga mislim i na Tchi, 11-godišnju djevojčicu koju sam susrela u našoj četvrti dok je s prijateljicom prodavala sendviče na jednom od mnogobrojnih “štandova”. Kušajući njihovu “marendu”, malo smo brbljale, one su se potrudile izvući sve svoje znanje engleskog. Srele smo se više puta, Tchi je došla i u bratstvo. Pozvala me i na rođendan, pa sam joj rekla da bi o tome najprije trebala porazgovarati sa svojom mamom. Došao je taj dan, a nje nema, pomislila sam da možda njena mama nije bila za to. Ali u predvečerje, stiže Tchi sa svojim prijateljima: petnaestero djece došlo po mene. Kakvo iznenađenje! Povorka nasmijane i radoznale djece koja skakuću oko mene odvela me do obitelji Tchi. Osjećala sam se dobrodošla, prihvaćena. Tchi je blistala od radosti. Nakon večere odlazim dirnuta, zahvalna za taj susret.

U bratstvu smo “pomiješane” iz različitih zemalja: Filipina, Vijetnama, Koreje, Sri Lanke, Francuske i Austrije. Kako smo različite! I istovremeno tako iste: imamo istu potrebu da budemo prihvaćene

takve kakve jesmo i da zajedno izgrađujemo naše bratstvo. „Različitost” je veliki izazov, prava škola, jer svaka od nas izražava se na drugačiji način. Bog je onaj koji me razumije u mojoj najdubljoj nutrini, i to mi pomaže da se nosim sa svojom „različitošću”. Upirući pogled u Njega, otkrivam kako pristupiti svakoj sestri.

Sretna sam što sam nakon tri mjeseca uspjela naći posao u jednoj obitelji: prema dogovoru dva puta tjedno kuham i čistim stan na dvadesetom katu jednog od ogromnih nebodera po kojima je Manila prepoznatljiva. Ali zapravo ovisim o prohtjevima moje šefice koja često mijenja planove, nazove i kaže da nije kod kuće, što znači da tog dana nema posla. Neke obitelji često zapošljavaju i više osoba, uglavnom žena, zovu ih “house helper”, kućne pomoćnice. One borave u obitelji, nemaju fiksno radno vrijeme, tu jedu i spavaju i imaju vrlo malo slobodnih dana za posjete svojim obiteljima. Dolaze uglavnom sa sela i počinju raditi vrlo rano – sa četrnaest godina, loše su plaćene, kojiput i zlostavljane. To je jedan vid suvremenog ropstva. Filipinci koji su u inozemstvu bolje zarađivali (deset milijuna radi ih vani), po povratku u zemlju uzimaju “kućne pomoćnice”, što postaje stvar društvenog statusa. Obitelj u kojoj radim živjela je 20 godina u SAD-u.

Postoji vrišteća razlika između bogatih i siromašnih. U centru grada vidjela sam čitave obitelji koje žive na ulici, spavaju na kartonima, djeca su neishranjena i neuredna. A pokraj njih posebno zaštićena četvrt bogataša, kroz čeličnu žicu lijepo se vidi kako u prekrasnom parku igraju golf… Kako se može mirno igrati u tom raju, dok takva bijeda stoji pred vratima?

Kad sam se nakon prvog radnog dana vraćala kući, prolazila sam preko čvorišta podzemne željeznice koje je uvijek prepuno ljudi. Uđem u tu rijeku ljudi kako bih došla do jedne od najprometnijih ulica u kojima je 1986. godine, nakon duge diktature, ovaj narod nenasiljem i molitvom došao do demokratske slobode.

Žena iz tog nepreglednog mnoštva mi dovikne: “Dobrodošla na Filipine”! Okrenem se i ugledam mladu ženu koja mi se smiješi, dok se ostali znatiželjno okreću prema meni. Sa svojom plavom kosom i svijetlom puti lako sam uočljiva. Dirnuta sam… Ljudskost usred grada, osoba koja je primjetila da sam strankinja i zaželjela mi dobrodošlicu riječju i osmjehom – to puno govori o filipinskom narodu. Tako te lijepo prime da se osjećaš “dobrodošao”. Tko bi u Europi na taj način pozdravio jednog Filipinca?

Čini mi se da mi taj siromašni i nasmijani narod pomaže otkriti si-romaštvo Europe: izolacija u kojoj živi jedno potrošačko, samodostatno društvo sa dobro “organiziranim” strukturama, koje ponekad kao da guše ljudskost i kreativnost, hladnoća međuljudskih odnosa koja “proizvodi” tolike psihičke bolesti.

Da, isplati se krenuti na put u nepoznato, otkrivati jednu sasvim drugačiju stvarnost… Zahvalna sam što mi je Bratstvo pružilo tu mogućnost!

Posjet Pape Franje Albaniji

U rujnu ove godine Papa je bio u Albaniji, zemlji o kojoj se puno ne govori… Naše male sestre iz Tirane šalju nam odjek njegove posjete.

Pripreme: Nevjerojatno koliko su se svi založili oko uređenja grada, bilo je puno suradnje i dijaloga iznad konfesionalnih razlika. U tjednu prije papina dolaska pokrenute su brojne inicijative na kulturnoj i vjerskoj razini, među različitim udrugama. Nekoliko dana ranije na Televiziji je bio organiziran okrugli stol sa predstavnicima svih vjerskih zajednica iz Albanije i dijaspore (Kosovo, Crna Gora, Makedonija, Arbreša): dojmila nas je jednostavnost s kojom su se međusobno ophodili kao i otvorenost u uzajamnoj razmjeni mišljenja. U ovom teškom periodu kroz koji prolazimo, dobro je da postoje i pozitivni znakovi koji podržavaju našu Nadu. Papa Franjo uputio je tom “malom velikom narodu” posebnu poruku: “Albanija je prošla kroz duge godine mučeništva i to ne može ne ostaviti traga”… “ako pšenično zrno padne na zemlju i umre, donosi obilan rod”.

Dva tjedna prije Papina dolaska uz cestu od luke Durres i aerodroma Rinas sve do Trga Majke Tereze bili su uklonjeni brojni i ogromni reklamni plakati, a umjesto njih postavljene su vesele fotografije Pape Franje sa riječima iz njegovih poruka. I još nešto izvanredno: na ulazu u Tiranu postavljene su slike Pape Franje u molitvi. Sve nas je pripremalo i uvodilo u slavlje Papina dolaska.

21. rujna

  • Susret sa predstavnicima vlasti: Papa Franjo: “Drago mi je da sam došao u ovu zemlju heroja i mučenika'”.
  • Misa na Trgu Majke Tereze: U svojoj propovjedi Papa Franjo uzima Albaniju kao primjer vjerskog suživota i hrabrosti za vrijeme diktature. Još je nadodao: “Gospodin je blizu, On vas je vodio i na koncu uzdigao u visine na krilima orla, kao što piše u Psalmu koji izražava vjeru izraelskog naroda. I vi mladi trebate letjeti visoko poput orlova, ali nemojte zaboraviti vaše gnijezdo.”
  • Susret u katedrali (svećenici, redovnici, bogoslovi, laički instituti): Nakon obilja radosti pri njegovom ulasku u katedralu, dva posebno snažna trenutka. Papa je vidljivo ganut, i to ne skriva, svjedočanstvom jednog svećenika, don Ernesta Troshania, koji je bio zatvoren, mučen i osuđen na smrt. “Vi ste narod mučenika… nisam znao da ste toliko trpjeli!” S istim ganućem slušao je i svjedočanstvo sestre Marije Kalete koja je spomenula jedan od mnogobrojnih doživljaja: “Vraćajući se s posla u poljoprivrednoj zadruzi, jedna majka me preklinje da joj krstim dijete. Dvoumim se, muž joj je bio aktivni komunist, ali zbog njene ustrajnosti skinula sam klompu s noge, zagrabila vode iz kanala i krstila joj dijete.” Nakon toga Papa Franjo govorio je iz obilja srca komentirajući čitanje iz večernje molitve, Druga poslanica Korinćanima 1, 3-4: “Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji kako bismo i mi mogli tješiti jedni druge onom utjehom kojom nas same tješi Bog”.

U katedrali, u tom ozračju molitve i tišine, bilo nas je pet malih sestara i gotovo da smo s nevjericom sudjelovale u događanjima tog dana prepunog emocija. Nakon toliko godina koje smo proživjele s ovim narodom i za ovaj narod, osjetile smo snagu jedinstva među nama kao i blizinu male sestre Magdalene.

Sutradan, iz albanskog tiska:

  • Papa Franjo svijetu pokazuje svjetlo albanskog naroda.
  • Albanci ujedinjeni u organiziranju Papina dolaska.
  • Papa je naglasio da je Albanija najmlađa zemlja Europe. Snaga mladosti ostavila je dubok dojam na novinare, istovremeno su otkrili Albaniju koja je preživjela komunističku diktaturu.
  • Po službenim statistikama bilo je oko 300 tisuća hodočasnika (kršćana i muslimana) iz Albanije, Kosova i okolnih zemalja. U očima svijeta Trg Majke Tereze pretvorio se u Trg Svetog Petra!!!
  • Albanci su puno trpjeli, ali su sačuvali miran suživot među različitim vjeroispovjestima.
  • I jedan dan može ispisati stranicu povijesti

“Treba moliti da poruka bude shvaćena, povijest često mijenja stranicu, treba vremena, ali evo, došao je i taj dan…. Papa najsiromašnijih, ali punih dostojanstva, kaže nam da je naše bogatstvo ljubav, a ne ekonomija i moć.” (Perparim Beko)

Palestina – Jaslice

Male sestre u Jeruzalemu i Betlehemu imaju radionice za izradu predmeta od gline, tako da neke male sestre rade kod kuće, dok su druge zaposlene izvan bratstva. Maša, mala sestra iz Betlehema nam piše:

“Ako mi danas kažeš “betlehemske jaslice”, moram priznati da odmah pomislim, ne na Betlehemsku špilju, nego na jaslice u kojima radim već dvije godine. Želiš nas posjetiti? Dođi! To je sasvim blizu našeg bratstva u Betlehemu. Evo tu je jedno staro zdanje francuske bolnice. Mala zgrada pokraj nje, to su naše jaslice, drže ih sestre svetog Vinka. Tu se prihvaćaju napuštena djeca, najčešće ona koja su rođena izvan braka i koje majka ne može zadržati (sirota, često joj je život u opasnosti!). Ima i djece koja dolaze iz jako siromašnih obitelji koju u jaslice smješta centar za socijalni rad…. Tu su također i djeca koja dolaze izvana i koja se navečer vraćaju kući. Sretna sam što radim, stalan i redovno plaćen posao u Betlehemu je prava rijetkost s obzirom na strašno visoku stopu nezaposlenosti.

Dobrodošli, uđite. Ovo je soba najmlađih. Posljednji nam je došao Karim* (dva tjedna), nađen je na ulici, usred noći, donijela ga je policija – hvala Bogu, prije nego što su ga psi povrijedili! Da li mu je majka još živa? Da li zna što je bilo s njezinim djetetom? “Naše” bebe su krhke, često puta rođene prije vremena, pa im je potrebna posebna njega, zato imamo četiri medicinske sestre koje rade u smjenama.

Sad dolazimo kod “srednjih” (od 8 mjeseci do 2 godine) gdje ja radim. Na tom odjelu ne treba imati druge kvalifikacije osim one koju imaju majke. Ujutro rano djecu treba probuditi, nahraniti, promijeniti pelene, obući ih, pospremiti sobu, primiti one koji stižu izvana, a onda zajedno sa svima ići u igraonu ili na dvorište, pa onda opet promijeniti pelene, nahraniti ih, staviti na spavanje i onda opet sve iz početka.. Toj djeci je toliko potrebna blizina, nježnost!

Naravno da su često nemogući i da sam ja često umorna i iznervirana, ali kako odoljeti njihovim očima, njihovim osmjesima? Ne možes se ne diviti njihovim prvim koracima, prvim riječima. Prije nego što nas nauče zvati našim imenima, sve nas zovu “mama”! Kakvo iskustvo za mene kao redovnicu da me jedno dijete tako zove. mene, strankinju, dijete ovog naroda!

Pogledaj Jakuba kako zuri u tebe svojim plavim očima. Izgleda kao Mali Princ u minijaturi. Stariji je nego što misliš, ali je rođen kao nedonošče pa tek sada počinje hodati i govoriti. Treba praviti cirkus kako bi nešto pojeo!

Mala Đina – to je druga priča. Krupna, živahna, prava beduinska kći! Ona hvata sve: riječi, pokrete, pjesmice. Ne, nemoj joj prilaziti preblizu, boji se nepoznatih osoba. I što je još gore, strašno se boji svoje mame, psihički je bolesna, ponekad je posjeti. Njezina starija sestra je također kod nas, a ima i druge djece koja dolaze iz iste obitelji.

Imamo i odjel za “velike” – od dvije do šest godina. Nakon šeste godine djeca napuštaju jaslice. Ona koja nemaju obitelji odlaze u SOS selo ili na neko drugo mjesto gdje će se o njima brinuti. Ali kakvu budućnost imaju ta djeca u ovom društvu u kojem obitelj zauzima izuzetno važno mjesto? U zemlji koja je i sama poput “napuštenog djeteta” povijesti. betlehemska djeca. nevine žrtve odraslih.

Dođi, predstavit ću ti svoje kolegice: žene od 20 do 40 godina, kršćanke i muslimanke, većinom neudane, iz Betlehema i okolnih sela. Puno toga sam naučila od njih. Svojim spontanim reakcijama kroz svakodnevne susrete uvele su me u običaje i mentalitet svog naroda. Sve su tako lijepe i tako krhke. Neke od njih su i same odrasle u ovim jaslicama, te tri “sestre” zadivljuju me svojom hrabrošću i načinom na koji se međusobno ophode.

Trebalo mi je vremena da nađem svoje mjesto. Osjetila sam da za ove ljude biti “stranac” znači biti “superiorniji”, a biti sestra strankinja, duplo. Osim toga, još sam tako ograničena nepoznavanjem jezika! Srećom, odmah sam se počela odijevati kao one. To mi je jako pomoglo da budem prihvaćena, da se osjećam kao jedna od njih. S istim ciljem, uz podršku zajednice, prihvatila sam dosta zahtjevan ritam rada: šest dana tjedno, 7 sati dnevno, nekad ujutro, nekad popodne, a često radim i nedjeljom.

Jedina razlika je u tome što ne radim noćnu smjenu. I još jedna velika razlika: ja se u njihovoj zemlji mogu kretati slobodno, one ne mogu. Žive u jednom zatvorenom svijetu, okruženom zidom od 8 metara. Za izlazak im treba posebna dozvola. Čak i kada je dobiju, prelaz kontrolne točke može biti vrlo mučan. Onda se čovjek navikne da ne izlazi. Tako da Jeruzalem (na 9 km od Betlehema, vidi se golim okom) postaje inozemstvo. Neke od njih nisu išle tamo već desetak godina. Kad čuju da ja idem (uvijek me je sram kad im to kažem!), pitaju me da im kupim neke stvari koje se ovdje ne mogu naći. To me podsjeća na SSSR u kojem sam odrasla, na vrijeme “željezne zavjese”! Da, i one su “djeca Betlehema”. taoci moćnika ovoga svijeta.

Vrijeme leti, već moraš ići. Hvala ti što si došao, što si došla. I ja uskoro odlazim iz ovih Jaslica u kojima mi je bilo dano živjeti nešto lijepo i snažno. iskustvo majčinstva i solidarnosti. Betlehema i Nazareta istovremeno. Ne nalazim riječi kojima bih mogla izraziti svoju zahvalnost!

*Sva su imena izmijenjena

Kršćani očekivanja ili kršćani nade?

Evo što nam o nadi piše mala sestra Afnan…

Da li smo mi „kršćani očekivanja” ili „kršćani Nade”? Molim Gospodina da podrži ovaj plamen Nade koji gori u meni. Te nade koju nam neupjeh u ostvarenju naših očekivanja ne može oduzeti, iako taj neuspjeh u našem dragom Iraku živimo već desetljećima.

U petak 18. srpnja, u manje od 24 sata, oko 200 kršćanskih obitelji napustilo je Mosul, nakon što je objavljen pad grada, mog najdražeg grada (čija je povijest počela puno prije povijesti islama). Najmanje polovina tih obitelji bilo je opljačkano na kontrolnim točkama na izlazu iz grada, oteti su im auti, novac i sve što su posjedovali, kao i njihove kuće koje su u trenu postale vlasništvo Islamske države.

Oko sebe slušam riječi utjehe onih koji se osjećaju solidarni sa svojom braćom u tjeskobi, svojom braćom koja trpe, koja su obeshrabrena, pa i očajna…. riječi utjehe i razgovore o nekadašnjoj „slavi” Mosula onakvog kakvog smo ga poznavali, kao mjesta u kojem je bilo dobro živjeti zajedno s našom braćom, našim sestrama, našim susjedima, našim prijateljima muslimanima… Onih istih koji trpe s nama i za nas, očekujući, nikad se ne zna, da možda nakon nas dođe red i na njih.

Postavljaju nam se pitanja… Svako ljudsko biće, koje god vjere bilo, ima nekakvo očekivanje u životu, očekivanje boljeg života, očekivanje budućnosti… Kao kršćani, što mi očekujemo od naše budućnosti? Da li mi želimo da ta budućnost bude „povratak u prošlost”? Mi znamo, Isus nam je to rekao da „onaj koji stavlja ruku na plug i okreće se unatrag, nije dostojan Kraljevstva nebeskog”… Zato molim Gospodina da u meni i dalje gori taj plamen nade, nade koju mi naša neostvarena očekivanja, naš neuspjeh, ne mogu oduzeti… U našem dragom Iraku taj neuspjeh živimo već desetljećima.

Za mene se nada sastoji u uvjerenju da Bog održava obećanje koje nam daje, obećanje boljeg života, žive budućnosti, obećanja kojeg ne možemo ni zamisliti, ni dokučiti, ni razumjeti našim ljudskim mjerilima… Nada u meni može sačuvati plamen žive vjere, vjerujem da je Bog s nama, da s nama trpi i da je prisutan u svemu što danas živimo. Tako me nada može održati budnom, otvorenom za ljubav, za ljubav koju nam daruju naša braća i sestre, za ljubav koju mi možemo darovati svima koje susrećemo, koje god vjere bili, kojoj god zajednici pripadali.

Molite sa mnom, i sačuvat ćemo taj živi plamen Nade koji gori u nama…

Posjete zatvorenicima

Mala sestre Monique Emmanuelle već godinama posjećuje zatvorenike. Kaže da uvijek osjeća izvjesnu nelagodu kad govori o tom svijetu prepunom kontrasta… Granica dobra i zla ovdje je znatno jasnija nego u vanjskom svijetu.

Taj veliki zatvor u gradu Yaounde je pretrpan, u njemu je više od 4 tisuće zatvorenika, od kojih oko 200-300 žena i otprilike isto toliko maloljetnika, podijeljenih u različite odsjeke prema počinjenim prekršajima, a naročito prema financijskim mogućnostima; oni “veliki” imaju svoj posebni odsjek.

“Moj odsjek” je broj 6, tu se nalaze oni koji su osuđeni na smrt. Taj “hodnik smrti” prije par godina preimenovan je u “hodnik nade”, jer kako živjeti ako nema nikakve nade… Nastavljamo dalje, nastojeći sačuvati nadu. Predsjednik je izdao odredbu prema kojoj do kraja njegova mandata više neće biti izvršenja smrtnih kazni, ali kako prihvatiti doživotni zatvor? Kako se odhrvati beznađu nakon 10, 20, 30 i više godina zatvora?

Ima ih tridesetak, posjećujem ih nedjeljom i srijedom, neki žele da zajedno čitamo Sveto Pismo, posebno nedjeljno Evanđelje… To se onda produži u razgovor o aktualnim temama ili o njihovom životu i trpljenju u zatvorskoj sredini… Razgovaramo slobodno… jednom su me pitali “Kako to da se ne bojite u naš hodnik doći sama? Ljudi nas izbjegavaju i vrijeđaju”… Uzvratila sam pitanjem: “Da li bi mi mogli nanijeti zlo?” “O, ne, vi ste naša sestra!” Jednostavno i pravo prijateljstvo nas očovječuje, i mene i njih. Primaju me s toliko dobrote, a ja ih svaki dan povjeravam Gospodinu koji ne zaboravlja nikoga, pa niti one u tami.

Neki se drogiraju, to im je “antidepresiv”, neki se počinju gubiti od nepodnošljive patnje i ostaju sjediti izgubljeni u nekom kutu. neki se zatvaraju u gorčinu i mržnju jer ima i nevinih koji su nepravedno osuđeni… neki planiraju bijeg, više pokušaja završilo je smrću. Jedan od njih zatvorio se u svoju ćeliju, ne viđa nikoga i tako izbjegava probleme, ali slušajući kazete uči strane jezike, nakon japanskog dao se na učenje arapskog.

Srećom, neki izdrže sve i počnu se mijenjati, svjesni da njihovo ponašanje ima utjecaja i na druge, tako da taj odsjek nije pakao, ima i radosti i lijepih gesti solidarnosti. Jedan od njih naučio je čitati drugog zatvorenika koji nije išao u školu i koji sada s velikim žarom čita svakovrsno štivo, posebno Bibliju. Samo Bog zna što se događa u dubini srca…

Često žele razgovarati u četiri oka, treba im netko da ih sasluša. Govore o svom životu, svojim nadama i snovima, o onome što ih je dovelo do ove situacije. Manjka im ljubavi, teška im je samoća, neki su napušteni i od obitelji. Govore o svojoj vjeri, o svojoj najdubljoj nutrini, u svjetlu istine sagledavaju prošlost i na taj način prihvaćaju odgovornost za neke svoje postupke za koje bi najradije htjeli da se nikada nisu dogodili. Moći reći: „ja sam napravio to i to”, „ja sam takav i takav”, to je čin dostojanstva kojim započinje oslobođenje zatvorenika. Iako ostaje u zatvoru, to mu pomaže da nastavi živjeti, da nađe mir…

Najstariji u hodniku ima šezdesetak godina i više od 32 godine zatvora… zovu ga „mudrac”, „starac”, svi imaju povjerenja u njega, i zatvorska uprava i njegova subraća. Svih tih godina nikada nije bio u samici, uvijek discipliniran, tu je završio zbog svađe sa susjedima oko razgraničenja posjeda, svađe koja je završila smrtnim posljedicama. Nastoji zadržati moral, ali čaša se ponekad prelije: “Izgubio sam sve, na izmaku sam snaga, čak bih se bojao izaći, roditelji su mi umrli, rođaci koji su me u početku često posjećivali više ne dolaze, ne dolaze više ni prijatelji, obiteljsko imanje je razdijeljeno, ja sam za njih već mrtav, nitko me ne očekuje… Bio bih „nedobrodošao” i možda bih završio kao i (…) koji se nakon 34 godine zatvora našao na ulici, izgubljen, i na kraju počinio samoubojstvo… Vjera je ono što me drži, kad izgubim ovaj život, nadam se vječnom životu.”

Tijekom dana njihova najvažnija briga je kako doći do hrane, jer zatvorski obrok je više nego nedostatan, svatko se snalazi da nešto zaradi, najčešće se bave tkanjem torbi koje se vani dobro prodaju, rade ih zajedno, usput razgovaraju, tako im vrijeme brže prolazi i to im pomaže da ne misle neprestano o svojim kaznama.

S njima sam na nedjeljnoj misi, dolazi ih i nekoliko iz odsjeka broj 6. Svećeniku se ne žuri, to je vrijeme za pouku i ohrabrenje za život u toj teškoj sredini. Srca dobiju malo radosti i mira, a to nam je ujedno i prilika da se susretnemo.

Zagrljaj čuvara i zatvorenika

Ovaj izvadak iz čileanske štampe dobile smo od naših sestara još prije nekoliko godina, no ipak ga objavljujemo, jer ovakvih vijesti ne nalazimo često.

„Velika grupa zatvorenika boravila je u zatvoru Constitucion koji je u potresu i tsunamiu potpuno srušen. Toga dana, u iznimno teškim uvjetima, čuvar koji je bio zadužen za njihovo nadgledanje odlučio je povesti brigu najprije o osobama, a tek onda o čuvanju zatvorskih pravila. Taj je čovjek preuzeo veliki rizik – izlažući samoga sebe – dopustio je zatvorenicima da napuste zatvor. Dao je prednost brizi za ljude, njihovoj osobnoj sigurnosti kao i sigurnosti njihovih obitelji. Radi te iznimno teške situacije i obećanja zatvorenika da će se vratiti poslije prestanka opasnosti pošto pomognu svojim obiteljima da se spase, pustio ih je da odu.

Nevjerojatno, ali tako je i bilo! Zatvorenici su se vratili i danas nastavljaju izdržavati svoje kazne.

Nedavno, za vrijeme posjete Ministra obrane zatvoru u Talci gdje se ti zatvorenici sada nalaze, ispričali su mu, prepuni emocija, što se dogodilo i izrazili svoju duboku zahvalnost prema čovjeku koji je mislio na njih i koji ih je gledao jednim ljudskim pogledom, punim sućuti i solidarnosti, i kojem su oni uzvratili odgovorno, držeći zadanu riječ.

Čuvar je dobio tri duga pljeska i pohvalu koja se daje herojima koji misle najprije na brata čovjeka.

Nakon toga bolni i iskreni zagrljaj – rijetka gesta među čuvarima i zatvorenicima.”

Argentina

Mala sestra Genevieve Josephe već godinama živi u bratstvu u Luna Parku gdje male sestre imaju jedan zabavni štand. U susretu sa Svetim Ocem razgovarala je o patnjama obitelji nestalih za vrijeme diktature u Argentini.

Sa svojim bratom i sestričnom bila sam 2005. godine u Argentini na sahrani naše tete, Leonie Duquet. Leoni i Alice Domon su dvije sestre franjevke, nestale u prosincu 1977, za vrijeme argentinske diktature. Nakon torture u vojarni Esma, žive su bačene u more u zloglasnim letovima smrti. Tijela koja su isplivala na obalu, stavljana su u zajedničku jamu, bez imena. Dolaskom na vlast predsjednice Kirchner, Argentina je počela istraživati ove slučajeve. Leonini posmrtni ostatci identificirani su uz pomoć DNK mog brata.

S tog putovanja vratila sam se potresena. Do tada još nisam shvatila razmjere argentinske drame: 30 tisuća nestalih, jedna čitava mladost…

Nakon toga poslala sam pismo kardinalu Bergogliu, tadašnjem nadbiskupu Buenos Airesa, prilikom njegovog dolaska u Rim. I kakvo iznenađenje: telefonirao mi je istu večer! Dojmila me se njegova poniznost.

Od tada sudjelujem u radu jedne udruge za Ljudska prava pri argentinskoj ambasadi u Rimu. Još sam dva puta bila u Buenos Airesu 2010. i 2011. za vrijeme suđenja vojnicima iz Esme. Troškove prvog putovanja snosio je odsjek za Ljudska prava argentinske vlade, a drugo putovanje omogućila mi je Miriam Lewin, jedna od nekadašnjih zatočenica iz Esme i njeni prijatelji. Tada sam posjetila i različita spomen-područja. Osjetila sam duboku bol majki nestalih, njihovu borbu za istinu i pravdu; bol baka koje traže svoju unučad rođenu u zatvoru, čije su majke nakon poroda pogubljene, a njihova djeca dana na usvajanje obiteljima vojnika i njihovih znanaca; bol pronađenih sinova (njih 109 od 500!); bol bivših zatvorenika i njihovih obitelji. Osjećala se i duboka rana u odnosu prema crkvi jer je dio ondašnjih biskupa bio povezan sa diktaturom. Istovremeno sam bila dirnuta njihovom nadom u bolji svijet.

Susrela sam Adolfa Perez Esquivela, dobitnika Nobelove nagrade za mir, koji je isto tako bio zatočen i mučen, i koji se i dalje se zalaže za pravdu i mir. Dojmilo me se stoje naslikao na zidu crkve Santa Cruz u kojoj su sahranjene Leoni i tri pronadjene Majke. Slika predstavlja razlomljeni kruh u čijem je središtu Isus, a sa strane su biskup Angelelli i svećenik Carlo

Mugica, obojica ubijeni. Na slici sam prepoznala i Leonidu i Alice, kao i Mauricija Silva, malog brata od Evanđelja koji je također nestao. U središtu Križa na toj slici bio je biskup Romero koji se zalagao za prava siromašnih – ubili su ga za oltarom.

Kada sam 13. ožujka na trgu Svetog Petra čula ima novoga Pape: Bergoglio, svi ti događaji vratili su mi se u sjećanje. Kakva jednostavnost Pape Franje! Bilo mi je drago kada je rekao novinarima:” Želio bih da Crkva bude siromašna, blizu siromašnih…” Leonie i toliki drugi dali su život za to. Zadivile su me njegove geste, njegove riječi. Bilo mi je drago što se susreo sa Adolfom Perez Esquivelom, koji se baš u to vrijeme našao u Rimu zbog obilježavanja obljetnice smrti mgr Romera, 24. 3. 1980. Ta se obljetnica providnosno poklopila sa izborom novog Pape.

Jednom prilikom bile smo pozvane na misu u crkvu Svete Marte. Nakon mise, Papa je svakoga osobno pozdravio, naravno da sam mu pričala o Leoni, a sa malom sestrom Anne Ameliom pozvale smo ga u Luna park Lido di Ostia, prenoseći mu pozdrave i molitve naših prijatelja s kojima tamo živimo i radimo.

Nedugo nakon toga u Rim su došli Estela Carlotto, predsjednica jedne od udruga obitelji nestalih, Buscarita, jedna od članova obitelji i Juan Cabandie, jedan od pronadjenih sinova. Svi zajedno bili smo na Papinoj audijenciji 24. travnja.

Na kraju audijencije papa Franjo odmah nam je prišao, bio je to lijep susret sa Estelom i cijelom grupom. Obećao im je da će im pomoći u traženju nestalih članova obitelji. Sve nas je zagrlio s velikom nježnošću. Bio je to izuzetno važan susret, veliki znak za obitelji “zaboravljenih”. Papin zagrljaj bio je kao melem na ranu. Bili smo dirnuti, sretni.

Prošlo je 50 godina od Koncila, u Crkvi se događaju bolne, ali isto tako i vrlo lijepe stvari. Molimo i nastojmo živjeti Evanđelje u svakodnevnom životu.

Ljudi s ulice

Već nekoliko godina male sestre u Berlinu žive u kamp kućici na jednom cirkuskom terenu, kako bi bile blizu ljudima s ulice… Svi se najčešće pitamo kako su ti ljudi došli dotle, što im se dogodilo? Evo razmišljanja male sestre Patrizie Marie (Talijanka) o nasilju s kojim se susreće.

“Čovjek je otišao iz svoje zemlje da bi našao nekakav posao i ubrzo se našao na ulici. Onda je počeo prositi i, kakav paradoks, tako lakše uspijeva plaćati lijekove za svoju bolesnu ženu, nego da radi u svojoj zemlji! Među osobama bez krova nad glavom u Berlinu ima puno onih koji dolaze iz Istočne Europe: Poljske, Rumunjske, Mađarske, Bugarske, Češke, Slovačke, Litve, Letonije, Ukrajine, Rusije itd. Pobjegli su od siromaštva u svojoj zemlji, a često ih se vidi na ulici s bocom votke ili vina… ili s nečim drugim… Da li je alkohol bio prisutan od početka te žalosne priče ili je došao naknadno? Kako god bilo, to je takva bijeda od koje se čovjeku srce steže i koja se ne može objasniti samo osobnom odgovornošću. Isključenje iz društva je masovna pojava čiji su uzroci prije svega politički i ekonomski. važno pitanje za naša “bogata” društva.

…”Tražili su dijete da ga ubiju”…
Mt 2,13

Jučer je to bio Herod, danas su to naša bogata društva koja se poput Heroda boje da će izgubiti svoje privilegije, boje se drugoga koji je “drugačiji”, boje se dijeliti s drugima.

Dogodilo se više puta da sam bila svjedok nasilja koje su činili neki od onih koji su zaduženi za čuvanje reda (zaštitari, kojiput i policija), i koje je bilo usmjereno prema onima za koje se smatra da ugrožavaju taj red. Više puta ostala sam suznih očiju, puna bijesa i zgražavanja, s nepodnošljivim osjećajem nemoći. pomalo i sa strahom:

  • Što se događa?
  • Kako je moguće da se tako postupa s ljudima u jednom društvu koje sebe smatra demokratskim?
  • Što se brani: red (izvjesna ideja o redu) ili osoba?

Na primjer, pravila na kolodvorima, to je nešto strašno, gotovo neljudsko: ako nisi lijepo obučen, ako nemaš kofer nego plastičnu vrećicu (ili više vrećica), ako je tvoj miris pomalo. ekstravagantan, onda . za tebe nema mjesta, iako sjediš sasvim mirno u nekom kutu i ne tražiš ništa drugo nego da možeš ostati tu… Odmah će te primijetiti… i otjerati… i na kakav način!…

Što činiti pred tim institucionalnim, potpuno legalnim nasiljem? Pred gestama i riječima punim prezira, grubosti, ako ne i nasilja?

Svi smo mi (ja, ti kojeg tjeraju i onaj koji te tjera), svi smo u jako velikoj opasnosti: u opasnosti da se u nama izgubi ono ljudsko, da ubijemo Svetoga koji je u nama. Trebamo učiti da prepoznajemo i branimo ljudskost u svakom čovjeku, da prepoznajemo i branimo Boga u svakom biću kako bi se jednog dana konačno mogli međusobno prepoznavati kao braća i sestre.

Hodočašće mira

Godišnjica savezničkog iskrcavanja u Normandiji obilježena je brojnim manifestacijama. Jedna od njih bilo je i Hodočašće mira na kojem su sudjelovale male sestre iz Chameaux-a, a pridružila im se i mala sestra Marlen, Njemica, koja dolazi iz bratstva u jednom pariškom predgrađu. Evo njezinih utisaka :

Bilo mi je drago da sam na blagdan Pohođenja, 31.svibnja, sudjelovala na međunarodnom hodočašću mira. Bilo nas je više od tisuću sudionika iz različitih zemalja Europe, Azije, Sjeverne Amerike i Afrike. S nama je bio i biskup Marc Stenger iz pokreta «Pax Christi».

Hodali smo dvadesetak kilometara od Utah Beacha do Sainte-Mère-Église slaveći mir, taj tako dragocjeni i krhki dar. Noć između 5. i 6. lipnja 1944. bila je početak duge borbe za slobodu u Europi.

»Oprosti i naći ćeš mir«

Tema ove godine bila je „Oprosti i naći ćeš mir!” Evo riječi jednog francuskog hodočasnika: „Oprostiti znači gledati onoga koji je činio zlo, vidjeti zlo koje je učinio, a istovremeno onoga koji je činio zlo ne svoditi na zlo koje je učinio. Praštanje je čin vjere prema toj osobi i na tom činu vjere izgrađujem s njim jedan novi odnos; otvaram pred njim jedan novi put. Na taj način praštanje oživljuje, obnavlja, daje budućnost”.

Možete misliti koliko me to dirnulo kao Njemicu, s obzirom na prošlost moje zemlje!

Bila sam potresena kada sam sutradan, duž cijele obale, ugledala na tisuće grobova palih vojnika. Bila sam isto tako potresena svjedočanstvima onih koji su se nakon toga zalagali za pomirenje među narodima kako bi nekadašnji neprijatelji postali prijatelji.

Naš hod od 20 km odvijao se u obiteljskom ozračju sa osobama različite dobi, različitih jezika, vjera i nacionalnosti. Svi su došli sa istom željom: zajedno slaviti i graditi mir. Ljepota krajolika podsjećala me na to da je očuvanje prirode jedan od faktora za očuvanje mira.

Žarko molimo za tolike narode koji i danas trpe od rata…

«Neka se svi ljudi dobre volje ujedine u lanac zalaganja za mir»
(papa Franjo)

Naša želja za mirom, izrečena zajedničkim hodom osoba različitih nacionalnosti nije utopija, nije tek san ako znamo da svatko od nas može svakoga dana dati svoj osobni doprinos gradeći bratske odnose sa svim ljudima, uvažavajući međusobne razlike.

Tijekom cijelog hodočašća sa zahvalnošću sam mislila na malu sestru Magdalenu koja nam je ostavila u nasljeđe tu veliku želju za jedinstvom…

Dopustimo Duhu Svetom da nas vodi putevima mira!

27. travanj 2014. u Sv. Petru – dvije kanonizacije: Ivana XXIII i Ivana Pavla II

Više malih sestara sestara došlo je ovom prilikom u Rim, među njima i ms Marie Germaine koja je poznavala Ivana Pavla II još dok je bio kapelan u Krakowu.

„Bila sam prva mala sestra koja je došla u Poljsku, na rođendan brata Karla, 15. rujna, a par mjeseci kasnije, 26.travanja, na rođendan ms Magdalene stigla je ms Marie Edithe. Dvije godine poslije mene, isto tako 15. rujna, stigla je ms Claire. To nas je skupo koštalo jer je u to vrijeme bilo vrlo malo stranaca u Poljskoj, pa su se naše putovnice našle na policiji u isto vrijeme, budući da smo došle istog dana. I tako su, malo po malo, otkrili da pripadamo jednoj novoj kongregaciji čiji dolazak nisu nimalo željeli. Ja sam ipak ostala u Poljskoj četiri godine, ali čim su otkrili tko sam, pokazali su mi vrata. Nisam se mogla vratiti 30 godina…”

Mala sestra Ewa Janina dodaje: „Ja sam vidjela, kada bi Ivan Pavao II na audijenciji ili u nekoj drugoj prilici prolazio pokraj nas i prepoznao nas kao male sestre, odmah bi rekao: ‘Gdje je moja Germainka?'”

„Ivana Pavla II upoznala sam odmah po dolasku jer je bio kapelan u župi i često je posjećivao obitelj u kojoj sam stanovala. Kako još nisam znala ni riječi poljskog, a on je govorio francuski, pitala sam ga da li negdje ispovijeda. Tako je počelo naše prijateljstvo koje traje sve do danas.

Napisao mi je nekoliko riječi kad mu je bilo već jako, jako loše. Nekoliko dana nakon toga je umro, a razglednica je stigla par dana nakon njegove smrti…”

Zajedno s njim kanoniziran nje i Dobri papa Ivan XXIII čije ime ostaje zauvijek vezano uz pripremu i otvorenje II Vatikanskog sabora. Povijesni iskorak Crkve!

Pričaj mi o svojoj vjeri, ja ću ti pričati o svojoj

Otac Fadi Bou Chebl, redovnik iz Libanona i prijatelj malih sestara pisao je o maloj sestri Magdaleni, između ostaloga i o njezinoj otvorenosti prema islamskom svijetu.

“Kao katolički svećenik koji živi među kršćanima i muslimanima, u maloj sestri Magdaleni vidim jasan znak življenja, ne uz muslimana, nego sa muslimanom, ne u strahu od njega, nego u ljubavi prema njemu. Ne radi se o tome da kažemo: “Ti imaš svoju vjeru, a ja svoju”, nego da radije kažemo: “Pričaj mi o tvojoj vjeri, a ja ću ti pričati o svojoj”, prijateljski i s poštovanjem, s ljubavlju koja nadilazi sve. Vjerujem da je poruka male sestre Magdalene danas vrlo aktualna, da je to novo poslanje, ne samo za Isusove male sestre, nego za cijelu Crkvu, posebno za onu koja je prisutna u ovom dijelu svijeta.”

MALA SESTRA MAGDALENA “Moja oporuka”

U ovoj Godini posvećenog života izdvajamo nekoliko misli male sestre Magdalene napisanih 1945. g. u tekstu naslovljenom „Moja oporuka” u kojem se obraća tadašnjim i budućim malim sestrama:

„Ovo je bit našeg zvanja: uspjeti u onome što nije nimalo očito, dopustiti svakom čovjeku da uđe u naše srce – kao da nam je jedini prijatelj – dopustiti da u naše srce uđu svi koje susrećemo, svi oni koje je Gospodin stavio na naš put. To je poruka Bratstva i željela bih da je nosimo širom svijeta, na sve kontinente, svim narodima, bili oni kršćani, muslimani, židovi ili budisti, marksisti, mnogobošci ili ateisti.”

„Željela bih da vjerujete da može postojati pravo prijateljstvo, duboka privrženost između bića koja nisu ni iste vjere, ni iste rase, ni iz iste sredine…”

„Ne izdvajaj se iz ljudskog društva… Usuđujem ti se još reći: prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.”

„Sanjam o ljubavi kakvu još nisam našla opisanu u nekoj knjizi, pogotovo ne u knjizi koja se preporuča redovnicama… o jednoj ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska… Dosta je nekakve velike općenite ljubavi, potrebno nam je prijateljstvo; i ako ga ne nađemo u Kristovoj vjeri, kod Kristovih bliskih prijatelja, tražit ćemo ga drugdje”.

„Bratsku ljubav stavljaj iznad svih pravila, kao najveće pravilo, jer to je Gospodinova zapovijed.”

Homilija – mala sestra Magdalena

Homilija u euharistijskome slavlju

srijede 31. tjedna kroz godinu (nepar)
povodom obljetnice smrti (+1989.) male sestre Magdalene (Hutin) od Isusa
u kući Isusovih malih sestara u Karlovcu (Sarajevska 2/V)

Srijeda 6. studenoga 2013. u 18 sati

Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački

Liturgijska čitanja: Rim 13, 8-10; Ps 112(111), 1-2.4-5.9; Lk 14, 25-33

Drage sestre: Blaženka, Sonja i Mira, dragi oče Ante,

I. ono što evanđeoski istinski privlači jest malenost, jednostavnost, susretljivost, ljudskost. U kršćanstvu su to krjeposti koje proviru iz Radosne vijesti, zapravo iz nespojivosti ljudske veličine i umišljenosti i odnosa s Ocem Isusa Krista, s njegovim načinom življenja i nadahnućima Duha Svetoga. I Crkva je uvijek živjela kada je bila slobodna, nenavezana, predana Bogu, ponizna, ali ništa manje jasna, ništa manje čvrsta.

I malenomu bratu Karlu i sestri Magdaleni zajedničko je to što su željeli svoj život posvema dati Bogu i što su uočili da je to moguće samo darivanjem sebe ljudima. U tome se prostoru rađa zadivljenost i šutnja koja postaje Božjim govorom o njegovoj ljubavi prema svakomu čovjeku.

I opet zastajem pred ‘podudarnošću’ koja nas je obuhvatila u Božjoj riječi. Nismo posebno tražili čitanja, a ona su pronašla nas, osobito apostol Pavao i Poslanica Rimljanima. Za ljude njegova doba je uporište, čvrsti oslonac bilo ispunjavanje Zakona. Ali, sa Zakonom i propisima ljudi su se osjećali da su trajno u dužničkome odnosu prema Bogu, da nikako ne mogu doći do cilja i da nisu dovoljno prikladni. Premda je Zakon, Tora, viđen kao slatki nauk, kao put do spasenja, mnogi su ga doživljavali više kao osudu, nego kao olakšanje za dolazak k Bogu. Lako se u njemu prepoznavalo dobro koje treba činiti i zlo koje treba izbjegavati, ali se istodobno očitovala i ljudska nedostatnost, ograničenost i slabost volje. I više od toga: tako viđen Zakon nije davao snagu, nije podizao na noge, nije liječio srce, da bi – ozdravljeno – moglo slijediti Gospodinovu volju i njegov put. Čudna je to zamka koja je mnogima oduzimala mir i još uvijek oduzima; ponavlja se isti mehanizam, samo što su načini nešto izmijenjeni.

II. Imajući pred sobom život male sestre Magdalene vidimo da se našla najprije u vanjskim okolnostima koje su ju suočavala s gubitkom uporišta nakon Prvoga svjetskog rata, s pustinjom i pustoši svoga sela i obitelji, iskušavane razaranjem i smrću. Zatim se našla pred iskustvom bolesti, a bolest je uvijek gubitak uporišta. U njenome slučaju još i pred pitanjem brige za majku. Na te dvije poljuljanosti, gubitak; na te dvije životne pustinje navezala se treća, ona stvarna: život s ljudima u pustinji Sahare. Jedino uporište koje joj preostaje i jedina radost, kao stvarna radost jest Gospodin u novome prostoru potreba najpotrebnijih među muslimanskim vjernicima.
Kroz prizmu tih triju njezinih pustinja lakše se vide nosivi stupovi Kristova otajstva, očitovani u mističkome iskustvo Betlehemskoga Djeteta. Pred neobranjenim novorođenim Isusom poput iskri pred nama govore: krotkost, poniznost, malenost, pouzdanje i prepuštenost u Božje ruke. Sav njezin doživljaj govori: Uzeo me za ruku i slijepo sam ga slijedila.

Tu se nalazi i njezin životni prijevod Pavlovih riječi o Zakonu: Tko ljubi bližnjega ispunio je Zakon. (Usp. Rim 13, 9).

Obično se misli da treba doći do vrhunaca misli i volje, proći asketskim strminama, napredovati u stupnjevima duhovne uvježbanosti, da bi se ispunili zahtjevi koje postavlja Zakon. I kada dođemo do srži kršćanstva vidimo njegovu privlačnu jednostavnost i dostupnost za svakoga čovjeka – darovanu nježnost i dijeljenje vlastitoga života.

III. Njena prva zajednica nastala je u oazi, a oaza je iznimka koja privlači u surovosti pustinje; oaza je mjesto koje otvara oči za solidarnost, za međuupućenost i uzajamnost. Pustinja i oaza uče čovjeka da ne bude sebičan i da u svemu ovisi o ljubavi drugih. Iz te se blizine rađa poznavanje i prijateljstvo; dodiruju se dubine osjećaja i čežnja, bez obzira na različitost kultura, podrijetla, društvenih prilika.

Baš tu nastaje proročki znak njezina osnovanoga Bratstva koje je bilo prožeto međusobnim pouzdanjem između nje i siromašnih, poštivanjem i – kako je zapisala – „dirljivom osjetljivošću“. Taj proročki cvijet koji je nicao imao je latice koje su izrastale iz njezine intuicije, iz nutarnjih uvida, koje je podvrgnula mišljenju i vodstvu Crkve, jer u ljubavi prema bližnjima nije nikada zanemarila ljubav prema Crkvi, kao nositeljici dara Duha.

Koliko joj je blizak sveti Pavao vidi se iz sljedećih riječi: „Poput Isusa, tijekom svoga života, postani svima sve: Arapkinjom među Arapima; nomatkinjom među nomadima, radnicom među radnicima…, ali poglavito čovječna među ljudskim bićima.“ Postati i biti svima sve – upravo je to drag izraz Apostolu naroda.

Takva snaga se ne može zaustaviti u uskim okvirima; Evanđelje, prihvaćeno i življeno ponajprije u obiteljskome ozračju, nije takve naravi da ostaje u malim skupinama.

Ono oblikuje šire zajednice i cijele kulture. samo ako se sačuva malenost, briga za bližnje i poniznost pred Gospodinom, koja se kod vas, sestre, razvija iz šutnje, iz srca svake zajednice – euharistijskoga otajstva.

IV. Nakon mističkoga iskustva otajstva Utjelovljenja i Betlehema, događa se drugo iskustvo (1946.) koje se tiče Isusove muke, s duhovnim iskustvom „rane na srcu“. Radi se o neizmjernoj sućuti za trpljenje koja se očitovala kao Božja snaga koja djeluje u slabosti.

Njezin pogled u Jaslice i na Križ učio je nju, ali uči i nas da se velika djela događaju onda i samo onda kada se dopušta Bogu da djeluje po nama, ne popuštajući napastima nasilja, grubosti, bezosjećajnosti. Iz toga se iskristalizirala definicija poslanja koje je ona stavila u riječ – jedinstvo, jer „u jedinstvu je sve obuhvaćeno, sve sadržano“. Zato ju je privlačilo svako ozračje koje se željelo zatvoriti, izolirati.

Zato je u zatvorenost ideoloških režima, kakav je bio komunistički, unosila vrijednosti kulture evanđelja koja je suprotna kulturi sukoba, progonstava, obescjenjivanja. U ozračju njenih nadahnuća sasvim je razumljiva tolika skrb za jedinstvo Crkve i ekumenska osjetljivost.

Usudio bih se na njenu programatsku riječ ‘jedinstvo’ dodati ili prereći drugom riječju, a to je susret. Iz našega susreta s Bogom, objavljenim u Isusu Kristu rađaju se novi susreti kao put do jedinstva, najprije ovdje na zemlji, do zajedništva u nebu. Čežnja za susretom je po njoj činila djelo ljubavi koje nam je ostavila kao klicu novih nadahnuća, uvijek sa sviješću da je to djelo Crkve, ne kao da pripada nama, nego njoj. Ona je sakrament spasenja, očitovanje Božjega Duha i blizine.

Za nas je važno vidjeti putove koji idu od pustinje do vrta s plodovima ljubavi; od izgubljenih oslonaca do sigurnosti koja se ne plaši nikakvih životnih nesigurnosti; od ograničenosti koja postaje bezgraničnost. Zato je malenost privlačna, jer u suradnji s Bogom, u kojoj se živi vjerodostojno, svaki je njezin plod nemjerljivo velik.

U malenoj sestri Magdaleni Bog pokazuje preobrazbu, obrat snagom križa.

V. Bog ispunja Zakon dolaskom u liku malenoga Djeteta; ispunja vrijeme u trenutku koji može lako ostati neprimijećen. No, u svemu je prisutna utjeha. Kada nam se čini da nismo učinili dovoljno; kada nas ispunja ne Božji, nego drukčiji osjećaji da smo zakazali i da smo nešto promašili; kada smo ovisni o pitanju ‘koliko’, dobro se vratiti na riječi svetoga Pavla da smo dužnici samo ljubavi, a ljubav ne optužuje, ne dolazi bez milosrđa, ne oduzima mir i ne nameće osjećaje krivnje. Ljubav je strpljivost i oproštenje prema drugima, ali i prema nama samima. Ne gleda koliko sam učinio, nego kako; ne ljuti se na moje ograničenosti, nego se raduje učinjenomu bez obzira na njih.

Ljubav je punina Zakona, jer je punina koja se uspije izraziti i u krhkosti. O tome nam Isus govori u Evanđelju. Kada govori o izračunima, odmjeravanjima, kao da nas stavlja na dvije razine, na dva kolosijeka. S jedne strane, ljudski gledano, kao da primjerima niječe govor o prihvaćanju križa bez zadrške. Jer, tko proračunava, važe mjerom zemaljskih omjera, taj će zacijelo odustati od križa. S druge strane, daje nam mjeru za koju nema ljudske vage ni omjera – osloniti se na Boga.

Zato Isus izaziva i stavlja sebe pred najplemenitije i najdublje odnose ljudskoga života. I govori da je on više od toga, mada će nas kušnja iz dana u dan propitivati i nuditi nam drugu mjeru, mjeru zemaljskoga.

VI. Isusovi nas primjeri pitaju u što ulažemo svoje snage, primljene darove i konačno – ljubav?

Zato je lijepo imati žive odgovore, kakav je život sestre Magdalene. Zato je lijepo imati vas – produžetak njenoga odgovora i Isusove prisutnosti, osobito u vrućinama pustinje, iz kojih vjetrovi dopiru do zatvorenosti osobnih oaza i hladovina koje sebično pokušavamo stvoriti u Crkvi. Neka vam Bog i dalje daje snage da svojom malenošću proročki nadahnjujete naše živote.

Drage sestre, Bog vas je čudesno povezao i po vašim imenima koje odražavaju: Blaženka – blaženstvo, Sonja – mudrost i Mirna – mir. Čuvajte taj triptih i nosite ga drugima.

Amen.

Ivan Šaško

Vijesti Isusovih malih sestara (2004)

Dragi prijatelji,

 

radosne smo pisati vam nešto o životu bratstava naše regije koju čine tri zemlje Hrvatska, Mađarska i Srbija. Tu su i odjeci  iz života naših malih sestara sa svih kontinenata.

U svibnju prošle godine preminuo je Rene Voillaume, utemeljitelj Isusove male braće, nama dragi brat i otac. Donosimo vam nešto iz njegova života, njegove ljubavi prema Euharistiji.

Dok vam pišemo duboko nas se doima svo nasilje posvuda u svijetu, naročito u Iraku, Svetoj Zemlji, Beslanu, Sudanu… i sjećamo se kako nam je jednom prilikom o. Voillaume govorio: «Možda ulazimo u povijesno razdoblje čovječanstva koje će biti vrijeme sućuti u nemoći kako bismo pronašli rješenja postojećim problemima. Više nego ikada  potrebno je posrednički se prinositi u zajedništvu s Gospodinovom Žrtvom, uranjajući u Euharistiju, moleći da milosrđe našega Spasitelja dotakne sve ljude. Više no ikada  vrijeme je  vjernosti našemu poslanju.»

            A kao Bratstvo u hodu smo prema Generalnom kapitulu, traženju dublje vjernosti Gospodinu i Njegovu Evanđelju u našem redovničkom životu koji je dar, poziv na dijalog ljubavi s Bogom…

 

 

Isusove i vaše male sestre

 

HRVATSKA

 

 

ALJMAŠ

 

«Kako su mili stanovi tvoji Bože nad vojskama

            Duša mi čezne za dvorima tvojim Gospodine, Bože moj,

            Blaženi koji prebivaju u domu tvome Gospodine.

            Srce mi kliče i tijelo pjeva Gospodu živomu,

            Gospode Bože, ti milost nam daješ da živimo s tobom mi».

 

Ova pjesma psalma 84 izražava najbolje ono što sam osjetila velikog dana, 1. kolovoza 2004…Nije bez značaja živjeti ovaj veliki događaj posvete naše nove crkve u jubilarnoj godini 300 godina svetišta. Naša srca su u slavlju, ali ne zaboravljamo 1. kolovoz 1991., dan progonstva i svečani povratak, 1. kolovoz l998. Da, bolni i radosni trenuci izmijenjuju se u životu…

Gospa Aljmaška ponovno okuplja svoje hodočasnike u našoj novoj crkvi Pohođenja. U njoj se nalazi vrlo lijepi vitraj pohođenja, simbol koji snažno govori za našu malu zajednicu. Marija nosi Isusa pohađajući svoju rođakinju i donosi radost malom Ivanu i Elizabeti. To me podsjeća kako mi kršćani imamo nositi Isusa drugima i biti radost i nada u našem današnjem svijetu.

 

mala sestra Žaklina

 

 

Blagoslov, i još više posveta jedne crkve, događaj je koji se rijetko zbiva. No, u Slavoniji, nakon ratnih razaranja, grade se nove crkve i često možemo sudjelovati na takvim slavljima. U Aljmašu o tome govorimo već dugo vremena. Ali kako se datum slavlja približavao, osjećali smo u zraku jednu zabrinutost. Navikli smo svake godine na velika hodočašća i svaki, prema svojim sposobnostima i mogućnostima, rado sudjeluje u pripravi. Posveta nove crkve je nešto drugo! To je nepoznata stvar! Zbog toga su jedne nedjelje prije slavlja, župni vijećnici bili u Kanjiži gdje je biskup trebao blagosloviti novu župnu crkvu. Pri povratku su nam trebali reći kako je bilo. Prva reakcija bila je: «O, to je predugo!» I doista, i mi smo to iskusili. Dugo, ali tako ispunjeno ljepotom molitve, gesta, simbola i pjesmama… To vijeme tako dugo, i ujedno tako kratko, ostaje nam u spomenu kao trenutak duboke radosti. U liturgiji, na obljetnicu posvete crkve, molimo «spominjemo se dana kad si ovaj svoj dom ispunio slavom i svetošću». I doista, vidjeli smo biskupa koji blagoslivlja vodom koja čisti, stavlja posvetno ulje na zidove. To je isto ulje koje se upotrebljava u sakramentima krštenja, potvrde i svećeničkog ređenja. Hram je pomazan i mi smo pomazani sakramentima kao živo kamenje Božjeg hrama koji je Crkva. Osobito lijepa bila je posveta oltara i priprava za Misnu Žrtvu. Prvi kršćani slavili su Euharistiju na relikvijama mučenika sjedinjujući prinos naših života s Kristovom Žrtvom. Tako su i sada stavljene relikvije kard. Stepinca, mučenika našega vremena.Oltar, najprije ogoljen,  bio je pomazan, a tamjan upaljen na sve četiri strane i u sredini. Jedno vrijeme on je gorio velikim plamenom. Nakon toga stavljen je oltarnik, cvijeće i svijeće koje je župnik svečano upalio. Sa svijećama  su upaljena i sva svjetla u crkvi. Tako je odjednom zasjalo veliko svjetlo: »tvoj dom ispunjen je slavom i svetošću». Dom Gospodnji bio je ispunjen prekrasnim pjesmama koje je župni zbor dugo i predano pripremao.

Među gostima koji su došli s nama slaviti to značajno slavlje bili su i predstavnici političkog života zemlje i naše županije. Osjetili smo kako je  naše svetište, naše maleno selo, uz granicu  poznato, voljeno u cijeloj zemlji.

 

mala sestra Maria-Grazia

 

 

Posveta naše nove crkve mene je podsjetila na moju osobnu posvetu Bogu. Pomogla mi je posvijestiti kako  sam hram Božji, mjesto gdje On prebiva, gdje se On daruje svima koje susrećem. A razmišljala sam i o tome što znači prinositi nakane svih koji traže podršku Svevišnjega po Marijinu zagovoru,  o traženju svih koji ga još ne poznaju…

U ovom mjestu hodočašća i moj «nazaretski život» otvara se susretu s brojnim hodočasnicima …

 

mala sestra Kristina-Margit

 

 

ZAGREB

 

Dragi prijatelji,

Od našeg posljednjeg javljanja, više događaja obilježilo je život našeg bratstva u Zagrebu.

U lipnju prošle godine, trodnevnim euharistijskim slavljem, zahvalile smo Gospodinu za dvadeset i pet godina prisutnosti bratstva ovdje, na zagrebačkom Trnju. To su godine u kojima se prijateljstvo s vama gradilo, produbilo, proširilo… međusobno se obogaćujući. Prijateljstvo smatramo darom i biserom kojem želimo biti vjerne i njegovati ga. Netko je prijatelje bratstva jednom nazvao «osmijehom Božjim» i vi ste to za nas!

Evo dio propovijedi mons. Einaudija, tada apostolskog nuncija u našoj zemlji: «…drage male sestre, vi ste odabrale put siromaštva, jednostavnosti, tihog i nenametljivog svjedočenja evanđeoskih vrijednosti. Vaša je pristunost među ljudima dragocjena. Budite uvjerene da ste bogatstvo Crkve. Imate svoje mjesto i poslanje u Crkvi i među ljudima, nitko vas ne može zamjeniti. U klanjanju pred Presvetim Charles de Foucauld nalazio je snagu za kreposno življenje i svjedočenje, neka i vama Euharistija bude okrepa i snaga u vršenju vašeg poslanja i životnog svjedočenja…».

Za nas su to riječi ohrabrenja, podrške, kao i poziva na vjernost našem zvanju Nazareta i nazaretske linije.

Nakon što je prof. Nives Majnarić Pandžić prevela knjigu od Angelike Daiker «Prijeđene granice», knjiga je tiskana u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Plod je to dugogodišnjeg prijateljevanja Angelike s Bratstvom, kao i njenog osobnog traganja za kontemplativnim životom u svijetu.

Knjigu su predstavili biskup Vlado Košić i Stjepan Lice u Zagrebu, a don Ante Mateljan i fra  Ante Vučković, u Splitu. Želja nam je bila približiti našoj Crkvi, prijateljima, naš vlastiti način življenja evanđeoske poruke koju smo primile od malog brata Karla i male sestre Magdalene. Vjerujemo da se crkvena plodnost povjerenog nam poslanja ne ograničava samo na područje redovničkog života, u užem smislu te riječi. Svjedočanstvo m.s. Magdalene, da kao redovnica živi kontemplativnim životom u običnosti nazaretske svakodnevice, vjerujemo, otvara tako put dostupan svakome. Mnogi ste nam na razne načine pomogli, ljepota prijateljstva bila je očita i opet ste nam bili «osmijeh Božji».

U proljeće ove godine sva naša bratstva, tako i Zagreb, posjetila je naša generalna odgovorna mala sestra Raymonde-Andre. Kao Bratstvo posvuda u svijetu pripremamo se za Generalni kapitul koji će se održati u rujnu 2005. godine, na temu

« naš redovnički život danas». Stoga je za nas to vrijeme promišljanja, obraćenja…Duboko vjerujemo da je naš redovnički život ponajprije dar, besplatan odgovor na besplatnu ljubav Božju.

Izazov našem kontemplativnom životu zasigurno je što ga živimo u svijetu izložene svim vjetrovima: «biti u svijetu», a «ne biti od svijeta» (Iv l7,11.16); živjeti u ljudskom društvu i «biti izabran» ( Iv 15,17). Obična svakodnevica mjesto je gdje se naš redovnički život utjelovljuje, kao što se Isus utjelovio u Nazaretu. Ono što je nespojivo s kontemplativnim životom za nas male sestre, ustvari je formacijski.

Vrata do vrata s našim susjedima, borbe i tjeskobe svakodnevnog života, rame uz rame na poslu, susreti na ulicama… sve nas to prožima i oblikuje. U ovoj dijalektici prisutna je doduše i napetost, svojstvena našem obliku redovničkog života, no baš tu promatramo, otkrivamo Prisutnost i Lice Božje.

Nedavno je netko dobro rekao «ulice su hodnici vaših samostana». Da, to je jedan dio našeg života. Istovremeno i redovito potrebne smo i tišine vaših kapela i samostanskih hodnika gdje se povlačimo u molitvu i samoću.

«Jednako kao što se Isus ponekad povlačio u osamu da bi molio svog Oca, male sestre će u tihoj molitvi pronalaziti sredstvo sjedinjenja s Isusom koji jedini vodi Ocu. Ova molitva bit će za njih odnos srce uz srce u tišini, prisan razgovor s njihovim Ljubljenim Bratom i Gospodinom Isusom kao s najdražim bićem na svijetu. Euharistija na jedinstven način obilježava molitvu malih sestara. Što više njihov život bude oblikovan Euharistijom – sakramentom ljubavi, znakom jedinstva – to će više njihova sudbina nepovratno biti povezana sa svakim ljudskim bićem. One će se sjediniti s Isusovim zagovorom za cijeli svijet, Isusom koji je uvijek živ da bi se zauzimao za nas.»  ( iz naših Konstitucija)

U mentalitetu efikasnosti ovo vrijeme pustinje, ovo «rasipanje pomasti» za nas je potreba ljubavi, nastojanja da njegujemo nazaretsku liniju, duboko vjerujući u njenu plodnost.

Možda nikada nećemo biti brojne, no unatoč tome, unatoč našem siromaštvu pozvane smo biti poput gorušičinog zrna znak Kraljevstva Božjeg tu gdje jesmo. U tom smislu posjeta i susret s našom m.s. Raymonde-Andre ostaje nam podrška.

Neki od vas znate da je m.s. Blaženka ponovno i ovu sezonu radila u tvornici sladoleda «Ledo» želeći tako biti mali znak Kraljevstva i otkrivati već prisutno Kraljevstvo. Budući da je to sezonski posao svi su «dobrovoljno» trebali potpisati spremnost na rad nedjeljom i noću… Buka, hladnoća, voda, monotonija rada na traci dio su solidarnog zajedništva. Hrabrost i radost studenata, koji si radeći omogućuju studij, bili su Radosna Vijest. U bratstvu smo trebale biti kreativne, prilagođavati ritam kako bismo molile zajedno, bile zajedno…

M.s. Josipa uz izradu lijepih čestitki i dalje je prisutna u jednoj od zajednica «Vjere i Svjetla». Kao bratstvo želimo biti otvorene novim prijateljstvima, svemu što njihove zajednice žive…

M.s. Marica ostaje uvijek pažljiva do naših susjeda, prijatelja sa župe i šire u gradu…

Ja i dalje radim kao spremačica u dvije obitelji. Kroz posao kojeg svakako trebam uraditi uvijek mi je dragocjeno susresti se s osobom razgovarajući u prvi mah o  «nevažnim i običnim» događajima. Usuđujem se misliti kako ima nečega sakramentalnoga u tome «običnome»… Često sam iznenađena i pitam se zašto imaju toliko povjerenja! Zahvalna sam i primam to kao nezasluženi dar.

Često nam povjeravate tjeskobe i borbe u traženju posla, stana, liječenju, obiteljske teškoće…pozivate nas na vjenčanja, krštenja… susrećemo se na sahranama…stvarnosti su to nazaretske svakidašnjice u kojima vam želimo biti blizu molitvom, povjerenjem, nježnom prisutnošću, vjerom, nadom…

Vaše posjete, dolasci na molitvu, važan su dio naše svakodnevice… i same rado idemo u posjet! Dok smo jednom tako sve četiri bile kod naših susjeda njihova mlađa kćer, svima naočigled, otvorila je širom ormar uporno nešto tražeći! Našoj susjedi bilo je neugodno, no nije reagirala! Poslije je prigovorila kćeri: «Pa, male sestre su vidjele kako i nije baš sve složeno!». Kćer je odgovorila: «One su naše!». Djevojčica je bila u pravu! Uistinu, biti Isusova mala sestra znači pripadati njima, svima i vama…

 

vaša mala sestra Mira

 

 

SRBIJA

 

 

BEOGRAD

 

«Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogaradu.»

                                                                                                                         Iz 5,11

Da, poslije 30 godina koje sam ovdje proživjela, želim zahvaliti Gospodinu, malim sestrama iz mog bratstva i naše regije i svim stanovnicima ove zemlje, bližim i daljim koji su nam postali gotovo kao obitelj.

Hvala Gospodinu na Njegovoj neumornoj vjernosti kojom prati i pomaže svoj narod, narode Balkana i sve narode, kroz sretne i tužne događaje, danonoćno, iako noć ponekad izgleda zaista duga.

Nakon ratne more, obmana i kaosa…sa strahom koji je pokvario tolike ljudske odnose, posljedice još otežavaju svakodnevni život, kao, sigurno, i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Prisutne su bolesti nastale zbog stresa kod mnogih mladih ljudi, prepuštanje sudbini ili fatalizmu, razočaranje jer na bolje dane treba još dugo čekati zbog ekonomske krize koja pogađa većinu ljudi, brojni mladi odlaze…

Ali za mnoge ljude poteškoće su vjerojatno bila i prilika povratka Bogu. Činjenica je da su crkve pune i da se liturgija odvija u velikoj tišini i ozračju molitve.

Željela bih također zahvaliti pravoslavnoj Crkvi što mi je pomogla konkretnije iskusiti zajedništvo Svetih kroz sve freske i ikone koje nas promatraju dok đakon ponovno i ponovno kadi Božji narod koji predstavlja Kristovo Tijelo. Tu sam bolje shvatila smisao vremena posvećena Bogu, kao i nježnost s kojom se beskrajno zahvaljuje Isusu «Ti koji si dobar i čovjekoljubac».

Hvala jednom svećeniku koji nam je u tjednu molitve za jedinstvo kršćana postavio pitanje:»Drugi je moj neprijatelj ili dio mene?». I jednom drugom svećeniku koji je istaknuo važnost dijaloga srca srcu, prije naših rezoniranja. Zahvaljujem svim pravoslavnim mladima koji su dolazili u našu župu sv.Ante i pjevali za blagdane, čak i tokom rata, kao utjeha i znak nade.

Na kraju, kako zahvaliti našim susjedima, kolegama s posla i prijateljima sa svih strana koji su nas prihvatili i pomagali na razne načine, ohrabrivali toplinom srca svojstvenom ovim krajevima. Bilo u bolnicama, bilo u četvrti gdje živimo ili u našim katoličkim župama i redovničkim zajednicama… Gospodin je poslao na moj put, naše puteve, mnoge «anđele».. i to se nastavlja i dalje!

Ovdje je u ljudima duboki smisao za ono što je čovječno i to je sigurno pomoglo da budemo prihvaćene iako nismo iz zemlje. Zahvaljujući državljanstvu m.s. Klaudije Nade,  evo već 35 godina, i dozvoli stalnog boravka m.s. Ane Kristine i mene već 25 godina mogle smo nastviti živjeti ovdje svih godina rata i dijeliti što je moguće više i nesreću i nadu s onima koji su oko nas, slušati često vrlo raznolike priče tolikih obitelji, otkrivati koliko je patnji, izdržljivosti i strpljenja skriveno iza tolikih lica…

Posljednjih godina Gospodin nam je poslao znakove Njegove Ljubavi za Njegov vinograd: posjete predstvanika naših Crkava, humanitarnu pomoć, a da ne govorimo o brojnim «dragocjenostima dobrote» skrivene svakodnevice.

Grad Beograd čini veliki urbanistički napor, posebno gradnjom i uređivanjem parkova i igrališta za djecu. Radujemo se vidjeti ih s njihovim roditeljima moleći za njih s nadom…

 

mala sestra Bernadeta

 

 

RUSKI KRSTUR

 

«Ako Gospodin kuće ne gradi…» Ps 127

 

Ovo ljeto naše bratstvo u Ruskom Krsturu postalo je gradilište. Prošle jeseni primjetile smo urušavanje jednog zida i potrebu njegova obnavljanja. Planovi su se često mijenjali videći stanje starog dijela kuće. Uz savjet prijatelja odlučile smo srušiti taj stari dio i graditi skromno i za naše potrebe.

Svakodnevni ritam bratstva bio je u ritmu mješalice za beton s pauzama za kavu koje su bile prilika za upoznavanje. Tu su i trenuci slavlja kojima smo obilježavali svaku etapu radova. A m.s. Martina imala je prilično posla i u domu za starije i nemoćne jer su bili godišnji odmori i bila je potrebna zamjena.

Evo nekoliko snažnih  trenutaka:

-dvoje mladih pomogli su nam preseliti sobu i srušiti šupu,

-nakon velike akcije rušenja sve je počišćeno i složeno.

U četiri dana ekipa susjeda, župnih vijećnika i prijatelja pripremila je teren za slijedeću etapu. Kad bi temelji mogli progovoriti puno bi nam toga mogli reći! Koliko muke, znoja dok su kopali i došli do zdrave zemlje na kojoj se može graditi! Koliko sati rada gdje se naočigled ništa ne vidi… Konačno za spomen Marije Magdalene, kada je i imendan naše m.s. Magdalene temelji su završeni. Za nas simboličan dan…»Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji» Ps 127.

-dvorište je pravi mravinjak, jer zidari podižu zidove,

-ploča je izlivena i organiziramo veliku akciju pokrivanja krovišta.

Naša kućica počinje imati lijepi izgled i naša srca su puna zahvalnosti za sve koji su nam pomogli dajući svoje vrijeme, stručno znanje da bi radovi dobro završili. Hvala i našim malim sestrama iz Beograda na sestrinskoj pomoći!

 

mala sestra Denisa

 

Htjela bih istaknuti koliko nam je bila dragocjena sva pomoć koju su nam pružili prijatelji i susjedi. Istaknula bih  i jako dobru suradnju sa svima! Veliki dio posla, organizaciju, preuzeo je jedan naš dobar prijatelj i njemu dugujemo veliku zahvalnost. Ono što je dragocjeno jest što su nam svi pomagali nakon svog radnog vremena…uz sve svoje obveze…

Osobito smo bile dirnute jer su u jednom trenutku radovi bili nastavljeni bez našeg prisustva uz dogovor da se poslije toga svi nađemo zajedno uz paprikaš i druženje… Naime, m.s. Kristina, m.s. Denise i ja bile smo tada sve odsutne. Radovi su se odvijali lagano, smireno bez nesporazuma, bez povreda…Kad sam se vratila, otvorila ulazna vrata i ušla u dvorište iznenađeno sam vidjela ravan teren. Sva građa bila je lijepo složena, sva zemlja odvežena iz dvorišta…

Da, svim prijateljima, susjedima, majstorima zahvaljujemo! Uz njihovu pomoć i solidarnost naših malih sestara oslanjajući se na Božju pomoć radovi se bliže kraju… Srdačno vas pozdravljamo! Molite za nas! I mi molimo za vas!

 

mala sestra Martina

 

Stigla sam iz Poljske u Ruski Krstur upravo 8. rujna. Naša kapela je posvećena Maloj Gospi, tako da taj dan slavimo «kirvaj». Marija nas je sabrala za svoj rođendan! Bila je to dobra prigoda da upoznam susjede, prijatelje. Dirnula me je osobito lijepa, obiteljska atmosfera…

Za vrijeme studija teologije i Biblije u Lublinu ukorijenila sam se u Božjoj Riječi i sada  je bratstvo u Ruskom Krsturu  moja «obećana zemlja».

HVALA svima na gostoprimstvu!

 

mala sestra Ivona

 

MAĐARSKA

 

 

Po prvi puta, mi, male sestre, mali brat Joška i Attila, svećenik iz zajednice Jesus Caritas nakon dužeg traženja i razmišljanja pozvali smo na zajednički susret sve kojima je bliza duhovnost malog brata Karla (Charles de Foucauld).

«Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov..»  Lk 5,4

S ovim riječima iz Evanđelja po Luki započeli smo naš susret. Bili smo trideset i četvero. Ustanovili smo već tokom predstavljanja kako smo vrlo raznolika grupa: u godinama, temparentu i iz različitih sredina. Zajedno nas je sabrala samo jedna želja: ići putem poput brata Karla gledajući kako je on otkrio Isusa, promatrajući njegov put molitve i kako je dao svoj život za prijatelje… Tekst m.s. Annie «Moliti s m.b. Karlom» puno nam je pomogao. U malim grupama podijelili smo naše iskustvo molitve u svakodnevici. Ostali smo oduševljeni snažnim uvjerenjem kako «izvezi na pučinu…» i u našim Nazaretima se isplati…Gledati Isusovo poslanje i u Njegovu pogledu svakodnevicu daje svakoj malenoj gesti duboki smisao i težinu.

Rita uz meditaciju br. Karla o Pohođenju iznenada je otkrila smisao i vrijednost njena života domaćice, kao njen put i mjesto njene molitve…

Zoltan vratio se Isusu u susretu s Dalaj Lamom. A u svom poslu s osobama s poteškoćama u razvoju otkriva potpuno novi odnos s Isusom gledajući u njima Gospodina.

Edita iz Rumunjske u traženju svoga puta osjeća kako u svijetu ima živjeti molitvu i svoj poziv biti kršćanka.

Roksan i Gerhard osjećaju se dobro u grupi iako im je teško naći svoje mjesto u institucionalnoj crkvi.

Uveče u euharistijskom slavlju nosili smo sve to Bogu, sve što čini našu svakodnevicu kako bi On sve preobrazio… S m.b. Karlom željeli smo razumjeti što znači «postati hranom za druge»…

Emanuel nam izražava svoju zadivljenost širinom duhovne obitelji m.b. Karla, saznanjem kako u svijetu postoji 22 zajednice koje nastoje živjeti tu duhovnost!

Joška, naš jedini mali brat iz Mađarske govorio nam je oduševljeno o Crkvi gdje smo svi braća, sestre, o Crkvi otvorenoj svima. Zahvaljujemo Attili koji nas je ugostio u bogosloviji u Egeru. Vrlo rado prihvaćamo i njegov poziv na susret u slijedećoj godini. Nošeni smo uvjerenjem kako ćemo ostati povezani. Poput br. Karla želimo dopustiti Isusu da živi u nama i u svim malim događajima, svim susretima želimo otkrivati veliku Božju Ljubav…

 

mala sestra Monika-Greti

 

 

RIM

 

U siječnju naša mala sestra Sonja iz generalnog savjeta u Rimu posjetila je male sestre u Iraku gdje su tri bratstva: dva u Bagdadu i jedan u Mosulu. Evo dio njenog pisma kojeg nam je pisala nakon tog posjeta.

 

 

Htjela bih vam reći kako me je posjet Iraku duboko dirnuo. Neću govoriti o situaciji i što sam ondje živjela, jer bi to zahtjevalo dugo, dugo pismo. Svakako to je pravo ratno stanje gdje narod trpi… Doista, kakva ludost…

Naše male sestre su jako hrabre i blize narodu. Jedan svećenik u Mosulu rekao je ozbiljno: «Svaki tenutak trebamo biti spremni za Gospodnji dolazak.. Čovjek je poput napuknute trske…». To me je podsjetilo na riječi m.s. Annie u pripravi na doživotne zavjete koje su ostale upisane u meni. Rekla je kako je bit našega zvanja ne gasiti stijenj što tinja, ne lomiti napuknutu trsku… To mi je pomoglo promišljati i vidjeti moj stav prema drugome: ne lomiti napuknutu trsku…

Htjela bih vam reći kako ću poslije Uskrsa posjetiti male sestre u Izraelu i Palestini. Ovih dana pripremam se za taj posjet čitajući različite tekstove da bih mogla bolje razumjeti tu tako složenu situaciju. Za mene to je snažno jer me sve to vraća mojoj vlastitoj nutrini. Osobito sam se zaustavila na riječima kardinala Martinija. On dio godine živi u Jeruzalemu, a dio u Italiji. Rekao nam je u Tre Fontane, našoj generalnoj kući ovdje u Rimu, kako ondje želi biti tihi hodočasnik. Moli za pomirenje i mir među narodima Bliskog Istoka, za cijeli svijet… I u svojoj knjizi «Put u Jeruzalem» objašnjava:

«Posredovati molitvom ne znači, kao što se obično misli, jednostavno moliti za nekoga. Etimološki ono znači stati između, u sredinu jedne situacije. Posredovati molitvom znači postaviti se tamo gdje postoji konflikt, između dvije sukobljene strane. Ne radi se dakle o tome da Bogu izrazimo neku potrebu, dok smo sami na sigurnom (Gospodine, podari nam mir). Treba ući u sredinu, između… Ne dakle kao netko koji izdaleka traži mir, nego netko, koji stane između, koji uđe u samo čvorište situacije i koji raširi ruke udesno i ulijevo, da bi povezao i pomirio. To je Isusova gesta na Križu, gesta Raspetoga. On je došao da stane u sredinu jedne neizlječive situacije, jednog neprijateljstva koje je već ušlo u fazu truljenja, u konflikt kojemu nema ljudskog rješenja…Biti tu, kao Marija pod Križem, a da pri tom ne proklinje nikoga, ne osuđuje nikoga; bez vike protiv nepravde…»

Htjela sma vam podijeliti ove riječi jer me sada duboko nastanjuju. Doista, gledajući naš rastrgani svijet možemo imati dojam kako nema izlaza… Ove riječi su mi izazov i poziv staviti se u sredinu s moje strane… Da, posjećujući Irak, uskoro Sv. Zemlju, poslije Moskvu… Ali isto staviti se u sredinu, u «srce situacije» koje sada živim, u mojoj zajednici u generalnom savjetu, u Tre Fontane, u mojim svakodnevnim borbama…

Zaključujem s riječima kardinala Martinija: «…onaj prvi za koga molimo u svokoj autentičnoj molitvi za mir jesmo mi sami: da nam Bog daruje srce mira. Dona nobis pacem znači prije svega: Gospodine, očisti mi srce svakoga kvasca neprijateljstva, pristranosti, isključivosti; očisti me svake antipatije, predrasude, svakog grupnog, klasnog, rasnog egoizma…».    

Već je prošlo neko vrijeme kako sam se vratila iz Svete Zemlje, duboko potresena svime što sam tamo vidjela i živjela… Na malom prostoru žive dva sasvim različita naroda, dva su to različita svijeta, kulture, vjere…Naše sestre su na obje strane, izraelskoj i palestinskoj… Nije to baš lako živjeti…

Situacija je krajnje eksplozivna. Mjesto je to velike patnje, nasilja, tjeskobe, beznađa… za oba naroda. Jedan mi je palestinski svećenika rekao: «Inače sam mirne naravi, ali sam u zadnje vrijeme postao nervozan i bez nade…». A jedan drugi predavanje na našem susretu regije započeo je riječima: «Svi smo mi umorni…». Da, osjetila sam veliku premorenost kod ljudi jer ovo bezizlazno stanje predugo traje.

Jako me je pogodio devet metara visoki zid kojim Izrael želi spriječiti atentate, što je zapravo velika iluzija i ludost. Taj zid znači i zatvaranje palestinskog naroda u još veći geto, zatvor… Gaza, gdje sam posjetila naše sestre, nalik je logoru iz kojeg se teško izlazi i ulazi.

U meni su se probudila sjećanja na rat kod nas, na prostorima bivše Jugoslavije… još ne tako davno. Gledajući zid mislila sam i na m.s. Magdalenu koja nije podnosila granice i koja ih je uvijek željela prijeći, nadići… To je bio i razlog da je često dolazila u zemlje istočne Europe koje su godinama bile odvojene od ostalog svijeta zbog komunizma.

I konačno, razmišljala sam i o zidinama koje gradimo oko svog srca i koje nas priječe da ljubimo i pustimo se ljubiti…

Evo samo nekoliko odjeka s tog posjeta iako bi bilo još puno toga za reći.

Nadam se, usprkos svemu, da će ipak jednom doći mir i za ovu zemlju, zemlju gdje se Isus rodio, njome hodao i u njoj živio.

 

vaša mala sestra Sonja-Marija

 

 

ALŽIR

 

 

Treća je godina otkako u Beni Abbesu, prelijepoj oazi na zapadu Sahare, zajedno s malom sestrom Nurom radim u vrtu brata Karla. U toj tišini, na vrelom suncu ili hladnoj zimi imam osjećaj da se nalazim u «raju zemaljskom». Od svih poslova posebno volim navodnjavanje kada zajedno s vodom i u meni teku riječi Psalma: «Tebe žeđa duša moja..» Uz puno sunca, nešto vode i rada ruku čovječjih, pustinja doista cvjeta! Za manje od tjedan dana sve posijano već nikne, čak i mrkva… Plodove često dijelimo s pticama, ali ako dođu skakavci, obrok je isključivo njihov… Baš se ovih dana borimo udarajući u lonce i konzerve jer ih jedino buka može spriječiti da se ne spuste. Nažalost, već su obrstili nekoliko vrtova u okolini, nakon svog truda ostali su samo koštice od datulja i zadivljujuća smirenost njihovih vlasnika.

Naše se bratstvo nalazi na rubu naselja, a naši najbliži susjedi su bivši nomadi koji su prije tridesetak godina počeli napuštati svoje šatore, a u pustinji su i danas kao kod kuće. Vremenski se vrlo precizno orijentiraju po suncu, raspoznaju nepregledne i naoko jednake dine kao i najneznatnije tragove u pijesku. Dovoljno im je da  jednom vide kako netko hoda pa da u pijesku prepoznaju trag dotične osobe!?

Njihov se način života dosta razlikuje od ostalih stanovnika oaze, ali puno toga je i zajedničko, prije svega vrlo srdačno gostoprimstvo. Sve što se ima, spremno se dijeli sa gostom ili slučajnim prolaznikom. Njihova duboka vjera u Boga Stvoritelja koji se brine za sva stvorenja daje smisao čitavom životu, tako da unatoč svim životnim nedaćama, osmijeha na licima ne manjka. Puno mi govori i njihov stav prema smrti, bez dramatiziranja, ona također ima svoje mjesto i smisao. Imam dojam da njihova bol i vjera imaju istu dubinu: «Samo je Stvoritelj neprolazan».A ova ogromna pustinja koja tako rječito govori o veličini Stvoritelja, neprestano nas podsjeća na to da smo tek krhka (i ljubljena!) stvorenja i da «Od Boga dolazimo i Bogu se vraćamo»…

Pretpostavljam da pustinja izdaleka može izgledati vrlo egzotično, ali naša svakodnevica sasvim je obična, protkana radom, susretima i molitvom i mislim da joj upravo to daje posebnu ljepotu. Kao i kod vas, susjedi i priajtelji dolaze k nama, i mi k njima. Zajedno s njima dijelimo radost novorođenog djeteta, odlazimo na svadbe i na žalovanja, na slavlje za Bajram i Mulud… Koliko stignem od posla ja i dalje pomalo učim arapski. To je stvarno prekrasan jezik! Korijen je sličan hebrejskom pa kada pooolako čitam Psalme na poseban način uživam u ljepoti Riječi… Da znate koliko riječi u našem književnom, a pogotovo govornom jeziku dolazi iz arapskog?!

Uskoro počinje ramazanski post i kroz to vrijeme naši susjedi nam svakodnevno donose «hariru», kašastu juhu, prvi večernji obrok nakon posta. Koji puta obitelji nas pozivaju i na «luftur», prekid posta i ta večera ima doista nešto vrlo svečano, rekla bih liturgijsko. Sakrament susreta…

Naša Crkva ovdje je Crkva susreta koja svojom prisutnošću želi naviještati Kraljevstvo Božje, zajedništvo ljudi s Bogom i međusobno, Kraljevstvo već prisutno među nama po gostoprimstvu koje nam je darovano i po međusobnom poštovanju i uvažavanju naših različitih vjerskih tadicija koje u Abrahamu imaju zajednički korijen. Svakodnevni susreti s muslimanima pomažu nam da produbljujemo svoju vlastitu vjeru, oni nam zapravo daju da dublje otkrivamo naš vlastiti identitet i to uzajamno prihvaćanje razlika postaje izvorom bogatstva, za razliku od neprihvaćanja koje se lako pretvara u strah. Ali mislim da nas najprije i iznad svega veže ljudskost, tako da i onda kada je politički i vjerski dijalog u krizi, životni dijalog ipak ostaje moguć. Često mislim na Ivanovo evanđelje: «Isus je umro da razasutu djecu skupi u jedno»…

U ermitažu brata Karla danas stanuju mala braća i jedan od njih je svećenik tako da svaki dan slavimo Euharistiju. Rijetka privilegija u biskupiji od dva milijuna kvadratnih km i 60 –ak kršćana! Nama najbliža zajednica, udaljena 400 km, nema svećenika… Inače u našoj osmeročlanoj «župi» (tri brata i nas pet) gotovo uvijek imamo goste, najčešće su to mala braća i sestre s raznih strana svijeta koji dolaze upoznati ovu islamsku zemlju i kulturu iz koje je izraslo naše Bratstvo. Neposredni susjedi najbolje raspršuju isuviše uopćene predodžbe i svatko od njih odlazi duboko dirnut alžirskim gostoprimstvom. A i za nas u bratstvu, ti susreti s braćom i sestrama iz drugih zemalja doista su veliki dar.

Na kraju bih vam željela reći da ste također i svi vi koji ćete čitati ove vijesti, svatko na svoj način, za mene bili i ostali veliki dar i da me odlazak nije udaljio od vas. Dapače, imam dojam kao da ova tišina i beskrajna širina pustinje na neki način proširuju moje unutarnje vidike prevladavajući tako prostornu distancu…Rado vas susrećem u noćnoj tišini predivnog zvjezdanog neba kao i u kapelici brata Karla, u Srcu Isusovu.

 

Vaša Vesna

 

 

 

 

 

 

 

 

JUŽNA AMERIKA   –  «Sjeti se!»

 

Prva mala braća i male sestre iz različitih zemalja Južne Amerike susreli su se u Argentini kako bi se prisjetili utemeljenja bratstava na kontinentu prije pedeset godina…

 

 

Susret u Argentini dugo je pripreman želeći nam pomoći zajedno «činiti spomen»  ulazeći u teološki smisao življenog, malih i velikih stvari satkanih u svakodnevici s narodom «da se ništa ne izgubi»…

Porijeklom iz Evrope ili Južne Amerike, nama toj prvoj generaciji bila je povjerena karizma. Mnogi došavši bez znanja jezika, običaja imali smo samo govor uzajamnog poštovanja, prijateljstva, potpuna povjerenja… Tu u klici bila je sva bit našega poslanja. Sjemenje je trebalo izniknuti, inkulturirati se u stvarnostima svakodnevna života u Brazilu, Peruu, Čileu, Argentini, Kolumbiji, Kubi, Meksiku, Nikaragvi. Živjeli smo traženja, samoću, avanturu, puninu, krizu… i duboku radost otkriti Isusa prisutnog u siromašnim četvrtima, na selima, u šumi. Životna nastojanja naroda, njihova kultura i vjera u Boga života hranili su nas, pomagali nam ponovno otkriti «to drago zvanje». Njihova traženja i borbe postali su našima… Ne zaboravljamo i okrutne godine diktatura gdje su neka braća upoznala zatvor, mučenje, a pojedini i smrt…

Nakon što nas je saslušao Marcelo nam je dao svoje teološko tumačenje: «U tom zvanju ima osobita veličina, plodna napetost između veličine i malenosti. Bez veličine nemoguće je ići k malenima besplatno, biti s posljednjima  zauvijek. Ta karizma bila bi nemoguća bez Odvažnosti u nepoznatu zemlju i bez unaprijed utrta puta. U teologiji govorimo puno o Bogu Isusa Krista i njegovoj liniji silaska, sklonosti našega Boga sići, izaći, izgubiti se. To je Božji stav, dinamizam Sina: za njega postojati znači primiti se od Oca. U onome što ste izrekli ima jedna izvanredna nit vodilja: Život. U trenutku Utjelovljenja Trojstvo čini opredjeljenje, odlučuje da Objava prolazi u jednom ljudskom životu, ograničenom vremenom, prostorom, kulturom. U tom ograničenom životu skriva se odgovor za cijeli život. Najjače u vašoj karizmi nalazi se upravo tu. Život je poput jedinstvenog sakramenta navještanja Isusa, njegove prisutnosti i izgradnje zajednice. Vaše izrečene povijesti govore i o mnogim frakturama, ali i o stalnosti u dubini koja je obilježena povjerenjem i kontemplacijom, kao što ste to često izrazili. Inkulturacija karizme prošla je vitalnim ritmom vaših života i logikom prijateljstva. Ideja prijateljstva je silno plodna, ona je veliki put navještanja Evanđelja».

Evo i odjeka iz završne evaluacije: «Zajedno smo obuhvatili svu tu duhovnu baštinu koja čini naš identitet i iskusili smo jednostavnu i duboku radost osjećati se braćom i sestrama. Nismo mogli predvidjeti do koje mjere naš susret završava snažnom bujicom života, u zahvaljivanju, istini, povjerenju… Pili smo iz naših vlastitih izvora: vodu nade proizašlu iz podijeljenog puta u zajednici i s našim narodima. Vjerujemo kako je naše poslanje istinski put života».

            Posljednje pitanje bilo je: kako vidimo budućnost? «Karizma nije naše vlasništvo. Ukoliko je potrebno Duh Sveti može probuditi nove oblike života ove duhovnosti u Crkvi. To je sjeme koje neprestano treba umirati da bi donijelo plod. Naša karizma ukorijenjena u Evanđelju uvijek je aktualna, u bilo kojem kontekstu i povijesnom trenutku. Imamo se neprestano obraćati otajstvu Betlehema i Nazareta, biti prožeti Euharistijom, prostorom prisutnosti koji nas vodi prinosu naših života…».

Budućnost pripada Bogu. A «sve što smo učinili s ljubavlju ostaje za Vječnost». (Brat Javier)

 

 

KINA

 

                                                                                        

Već više od 45 godina živim u Hong Kongu i u Makao. M.s. Magdalena 1952. godine došavši utemeljiti bratstvo u Hong Kongu ostala je dirnuta obiteljima koje žive na vodi koji su se,  tada u ljudskom i duhovnom smislu, nalazili na rubu društva… Voda izolira i bilo je jasno kako nitko drugi u Crkvi ne može živjeti s njima da bi im navijestio Evanđelje… Dakle za m.s. Magdalenu bilo je jasno kako nam je tu biti!

Nismo ništa poznavale o tom životu na brodu. Imale smo sve naučiti i sve primati od naših novih prijatelja. «Učiniti se jedna od njih znači obogatiti se u susretu s njima ogolivši se iluzije kako imamo uvijek nešto dati» kaže m.s. Magdalena.

Dajući povjerenje dajemo drugom priliku da raste. Na taj način raste uzajamno povjerenje, postajemo prijatelji. Tokom 30. godina života na brodu stalno smo tražile njihovu pomoć i savjete. Za vrijeme tajfuna mogle smo biti bez brige. Brinuli su se za nas, popravljali naš brod…

Kakve li hrabrosti nositi sve te teškoće života! Nakon tajfuna svi su zauzeto radili na popravcima šatora, prijelaza i to smireno, kao nešto sasvim prirodno: to je život! Nitko se ne tuži!Tako i naša mala susjeda svaki dan odlazeći u bolnicu posjetiti mamu nosila  je na leđima svog malog brata. Kad smo je začuđeno gledale rekla nam je: «O, nije mi teško, to je moj mali brat!»

Poslije smo išle u Makao, u četvrt malenih kućica sagrađenih da bi primile izbjeglice iz Kine 1949. u trenutku Kineske revolucije. Tu smo bile uronjene u nekršćansku sredinu formiranu ideologijom komunističke Kine.

U središtu vjere m.s. Magdalene bilo je otajstvo Utjelovljenja. Doista, otkako se Bog utjelovio nemožemo odijeliti Boga i čovjeka. I naša snaga, osobito u vrijeme utemeljenja, bila je Isusova pristutnost  «s nama» u Euharistiji. Isus tu prisutan, u toj četvrti kao u Nazaretu.

Došle smo živjeti u malenu kućicu s vratima i prozorom otvorenim na ulicu i pristupačnoj svima. Mislim kako smo vrlo brzo bile svjesne do koje mjere bratstvo se izgrađuje primajući ne samo «kod nas», nego u «naša srca» sve koji su dolazili. S vratima na ulici imale smo biti neprestano raspoložive: djeci dok su roditelji na poslu, majkama obitelji u teškoćama, prijateljima, žrtvama droge, prostitucije, članovima mafije…Najčešće nismo imale rejšenja njihovim problemima, ali su trebali biti saslušani, utješeni…

Dok promatram u kapelici Isusove ruke širom otvorene i srce probodeno, Isusa predana u Euharistiji kao i malog Isusa kažem si u kolikoj slabosti Bog nam je očitovao svoju Ljubav. Ljubav je izvor naše nade. Nije li i naš život sličan tim znakovima? Ljubav razoružana i prikazana…

Tokom kulturne revolucije portugalska vlast morala se povući i Crvene brigade donijele su nemir. Crkva nije bila pošteđena. Crkve i redovničke kuće bile su prekrivene pogrdnim natpisima.Bilo je zabranjeno na tržnicam prodavati hranu onima koji nisu Kinezi. Mi ne samo da nismo imale nikakav natpis na našim zidovima, nego svako smo veče pred vratima bratstva nalazile  potrebnu hranu za sutrašnji dan…

Naš celibat postvalja mnoga pitanja: «Trebala si se udati. Kako si se mogla odreći osnutka vlastite obitelji? I ipak ti si sretna… imaš jednu tajnu!»

Tu tajnu naša prva mala sestra Kineskinja Magdalena Lai Čen objavila nam je uoči svoje smrti uslijed saobraćajne nesreće prošle godine. Ona nas je to veče preplavila svojom radošću: «Danas sam tu… sutra ću možda otići i onda zašto se brinuti zbog toga? Sve prepusti, imaj povjerenja…». Tiho je izgovorila:»Ljubljeni smo od Nekoga!».

Dužnost častiti svoje pretke u kineskoj tradiciji bez sumnje je jedna od najvećih prepreka njihova ulaska u kršćanstvo. Ipak ostaju zapitani i dirnuti realnošću koju ovako izražavaju:»Tvoj Bog za tebe je Netko tko te voli!».

Na kraju htjela bih vam nešto reći i o velikoj Kini gdje još službeno ne možemo ići kao Bratstvo.Ponajprije, Crkva u Hong Kongu i Makau doista je svjesna svojih odgovornosti prema braći u Kini. Ove Crkve ne samo da su most između univerzalne Crkve i Crkve u Kini, već puno redovnika, svećenika i vjernika daju se kako bi pomogli svojim sunarodnjacima, bilo u katehezi, u formaciji, ljudskoj i kršćanskoj.I mi same, zahvaljujući prijateljstvu naših susjeda i kolegica s posla, imamo priliku boraviti u obiteljima stanujući u selima. I tu po njihovu gostoprimstvu primamo više nego što možemo dati…

Svjedoci smo vjere mladih žena koje dolaze raditi u Makao s ugovorom na pet godina. Potresaju nas svojom hrabrošću, a one koje su kršćanke i svojom vjerom. To je vjera koja ih podržava iz dana u dan u tako teškom životu… Njihova vjera ojačana tolikim iskušenjima, skrivena poput zrna bačena u zemlju doista je donijela ploda…

 

mala sestra Dominica-Pascale

 

 

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE      

           

 

Dok naša zemlja nastavlja zauzimati svoje mjesto u slijedu povijesnih imperija mi koji tu živimo imamo u srcu vrlo različite osjećaje. Teško ih je definirati, a još teže izreći. Naravno, često vidimo: aroganciju, apatiju, konzomaciju i rasipništvo, kao i sve negativne elemente koji idu zajedno s bogatstvom i imperijem. Ali stoga što imamo sreću živjeti s mnogim «malenima» ne vidimo situaciju samo «povećalom» televizije i kulture uspješnog tržišta koje ona izvozi. Redovito vidimo dobrotu običnih ljudi, njihovu jednostavnost, iskrenost i finoću, njihov humor i njihovu darežljivost. Istina, ponekad bismo voljele da ipak ima više pokajanja.

Vidimo iz knjiga povijesti koje govore o rađanju i padu imperija kako svi stanovnici tih zemalja ne uživaju  ta bogatstva, kao što stanovnici  dekadentnog društva nisu svi takvi… I kod nas, za mnoge, život je prava borba jer postoje manje mogućnosti za siromašne, u području zdravstva, stanovanja, prijevoza i obrazovanja nego u većini zemalja za koje se kaže da su «bogate i razvijene». Postoje doista vrlo siromašne četvrti i ljudi u tragičnim situacijama…

Ponekad se osjećamo obeshrabrene. Srećom imamo i radosnu vijest  za podijeliti! Planiramo otvoriti novo bratstvo u malom gradiću Paterson, u državi New Yersey, nedaleko New Yorka. Tu je veća naseljenost muslimana iz Palestine,  Turske i Egipta.

Budući da smo po zvanju pozvane živjeti prijateljstvo u svakodnevnom životu željele smo pronaći mjesto suživota s muslimanima i tako jednim malenim dijelom sudjelovati u poslanju pomirenja Crkve i našem vlastitom poslanju jedinstva…

Do sada, kontakti su bili vrlo ograničeni. Poznajemo par trgovaca muslimana u našim četvrtima. Kontakti nisu uvijek jednostavni. No, ni to nije nemoguće, kao s Terryem, prijateljem iz Baltimora koji ima svoju tiskaru nedaleko našeg bratstva. M.s. Cathy zamolila ga je kako bi nam nešto tiskao i prijateljstvo je započelo… Terry je iz Pakistana i poznajemo se već šest godina. Par dana nakon 11. rujna išla sam ga vidjeti. Bio je potresen… Nakon što mi je podijelio svoje brige, dok sam se spremala otići, došao je s druge strane blagajne i zagrlio me. Dirnulo me je, jer meni to baš nije spontano, a njemu sigurno nikada!

Da bismo konkretizirale našu želju tražile smo gdje su muslimani u našoj zemlji i odakle dolaze. M.s. Cathy i ja tako smo išle u Dearborn, predgrađe Detroita gdje se nalazi najveća naseljenost muslimana kod nas  i to iz Libanona i Iraka. Tu smo ostale par dana. Drugo naše putovanje bilo je u Paterson. Odmah smo zavoljele ovaj multikulturalni gradić od 150.000 stanovnika.  U bolnici jedna sestra mi je rekla kako je moguće čuti 54 različita jezika među osobljem! Paterson je kao  mikrokozmos stvarnosti imigracije u zemlji! U gradu je devet đamija i 55.000 muslimana.

Mi smo malobrojne za ostvarenje jedne takve želje i poradi toga potrebno nam je zatvoriti zajednicu u Washingtonu. Naš posljednji Generalni kapitul ohrabruje nas:»Reformulirajmo naš zajednički projekt… i pustimo izvirati nove projekte, premda izgledaju kao ludost. Znajmo u svjetlu naše karizme čitati pozive novih realnosti… Biti sa –  zahtijeva od nas srce otvoreno znakovima vremena…».

 

 

mala sestra Anne-Beth

 

 

SIRIJA

 

M.s. Diana-Maria iz Libanona radi već dvije godine u tvornici deterđenata i paste za obuću, na periferiji Damasa.

 

To je privatna tvornica u blizini sela gdje se nalazi grob Sit Zeinab, mjesto hodočašća za šitske muslimane. Zeinab smatraju svetom ženom i dolaze tu moliti iz svih arapskih zemalja.

Tvornica je dosta velika, podijeljena u više pogona. Radim na pakiranju. Ukupno smo 85 radnika, a 20 radnika i 16 radnica je u mome pogonu. Ja sam jedina kršćanka. Za mene to je prvo iskustvo u potpuno muslimanskoj sredini i otkrila sam i naučila dosta toga. S radnicama mogle smo, malo po malo, izgraditi duboke, prijateljske odnose. U raznim prilikama mogla sam posjetiti kolegice u njihovim kućama: poradi bolesti, smrti jednog roditelja, vjenčanja, slavlja ramazanskog i kurbanskog Bajrama… Jedna kolegica pozvala me je k sebi govoreći:»Sve druge si posjetila, posjeti onda i mene».

Tako sam ih sve posjetila i upoznala sve uličice njihove četvrti. Mislim da ovaj kraj nikad nije imao priliku vidjeti jednu redovnicu kako hoda njihovim ulicama… Većina ljudi koji tu stanuju nezna što znači biti redovnica. A nakon godine dana zajedničkog rada pozvala sam ih sve kod nas u bratstvo. Bila sam vrlo sretna  da su se sve radnice odazvale.

Nakon 11. godina života u Bratstvu u više prigoda susretala sam muslimane u Libanonu, Egiptu i Siriji. Ali ovi svakodnevni susreti s kolegicama u tvornici puno su toga u meni promijenili.

Jedna od kolegica je osobito duboka vjernica. Osjećala je kako sam drugačija od drugih i tražila je priliku za razgovor o vjeri… Govorile smo o «milosrđu Svevišnjega», o Njegovu pozivu na opraštanje, o ljubavi prema svakom čovjeku, čak i prema onima koji čine zlo, o pozivu upućenom svakom vjerniku…

U isto vrijeme uz ovo moje pozitivno iskustvo postoji i moje iskustvo žene kršćanke Bliskog Istoka iz Libanona gdje smo izloženi poteškokćama na svim razinama… Ne mogu a ne biti potištena svaki put kada vidim đamije koje se grade nasuprot crkavama u kraju  gdje su kršćani većina, sa zvučnicima okrenutim prema crkvi. Ne mogu zaboraviti ono čemu sam i sama bila svjedokom: kršćanin ponižen, bez obrane…

Ali, unatoč svim teškoćama koje vidimo ili živimo želim svjedočiti kako je suživot moguć i da u osobnim odnosima može biti jako dubok. Želim svakom od nas, tu gdje jesmo, učiti od drugog, različitog od nas, naučiti sve što nas može «izgrađivati»  u ljude koji rade na jedinstvu i ljubavi i  koji svjedoče pred svima da je Bog Otac svih ljudi…

 

 

VELIKA BRITANIJA – IRSKA

 

 

Na «našim otocima» imale smo prošle godine veliko slavlje 50. godina pristnosti Bratstva. Za tu prigodu m.s. Yris-Mary, naša bivša generalna odgovorna govorila nam je o Nazaretu. Evo nekoliko njenih razmišljanja.

 

 

NAZARET jučer, danas i sutra

 

Evanđelja ne opisuju na poseban način Nazaret, ali možemo pogoditi kako se radi o malom, beznačajnom mjestu (Iv 1,46). U Nazaretu Isus je živio 30 godina i to okružje utjecalo je na njegov život. Upravo to nas zanima. «Zvat će se Nazarećanin»(Mt 2,23). Isus izabire ponizne kako bi se svi osjećali dobro s Njime. Uzima primjere običnog, svakodnevnog života da bi nam govorio o Božjem Kraljevstvu.

Možemo biti uvjereni kako Isus u Nazaretu sudjeluje u običnom životu: svakidašnja rutina, susreti sa susjedima, moliti, jesti, spavati… Bio je prepoznat kao sin Josipa tesara. Tokom tri godine javnog djelovanja Objava će biti duboko obilježena onim što je vidio, živio u Nazaretu. «Malenost» je najtemeljnija i najvažnija vrijednost Nazareta.

 

 

Mali brat Karlo i Nazaret

 

«Moj poziv je Nazaret.» Tako m.b. Karlo sažimlje svoje zvanje.Dirnut je Bogom koji živi naš obični život svakog dana, život i posao jedne seoske obitelji. Život je to bez značajnih događaja. To je grubi život obilježen monotonijom koji m.b. Karlo nalazi najprivlačnijim (sa svojim odgojem i privilegiranom prošlošću). Kada poslije razmišlja o osnivanju jedne redovničke zajednice, to je bez sumnje Nazaret koji će biti temeljna duhovnost. Njegova mala braća i male sestre nasljedovat će «narod Nazareta».

Za br. Karla Nazaret nije samo priprava za javno djelovanje. To je važan put propovjedanja Evanđelja. «Moj apostolat treba biti apostolat dobrote.» «Propovijedati Evanđelje radije mojim  životom nego riječima.»

 

 

Mala sestra Magdalena i Nazaret

 

Intuicije m.b. Karla o Nazaretu potpuno su odgovarale željama m.s. Magdalene o jednom redovničkom životu. Ali, ona je to drugačije izrazila. Za nju ne postoji Nazaret bez Betlehema. U Betlehemu Krist, Sin Božji izabrao je stanje potpunog predanja u nemoći malenog djeteta. To je srce Evanđelja: «Ako ne postanete…» (MT 18,3). Poniznost, malenost, blagost, sav naš život treba imati svoj izvor u Betlehemu.

Za m.s. Magdalenu Nazaret znači «biti čovjek usred ljudskog mnoštva». Stvorene smo duboko se izmiješati s mnoštvom poput Isusa na putevima Galileje… pritješnjen sa svih strana. Isus se nije ustezao jesti s grešnicima, dajući im osjetiti kako su dobrodošli, do te mjere da je to farizejima bilo upitno… Isus gubi svoju vjerodostojnost jer je «previše» čovječan.

 

 

Gdje je danas Nazaret?

 

Običan život nije se s vremenom promijenio. Bio je i još uvijek je svakidašnji život većine ljudi. Mala braća nedavno su objavila knjigu svakidašnjih dnevnika. Izvrstan način za reći: «To je samo to!».

 

Nazaret – dijeleći život s bolesnicima

 

Danas toliko ljudi boluje od teških bolesti: side, raka, TBC, malarije… Jedna mala sestra i sama bolesna od karcinoma piše: «Ne možemo se nadati biti uzoran bolesnik. Po našem siromaštvu, slabosti možemo stvarati prijateljstva, veze zajedništva koje nas uvode u veliko otajstvo patnje… Bolesnik uvijek čeka… čekate liječnika, pretrage, lijekove…Iščekujemo biti bolje…».

Na mome afrčkom kontinetu, ali i drugdje sida uništava čitave obitelji… U Africi inače smo jako suosjećajni, ali ljudi žive u takvom siromaštvu!

 

 

Nazaret u Manenbergu, u Južnoj Africi

 

 

«Nazaret» gdje živim ima loš ugled, bez sumnje još lošiji od Nazareta. Nalazi se u jednoj četvrti Capetowna gdje su ljudi prognani za vijeme apartheida. Manenberg je jedna od poznatih četvrti po gangsterskim bandama. Kad kažemo da smo u Manenbergu prvo pitanje koje nam postavljaju je slijedeće:»Da li ste u sigurnosti?». Česte su borbe suprostavljenih bandi da bi spasili svoju čast ili obranili svoj teritorij za drogu. Ima ljudi koji su ubijeni u njihovim obračunima… Ali ovi gangsteri djeca su naše četvrti. U nekim trenucima možemo s njima ozbiljno razgovarati. Često su spremni pomoći ili traže da molimo za njih. Jedan dan idući u crkvu, na putu jedan mi je vikao:»Sestro, moli za me!». A jedan drugi:»Sestro, kažite mu neka moli sam za sebe!». I prvi je blago odgovorio:»Molim».

 

Nazaret sutra

 

«Duhovnost Nazareta» može biti življena svuda i od svih…U «Nazaretu» potrebni smo vremena kontemplacije svakodnevne Božje Providnosti. Bogu ništa nije strano. Nitko nije isključen. Tu nema granica. Naučiti nam je dijeliti patnju naše braće i sestara, biti strpljivi u svim događanjima…

Naša nada je u svijesti kako Isus s nama suosjeća upoznavši ovaj način života tokom 30. godina u Nazaretu,  te da nas On razumije…

 

 

RENE VOILLAUME – čovjek koji je obilježio život Crkve 20. stoljeća

 

            U svibnju prošle godine preminuo je u dubokoj starosti (98 god.) Rene Voillaume. Ovdje će biti riječ prije svega o njegovu duhovno-teološkom hodu: od monaha u El Abiodhu do utemeljitelja i promicatelja «nazaretske duhovnosti». Bit će govora i o nekim osobama i događajima, koji su bitno utjecali na tijek njegova života.

 

 

Za one koji su ga dobro poznavali, on je jasan primjer čovjeka kojim se Duh Božji poslužio da u životu Crkve pokrene neke stvari kojima nije potpuno ovladao. Vjerojatno on u tome nije nikakva iznimka, osobito kad je riječ o utemeljiteljima redovničkih zajednica.

Svakako, mislim da nije pretjerano reći da je – bilo izravno bilo posredno –        značajno obilježio život Crkve 20. stoljeća. Godine 1933. krenuo je s još četiri brata putem Charles de Foucaulda. Ovaj «Božji čovjek» bitno ća utjecati na cijeli život R. Voillauma, ali na dva vrlo različita načina u dvjema etapama njegova redovničkog života. Zanimljivo je, naime, konstatirati, da je Voillaume sa svojom novoosnovanom zajednicom u El Abiodhu išao istim «zaobilaznim» putem, kao njihov uzor Ch.  de Foucauld. Kao što je život Ch. de Foucaulda, nakon njegova obraćenja, bio najprije obilježen iskustvom monaškoga života kod trapista (bio je, naime, uvjeren da će tu najbolje ostvariti svoj ideal nazaretskog života), tako će i zajednica Isusove male braće u El Abiodhu u prvih 15 godina svojeg postojanja provoditi autentičan monaški život sa svim elementima, koji karakteriziraju taj oblik redovničkog života u Crkvi. Još prije njihova odlaska u Saharu bili su usko povezani s karuzijancima u Montrieuxu, a i prvi magister novaka kod Isusove male braće proveo je godinu dana u spomenutoj kartuziji, kako bi se osposobio za tu službu. Ima u svemu tome i određene logike: kako sam Ch. de Foucauld, tako i njegovi sljedbenici.

Pravi razlog tomu bila su redovnička Pravila, koja je bio sam Ch. de Foucauld sastavio u Nazaretu g. 1889. za «Pustinjake Presvetog Srca», koje je želio osnovati. Ta su pravila pisana još u Nazaretu, dakle, prije velikog obrata u njegovu životu, obrata koji će ga usmjeriti prema Sahari. Iako je prošlo već nekoliko godina otkad je napustio trapiste, Pravila su još uvijek bitno «obojena» monaškim sadržajima. O. Voillaume i drugovi učinili su baš ta pravila svojima i petnaestak su se godina ravnali prema njima.

Stvari bi možda tako i ostale, da nije bilo raznih utjecaja izvana i pritisaka iznutra. Među vanjskim utjecajima spomenut ćemo samo malu sestru Magdalenu i neke događaje koji su uzburkali duhove u Crkvi u Francuskoj.

a)Mala sestra Magdalena, utemeljiteljica Isusovih malih sestara: Samo nekoliko godina nakon odlaska R. Voillaume i drugova u Saharu, i ona kreće stopama Ch. de Foucaulda i osniva Isusove male sesstre. Rene Voillaume upoznati će je tek kasnije, prigodom hodočašća na grob Ch. de Foucaulda u El Golea, g. 1938. Nama je ovdje zanimljiva činjenica da je m.s. Magdalena jednostavno «preskočila» monašku etapu Ch. de Foucaulda, ili, bolje, ona o njoj uopće nije niti razmišljala. Za svoje sestre od samog je  početka izabrala život u malim zajednicama usred svijeta. Intuitivno je izravnije «pogodila» srž poruke Ch. de Foucaulda i tako je njezin pristup Ch. de Foucauldu i način života zajednica Isusovih malih sestara već bio neka vrsta izazova za R. Voillauma i za Isusovu malu braću u godinama neposredno prije Drugog svjetskog rata.

b)U Francuskoj je g. 1943. H. Godin objavio knjigu «La France, pays de mission?» (Francuska, misijska zemlja?), a značenje naslova bilo je zapravo :»Francuska  (djelomično) poganska zemlja». Knjiga je upozoravala na činjenicu da je dio francuskog stanovništva bio ne postkršćanski, nego doslovce poganski. Krista, odnosno Crkvu nisu napustili, nego za Radosnu vijest nikad nisu niti čuli. I druga konstatacija: ta dva svijeta – Crkva i poganski dio Francuske – egzistiraju jedan uz drugoga, potpuno se ignoriraju i među njima nema komunikacije…

To poganstvo zahvatilo je osobito radničku populaciju, i to u zastrašujućim razmjerima. Knjiga je bila dobro dokumentirana rezultatima višegodišnjih istraživanja na terenu, te je odjeknula poput prave bombe i uzdrmala brojne vjernike, članove katoličke akcije, svećenike, biskupe… Ipak, stvari nisu ostale na tome. Crkva je postala svjesnija svoje odgovornosti i za taj, njoj tuđi svijet. Vjernici su se trgnuli i krenuo je pravi val apostolske zauzetosti i odlučnosti. Trebalo je ponovno početi živjeti radikalnost Evanđelja i onda ponijeti Krista i njegovu Radosnu vijest među radnike: životom, svjedočenjem, riječju. U tome su prednjačili osobito članovi radničke mladeži (JOC). Trebalo je učiniti sve kako bi se taj poganski svijet opet pridobio za Krista. Vrijeme je pokazalo da je sav taj žar ipak krio dosta iluzija.

Drugo važno iskustvo, koje je duboko obilježilo život brojnih francuskih svećenika, bila je deportacija u nacističku Njemačku i iskustvo prisilnog rada u toj zemlji u godinama Drugog svjetskog rata. Ti su se svećenici odjednom našli u radikalno novoj situaciji, gdje su bili potpuno izjednačeni s drugim zatočenicima – vjernicima i često nevjernicima – dijeleći u svemu njihovu sudbinu: smještaj, rad, umor, glad i žeđu, maltretiranja i ponižavanja, brigu za svoje, za sudbinu domovine i cijele Europe itd. Njihovo se svećeničko djelovanje u tim okolnostima najčešće svodilo na sam život, na svjedočenje, na brigu za druge. Doduše, nekima od njih to je bio samo vrijeme koje je trebalo izdržati dok se ne vrate u svoje «normalno» djelovanje, ali je za druge to bilo vrijeme čišćenja, preispitivanja. Mnogi su tek tada upoznali život radnika…, drugi su opet u nekim supatnicima, koji su ideološki pripadali suprotnom taboru, otkrivali ljude duboko prožete brigom za čovjeka, za njegova prava, njegovo dostojanstvo. I katkad su, na svoje veliko iznenađenje, nailazili baš u tih osoba na više razumijevanja nego kod nekih svojih «vjernika». Razmišljajući o smislu te etape svojega života, neki od tih svećenika izričito spominju Ch. de Foucaulda: njegov im je primjer ulijevao snagu i osmišljvao život. Za neke je od njih iskustvo tog vremena, inače obilježeno patnjom i neljudskošću, bilo toliko jako da govore o njemu kao o «najvećoj milosti svoga života».

Vratimo se sada R. Voillaumu. Na početku Drugog svjetskog rata on je mobiliziran, kao i većina njegove subraće, te je tako više godina izbivao iz zajednice u El Abiodhu. Vratio se tamo godine 1944., a već dvije godine poslije boravi poduže vrijeme, s još jednim bratom, u Francuskoj. Ozračje u tamošnjoj Crkvi bilo je pod utjecajem gore opisanih događaja, osobito u određenim sredinama. O tome se pisalo, govorilo, raspravljalo… Tražili su se novi putovi , novi načini djelovanja. Neki su krenuli u «osvajanje» radništva, drugi su bili skloniji nenametljivoj bratskoj prisutnosti Evanđeljem nadahnutih ljudi među radnicima. U ime Isusa iz Nazareta, našega brata, koji se je poistovjetio i s najmanjim od svoje braće.

Rene Voillaume vratio se s tog puta pun dojmova pa i pitanja. Za Isusovu malu braću nazirali su se novi putovi (male zajednice u radničkim sredinama), ali mnogo toga još nije bilo potpuno jasno. Kontemplativna dimenzija njihova života nikada nije dolazila u pitanje. Pitanje na koje je trebalo odgovoriti bilo je: je li kontemplativni oblik redovnničkog života uopće moguć usred svijeta i, ako jest, pod kojim uvjetima?

Mala sestra Magdalena, iskustvo francuskih svećenika u zatočeništvu, kojima je Ch.de Foucauld bio i svjetlo i ohrabrenje…, upućivali su na «nazaretski život», kakav je Ch. de Foucauld ostvario potkraj svojega života u Tamanrassetu, kad je postao diskretnim svjedokom Božje dobrote i ljubavi među tamošnjim nomadskim plemenima. S druge strane je Ch. de Foucauld jako naglašavao ulogu svete nazaretske obitelji kao uzora malih zajednica – okupljenih oko Isusa – koje je zamišljao i želio potkraj svojeg života. Isus, Marija i Josip živjeli su usred svijeta «izgubljeni u Bogu». Nisu li oni najveći kontemplativci koji su uopće postojali, nisu li oni «dokaz» da je kontemplacija usred svijeta moguća?

  1. Voillaumu trebalo je vremena da «pohvata sve konce», da sve to poveže u jednu cjelinu i osobito da sve utemelji na Isusovu primjeru, na «nazaretskom otajstvu».

Napokon, u veljači i ožujku 1948. on svojoj braći upućuje čitav niz opširnih pisama, u kojim obrađuje razne sadržaje njihove duhovnosti i u čije središte sada stupa nasljedovanje Isusova života u Nazaretu. Godine 1950. ta će pisma biti objavljena u obliku knjige s naslovom «Au coeur des masses», koja će poslije biti prevedena na hrvatski i objavljena kod Kršćanske sadašnjosti pod naslovom «Kao u Nazaretu».

Kroz čitav će niz godina ta knjiga biti pravi duhovni bestseller, ne samo na francuskom govornom području nego i u brojnim prijevodima. Njezin uspjeh objašnjava se time da je u njoj Voillaume pružao odgovor mladim kršćanima, koji su tražili neki novi način radikalnog evađeoskog života. On je zapravo izložio duhovnost jedne redovničke zajednice (Isusove male braće), ali je ta nova duhovnost primjenjiva na raznorazne životne situacije, a osobito na «sivu svakidašnjicu» većine ljudi, i zato su je sa zanimanjem čitali i laici.

Osim Isusove male braće, Voillaume je osnovao još dvije redovničke kongregacije: Malu braću (1956.) i Male sestre (1962.) od Evanđelja, a još je usko sudjelovao u osnivanju i vođenju drugih zajednica i udruženja foucauldianske inspiracije.

 

NAZARETSKA DUHOVNOST

 

            Ipak, njegov najvažniji i najtrajniji doprinos životu Crkve 20. stoljeća čini nam se «nazaretska duhovnost», koju je u glavnim crtama izložio u «Au coeur des masses». Drugi su već prije bili krenuli tim putem, ali je njegova zasluga u tome što je njihovu intuiciju prihvatio, domislio i razradio te je teološki utemeljio na otajstvu Utjelovljenja.

S mnogima drugima – svećenicima i laicima – pridonio je ponovnoj afirmaciji i osvježenju teologije Utjelovljenja. A ozbiljno shvaćanje tog otajstva – ne samo činjenice, da je u Isusu iz Nazareta Bog postao čovjekom, nego i njegova načina života, njegova odnosa spram čovjeka, Očeva lica koje nam je on očitovao – to ima dalekosežne posljedice za naše razumijevanje samog kršćanstva, za način na koji čitava Crkva shvaća samu sebe i svoje poslanje, svoju odgovornost spram čovjeka i svijeta: pa i za stav Katoličke crkve spram drugih kršćanskih Crkava, drugih religija, itd. Uistinu, posrijedi je bio neki novi duh, pravi «koncilski duh» 10,15-ak godina prije početka Drugoga vatikanskog Sabora. Jer ta su se razmišljanja i ideje poslije našli u koncilskim raspravama, a neke, možda najvažnije, postale su u koncilskim dokumentima opće crkveno dobro.

 

mali  brat Stanko

 

U prethodnom tekstu naglasak je bio na dvijema etapama u hodu o. Voillauma prema «nazaretskoj» duhovnosti, usredotočenoj na Otajstvu Učovječenja, na Isusu iz Nazareta. A Isus, «s nama Bog», htio je to ostati do svršetka svijeta, nazočan među nama u sakramentima Crkve, osobito u presv. Euharistiji, u svojoj Riječi i u «sakramentu» bližnjega. O. Voillaume duboko je vjerovao u Božju nazočnost usred svijeta, i smatrao je to jednom od najvećih milosti što mu je Bog udijelio. Evo što piše sam o. Voillaume o presv. Euharistiji u svojoj duhovnoj oporuci:

«Ali, Bože moj, najveća od svih tvojih milosti, koja je ispunjala moj život do današnjeg dana, milost je tvoje prebožanske i presvete Euharistije. Tvoja Nazočnost u posvećenoj Hostiji bila je radost moga djetinjstva, divljenje moga svećeništva, svjetlo koje je usmjerilo moj život, kad si me – bilo mi je 16 godina – «prenio» u neku neizrecivu sjedinjenost s tobom nazočnim u posvećenoj hostiji izloženoj iznad oltara. Tada si mi dao shvatiti, da mi je postati svećenikom, kako bih ti prinosio Svetu Žrtvu. Da, ovaj zov svećeništva bio je prvobitan i odlučujuć za moje kasnije zvanje…

Poslije milosti moga svećeničkog ređenja i mladih misa, slijedila je milost osnutka zajednice u El Abiodhu; tu smo se u miru i tišini svake noći dugo klanjali nedokučivom i uvijek novom otajstvu Nazočnosti Ljubavi u Presvetom Sakramentu. I kad si nas raspršio po svijetu, bio si s nama, bdijući u svetohraništima naših kapelica, stalno nas podsjećajući da je tu, u samoći tvoje Ljubavi, središte našega života i svrha našega poziva.

I evo me, Isuse, na kraju svoga života, više nego ikada zaljubljena u Presveto Otajstvo. Puno sam griješio u životu, često bio nevjeran svome pozivu; nisam uvijek uspjevao odolijevati raznim zamamnostima ovoga svijeta, koji su privlačili moju znatiželju i uvlačili me u razne brige i činili da sam zaboravljao na tvoju Nazočnost. Ipak samtram da sam uvijek očuvao vrlo živom svoju vjeru u stvarnost Tvoje Nazočnosti u otajstvu Euharistije. Znaš, Gospodine, i poznaješ moju bol, kada vidim da se sa Sakramentom Tvojega svetoga Čovještva, sa nazočnošću tvoga Tijela i Krvi postupa ležerno, bez dovoljno znakova poštovanja i klanjanja. Jer ipak se tu radi o najvećem otajstvu uopće na ovome  svijetu. Isto vrijedi i za otajstvo Svete Žrtve i za način na koji njezino slavljenje uprisutnjuje tvoju bolnu muku, «jer svaki put, kad  se slavi spomen ove žrtve, ostvaruje se djelo našega otkupljenja».

Ali tako silno volim tvoj Sakramenat. Prikazujem ti svoju bol, o Isuse, i mogu te samo moliti da ulijeliš svim Bratstvima milost, da ostanu – usred svijeta i usred raznih protuslovnih misaonih tokova koji se pojavljuju u kršćanstvu – svjedoci ukorijenjeni u vjeri i ljubavi prema tvojoj svetoj Euharistiji,

To je zadnja milost za koju te se usudim moliti. Da bi svi oni imali vjeru djeteta, vjeru koja dozvoljava duši biti preplavljena neizrecivom radošću kakva je i tvoja, Isuse, i koja izvire iz kontemplacije predivnih djela Ljubavi tvoga Kraljevstva. Pred tvojom Nazočnošću u posvećenoj hostiji dijete se divi i ulazi u otajstvo, dok je odrastao čovjek  u napasti da to isto otajstvo pokuša shvatiti svojim razumom, snizujući ga time na dimenzije samo ljudske inteligencije. Nikoji ljudski um, nikoja teologija nije kadra proniknuti ovo otajstvo, koje se uzdiže na dimenzije otajstva samoga učovječenja Boga i «produžetka» toga otajstva u ljudskoj povijesti.

Isuse, jednoga si dana zahvaljivao Ocu jer je sakrio otajstva Kraljevstva od mudrih i moćnih, a otkrio ih malenima. Učini, Gospodine, da svi budemo među tvojim malenima…!

 

                                 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mala sestra Raymonde-Andre, naša generalna odgovorna govori nam o iskustvu suživota m.s. Magdalene u Sjevernoj Africi:

 

«M.s. Magdalena imala je nepokolebljivu vjeru u uvijek moguće prijateljstvo među ljudima, unatoč barijerama koje ih mogu odvajati – dijalog srca – ….Čini mi se kako je taj dijalog bitan u našem zvanju…

            Ovaj dijalog na koji su svi ljudi bez izuzetka pozvani nešto je vrlo ponizno i diskretno, zauzeti rad nespojiv s težnjom bilo koje moći jer mu je besplatnost preduvjet. Dijalog srca počiva na uvjerenju da je čovječanstvo jedna obitelj. Vjerujem kako bi bez toga najvelikodušnija nastojanja oko mira i pomirenja ostala uzaludna. Stoga sam sve više uvjerena da on može biti jedinstveno djelo cijelog jednog života».

 

 

 

«Izgubio sam svoje srce zbog Isusa iz Nazareta raspetoga prije 1900 godina i živim svoj život pokušavajući nasljedovati ga toliko koliko mi dopuštaju moje slabosti.»   m.b. Karlo

 

«Ljubav je ona koja te mora sabrati u meni, a ne udaljavanje od moje djece. Vidi me u njima i, kao ja u Nazaretu, živi s njima izgubljen u Bogu.» br. Karlo

 

«Sav naš život, cijelo naše biće treba izvikivati Evanđelje na krovovima. Čitava naša osoba treba zračiti Isusom, svi naši čini, sav život, trebaju izvikivati da smo Isusovi, trebaju odražavati sliku evanđeoskog života, cijelo naše biće treba biti živa propovijed, odraz Isusov.»  m.b. Karlo

 

«Budite kontemplativke, ostajući vrlo bliske svojoj braći živeći s njima svoj život, dijeleći njihove radosti i patnje, postajući svima sve.»  m.s. Magdalena

 

«Tvoj jedini uzor je Isus. Ne traži drugi! Kao Isus za svojega zemaljskog života, postani svima sve: Arapkinja među Arapima, selilac među nomadima, radnica među radnicima..No, prije svega budi čovjekoljubiva među ljudima…»

m.s. Magdalena

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Adrese:

 

 

 

Isusove male sestre

II Breznička 12a

HR-10000 ZAGREB

Tel: 01 611-8643

 

Isusove male sestre

Vrška 7

HR – 31205 ALJMAŠ

Tel: 031 595-123

 

Isusve male sestre

Đevđelijska 51

11000 BEOGRAD

Srbija i Crna Gora

Tel: 381 (0) 11 409-043

 

Isusove male sestre

Vladimira Nazora 71

25233 RUSKI KRSTUR

Srbija i Crna Gora

Tel: 381 (0) 25 703-343

 

 

 

OČE MOJ,

predajem se Tebi,

čini sa mnom što hoćeš

što god učinio, hvala Ti.

Spreman sam na sve, primam sve

samo da se tvoja volja ispuni na meni

i na svim tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

stavljam svoj život u tvoje ruke

Tebi ga darujem, Bože moj,

svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i ta ljubav traži

da Ti se darujem, da se potpuno predam

u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem

jer Ti si moj Otac!

mali brat Karlo

Vijesti Isusovih malih sestara (2006)

Dragi naši prijatelji,

evo nas k vama s novim Vijestima posvećenim malom bratu Karlu, uz njegovo proglašenje blaženim. Na kraju  donosimo samo kraći osvrt na naš posljednji Generalni kapitul. Sabrani su ovdje različiti tekstovi u namjeri približiti Karlov život nama danas i ovdje, u našoj svakodnevici i ohrabriti nas slijediti Isusa, živjeti u Bogu. Upravo ta strastvena ljubav do Isusa, kontemplacija Božjeg lica, lica Isusa iz Nazareta u svakom licu brata, sestre, ujedinila je Karlov život. Radosne smo s vama podijeliti dragocjeni biser kojeg smo primile i koji nam ne pripada. On je blago Crkve! Zahvalne smo ako i vama ovi tekstovi pripomognu rasti  u ljubavi  darujući i omogućujući  život. S vama na istom putu, u molitvi i s ljubavlju,

Isusove i Vaše male sestre

 

TRE FONTANE

Mala sestra Patrizia Maria, Rim

 

Kako vam izreći ono što smo živjele u danima slavlja i susreta ovdje u Rimu oko brata Karla. Nevjerojatna je povijest obilja koja se obnavlja svima koji povjeruju Gospodinu:

-iznenađenje je pronaći vino tamo gdje smo ulili vodu ( i to «sve do vrha»  Iv 2, 7-9)

-radost je vidjeti naših «pet kruhova i dvije ribe» kako postaju hranom za mnoštvo(Mt 14, 16.20).

 

Pozvani na susret…

Na početku ove povijesti bijaše jedan čovjek. Sasvim jednostavno jedan čovjek… Čovjek koji je puno tražio, puno se mučio i još više ljubio… Čovjek koji je istovremeno bio vojnik, istraživač, monah, pustinjak, svećenik, jezikoslovac, misionar… Čovjek koji je iskusio nutarnju prazninu kako bi na kraju svog života postao BRAT… Čovjek, Charles de Foucauld.

Sjedeći na podu trapističke crkve (za vrijeme bdijenja u subotu 12. 11.) zatim na stolici u bazilici Sv. Petra (13. 11. na dan proglašenja blaženim), fascinirana sam različitim fotografijama brata Karla koje naizmjence prolaze preda mnom. Gledam ih i prepuštam im se…

Tvoje oči mi pripovijedaju o povijesti. Dolaziš iz daleka, nakon dugog lutanja i jednog dana stigao si u zemlju beskraja. Na tvom licu djeteta vidim tihe suze. Mladić, lude zabave. I nekoliko godina poslije u tvojim se očima pojavljuju skrivene odluke, čak i način držanja tvoje glave govori o tome! Naviješta se novi život. Malo po malo tvoj pogled se mijenja… postaje sve dublji, sposoban vidjeti nevidljivo, prepoznati u svakome od nas brata, sestru. Dosta rano upoznao si trpljenje, prolazio prazninu, nezadovoljstvo, glad… Glad za smislom života. Kao mladić slutio si kako suprotno od nesreće nije u prvom redu sreća, nego smisao, ponizno otkriće  prisutnosti.

Tako si pošao u potragu i to riskirajući svoj život. Slutio si u svojoj nutrini da je život vrijedan živjeti samo ako se pronađe ono za što ga možemo izgubiti, darivati. Tako je malo po malo Bog pripravio tvoje srce sposobno primiti ga. Nije očekivao ništa drugo nego da ga zoveš i kada si vapio prema Njemu, On je došao… Od sada sve je tu, u otajstvu jednostavne prisutnosti… žarki oganj koji izgara čistom ljubavlju.

Gdje je sada raspušteni i lijeni mladić kojeg smo nekada poznavali, profinjeni Karlo? Gdje je nestao nezadovoljni i tjeskobni Karlo?

Gledaš nas u tišini i tiho nam otkrivaš svoju tajnu, dragocjeni biser zbog kojeg si se odvažio izložiti sav svoj život… S poštovanjem i tiho slušamo poput blagog lahora:

ISUS LJUBAV, BOG JE LJUBAV.

U ovome je sažet, izrečen, zahvaćen, shvaćen, obuhvaćen… sav tvoj život. Gledaš nas beskrajnom dobrotom, što nam imaš još za reći? Koji put otvaraš pred nama?

Imam dojam kako je tvoja druga riječ BRATSTVO, bratstvo kao mogućnost susresti se i prepoznati braćom i sestrama unatoč razlikama! Bratstvo kao želja ići ususret drugome, drugome najudaljenijem, zaboravljenom! Bratstvo kao poseban odnos Kraljevstva koji nam otkriva naš pravi identitet, djeca smo istog Oca. U Božjem Srcu niti jedno mjesto nije daleko, nitko nije stranac… Hvala ti brate Karlo jer si vjerovao, jer je bratstvo bila strast sveg tvojeg života!

Usred vidljivog Nevidljivi

Što slavimo slaveći brata Karla? Možda ponajprije ono što nije vidljivo, tajnu jednog života koji je postao odsjaj Božje Ljubavi. Sjedeći u bazilici sv. Petra rekoh samoj sebi: sve ovo okupljeno mnoštvo, svjetla i zlato, mediji… sve ono ima smisla i tu je kako bi iskazivali poštovanje, istaknuli vrijednim, poželjnim i svetim život čovjeka koji se odrekao slave i časti kako bi bio pristupačan, malen. Čovjek koji je izabrao govoriti svojom tišinom. Čovjek koji je nasljedujući svog Ljubljenog Isusa izabrao «posljednje mjesto» kako bi se pridružio svima koji tu borave… Nije li tajna prave veličine u malenosti? Bog je tako želio za sebe samoga i tako je za sve Njegove prijatelje.

Evo kratkog pregleda našega slavlja… ono VIDLJIVO!

U Tre Fontane danima je pristizalo radosno mnoštvo iz «svih naroda, svih krajeva», male sestre odasvud, a tako i mala braća, predstavnici redovničkih i duhovnih obitelji koje se nadahnjuju bratom Karlom, prijatelji, poznati i nepoznati ljudi… Svi su oni došli jer su jednog dana susreli brata Karla i on im je postao suputnikom. Prisutni su bili i prijatelji iz Alžira, jer kako kažu Karlo je također i naš. Čudo bratstva koje nadilazi sva naša predviđanja…

Svjedočanstvo Ranje, mlade muslimanke koja radi kao vodič u nastambi gdje je nekada Karlo živio! Pričala nam je Ranja «Radeći ovdje malo po malo rasla je u meni želja da upoznam tko je bio taj čovjek, ne samo da bih napredovala u poslu, nego da bih otkrila njegovu tajnu… Nije trebalo dugo, primila sam odgovor! Privukla me je njegova jednostavnost, njegova ljubav i mudrost života. Sve to nije bilo lako, bilo me je strah izgubiti svoj identitet, svoje korijene. Mislila sam kako se nalazim na raskrižju koje razdvaja. Pogriješila sam jer ovo raskrižje bilo je mjesto susretanja i okupljanja».

Govanni je ostavio na sve nas duboki dojam dok nam je uvjerljivo i jasno govorio o svom prijatelju Karlu kojeg je molio ozdravljenje svoje supruge pogođene rakom… i bio je uslišan…

Za vrijeme bdijenja jedan prijatelj iz Alžira plesao je «hod pustinjom», ples kojeg je i ponovio nekoliko dana kasnije u obiteljskom ozračju Tre Fontane. Bazilika sv. Petra 13. studenog, mnoštvo, Tuarezi, mlade žene iz Alžira… Na kraju Euharistije susret sa Svetim Ocem, susret urezan u njihova srca i na fotografijama s potpisom i pozivom «Gospodine Papa, pozivam Te u Tamanrasset!».

Euharistija zahvale 14. studenog u trapističkoj crkvi predvođena od oca biskupa Vincenta Landela iz Maroka. U svojoj propovijedi biskup Sahare o. Claude Rault govori nam o «Bogu odozgo koji je u traganju za čovjekom odozdo»…

Slavlje se produžilo u danima poslije 15. studenog. Uoči odlaska prijatelja iz Alžira okupili smo se oko tradicionalnog kuskusa kojeg su nam pripremili Tuarezi zajedno s malim sestrama. Oni su nam željeli reći «hvala». Sestra Jozefina, klarisa iz Nazareta, čula je o bratu Karlu od svojih susestara koje su ga poznavale: «Nije li to raj, mjesto gdje nema više razdvajanja, gdje možemo živjeti kao braća», ove su njene riječi ostavile dubok dojam na naše prijatelje Tuarege. Prisutnost sestre Jozefine i Ivone, prijateljice iz Nazareta bila nam je dragocjena, pravi dar. Ivonin je otac kao dijete svakodnevno primao komad kruha od Karla…

I još predstava s lutkama koja nam polazeći od pisama brata Karla jednom svom prijatelju s puno tankoćutnosti i u tišini govori o nutarnjem putu ovog čovjeka prema sreći: «Sretan sam, jako sretan, presretan sam, iako već godinama u ničem ne tražim sreću».

 

 

Beatifikacija brata Charlesa, 12. studenog 2005, molitveno bdijenje u trapisitčkom samostanu, Tre Fontane, Rim

Svjedočanstvo Giovannija Pulicija

Dogodilo se to 50-ih godina, točnije u svibnju 1953. Pred kraj mjeseca prisustvovao sam isusovačkim duhovnim vježbama. Otac koji je držao nagovor pričao je o Charlesu de Foucauldu, o osobi dotada mi nepoznatoj, i definirao ga je kao «svetog čovjeka koji je, doduše, svet, ali još nije proglašen svetim». Odjednom, u dubinama mog srca, postavih si pitanje: «Tko zna, hoću li ga prije svoje smrti vidjeti na oltaru?»

Nekoliko godina poslije, jedne prosinačke nedjelje, prije božićnih praznika, na polici postavljenoj ispred bazilike u mom gradu naišao sam na knjige što su bile na prodaju za božićne poklone. Među knjigama pozornost mi je privukla knjižica na čijim koricama je bila fotografija svečeva lica. Zaustavio sam se – njegov pogled kao da me zvao. Pročitao sam ime tog čovjeka: opet on – Charles de Foucauld. Odlučio sam kupiti knjigu. Stigavši kući, počeo sam čitati. Bila je to njegova biografija. Njegov lik me opčarao. Otada sam ga sve više i dublje upoznavao, sve dok mi nije postao prijateljem.

Vrijeme je prolazilo… Osamdesetih godina, točnije 15. lipnja 1981, žena mi je bila operirana od raka dojke. Kirurška intervencija i oporavak prošli su bez problema, ali krajem 1983. žena je osjetila jake bolove u prsnom košu. Obiteljski liječnik detaljno ju je pregledao i ništa ne našavši poslao ju je na rendgen. A to je bila prava drama: snimke su pokazale višestruki prijelom rebara kojemu uzrok nije bio ni pad ni reumatizam, nego – kihanje ili kašalj. Liječnici su ustvrdili da je rak zahvatio kosti. Dodatne snimke i pregledi kostiju potvrdili su ozbiljnost situacije.

Korizma 1984. počela je dramatično. Medicina nije znala što učiniti. A ja, veliki štovatelj Charlesa de Foucaulda, u tim trenucima velike patnje, obratio sam mu se u dijalektu mog kraja (nedaleko Milana) moleći ga i preklinjući da učini milost mojoj ženi i spasi ju poradi naše četverogodišnje djevojčice. «Kako ću bez nje?» Iz dubina srca uputio sam mu sljedeću molitvu i Charles me čuo:

Charles, Charles, ti koji si Francuz, razumiješ dijalekt moga kraja.

Molim te, preklinjem te, učini mi milost:

Spasi moju Giovannu, misli na moju malenu kćerku.

Kako ću bez svoje žene?

O, Charles, Charles, pomozi mi.

       

I za nekoliko dana bolovi su se smirili, rendgenski snimci pokazali su da nema novih lomova, a da stari zarastaju.  Život se nastavio i u svom srcu osjećam veliku zahvalnost Charlesu de Foucauldu.

Za proslave jubilarne 2000. godine s članovima obitelji i prijateljima sudjelovao sam u Rimu u proslavi zatvaranja Svete godine. Na trgu svetog Ignacija slučajno sam sreo skupinu Malih sestra de Foucaulda i pitao ih kad će Charles de Foucauld biti proglašen blaženim. Odgovorile su mi da za proces beatifikacije nedostaje čudo. Na to sam uskliknuo: «Čudo?! Ja ga imam!» Izmijenili smo adrese i otada su naši susreti bivali češći: počeli smo skupljati sve dokumente koji bi potkrijepili i dokazali istinitost činjenica.

U ožujku 2003. istraga za diocezanski proces završena je s «povoljnim ishodom» i konačno, 24. lipnja 2004. Povjerenstvo za proglašavanje svetih priznalo je čudo koje se dogodilo posredstvom zagovora Sluge Božjega Charlesa de Foucaulda koji će sutra ući među mnoštvo Blaženika.

 

 

HOMILIJA na Euharistiji zahvale za proglašenje blaženim malog brata Karla, Tre Fontane, trapistički samostan, Rim

 

Claude Rault, saharski biskup, Alžir

 

Ljubljena braćo i sestre!

Želio bih najprije zahvaliti svome bratu biskupu Vincentu Landelu iz Maroka što je prihvatio predslaviti ovu našu Euharistiju zahvale. On je predsjednik Biskupske konferencije Magreba i po njemu je među nama prisutna čitava crkva Sjeverne Afrike. Ujedno je i podsjetnik kako našem blaženiku Maroko nije nepoznata zemlja na njegovom ljudskom i duhovnom putu.

 

Beatifikacija Charlesa de Foucaulda nije toliko događaj sam za sebe kao što smo to mi učinili podvrgavajući ga dugom ispitivanju njegove svetosti. Pravi događaj krije se prije svega u iznimnu i istina vrlo kaotičnu životu tog čovjeka, i plodovima kojima je obilovao. Istina, trebalo je vremena da ti plodovi sazriju, ali oni su tu! To je ono što je za nas važno i što smo tijekom ovih dana zajedno proslavljali.

 

Netom pročitani tekstovi Sv. Pisma daju smisao daru kojeg nam Bog po bratu Karlu daje. Ovi tekstovi mu vrlo dobro pristaju. Knjiga Mudrosti podsjeća nas na Božju vjernost prema svakoj ljudskoj osobi bez obzira na njena lutanja. I Karlova  su nam dobro znana. Ivanovo Evanđelje stavlja pred nas ludu ljubav kojom nas je Isus ljubio i na koju nas poziva. Tom ljubavlju je gorjelo Karlovo srce.

 

Što vam reći o blaženom Karlu? Toliko je toga napisano, otkriveno, rečeno… Što bih još mogao nadodati? Prvo bih se želio zaustaviti na njegovu obraćenju, na tom Božjem zahvatu u njegov život, na susretu s Bogom kojeg je od svoje mladosti postupno zaboravljao ostavljajući ga po strani, a da toga ni sam nije bio svjestan.

 

Tijekom cijelog njegovog života, od lijenog učenika, pa nemarnog časnika, ljubitelja luksuznih primanja, kroz kasno buđenje patriotske svijesti, do odvažnog istraživača sve se više u njemu budi žeđ za drugim životom, životom koji ima smisao, koji je usmjeren prema Višnjemu. Konačno, osjećaj velike praznine obuzimao je njegovo biće: «Činio sam zlo, no nisam ga ni prihvaćao ni volio. Dao si mi da osjetim duboku žalost, bolnu prazninu, tugu kakvu nikad dosad nisam osjetio, vraćala mi se svake večeri kada sam bio sam u svom stanu…«, napisao je u jednoj od svojih meditacija. Ali Bog ne napušta svoje: «A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali«, kao što smo čuli u Knjizi Mudrosti. Bog je strpljiv i čeka svoj trenutak.

 

Svjedočanstvo života muslimana potaknulo je buđenje vjere u njemu: «Islam je u meni proizveo duboku promjenu. Sam pogled na tu vjeru, na duše koje žive u neprestanoj Božjoj prisutnosti, dao mi je naslutiti nešto veće i istinitije od zabavljenosti svjetovnim stvarima«. To iskustvo življenja s muslimanima stvorilo je i probudilo vjeru njegova djetinjstva. Tada je imao 28 godina. Susret Karla i njegova Boga događa se u skrovitosti ispovjedaonice, tiho, bez buke, kroz šapat, u napokon odanoj zahvalnosti, u odluci za život i želji za potpunim predanjem tom Bogu kojeg je tek otkrio. Ali Bog ga je zaveo. Ta zavedenost Bogom postat će ranom ljubavi, ljubavi koja je uvijek potrebna čišćenja, neprestano i žarko traženje koje ga nikada neće napustiti. Uputio se na dugačak put vlastite nutrine, sve do nadilaženja sama sebe. Ljudsko srce je tako prostrana pustinja!

 

S Božjim pozivom započinje Karlovo dugo lutanje, životni put Bogotražitelja, najprije u monaškom životu. Ali, to mu nije dovoljno. Boga kojeg traži otkriva u ljudskom licu Isusa iz Nazareta posjećujući njegovu zemlju, hodajući Galilejom. Isus iz Nazareta. U Njemu otkriva siromašnog Boga, onoga koji je slab, ponizan, uvijek na tom mjestu koje mu se ne može oduzeti: posljednjem. Boga s «visine» Karlo susreće u Bogu «odozdo».

 

To duhovno nomadstvo odvest će ga na kraju do Saharskih krajeva. Tada je imao 43 godine. Tamo odlazi, ne zbog romantične ljubavi prema pustinji, već zbog ljubavi prema najudaljenijima. I ta će se ljubav produbljivati. Isusa iz Nazareta kojeg je u dugim meditacijama susretao, motrio i za kojim je tragao, susrest će na vrlo konkretan  način u Beni Abbesu i Hogaru u malenima i odbačenima, onima za koje nema mjesta u ljudskom društvu. Susret će ga u onima koji ne dijele njegova religijska i kulturološka uvjerenja. I upravo njima će posvetiti svoje vrijeme i energiju, postajući im sve bliži, s trajnom i otvorenom ranom što im se ne može pridružiti na tom posljednjem mjestu koje uvijek pripada Njegovu Ljubljenom  Gospodinu Isusu.

 

Živeći među ljudima koji ne dijele njegovu vjeru želi s njima podijeliti svoju. On koji je bio tako nošen evanđeoskim žarom šutjet će, u dubokom poštovanju pred drugim i otkriti da je pozvan izvikivati Evanđelje čitavim svojim životom. To je zasigurno najljepša ostavština koju nam ostavlja. Bit će mu dovoljno razgovarati s  Njegovim Ljubljenim u Euharistiji, u njoj Ga slaviti i motriti u neprestanoj pozornosti riječima Evanđelja. On, koji je uvijek sanjao dati svoj život za druge, od njih samih će ga primiti u trenutku kada se razbolivši od skorbuta, našao na rubu smrti. Siromasi su bili ti koji su njemu darovali svoj život.

 

Uvijek u Nazaretu. Stavljajući se u školu kulture i jezika onoga koji je drugačiji ići će još dalje u tom putu utjelovljenja svjestan da je on taj koji je stranac, koji treba učiniti prvi korak učeći jezik poput djeteta. U dugim satima ustrajna rada i učeći jezik zapisuje više od 6000 stihova poezije i sastavlja rječnik u 4 priručnika.Tako će proći njegov život – u gostoprimstvu, molitvi klanjanja i studiju sve do 01. prosinca 1916. godine kada će biti ubijen na pragu utvrde u Tamanrassetu.

 

Hoćemo li samo promatrati ovog čovjeka kao da je napokon dobio «diplomu savršenosti»? Ali mi znamo da nije uspješno ostvario sve izazove koje je stavljao pred sebe tijekom svog života! Ne zaboravimo da savršenost postoji jedino u Bogu. Bog je jedini Svet. On je jedini Savršen.

 

Biti tako daleko od Boga koji je tako blizu bolna je svijest koja je trajno pratila Karlovo postojanje. On, koji je sanjao o bratskom životu, pokazao se nesposobnim za život u zajednici. On koji je toliko sanjao o sveopćem bratstvu iznosio je mišljenje o neprijateljskoj strani u Prvom svjetskom ratu s kojim se mi danas ne možemo složiti. Živeći posve blizu stanovništvu Južne Sahare nije uopće mogao  zamisliti njihov razvoj izvan kolonijalizma, premda s ljudskim licem. Njegova ratnička narav ponekad bi dolazila do izražaja u sukobima pobunjenog stanovništva. Sanjao je o mučeništvu, a sam se zatvorio u tvrđavu s oružjem čije je posjedovanje zabranio svojoj budućoj subraći. I to je možda bio razlog njegove smrti! Mogli bismo lako biti tužitelji brata svoga govoreći o nizu drugih sjena njegova života! Ali mislim da su to drugi već učinili… Možda pomišljate da ovim riječima kaljam lik čovjeka o kojem sam na početku govorio pohvalnim riječima? Nipošto! Ne smijemo nikada zaboraviti da je Karlo bio čovjek stvoren od istog praha zemaljskog kao i mi, obilježen istim nutarnjim nemirom, suprotnostima, istim lutanjima kao i svi mi. Ili nam time možda još više  progovara o svetosti, o ljubavi na koju nas Isus poziva? «Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas…», «Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!». O, kada ne bi bilo ovog «kao» zbog kojeg nam je nemoguće ljubiti kao što je Isus ljubio! Evo, vjerujem, duboke Karlove rane koja je istodobno i naša, koja prebiva u svakom od nas: čežnja da ljubimo koju ne možemo ostvariti u svoj  njenoj punini. Blažene li rane ranjene ljubavi, jer nas ona može samo potaknuti da rastemo i idemo naprijed.

 

Charles de Foucauld ostavlja nam baštinu koju nam je umnožiti, izazove s kojima nam je graditi. Ostavlja nam nedovršeno djelo. Hoćemo li ga zatvoriti u muzej pobožnosti ili podići rukave i nastaviti utrtim putem?

 

Veliki evanđeoski izazovi stoje otvoreni pred svakim od nas:

-izazov blagosti i evanđeoskog ne-nasilja,

-izazov bratske ljubavi u srcu zajednice,

-izazov bratstva življena u svjetskim razmjerima, iznad svakog očitovanja etničke mržnje i osvete, ponad svakog osjećaja nacionalne i kulturološke nadmoći.

 

Željeli li mi  beatifikaciju Charlesa de Foucaulda ili ne, zahvaćeni smo porukom njegova života i njegovim nedovršenim djelom. Ne radi se o tome da smjestimo našeg blaženika na oltare, nosimo medaljice oko vrata, ili častimo njegove relikvije, pozvani smo staviti se u njegovu školu, Isusovu školu, školu njegovog Ljubljenog Gospodina  i Učitelja Isusa. Ako želimo ići Karlovim stopama nema nam drugog puta do slijediti Isusa iz Nazareta, Onoga koji je sebi uzeo posljednje mjesto.

 

 

 

HOMILIJA  na Euharistiji zahvale u zagrebačkoj katedrali 01. 12. 2005.

Vlado Košić, zagrebački  pomoćni biskup

Draga braćo i sestre! Najradije bih vas sve nazvao: draga mala braćo i sestre! I najradije bih kada biste i vi mene tako zvali. Naime, danas ovom Euharistijom zahvaljujemo Bogu osobito zbog malog brata Karla, koji je 13. studenog ove godine proglašen blaženim i tako uzvišen kao primjer za nasljedovanje nama, današnjim kršćanima koji smo pozvani ostvariti svoj poziv u koji nas je Gospodin pozvao. Mogu odmah reći kako nam je lik malog brata Karla, sada blaženog brata Karla, veoma drag – što mu i samo ime govori: francusko ime Charles u hrvatskom prijevodu je Drago!

Volio bih vas, draga braćo i sestre, provesti kroz ovo razmišljanje o blaženom bratu Karlu, govoreći o onome što je njemu bilo najvažnije, a što je i nama danas silno potrebno. Najprije, to je ljubav. Zatim, to je Božja nježnost i milosrđe. Nadalje, Euharistija od koje je on živio, te na kraju mučeništvo čime je do kraja svoj život predao Isusu. Sve su to naime teme, dapače, izvori od kojih i mi trebamo danas živjeti svoju vjeru prema Kristu Gospodinu.

KARLOV BOG KOJI JE LJUBAV

Čuli smo u Riječi Božjoj o ljubavi na koju nas poziva i prvo čitanje i Gospodin u evanđelju.

Brat Karlo je ovako molio: “Oče moj, potpuno Ti se predajem. Čini sa mnom što Ti se sviđa.

Štogod da učiniš sa mnom, zahvaljujem Ti.

Spreman sam na sve, sve prihvaćam, samo da se Tvoja volja vrši u meni,

u svim Tvojim stvorenjima – ne želim ništa drugo, moj Bože.

Stavljam svoju dušu u Tvoje ruke.

Dajem Ti je, Bože moj, svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i jer moja ljubav ima potrebu da se dajem,

da se stavljam u Tvoje ruke bez mjere, s beskrajnim povjerenjem jer si Ti moj Otac.»

Nije li to upravo ona ljubav o kojoj Gospodin govori u evanđelju? Zbog te ljubavi prema Bogu brat Karlo volio je sve ljude, nasljedujući upravo božansku ljubav iz koje nitko nije isključen. Čuli smo iz Knjige mudrosti riječ: «Ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.»  …

EUHARISTIJSKA DUHOVNOST BRATA KARLA

«Sveta Euharistija, to je Isus, to je cijeli Isus! – Ti si čitav, Ti si živ u sv. Euharistiji, moj ljubljeni Isuse, potpuno kao u kući svete Obitelji u Nazaretu… To je pravi ‘Emanuel’, pravi ‘Bog s nama’.» Brat Karlo mnogo je čitao tekstove sv. Ivana Zlatoustog, tako je za njega Euharistija «kruh svagdanji», te veli: «U sv. pričesti Bog ulazi u nas na tjelesni način: mi svojim usnama dodirujemo tijelo našega Gospodina, kao što su ga dodirivale Marijine usne.» Mali brat Karlo želio je neprestano živjeti s Gospodinom, i zato mu se satima klanjao, dapače bio neprestano, danju i noću u prisutnosti Presv. Sakramenta, živeći u Isusovoj blizini poput Marije i Josipa u svetoj nazaretskoj kući. To je zapravo sav sadržaj njegova gotovo 20-godišnjeg života u saharskoj pustinji. Nismo li i mi u pustinji? Nije li i naš svijet i život danas jedna velika osama? Ali što osama! Baš tu pozvani smo živjeti zajedno s Isusom. To nam daje baš Euharistija, «pretvarajući svojom neprestanom prisutnošću mrak našega života u divno svjetlo», kako je govorio brat Karlo.

BRAT KARLO – MUČENIK

Samo bih jednu riječ rekao o mučeništvu brata Karla. Mene silno podsjeća na mučeničku smrt koju je ove godine doživio brat Roger, utemeljitelj zajednice Taize u Francuskoj. Obojica Božji ljudi, ljudi dijaloga, obojica veliki molitelji i obojica ubijeni. Kao slučajno, nesretno, kao usput. Pa ipak – svjedoci ljubavi koja je, kao što smo čuli u Evanđelju: «najveća kad se život polaže za prijatelje». Živjeti i umrijeti za Krista, nije li to ljubav? Zapravo, smrti nema za onoga koji voli. Zato je i brat Karlo svjedok života. Često je razmišljao o smrti, i to baš mučeničkoj smrti. Htio je tako pokazati svoju ljubav. I Gospodin je tako očito htio da on položi život, ne da mu se oduzme, nego da ga on sam dragovoljno preda. Blaženi mali brate Karlo, nauči i nas svoj život darivati za Krista i braću!

SVETAC S LJUDSKIM LICEM

Mons. Claude Rault, biskup u Laghouatu – iz alžirske Sahare napisao je i ovo: «Charles de Foucauld nije bio “savršen” čovjek, daleko od toga. Prisjetimo se njegovih mladenačkih budalaština i njegovih krivih koraka u zrelo doba kad je već bio obraćen. A što ako on svetosti pridaje ljudskije, čak krhkije lice? Svejedno, temelji toga čovjeka, njegovi radikalni odabiri za službu Bogu i svom “Ljubljenom Isusu”, njegova briga da dođe najudaljenijima i najsiromašnijima, sati koje je provodio u molitvi adoracije, dani kada je svaku osobu primao kao “brata”, njegovo duhovno lutanje u potrazi za vlastitim zvanjem, i toliki drugi vidovi njegove osobnosti čine nam ga bliskim i dostupnim. Konačno jedan svetac po našoj mjeri… Blaženi Charles, brat Karlo, koji kroz svoje tapkanje u mraku, svoju žeđ za samoćom i za odnosima, svojom velikom ljubavlju za Boga i za bližnjega, pokazuje još i danas put sveopćeg bratstva!»

Blaženi brat Karlo napisao je 18.07.1899. svom duhovnom ocu Huvelinu: „Puno više dobra činimo onim što jesmo, nego onim što govorimo: činimo dobro kad smo Božji, kada pripadamo Njemu!“ Neka tako – po primjeru i zagovoru bl. brata Karla – bude i s nama. Amen.

 

NEUMORNI TRAŽITELJ BOGA I ČOVJEKA

Mali brat Stanko[1]

Zaustavimo se … na nekim od glavnih obilježja života i djelovanja Charles de Foucaulda, po kojima on govori i nama danas.

Zaljubljenost u Isusa iz Nazareta temelj je svega.

Prilikom svog obraćenja, Charles de Foucauld je doživio prije svega Božje milosrđe i Njegovu dobrotu. Nakon toga, za vrijeme hodočašća u Svetu zemlju, otkriva Nazaret,  mjesto gdje je Isus živio među nama, putove kojima je hodio, krajolike koje je on promatrao, kojima se divio i iz kojih je crpio «građu» za svoje kasnije prispodobe. Život njegovih sumještana zemljoradnika, ribara,… kao i često čitanje ili slušanje biblijskih tekstova te njegov jedinstveni sinovski odnos prema Ocu, sve to skupa oblikovalo je Isusovu osobnost Nazarećanina, naziv koji će ga pratiti sve do smrti na križu. Riječ Božja je postala čovjekom, da bi nam govorila o Ocu, da bi nam objavila njegovu ljubav, a ona je živjela 30tak godina u Nazaretu i … šutjela! Charles de Foucauld je intuitivno shvaćao da to ne može biti puka slučajnost! Sve ga se to duboko dojmilo, tako duboko, da će «nazaretsko otajstvo» postati glavno obilježje njegova života i djelovanja, sve do smrti. Ne osjeća se pozvanim nasljedovati Isusov javni život naviještanja Radosne vijesti riječju, on će nasljedovati Isusov tihi nazaretski život. Jasno mu je da se ne može odreći naviještanja evanđelja, ali on će ga «izvikivati cijelim svojim životom». Nije uopće bio svjestan da time unosi u djelovanje Crkve nov način naviještanja evanđelja, način  koji se temelji na nazočnosti, suživotu, prijateljstvu, solidarnosti. Ali njemu nije stalo do inovacija, ono jedino za čime je on težio i što je imao pred očima bio je Isusov život u Nazaretu. Njegova zaljubljenost u Isusa učinila ga je  pravim kontemplativcem (iako se on sam ne služi tim rječnikom: kontemplativan, kontemplacija…); još više, barem posredno, on je otvorio u životu Crkve nov put kontemplacije – one usred svijeta.

Euharistija – to je Isus! Taj isti Isus koga Karlo tako neizmjerno ljubi. Taj isti Isus, tek nekoliko metara udaljen od njega u sakramentu Presvetog tijela i krvi! Brat Karlo će proboraviti sate i sate, danju i noću, uz svoga «Brata i Gospodina» Isusa, nazočnog u Sakramentu, kako bi mu pravio društvo, promatrao ga, slavio, zahvaljivao mu… Središnjost euharistije u životu Brata Karla, neraskidivo je vezana uz njegovu očaranost osobom Isusa Krista.

Još nešto je značajno za njegov odnos prema euharistiji: sakrament oltara nerazdvojivo je povezan sa sakramentom brata. U nekoj meditaciji piše: «Mislim da nema riječi Evanđelja koje su me tako potresle i zauvijek promijenile moj život, kao što su ove: ‘Sve što činite jednom od ovih malenih, meni činite’. Kada mislimo na to da su ovo riječi nestvorene Istine, riječi onoga koji je rekao: ‘Ovo je moje tijelo… ovo je moja krv…’, s koliko ćemo snage biti nošeni u traženju da ljubimo Isusa u ‘ovim malenima, ovim grešnicima, ovim siromasima’«. Ovu karakteristiku duhovnosti brata Karla, netko je ovako opisao: u «izloženom Presvetom» i u životu izloženom za druge nazočan je Isus; Karlo je to dvoje usko povezivao i stalno prelazio s jednoga na drugo: u euharistiji bi crpio snagu za život, a sav svoj život s ljudima i za njih unosio bi u svoju molitvu pred Presvetim.

Ljubav prema čovjeku i ponaosob prema malenima i napuštenima.

«Moje posljednje duhovne vježbe đakonata i svećeništva pokazale su mi, da nazaretski život, moje zvanje, ne treba živjeti u toliko ljubljenoj Svetoj zemlji, nego među najbolesnijim dušama, najnapuštenijim ovcama… U svojoj mladosti prošao sam Alžir i Maroko. U Maroku, koji je velik kao Francuska, s deset milijuna stanovnika, u unutrašnjosti nema niti jednog svećenika. U alžirskom dijelu Sahare, 7 do 8 puta većem od Francuske, i nastanjenijem nego što se to ranije mislilo, ima tek dvanaestak misionara. Nijedan narod mi ne izgleda napuštenijim od ovoga, zato sam od apostolskog prefekta Sahare tražio i dobio dopuštenje da se nastanim u alžirskoj Sahari». (Pismo o. Caronu, 8.4.1904.)

Charles de Foucauld je obavio spomenute duhovne vježbe u 1901. godini. Trebalo mu je prema tome 15 godina – pola njegova života poslije obraćenja – da «otkrije», kako nazaretski život zahtijeva bliskost s ljudima, život među njima. Poslije svoga obraćenja, on se je povukao iz svijeta i od ljudi, od njihovih briga, kako oni ne bi ugrozili njegovu sabranost, njegovu usredotočenost na Boga.. Spomenute duhovne vježbe mijenjaju perspektivu. Jedan kratak odlomak, napisan malo kasnije, kad je već živio u Sahari, vrlo jasno izražava promjenu do koje je bilo došlo. U jednoj meditaciji Karlo ‘gleda’ Isusa kako mu govori slijedeće riječi: «Što se tiče sabranosti, ljubav je ono što te treba sabrati u meni, a ne odvojenost od moje djece: Gledaj mene u njima, i kao ja u Nazaretu, živi blizu njih, izgubljen u Bogu».

Preostalih 15 godina, dakle sve vrijeme provedeno u Sahari, Karlo će živjeti to zbližavanje s ljudima. Što sve neće učiniti ne bi li zadobio povjerenje Tuarega, bolje ih upoznao i  prodro u dubinu duše toga naroda: naučit će njihov jezik, proučavati ga, dati im njihovo pismo i sastavljati rječnike; skupljat će njihove pjesme (oko 6.000 stihova), sve u cilju da bi ih on i oni poslije njega mogli bolje upoznati i ljubiti. Svime time želio im je dokazati koliko su mu oni sami, a zbog toga i njihov jezik, njihova kulturna baština, dragocjeni. Želio je postati «jedan od njih», njihov brat. Nije im govorio o Isusu (iako je preveo Evanđelja na njihov jezik), uprisutnio im ga je svojom ljubavlju, svojim životom.

Važnost življenja

Nasljedovanje Isusova nazaretskoga života smatrao je svojim zvanjem. Živjeti i životom «vikati» Evanđelje. Njegov apostolat bit će stoga naviještanje Božje ljubavi samom prisutnošću, suživotom, bliskošću, prijateljstvom. Ova strana njegova života jako je važna u svijetu u kojem vlada prava inflacija riječi. Neke od najplemenitijih i «najsvetijih» riječi, kao što su ljubav, sloboda, jednakost, bratstvo… upotrebljavaju se za označavanje jako različitih i često međusobno oprečnih sadržaja! S druge pak strane, ako se u nekim tehnički manje razvijenim, ali s ljudskog gledišta zdravijim kulturama, držati zadanu riječ općenito još smatra vrlinom, u našem «zapadnom» svijetu to se sve češće shvaća kao znak nesnalažljivosti i ukrućenosti. Dovoljno je prisjetiti se predizbornih obećanja. Obećaju se nemoguće stvari, potpuno neostvarive u obećanim rokovima… Ali po svemu sudeći, činjenica da se to neće moći održati uopće nije važna. Cilj je privući što više glasova, i ako je to ostvareno, cilj je postignut! U takvom svijetu, dosljednost života,  sklad između riječi i djela, a za vjernike, između njihove vjere i življenja, od prvorazredne je važnosti. Taj sklad kao da postaje sve rijeđi, ali je zato još važniji. Crkva živi u tom istom svijetu i ne može potpuno izbjeći utjecaj mentaliteta koji prevladava u društvu. Ona nastavlja Isusovo poslanje naviještanja Riječi. Težak zadatak u svijetu, gdje su riječi često samo riječi! Zato je izuzetno važno, da propovjednici Radosne vijesti životom potkrepljuju ono što propovijedaju, da djelima svjedoče svoju vjeru, ufanje i ljubav. Isus je naime vjersku elitu svoga vremena okarakterizirao kao «one, koji govore a na čine»! Upozorenje vrijedi i za nas danas. U tom kontekstu Karlov jaki naglasak stavljen na življenje evanđelja toliko je značajniji i poprima dimenzije pravog proročkog poziva.

Običan život – posvećen život

Charles de Foucauld nije stavljao naglasak samo na život nego i na običan život. Jer «nazaretski život» i jest običan život. U tom je pogledu važan odlomak Lukinog evanđelja o Isusovu prvom hodočašću u Jeruzalem. Tu u hramu, on je prvi put jasno izrazio svoju svijest, «da mora biti u onom što je njegova Oca» (ili «u kući Očevoj»). I nema dvojbe da će on to uistinu biti. Ali sv. Luka kaže nam dalje: «I vrati se s njima u Nazaret». On će se posvetiti poslanju Očevu, ali ne u Jeruzalemu, vjerskom središtu izabranog naroda, nego u malo poznatom selu «poganske Galileje». Njegov život bit će uglavnom sličan životu drugih pobožnih žitelja toga sela: običan život malog čovjeka. Jednostavno je postao jedan od njih! I to spada u silazak, u «kenozu», povezanu s otajstvom učovječenja. Činjenica da je Isus prihvatio i kroz 30tak godina provodio takav život, znači da je on živio svoj osobni odnos s Ocem, ne «unatoč» takvom životu, nego baš po njemu. Obični ljudski život postaje tako pravi, da ne kažemo privilegirani put k Bogu. Uistinu, po Isusu posvećen život. Baš je taj Isusov život Charles de Foucauld htio nasljedovati. I za redovnike koje je želio osnovati predviđao je to isto zvanje. Ali činjenica da se radi o životu običnog čovjeka, sadrži važnu poruku za sve kršćanske laike: očeve i majke, radnike i domaćice, djedove i bake… Njihov život nije samo zahtjevan, često mukotrpan i povezan s puno briga, on je i posvećen život. Učovječeni Božji Sin ga je posvetio!

Charles de Foucauld je snivao o utemeljenju  redovničke kongregacije, koja bi preuzela i dalje živjela njegovo zvanje. Ipak, kad je uvidio da neće moći ostvariti te svoje želje, primijenio je na sebe one Isusove riječi o «zrnu koje treba pasti u zemlju, da bi donijelo plod». I umro je sam. Ali to zrno urodilo je obilnim plodom: danas postoji 20tak redovničkih kongregacija, svećeničkih i laičkih udruženja, koja nasljeduju jedan ili drugi vid njegova života.

 

 

RAZGOVOR S KARD. WALTEROM KASPEROM

Evo razgovora koji je kardinal Walter Kasper vodio za časopis  ’30GIORNI’.[2]

N: Ove će godine biti proglašen blaženim Charles de Foucauld. Prije točno sto godina stigao je u Tamanrasset, njegovo konačno odredište u alžirskoj pustinji. Znam da Vam je ovaj lik drag i da ima posebno mjesto u Vašem životu kršćanina i svećenika. Kako ste ga upoznali i što Vas je kod njega najviše privuklo?

Kard. Kasper: U vrijeme kad sam radio kao profesor teologije na tubinškom sveučilištu, često bih se susretao sa skupinom svećenika, članova i simpatizera Zajednice «Jesus Caritas», svećenika, koji su slijedili duhovnost Charles de Foucaulda. Redovito bih sudjelovao na njihovim mjesečnim okupljanjima, koji su se sastojali od više raznih «momenata»: «pregled života», čitanje i meditiranje sv. Pisma, slavljenje euharistije i klanjanje pred Presvetim i, na kraju, bratska večera. Fasciniran likom Charles de Foucaulda otišao sam u Alžir, u planinski masiv Hoggar, gdje je on svojevremeno živio. I tamo sam u skromnoj kućici i u samoći planina obavio duhovne vježbe… U Tamanrasetu, ali i drugdje, npr. u Nazaretu ili ovdje u Rimu, uvijek me se duboko dojmio život Malih Sestara Charlesa de Foucaulda, njihov život u evanđeoskom siromaštvu među siromasima i njihov život euharistijskog klanjanja. Za bolje upoznavanje Charlesa de Foucaulda puno su mi pomogla djela Renea Voillaumea; neki vidici ove duhovnosti ušli su i u moju knjigu «Isus, koji je Krist». Susretao bih se dakle s tom skupinom svećenika u jednoj kući sestara franjevki, malo izvan Tübingena, u jednom prekrasnom krajoliku. Dirnula me njihova prisna evanđeoska duhovnost, duhovnost Nazareta, duhovnost tišine, slušanja Božje Riječi, euharistijskog klanjanja, te jednostavnost njihova života i njihovih bratskih razgovora. Kasnije sam otkrio aktualnost svjedočenja Charlesa de Foucaulda i kako ono može biti primjerom za današnje kršćane i za kršćanstvo u današnjem svijetu. Charles de Foucauld mi se učinio interesantnim kao «model» ostvarivanja svoga zvanja kako za pojedinog kršćanina tako i cijele Crkve, ne samo u saharskoj pustinji nego i u pustinji modernoga svijeta: ostvarivanje kršćanskoga poziva putem jednostavne prisutnosti, u molitvi s Bogom i u prijateljevanju s ljudima.

N: Charles de Foucauld nikoga nije obratio. Nije li time doživio potpun neuspjeh?

Kard. Kasper: Židovski filozof i teolog Martin Buber je rekao da «uspjeh» nije jedno od Božjih imena. Ni Isus Krist, za svoga zemaljskoga života, nije bio «uspješan»; na kraju je umro na križu i njegovi učenici – osim Ivana i majke Marije – pobjegli su i napustili ga. Ljudski gledano, Veliki je petak bio neuspjeh. Doživljavanje Velikog petka, dio je života svakog sveca i svakog kršćanina.  Ova konstatacija može biti utjehom za mnoge svećenike koji trpe zbog odsutnosti nekog vidljivog uspjeha, jer u našem zapadnom svijetu, unatoč svim pastoralnim naporima , crkve su nedjeljom sve praznije, a društvo sve dalje od kršćanstva. Mnogi imaju dojam da propovijedaju gluhim ušima. U takvom teškom položaju, primjer Charlesa de Foucaulda može biti od velike pomoći za mnoge svećenike. Od njega možemo naučiti, da se ne radi o našem poslanju ili, da se tako izrazim, o nekom našem misijskom pothvatu, o uspostavi neke kulturne nadmoći ili o proširenju crkvenoga carstva pomoću rafiniranih strategija usavršenih pedagogijom, psihologijom, organizacijom ili bilo kojim drugim sredstvom. Jasno, mi moramo učiniti ono što možemo, i kod toga se možemo poslužiti i modernim metodama. Ali na kraju krajeva, radi se o poslanju Očevu, koje On ostvaruje po Sinu u Duhu Svetom. Mi smo samo primatelji i sredstva po kojima Bog hoće biti nazočan; u konačnici je On taj koji mora dirnuti srce drugoga; samo On može obratiti srce i otvoriti oči i uši.  I tako je u prisutnosti među ljudima, u molitvi, u jednostavnom životu, u služenju i u ljudskom prijateljstvu, kao ono koje je živio Charles de Foucauld s Tuarezima, nazočan i djelotvoran sam Gospodin. Moramo se uzdati u Njega, prepustiti Njemu da izabere kako, kada i gdje će osvojiti druge i okupiti svoj narod.

N: Danas se puno govori o novoj evangelizaciji, o misijama… čini mi se da, ponekad, i na ne baš uvjerljiv način.

Kard. Kasper: I mi kršćani smo djeca svoga vremena; hoćemo planirati, raditi, organizirati, kontrolirati rezultate. Charles de Foucauld poziva nas na drugi pristup: nasljedovati Isusa i njegov život u Nazaretu. Možemo se zapitati: je li trideset godina , od trideset i tri, Isusova skrovitog života bilo možda jednostavno izgubljeno vrijeme?  Baš je svakidašnja stvarnost, obična stvarnost ono pravo javno mjesto, gdje dođe do izražaja dar kršćanskoga života. U tom smislu, možemo se sjetiti jednog važnog odlomka dogmatske konstitucije o Crkvi «Svjetlo Naroda», gdje Koncil govori o poslanju laika i kaže da su laici vjernici koji žive usred svijeta, znači u običnim uvjetima kao što su rad i druge svagdanje aktivnosti. «Tu u običnim uvjetima svoga svakidašnjega života uprisutnjuju Krista žarom svoje vjere, ufanja i ljubavi.» Ponekad krivo shvaćamo apostolski angažman laika u Crkvi: kao da je tu najvažnije, da su što aktivniji u župi, da sudjeluju koliko god moguće u djelatnostima svećenika i u liturgiji. Ali najvažnije je živjeti evanđelje u svagdašnjem životu, u molitvi, u ljubavi, u strpljivosti, u patnji, biti svima brat i biti uvjeren – kao što kaže sv. Pavao – da Riječ Božja, ako je prihvatimo i provodimo u život, sama raste i osvaja.

N: U raspravama oko kršćanskih korijena Europe, neki su zamjerali Crkvi njezino pomanjkanje jasnoće i odlučnosti u obrani istinâ i u predstavljanju vrednota. Kako prosuđujete takve kritike? I što bi na to rekao Charles de Foucauld?

Kard. Kasper:  Takve kritike, ako upućene cijeloj Crkvi, nisu opravdane; sam papa i mnogi europski episkopati zauzeli su se jasno i energično za kršćanski identitet Europe. Ali je istina da u nekim krugovima unutar Crkve postoji određena bojažljivost i slabost u obrani ili u naviještanju kršćanskih istina i vrijednosti. To je često posljedica slabe vjere koja je izgubila svoje sigurnosti i svoja uvjerenja, koja brka snošljivost s indiferentnošću.

Charles de Foucauld nije izvikivao parole ili slogane: njegovo je držanje proizlazilo iz jednog sasvim drugog uvjerenja. Krenuo je od čvrste i življene vjere, koja je već sama po sebi, i bez velikih parola, bila jaka i hrabra – a istovremeno ponizno – svjedočenje kršćanske vjere i njezinih vrijednosti. Bez ikakvih pretenzija svojatanja (istine), bez izazivanja drugoga. Potkraj 1910. g. piše: «Isus nam je dovoljan. Tamo gdje je on, ništa ne nedostaje. Tko se oslanja na njega, toga jača njegova nepobjediva snaga». Jedno takvo svjedočenje može dovesti druge na razmišljanje, na pitanja, može potaknuti divljenje i, ako Bog udijeli milost, možda i želju za dijeljenjem takva života prema kršćanskim vrijednostima. Naša će obrana kršćanskog identiteta Europe biti stvarno uvjerljiva samo, ako živimo vrijednosti koje branimo. Nisu riječi one koje uvjeravaju nego život. Charles de Foucauld je pisao svom duhovnom ocu Huvelinu 18. 07. 1899. g.: «Puno više dobra činimo onim što jesmo, nego onim što govorimo: Činimo dobro kad smo Božji, kada pripadamo Njemu»! I kad se to događa, nema potrebe izmišljati nešto drugo. Dovoljno je ostati tamo gdje jesmo i dozvoliti milosti Božjoj da nas prožme, da raste i da se učvrsti, i čuvati se nemira.

N: Imaju li alžirski Tuarezi išta zajedničko s urbaniziranim svijetom?

Kard. Kasper: Charles de Foucauld nosi Isusa među one koji ga ne traže. Nije besmisleno reći, da je situacija alžirskih Tuarega u nekim vidovima slična onoj naših suvremenika koji žive u gradovima, pa čak slična i našoj, iako su naizvana razlike ogromne; kod njih se radi o materijalnom siromaštvu, kod nas o duhovnom. Pustinja očigledno nije ista. Ali ono zajedničko sastoji se u činjenici da ni oni ni mi nismo nigdje istinski ‘kod kuće’; svi smo na putu, nomadi. Uz to nam je zajedničko i neko mrtvilo. Često lutamo bez jasnog cilja i bez čvrste nade. Narod smo kojemu je teško naviještati Evanđelje, u kojemu su obraćenja teška. U takvoj situaciji, Charles de Foucauld daje nam odgovor, proročki i težak odgovor, a u konačnici jedini moguć odgovor: život prema evanđelju, život koji pokazuje proročku alternativu Evanđelja, i čini ga ponovo zanimljivim i privlačnim. I time je Charles de Foucauld jedan svijetao lik, a može biti i primijereno upozorenje (protuteža) pred opasnošću da se Crkva zadovolji mlakošću i udobnošću, pred opasnošću nekog dosadnog banaliziranja Crkve.

N: Za Charlesa de Foucaulda, Kristova su obećanja na poseban način upućena siromasima. Ne čini li Vam se da je posebna ljubav prema siromasima djelomično izgubila svoj žar?

Kard. Kasper:  Isus je pokazao, da je Božja ljubav i njegova Radosna vijest na poseban način upućena siromasima i malenima. I sv. Pavao nam kaže, da je u zajednicama prvotne Crkve bilo malo bogatih, malo mudrih, malo moćnih i malo plemenitih. Drugi Vatikanski Sabor ponovo je otkrio i snažno naglasio ovaj vid. Poslije Koncila puno se govorilo o prvenstvenom angažmanu (opzione preferenziale) za siromahe.Ta je poruka bila nadahnuće teologije oslobođenja, ali se je ona ponekad poslužila njome u političke svrhe i tako postala dvosmislena. Ali to ne znači da sama poruka više ne vrijedi i da nije aktualna. Naprotiv! Velika većina čovječanstva živi danas ispod praga siromaštva, a to se na poseban način odnosi na Afriku, gdje je Charles de Foucauld živio među siromasima. Nadamo se dakle, da će njegovo proglašenje blaženim – neovisno o bilo kakvoj ideologiji – ponovo naglasiti urgentnost borbe protiv siromaštva, materijalnoga i duhovnoga, i ukazati na evanđeoski odgovor koji je on ostvario svojim životom i za koji bi se moderni svijet trebao opredijeliti.

 

GENERALNI KAPITUL 2005. u Rimu

Mala sestra Blaženka

 

«Sjeti se!», ove riječi Pisma još odzvanjaju u meni dok pišem ovaj odjek na naš Generalni kapitul koji je održan u rujnu i listopadu prošle godine u Rimu. Kapitul je pashalni događaj Crkve, događaj nade slušajući Riječ i puštajući Duhu da nas vodi. Trenutak je to obraćenja za svaku od nas, za mene. Prvi preduvjet za sudionice je upravo čin obraćenja,  nutarnja spremnost na preobrazbu, promjenu. Prije ulaska u Kapitul dva dana bile smo u tišini. Svećenik Guy Lescanne, iz udruženja Jesus Caritas (brat malog brata Yvesa ubijenog u Kamerunu) pomogao nam je moliti s četiri Božje riječi, kako bi od Njega naučile pisati novi Kapitul: TIŠINA-PREDANJE-ZAHVALA-OPROŠTENJE.

M.s. Sabine iz Austrije i ja bile smo najmlađe sudionice Kapitula i stoga zadužene za skupljanje glasačkih listića, kuglica, njihovo brojanje i čitanje. Zahtjevan i odgovoran posao, ne bi se reklo na prvi pogled! U vremenu izbora na nama je bilo iščitavati litanije imena, a u radu na tekstovima nezaboravan nam ostaje cjelodnevni rad na amandmanima. Rekle smo si kako ćemo sanjati kuglice i brojeve, a zanimljivo je bilo vidjeti pisanje razglednica, čitanje knjiga… kako bi se ispunili prazni hodovi. Mašta može svašta pa i na Kapitulu!!!

Evo nešto iz zaključnog teksta Kapitula: «Došle smo (56 malih sestara sa svih kontinenata) svaka sa svojim izvješćem, plodom iščitavanja života svake Regije.  U stavu slušanja  stvoreno je  ozračje koje oslobađa riječ. Kao Mojsije prilazeći gorućem grmu svaka od nas je trebala skinuti sandale, učiniti se malenom pred svetom zemljom druge… Trebalo je promijeniti pogled i otvoriti srce kako  bi se susrele. Tako smo iščitavale naše življenje želeći ‘ponovno čuti Božji poziv vjerujući da nam On govori, da nas susreće u realnosti onoga što jesmo, onoga što nam je bilo dano živjeti’ (izvještaj male sestre Raymonde Andrée).»

Jasno je kako više nismo većinski europska zajednica sestara koja traži kako se akulturirati, već zajednica sestara koje dolaze odasvud. Evo kratkog pregleda svijeta našim očima:

BLISKI ISTOK – strastvena ljubav za pomirenjem osjećala se u njihovu glasu kao i duboka unutarnjost koja traži izraziti se u staroj i bogatoj tradiciji Istočnih crkava i utjelovljuje se u razapetostima izazvanima ratom i nasiljem.

SJEVERNA AFRIKA izražava rastrganost između tradicije i moderna života. Tu su nam bratstva «izvori» u Alžiru za koje nam je zajedno tražiti budućnost.

AZIJA nas uči čitati između redaka u prostranim i tako različitim realnostima. Male sestre iz Vijetnama su s nama nakon 30 godina izoliranosti.

JUŽNA AMERIKA  – pred njom smo potresene slušajući pashalni put bratstava. Otkrivaju nam da njegovati život znači također njegovati «odlaske».

EUROPA otkriva svoja različita lica. SREDNJA I ISTOČNA Europa izražava svjesnost potrebne ukorijenjenosti u vlastitu duhovnost i teologiju, u molitvu srca. SJEVERNA  Europa govori o duboko kontemplativnom životu gdje jednostavnost susreta uz čaj omogućuje govoriti o bolesti i smrti.  U JUŽNOJ  Europi su generalna kuća u Rimu i matična u Francuskoj. Njihov govor uči nas primiti starost kao blagoslov za svijet.

SJEVERNA AMERIKA I AUSTRALIJA omogućuju razumjeti kako dati život znači postati «porodilje» omogućujući da život izvire drugdje.

Naše hodočašće se završava u AFRICI gdje život u punini može izvirati iz patnje i smrti. U ritmu tam-tama molimo da Bog blagoslovi Afriku, vrijednosti naroda koji zna djelovati u zajednici, u ritmu i u bojama, hrabro preuzimajući ogromne izazove. Ponosne smo na naše male sestre i njihovu mladost!

Evo i našeg novo izabranog Generalnog savjeta:

Generalna odgovorna: mala sestra Gertrud-Veronika, Njemica; njene asistentice: mala sestra Gabrielle-Yvette, Francuskinja koja živi u Maroku; Magdalena-Michiyo, Japanka; mala sestra Maria de Luredes, Meksikanka; Luciana, Talijanka; Marjolaine, Kanađanka.

Nakon izbora hodočastile smo u Fonte Colombo i Greccio otkrivajući ta dva izvorna franjevačka mjesta dodirujući izbliza ljepotu prirode, tišinu i Franjine intuicije u njegovu Pravilu: živjeti Evanđelje u siromaštvu i bratskoj ljubavi.

Tema Kapitula je bila «Naš redovnički život danas» i snažno, poput zlatne niti razgovori, diskusije i zaključci ispunjeni su svjesnijom zadaćom njegovanja unutarnjosti, osobna dijaloga ljubavi s Bogom i pashalnom dimenzijom našeg euharistijskog života: «Naše je poslanje  biti svjedocima euharistijske dimenzije života svih s kojima živimo, sabrati sve njegove aspekte i nositi ih Ocu u molitvi zagovora i zahvale» (Kapitul 2005, str. 7). Veseli me osobito sljedeća orijentacija Kapitula: «Naš kontemplativni život ukorijenjuje se tu gdje jesmo. Put je to uvijek iznova za tražiti, slijediti.»  Izazov je to ukorijenjenosti, imenovanju gdje duhovnost Bratstva i duhovnost naroda u kojem živimo i jesmo se susreću, dodiruju.

Kapitul je zaključen, ali  se nastavlja u našoj svakodnevici, u životu svake od nas, naših bratstava širom svijeta. Poziv iz Pisma ohrabruje: «Hrabro… Na posao! Jer ja sam s vama, riječ je Gospodnja» (Hag 2,4). «Bog nam je bliz i blag» i njegova rana čini nas malenima i sestrama svima koje susrećemo. Kao što je zapisala mala sestra Mercedes : «Naš život je darovan, ostaje darovan i u svakoj prigodi dano nam je živjeti ‘otajstvo posredništva molitvom’ koje otajstveno, ali stvarno služi svima koje ljubimo i koje Bog ljubi prije nas».

[1] Mali brat Stanko : Neumorni tražitelj Boga i čovjeka, Glas koncila, br. 2., 08. siječnja 2006., str. 7.

[2] Walter Kasper : The mission in the desert of today, 30DAYS  N. ½-2005., str. 38-43.

Vijesti Isusovih malih sestara (2008)

VIJESTI ISUSOVIH MALIH SESTARA (2008.)

Dragi naši prijatelji,

Evo nas rado ponovno k vama s našim Vijestima, s raznih strana svijeta, od Afrike do Azije, od Europe do Amerike…, a i iz naše Regije. Svake druge godine, to je već uobičajeni ritam. S malim sestrama u Iraku nastavljamo moliti, vapiti za pravednost i mir. U Norveškoj smo morale zatvoriti bratstvo. Prije zatvaranja prijatelji su organizirali seminar o duhovnosti malog brata Karla gdje je govorila i m.s. Gaby čiji prikaz prenosimo. S ljubavlju se spominjemo i m.s. Lujze i p. Zdenka. Vjerujemo da nas nastavljaju pratiti iz doma nebeskog Oca kako bismo i sami bili dom ljubavi.

 

Bratstvo će na godinu imati 70 godina. Gledati nam je bez straha realnost starenja Bratstva na svim kontinentima. O Uskrsu primile smo i pismo Generalnog savjeta o starenju kao blagoslovu, življenom kao «sakrament iščekivanja i predanja». Pismo nas ohrabruje do kraja živjeti naše poslanje. Jer «vjerujemo kako postoji povezanost:

-između siromaštva bića koje se predaje u ruke drugima i evanđeoskog djetinjstva u svjetlu Malenoga koji širi ruke u nemoći i ranjivosti;

-između prihvaćanja slabosti i duboke poslušnosti stvarnosti i životu;

-između ustrajnosti u goloj vjeri, molitvi siromaha koji ostaje jednostavno «izložen» Bogu i «izloženom» Kruhu, Božjem kruhu prikazanu za život svijeta. Nije li to vrijeme u kojem možemo postati Euharistija, ‘zahvala, slavljenje, zagovor’ vjerujući da je iza jučerašnje efikasnosti prisutna skrivena plodnost?».

 

U svim bratstvima po svijetu iščitajemo put vjere u euharistijsko otajstvo. M.s. Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, poziva nas: «Odvoji si vremena kako bi promatrala, iščitavala s Isusom tvoj život. Kako je On postao «kruh života» za tebe? Kako ti je dao spoznati da je sudjelovanje na Euharistiji poslanje kako bi i sama činila kao On (Iv 13,15). Pokušaj izreći ono što ti je pomoglo na tvom putu, podijeliti pitanja koja su iskrsnula tokom godina, odgovore pronađene u konkretnom životu… Danas nisi ista kao kad si ušla u Bratstvo. Sati i sati provedeni u euharistijskoj molitvi klanjanja u tišini produbili su tvoje srce. Živiš tihu Isusovu prisutnost, prisutnog u  kruhu i u Njemu živiš prisutnost cijelom svijetu, cijeloj Crkvi, klanjanje postaje dijalog ljubavi… Neka ovo vrijeme iščitavanja bude trenutak zaljubljene pažljivosti za Gospodnje djelo u tebi, trenutak zahvale za Njegovu prisutnost, Euharistija!».

 

S vama na Isusovu putu,

Isusove i vaše male sestre


AFRIKA – susret malih sestara iznad 60. godina

 

Po prvi puta trideset malih sestara iznad 6o godina koje žive u subsaharskoj Africi susrele su se u Kamerunu kako bi razmišljale, dijelile međusobno iskustva kako žive svoje poslanje u toj životnoj etapi.

«Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!» Lk 25,29

O temi starosti i njenim izazovima, o mjestu starijih osoba u Africi govorio im je o. Augustin Karekezi, provincijal isusovaca u Ruandi i Burundiji. «U Africi se ne bojimo godina. Godine su sinonim mudrosti, mira, smirenosti. Društvo bez starijih osoba je žalosno. Oni su naše knjižnice iako nemamo knjiga! U njima je vrijednost odnosa, komunikacije i to je njihova uloga, poslanje u društvu. Oni mogu osvijetliti mlade. Na svahiliu starija osoba je «Mree» – ime poštovanja i ljubavi. Upravo, mudrost je ono što daje vrijednost jednoj osobi. Način na koji se brinemo o neproduktivnim osobama (djeca, stariji, bolesni) govori o samom društvu.  Starije osobe mogu nas puno toga naučiti: smisao i poštovanje života, svjesno prihvaćanje smrti, ljubav prema pripovijedanju, prenošenje mudrosti… Živjeti sa starijim osobama je blaženstvo, sreća: one su smirene, nikamo ne žure. Njihov život je ujedinjen, zrače mirom i radošću. U Africi poradi teških životnih uvjeta, epidemija, rata… životni vijek je vrlo kratak. Starije osobe nisu brojne i integrirane su u društvenom životu, uvažene.»

Male sestre su zajedno razgovarajući dijelile svoja iskustva. Evo nešto od podijeljenog:

-biti zahvalna da mogu živjeti svoje godine

-radovati se jer imamo više vremena za Božju Riječ, za jednostavne susrete, slušanje

-radovati se kada nas zovu «baka», što znači da smo integrirane u jednom narodu

-poziv na pomirenje sa svojim granicama, da ne starimo prije vremena i da nismo previše aktivne

-međusobno si pomagati kako bismo živjele sretnu starost

-biti jednostavne u izricanju svojih potreba i znati reći HVALA

 

U Africi otkrivamo koliko je smrt dio života. U nekim jezicima umiranje znači «vratiti se doma».  «Rekla bih mladima da je svaka životna dob čudesna. Starimo onako kako smo i živjeli. Isus je uvijek s nama. Ponizno hodajmo s Bogom. Važno je usredotočiti se na bitno i imati svoje duboke korijene u molitvi.»

 


DIJELOVI PISAMA male sestre Sonje Marije, savjetnice za naš dio Europe, nakon njenih putovanja

 

…U rujnu 2006. boravila sam u Slovačkoj gdje sam došla učiti slovački jezik. Uoči blagdana sv. Ćirila i Metoda 04. 07. (crkveni i državni blagdan Slovačke) Lubica je ušla u Bratstvo. Ona mi je bila i «učiteljica». Bila sam jako zadovoljna. Ovo vrijeme mogla sam upoznati male sestre u Bratislavi i život bratstva. Tu su mala sestra Veronika Jana, odgovorna za Regiju i tri male sestre: Melanija (radi u bolnici kao spremačica), Marta Benedikta (radi u ljekarni kao spremačica) i Marta Marija (radi u kuhinji u jednoj školi).

U Breznom, bratstvu s Romima, mogla sam govoriti slovački sa susjedima te osobito s djecom. S djecom nije teško govoriti i s njima se komunicira srcem. Zaista sam voljela ovo bratstvo gdje sam primijetila koliko su Romi sretni jer su male sestre s njima. U Slovačkoj su Romi brojni i ima dosta poteškoća…

 

U Pragu su se male sestre preselile. U vrijeme komunizma za  redovnički život u klandestini kuća je služila jer je bila po strani. Sada ta izolacija nije više neophodna. Male sestre su prodale kuću i preselile se u stan, u naselje od 22 000 stanovnika. Time je okrenuta nova stranica povijesti Bratstva u Pragu. Posjeta kardinala Vlka u novom bratstvu obradovala nas je. On je puno trpio u komunističkom režimu kao i toliki drugi kršćani. Kao svećenik radio je teški posao. Godinama je prao prozore. Njegove riječi i sama njegova prisutnost duboko su nas se dojmile. Blagoslovio je našu novu kapelu izražavajući svoju radost zbog naše prisutnosti u ovom naselju gdje većina ljudi ne poznaje Boga. Nova župa se rađa i znak je nade u ovom svijetu anonimnosti. Evo nekoliko riječi iz njegove propovijedi:
»Vaše zvanje nije samo klanjanje, nego isto biti ‘svećenici’ zbog vašeg krsnog posvećenja. To znači kao svećenik uprisutniti Krista ovdje… Njegova prisutnost nije zatvorena u Svetohranište nego se događa kada su dvoje ili troje sabrani u Njegovo ime. Tako i vi kada ste zajedno u ljubavi  uprisutnjujete Krista…».

 

… U listopadu 2006. bila sam u Grčkoj na prvom susretu nove Regije TAG – Turska, Albanija i Grčka. Za sve nas vjerujem da je to bila radost živjeti ovaj susret, unatoč početnim bojaznima. Sigurno su dva dana s bratom Davidom, benediktincem o Euharistiji, puno pomogla za susret među nama. Snažno nas je pozvao posvijestiti si da je Bog u središtu našega života, da se treba susresti  oko njega, a ne oko nas samih. Evo što nam je između ostalog rekao: «Svi dobro govorimo o Euharistiji, ali ju trebamo aktualizirati u našem životu… Nije dovoljno imati Euharistiju u Svetohraništu. Prisutnost je djelotvorna ukoliko uprisutnjuje Boga u nama… U našim zajednicama trebamo više voljeti ono što jesmo, život!» (pristup Euharistiji sličan je pristupu kardinala Vlka).

 

… Zatim sam išla u novo bratstvo u Grčkoj, Patras. Bila sam iznenađena kozmopolitskim izgledom toga grada. Tu su ljudi iz cijeloga svijeta, Afrike, Južne Amerike, srednje i istočne Europe… Mnogi žele u Zapadnu Europu. Pogodilo me vidjeti mladiće u luci koji čekaju da ih netko uzme brodom prema Italiji. Put skupo plaćaju riskirajući život. Već sam o tome čula, no vidjevši ih mi je to pravi šok. Tako trpeća lica…

U službi kontinentalne savjetnice  često sam na putu i znam kakav je osjećaj biti nigdje… Ipak, svuda u bratstvima koja posjećujem nalazim dom i sestre koje me primaju. A oni? Ne znaju gdje idu, što će pronaći, gdje će nasloniti glavu? Nosim ih u mome srcu i molitvi. Mislila sam na ove riječi našega Kapitula: «Naš globalizirani svijet obilježen je velikim migracijama osoba koje su izbjeglice, beskućnici, iseljenici na našoj zemlji razdiranoj nasiljem. Živeći iskustveno da sam ‘strankinja’ solidarno susrećemo nešto od onoga što oni sami žive»

 

… U rujnu 2007. posjetila sam Armeniju, zemlju s tako starom i bogatom poviješću, ujedno tako trpeću zemlju… I to je jedan od prvih kršćanskih naroda. Mala sestra Noël Dominique radi u Astoku, u bolnici. Oko bolnice je više naselja. U njima većina ljudi žive u bijedi. Bolnica im puno znači, ne samo za bolesnike. Pojedini tu rade, a zimi dolaze ogrijati se ili dolaze jednostavno da bi podijelili svoje brige. Mala sestra je raspoloživa za sve. Ona je tu za armenski narod. Kako puno muškaraca odlazi raditi u Rusiju (neki se i ne vraćaju), to je žena koja nosi kuću i djecu, žena s velikom izdržljivošću…

Sretna sam što sam mogla provesti jedan vikend u obitelji male sestre Hripsime u jednom selu u blizini grada Gumri. M.s. Hripsime živi u bratstvu u Poljskoj i ona je prva mala sestra Armenka. Za mene bilo je to prilika više upoznati, doživjeti ovaj narod koji ima veliki smisao za gostoprimstvo. U gradu Gumri posjetila sam i obitelj od Ašen, mlade Armenke koja je živjela par mjeseci u bratstvu u Poljskoj. Upoznala sam i Luci, drugu simpatičnu djevojku koja se isto zanima za život Bratstva.

U Armeniji me se dojmio lijepi Križ Uskrslog Isusa, tipično armenski. Armenci su ponosni na ovaj križ i posvuda je prisutan: u crkvama i samostanima, na grobljima kao i na raskršćima, središtima gradova… Kao da žele reći da je ŽIVOT JAČI OD SMRTI. Jači je u Armeniji kao i u tolikim drugim zemljama  koje teže boljoj budućnosti…

 

mala sestra Sonja Marija

  


IRAK

Situacija u zemlji sve je  teža, posebno u Dori (četvrt Bagdada). Ondje je svakodnevno bilo sukoba i eksplozija. Stoga smo morale napustiti Doru. Otišle smo u Aînkawa, selo na sjeveru zemlje gdje su samo kršćani, predgrađe Arbila, grada koji je naseljen muslimanskim Kurdima. Jako nas je dirnuo prijem kršćanske zajednice koji su nam pomogli naći kuću. U početku smo bile dosta zauzete preseljenjem. Stigle smo samo s osobnim stvarima i najvažnijim za kapelu. Sve ostalo trebale smo naći pri čemu smo osjećale svu darežljivost i pomoć ljudi.

Bagdad – Djadida

U jednoj drugoj četvrti Bagdada puno je promjena od prošlog ljeta. Mnoge obitelji su napustile četvrt i otišle na sjever ili u neku drugu zemlju. Jedno vrijeme sve naše posjete bile su rastanci s obiteljima. Tolike godine prijateljstva u susjedstvu su završene. Odlasci su nas jako pogađali… Druge obitelji su stigle napuštajući svoje opasne četvrti. Dolaze tu gdje je mirnije. Treba mnogo hrabrosti započeti nove odnose koji neće trajati niti šest mjeseci. U našoj župi župnik je naglo napustio  četvrt. Nakon toga dvojica mladih svećenika su bila oteta, kao i naš novi župnik. Nismo znali zašto… Te otmice sve su nas pogodile jer naša je četvrt mirnija od drugih u Bagdadu. Naši susjedi nisu niti ekstremni niti nasilni. Poslije osam dana svećenik je pušten na slobodu nakon mučenja…

Naša tri bratstva, nakon zatvaranja Dore, jako su udaljena i vrlo je  teško komunicirati. Telefon ne funkcionira. Ostaje mobilni koji je jako skup. Internet radi kada ima struje i kada je linija slobodna. Jako je skupo putovati zbog cijene benzina i često vrlo opasno između Bagdada i Mosula. Možemo reći u par riječi: život je jako složen. Nema plina, nema struje, nema nafte i 2007. je bila jako hladna godina.

Jedino pozitivno u svemu je rad malih sestara. Svaka je sretna tu gdje je. Mala sestra Merved dijeli obroke u bolnici. Mala sestra Rajah Nur radi u tvornici lijekova. U oba mjesta ambijent je jako dobar i svaki se pita zašto i kako smo došli do takva nasilja… Odlazak kršćanskih obitelji, pogoršana stanja u župama Bagdada i osjećaj da ne znamo kamo idemo. Jako nam je sve to bolno…

Mosul

U Mosulu smo pet malih sestara. Samo jedna radi u državnoj bolnici. Posao je jako teško naći zbog situacije. Ovdje kršćani, Kurdi, Turkmeni, šiti i lezidi, čak i otvoreni suniti teško su prihvaćeni. U svim tim zajednicama pojedine osobe su bile otete i pod prijetnjom. Nepoznate grupe su tražile velike cijene kao otkupninu, pojedini su i ubijeni… Prihvaćeni su samo  Arapi i muslimani suniti.

Što se tiče svakodnevnog života sve je jako teško. Dvadeset sati  nemamo struje, nema ni nafte niti plina za kuhanje, niti grijanja. Sve se nađe na crno i to vrlo skupo, čak i benzin. Prijevoz je jako skup.

U bolnici su velike poteškoće. Nema lijekova niti materijala. Bolnica ima sedam katova i dizalo ne radi. Bolesnik mora ponijeti sve sa sobom za anesteziju, konce, lijekove… Bolnica prima više bolesnika nego što je moguće. Pojedini bolesnici su na podu. Osoblje nedostaje. Rad je težak i naporan za sve.

Pripadamo Sirijskoj crkvi, ali u kršćanskim zajednicama svih obreda samo nas je par tisuća kršćana. Tako smo svi jedna obitelj. O. Paulos Faraj Raho, kaldeanski nadbiskup Mosula žrtva je nasilja i mržnje. Bio nam je veliki prijatelj. Njegova smrt bila nam je svima veliki šok. Nadbiskup je otet 29.02. izlazeći iz crkve, nakon križnog puta. Sahranjen je u selu Karmeles pored Mosula, ispraćen od mnoštva naroda u miru i bolnoj sabranosti. Naš grad nastavlja živjeti  veliko nasilje. Svakodnevno je desetina mrtvih, puno ranjenih, puno je patnje… Nastavite moliti s nama kako bi jedan dan mir procvjetao u našoj zemlji kao i svuda u svijetu.

Strpljenje našega naroda, snaga i radost života koju susrećemo svagdje daje nam hrabrost, pomaže nam ići iznova. Svi žeđaju za mirom i sigurnošću i to nam pomaže dan za danom početi iznova, biti bliske i solidarne s ljudima. Učimo od njih kako živjeti sve to u miru. Jer «… nikakva spokoja nije imalo tijelo naše: izvana borbe, iznutra strepnje. A Bog tješitelj  poniznih, utješi nas…» 2 Kor 7,5-6

 


LIBIJA – naša mala sestra Vesna nam piše…

Assalamu  ‘aleikum, mir vama! Volim ovaj pozdrav tako drag muslimanima širom svijeta. Zar nije lijepo da jedni drugima zaželimo mir, onaj mir  koji dolazi od  Boga  “i kojega svijet ne može dati niti oduzeti”. Tim se pozdravom Isus obratio učenicima nakon uskrsnuća, a u krunici istim riječima pozdravljamo i Mariju.

Prošle godine učila sam jezik u Tunisu, a ove godine nastavila sam svoje “arapsko šegrtovanje” ovdje u Tripoliju; nema nas puno pa smo obje zemlje jedna regija. U Tunisu je devet malih sestara u tri bratstva, a u Libiji nas je pet, dvije male sestre u gradiću Zentan i nas tri u Tripoliju. Therese Susanne i Janine Olga su tu već  preko četrdeset godina. Dakako da nisu više mlade, ali im energije i širine duha doista ne fali! Izgradile su brojna prijateljstva, vole Libiju, poznaju njezine znamenitosti, a ni jezik za njih nema previše tajni… Usput  vas podsjećam na to da Djela Apostolska spominju Libijce koji su za Pedesetnicu bili u Jeruzalemu, da je Šimun Cirenac iz ovih krajeva, tj. iz Cirene, sjeverno-istočnog dijela Libije gdje je po predaji sv. Marko napisao svoje Evanđelje i  to se mjesto do danas zove “Vadi Markos”.

Za razliku od Alžira i Tunisa, ovdje sam po prvi puta srela ljude iz naših krajeva u školi i crkvi tako da imam priliku govoriti hrvatski, vrlo ugodno! Škola nam je pri islamskom fakultetu, besplatna i otvorena svima, pa ako nastavna metoda ponekad i nije prilagođena očekivanjima, dirljivo je vidjeti koliko se profesori trude, atmosfera je vrlo ugodna, obiteljska, a čak i knjige dobivamo besplatno. Ima nas  sa svih strana svijeta, različitih rasa i religija. Još  sam do lipnja u školskim klupama, naime dvije godine učenja je nekakav minimum za opismenjavanje u arapskom jeziku (pogotovo kad je đaku skoro pedeset godina!). Jezik nije baš lagan, ali je zato predivan! Pa kad mi se kojiput dogodi da ne znam od čega se više znojim, od vrućine ili od gramatike, prisjetim se onog jedinog zakona fizike kojeg  još pamtim (“Tijelo uronjeno u vodu gubi na težini…”) pa si ga prevedem : “Arapski uronjen u ljubav gubi na težini”. (Ali se i dalje znojim!?!). Tako su se preko jezika, malo po malo, odškrinula vrata bogate  arapske kulture koja je kod nas, nažalost, tako malo poznata.

Libiji su potrebni različiti kadrovi pa ljudi s raznih strana svijeta dolaze ovamo zaraditi kruh svagdašnji, a brojni su i afrički emigranti koji žele dalje u Evropu, ali njihovi snovi nerjetko završavaju tragično… Među tim strancima ima dosta kršćana tako da je crkva izuzetno raznolika, ali pretežno afro-azijska. Nedjeljna misa slavi se od petka do utorka na devet jezika (u bratstvu samo na četiri!), a u župi je biskup sa šest franjevaca različitih nacionalnosti s tri kontinenta, tako da smo poput onog mnoštva u Knjizi Otkrivenja: “iz svakog plemena i jezika, puka i naroda”.

Bogata jedino jezicima, naša crkva je materijalno siromašna, bez časti i vlasti, što me raduje, ali je siromašna i u svakom drugom pogledu, što nije uvijek lako… No vjerujem da se možemo i “obogatiti njezinim siromaštvom” jer to je prilika za hod u vjeri bez vanjskog oslonca, “bez štaka za srce”, prilika da proširujemo nutarnje horizonte i otkrijemo svoje osobno siromaštvo, onu duboku prazninu svojstvenu svakom ljudskom biću, prepoznajući u njoj Božje prebivalište, mjesto susreta s Njim… A i vjera naše braće i sestara muslimanske vjere može nam pomoći u produbljivanju našeg vlastitog kršćanskog identiteta. Razlika ne ugrožava, ona obogaćuje!

Župa je organizirana po jezičnim skupinama, ja sam povremeno u frankofonskoj i redovito u arabofonskoj (prošvercala sam se u zbor!), koja je u sebi isto tako raznolika: Iračani, Libanonci, Egipćani, Palestinci, Sirijci… (svatko sa svojim lokalnim jezikom!) iz različitih crkava i obreda (osam različitih denominacija!). I nikakvo čudo kada vidite kako trogodišnja djevojčica veselo poskakujući ide na pričest… Razlike su očite, ali ako ih ne apsolutiziramo, nisu nepremostive… I opet, razlika ne ugrožava, nego obogaćuje! Inače, u Libiji za božićno i uskrsno bdijenje možemo pustiti zvona i to je doista dirljiv trenutak.

Naše bratstvo je gotovo četrdeset godina na istom mjestu, u jednoj prigradskoj četvrti gdje smo već  dio uobičajenog pejzaža. Unatoč ubrzanom, gradskom ritmu života, ovdje ljudi još uvijek imaju vremena da žive, da se susreću, da slave…. Čaj sa susjedama, zajednička slavlja i žalovanja, brojni pozivi na svadbe. A s obzirom na to da muškarci i žene žive manje-više jedni pored drugih, susreti i slavlja su uglavnom odvojeni. Mi smo strankinje, drugačije ne samo po vjeri, nego po mnogo čemu, od načina razmišljanja do načina odijevanja, ali naši prijatelji znaju da imamo duboko poštovanje prema njihovoj vjeri i kulturi, a i mi se osjećamo prihvaćene takve kakve jesmo i poštovane u našem vlastitom idetitetu. Ono najbitnije uvijek je zajedničko, a to je ljudskost… Brojne su i dirljive geste prijateljstva  i solidarnosti, toliki znakovi Kraljevstva Božjeg koje nadilazi sve naše ljudske kategorije. Srećom!

I mogu vam reći da mi je drago kada mi se mlađe osobe na ulici obrate sa “haza”, to je izraz poštovanja prema ženama, uglavnom starijim, koje su bile na hodočašću u Meki. Inače, ovo je svijet u kojem starost i smrt još uvijek imaju svoje mjesto… Svijet kojeg se ne može upoznati kroz stereotipne novinske izvještaje. Onima koji su ga željeli upoznati Isus je rekao:”Dođite i vidite”… A “čovjek samo srcem dobro vidi”, kaže Mali Princ. I drago mi je da sam mogla doći i vidjeti, susresti ovaj svijet sa svim njegovim nedoumicama i slabostima, kao i s njegovim izvanrednim bogatstvom…

Jer “Svaki susret je susret s Bogom; molim ga da ih promašim što je manje moguće”… Da, vjerujem u “Sakrament Susreta”,  vjerujem u mogućnost zajedničkog života na ovoj našoj planeti. Istina je da nas puno toga razlikuje,  kojiput čak i dijeli, ali nas ništa, doista ništa ne suprostavlja… Jer Bog je velik, Allah akbar, Bog je veći od svih naših razlika… “Jedan je Gospodin sviju, bogat svima koji ga prizivlju”.

 


NORVEŠKA -iskustvo jednog susreta

Osvrt na seminar o duhovnosti Charlesa de Foucauld u Oslu

Prikaz male sestre Gabrielle Yvette

Željela bih vam reći koliko smo mi iz Generalnog savjeta bile dirnute vašim zalaganjem da se ostvari ovaj susret kao i vašim pozivom. To nam je poput zraka svjetla, poput znaka Božje nježnosti prema nama u teškim trenutcima naše povijesti.

Pričat ću vam prije svega o iskustvu susreta s islamskim svijetom, jer se na tome zasniva naše Bratstvo. To je i mene oblikovalo i vjerujem da je to i dalje aktualno.

Mala sestra Magdalena, rođena 1898., u mladosti se odušeljavala malim bratom Karlom… 1939. odlazi u Saharu, u Touggourt, u društvu male sestre Ane, kako bi živjela među Arapima život molitve i prijateljstva. Sve je dijelila s njima: radove na gradnji, sađenje palmi, odmor uz čaj, dijelila je s njima snove, radosti i brige… Čitala im je Pravila na kojima je radila… Gradila je s njima zidove bratstva, a od njih je primala i nadahnuća: «Provodim s njima izuzetan period života, vidim da ljubav prijateljstva može postojati među različitim rasama , kulturama, društvenim položajima… Između njih i mene postoji tako velika ljubav da mi se čini kako nigdje neću moći naći ljubav sličnu njoj… Imam potpuno povjerenje u njih… Toliko sam sigurna s njima da me upravo to povjerenje spašava…».

Povjerenje i poštovanje svake osobe su u osnovi tog prijateljstva. Mala sestra Magdalena govori: «Ljudsko dostojanstvo je tako velika stvar! Uvijek ga treba poštivati… Velikodušna ljubav se lako nalazi, ali ljubav puna nježnosti i poštovanje prema svakom biću je rijetko…».

U to vrijeme Alžir bijaše francuska kolonija. Kolonijalni svijet, većinom kršćanski, smatrao je sebe superiornijim u odnosu na autohtone narode. Smatrao je da donosi «civilizaciju i napredak». Ako je to i bilo točno u domeni tehnike i zdravstva, s druge strane su prezirali i ignorirali čitave kulture, bogatstvo čovječanstva. Bilo je vrlo malo dodira između dva svijeta. Peirre Claverie, dominikanac i biskup Orana, ubijen 1996., piše: «Proveo sam djetinjstvo u Alžiru… Nismo bili rasisti već jednostavno ravnodušni, ignorirajući većinu pučanstva te zemlje. Oni su bili za nas dio predjela kroz koje smo prolazili,  dekor naših susreta i naših života…. Živio sam pokraj muslimanskog svijeta koji je činio devet desetina mog ljudskog okruženja… Živio sam u kolonijalom okruženju ne vidjevši drugoga».

Mala sestra Magdalena je patila zbog poniženja kojima su bili izloženi njezini prijatelji. Ona nas poučava da živimo u jednakosti sa svakom osobom. Njezini prvi prijatelji su bili siromasi i to je bio dar za cijelo Bratstvo. Dijeliti njihov  način života, biti među njima, otkriti svu ljepotu čovjeka, bogatstvo gostoprimstva, vjernost  među osobama zanemarenim od društva…

Ali to ne bijaše samo čovjekoljublje… Ona poziva male sestre da se ukorijene u  Evanđelje: «Čitajte Evanđelje ponovno i ponovno… Gledajte Isusa, jedinstveni Uzor, koji se utjelovio da bismo ga slijedili i nasljedovali u ludosti ljubavi. Na svaku Njegovu Riječ odgovorite djelima…». Sati klanjanja u tišini, dugi hod kroz pustinju i susreti s nomadima stvaraju srce otvoreno za tišinu, srce koje živi za susrete, otvoreno gostoprimstvu: «Pustinja stvara u nama ogroman prostor koji Bog ispunja svojom Prisutnošću».

Mala sestra Magdalena također piše: «Za mene molitva znači život… Neka te ne straše ove riječi poziva na kontemplativni život. Neka u tvojim očima ne znače poziv na nešto izuzetno, tako uzvišeno da ga većina ljudi ne može dostići. U svjetlu brata Karla od Isusa neka stvore stav pun jednostavnosti, povjerenja, ljubavi duše u intimnom razgovoru s Isusom, nježnosti djeteta prema ocu, odanosti među prijateljima». Na tom mjestu, među prvim prijateljima, oblikovao se poziv na život ispunjen kontemplacijom, život prijateljstva, pun čovječnosti. Život prijateljstva s Isusom, prijateljstva među ljudima, osobito među najmanjima, najprezrenijima, eto puta kontemplacije koji nam preporuča mala sestra Magdalena.

Ovo prvo iskustvo, proživljeno među pučanstvom Sjeverne Afrike, Arapima, muslimanima, siromasima, slijedeći brata Karla, u određenom periodu utisnut je  u našu povijest na osobiti način. Za malu sestru Magdalenu prijateljstvo znači uzajamno poštovanje i dijeljenje, angažiranje za prijatelje, povjerenje, ohrabrenje i uzajamne poticaje. To je prijateljstvo koje je navijestila Radosna vijest. Bliskost života s jednostavnim ljudima, onim najmanjima, prepoznata je kao put Isusa iz Nazareta, koji je od «svagdanjeg života stvorio mjesto susreta s Bogom». Svi naši susreti ukorijenjeni u Njemu, proživljeni na Njegov način, Njegova su Riječ kojom trebamo prenijeti Ljubav Božju prema ljudima i ženama našega vremena. «Apostolat prijateljstva» je doista naše poslanje, naš način obraćenja Bogu, naviještanja Radosne vijesti kako bi svaki susret poručio drugome: «Ti si dragocjen u mojim očima, ti imaš vrijednost u Božjim očima. Bog te ljubi». Taj veliki dar uzajamnog povjerenja omogućuje nemoguće. Oslanjajući se na to prvo iskustvo, sigurna da povjerenje doziva povjerenje, mala sestra Magdalena šalje svoje male sestre u svijet: ona ih povjerava osobama koje ih okružuju.

Život u okruženju islamskih vjernika nas je oblikovao… Da bismo tu opstale trebalo se odreći svake želje za obraćenjem drugog, priznati vrijednosti drugih vjera, biti suočen s različitostima…. To nas je uvelo u Božje otajstvo, Boga koji nas nesebično ljubi, čiji su planovi veći od naših religija. To nas tjera da se usuđujemo vjerovati kako ćemo se ponovno susresti u vječnosti usprkos onome što nas razdvaja ovdje… Živjeti to iskustvo prijateljstva i uzajamne ljubavi, znajući da se naše religije ne mogu svesti jedna na drugu,  nećemo se obratiti na vjeru drugoga – ni mi , ni oni. To nas smješta, svakog ponaosob, u središte naše vjere, da poniznije vjerujemo i da se otvorimo uzajamnom poštovanju.

Osobno, ja sam se pridružila malim sestrama 1975. Ubrzo sam otišla u Maroko. Jedno od najdomljivijih iskustava je vrijeme koje sam provela u Kazablanki, na rubu grada, gdje sam radila u tvornici. Život u Nazaretu za mene je postao stvarnost dijeljenjem teškoća života u jako siromašnom i prezrenom dijelu grada. Uskoro sam otkrila, zahvaljujući mojiim muslimanskim susjedima, radost Kraljevstva Božjega. To nije mjesto savršenih ljudi, otvoreno je malenima, siromašnima srcem, onima koji su na svojoj koži osjetili glad, hladnoću, poniženja, koji su upravo radi toga  sposobni držati srca otvorenima, usprkos svemu, prema dobroti drugih.

Susrela sam mnogo jednostavnih muslimana, na dnu društva, koji su svojim životima svjedočili Božju Ljubav. S radošću sam otkrila da je Isus, govoreći o Blaženstvima, to govorio mnoštvu ljudi koji većinom obitavaju na rubu Crkve. Vidjela sam Lala Fratimu i Muj Dada kako pripremaju kuskus da bi djeca na ulici imala što jesti. Vidjela sam obitelji koje se pomiruju za blagdan Ramazana i kako su ih u tome podržavali prijatelji. Vidjela sam ljude koji su se oduprijeli nasilju usprkos udarcima. Bila sam svjedok hrabrosti i snage žena koje su iznova započinjale svaki dan. Koliko sam se puta zapitala otkuda im ta energija. «To je Bog, mala sestro!»

Svaki dan pred Presvetim ili slaveći Euharistiju u našoj maloj kapeli, bila sam duboko sigurna da je cijeli život velika Isusova žrtva koja stvara Kraljevstvo. Ne treba se zavaravati, ima trenutaka kada molitva može biti obeshrabrujuća, siromašna. Često zadrijemam, ramena su teška od tereta, vrtoglavica… rasprave i teškoće u životu koji dijelim sa sestrama… Polako se vraćam u stvarnost puštajući da moj život osvijetli Riječ i Isusov život, slušajući sestre, prijatelje, Crkvu. Da, Kraljevstvo Božje je doista među nama. Naša mala Crkva u Magrebu, utopljena u potpuno muslimansko okruženje, pozvana je na suživot poštujući drugoga i bez namjere da ga prisvoji. Nadamo se da će tako i ostati, usprkos jačanju tvrde linije radikalnog Islama. Vjerujemo da vrijedi podržati ljude i žene dobre volje, truditi se da postanemo jedni i drugi čovječniji, poštujući razlike, cijeneći zajedničko bogatstvo, surađujući na unapređenju čovječanstva. Tu živjeti znači voditi život prijateljstva koje je besplatni dar… To je znak Božje nježnosti prema njegovoj djeci. To je veliki dar. Ne možemo se osloniti samo na naše snage jer «živjeti zajedno» znači također prolaziti kroz mnoge frustracije i razočaranja.

Također smo primili svjedočanstvo Crkava, a i naših malih sestara na Srednjem Istoku koje žive poslanje u srcu velikog sukoba, koje su – iako pripadaju tamošnjem narodu – često odbačene ili odgurnute u stranu zbog svoje vjere.

Jedna mala sestra nam poručuje iz Iraka: «Smatram veoma važnom tu besplatnu prisutnost predajući se Božjoj volji… Nema drugog načina navješćivanja Evanđelja u okružju Islama nego živjeti evanđeoskim životom… Ne trebamo biti naivni, moramo upoznati mentalitet drugoga. Za muslimana «uma», zajednica, ima prvenstvo pred nemuslimanima. Prijateljstvo je, ako tako mogu reći, vrlo krhko. Može biti izdano, ako «uma» ili politika tako zahtijevaju. U tom smislu muslimani nas obvezuju evangelizirati se u gestama svakodnevna života».

 


RUSIJA – na poslu u jednom trgovačkom centru

«Učitelju gdje stanuješ?» Iv 1,38-39

Budilica zvoni u 5,30h. To je rano za mene koja voli spavati. No, prozori su već osvijetljeni u mnogim susjednim stanovima (Već? Još? Tko zna?). Dan sviće dok molim u tom okružju. Sunce se pokazuje dok molimo zajedno jutarnju molitvu – hvala malim sestrama koje poradi mene ranije ustaju. Proljeće je. Dani su duži. «Slava Gospodinu koji nam daruje vidjeti svjetlost!»

Potrebne su mi tri autobusne stanice kako bih stigla na posao. U običnim danima mnoštvo ga čeka. Gotovo svakodnevno susrećem iste ljude. Škola nije daleko, tako su tu mala djeca s majkama ili bakama, ljudi s juga… Doskora, kada neće više biti klizavo ići ću na posao pješice. Možda i oni?

Radim u jednom trgovačkom centru. Na prvom katu su luksuzni proizvodi, u prizemlju supermarket i u podrumu naša trgovina odjeće «ekonomske klase». Podrum je uređen tek prije sedam mjeseci. Imala sam sreću biti tu primljena i prije otvaranja. Možemo gotovo reći da smo ga otvorile s kolegicama. Trgovina je otvorena svaki dan od 10h do 22h. Prodavačice počinju raditi u 9h, a mi spremačice pola sata ranije. Klizno radno vrijeme: dva radna dana i dva slobodna.

Kad nas sve računam, prodavačice, blagajnice, spremačice, skladištare, čuvare, oko dvadesetero nas je u svakoj ekipi. Naravno, više je žena nego muškaraca, dosta mladih, ali ne isključivo. U svakoj ekipi su dvije spremačice. Naša zaduženja su: prati ujutro i uvečer pod trgovine i sporednih prostorija, paziti kako bi trgovina ostala čista preko dana i također biti neprestano u stanju raspoloživosti. To znači pomagati u skladištu, u kabinama… malo svuda jer nedostaje radne snage. Koji puta se šalimo kada kažemo da naša trgovina nije «ekonomska klasa» poradi manje skupe odjeće nego radi toga što se štedi na svemu, osobito na radnoj snazi. Ali na kraju ima tu i jedna prednost: radimo zajedno i ovisimo jedni od drugih.

Pri jutarnjem pranju poda možemo ustanoviti odnos prašine, nečistoće i broja kupaca koji su tu sinoć prošli, kao i vremenske prilike. S vremena na vrijeme ispod vješalica odjednom se pojavljuje metla moje kolegice. Polako se pojavljuju prodavačice kao u jednoj šumi. Kasnije ćemo razgovarati, trenutno nam se svima žuriti. One brinu o robi, a mi o uređenju poda. Konačno, gotovo je! To je svršetak prve epizode, trgovina je čista. S kolegicom možemo malo odahnuti i zajedno pijemo čaj. To je privilegirani trenutak kada možemo razgovarati o važnim stvarima, podijeliti si svoje tajne ili jednostavno biti malo zajedno. Nakon toga dan slijedi svojim tokom: čistimo sporedne prostorije, čistimo ogledala, metemo stepenice, skupljamo papire u hali gdje su kupci najbrojniji.

Trinaestsatni radni dan, fizička prisutnost s drugima u dva puna dana uzastopno čini da se nešto gradi među nama, nešto što je teško izreći, ali je to kao kruh što lomimo zajedno.

«I ostanu s Njim onaj dan» (usp. Iv 1,39).  I sjećam se ovih riječi:

-kada osjećam kako raste povjerenje s Vanjom, kolegicom, i da često nemamo riječi da bi to izrekle, obične geste zamjenjuju riječi, geste mogu puno toga izreći

-kada je Vanja bolesna ili na dopustu i moram sama raditi, što nije lako, koliko podrške i simpatije primam od drugih! Jedno veče nakon takovog napornog dana zahvalila sam: «Što govoriš? Ako si ne pomažemo, nismo ljudi!».

-kada izbiju sukobi koji me prisiljavaju posvijestiti si da je i u meni isto nasilje kao i u drugima, no život se nastavlja i unatoč svemu, odnosi se obnavljaju

-kada se stalni kupci  javljaju: mladi bračni par s dvoje djece, prijateljice obučene po muslimanskom običaju, žena s kćerkom s poteškoćama u razvoju i počinjemo se pozdravljati i izlaziti iz anonime velikog grada i velikih trgovina.

«I ostanu s Njime onaj dan». Sigurno je potrebno provesti zajedno cijeli dan da bismo u istini mogli reći «došli smo i vidjeli». Tisuću detalja svakodnevice, a posebno ljudi s kojima su življeni, pomažu mi vidjeti da Rabi, Učitelj je tu…

Večer je. Vanja i ja odlazimo pola sata nakon drugih i kad se pozdravljamo netko kaže: «Do sutra skrovite radnice!». Skrovite radnice. Nesumnjivo, skrovite radnice idu zajedno  sa skrovitim Nazaretom.

 


SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE 

            Radim u jednoj bolnici u Baltimoru. Moj posao se sastoji uglavnom od nošenja hrane bolesnicima. I mi smo dvije ili tri žene na deset katova bolnice. Fizički je naporno jer vozimo velika kolica po hodnicima sa tepisonom. No, volim ovaj posao. Hodajući hodnicima susrećem puno ljudi, osobito bolesnika. A malo po malo sam upoznala i medicinsko osoblje s raznih katova. Kolegice s kojima radim 99% su afričkog porijekla i većina živi u gradskim naseljima poput našega. U početku, moje su kolegice bile malo oprezne: «Što jedna redovnica radi ovdje? I k tome još ‘bijela!’, bez sumnje ona je špijun ili netko doista neobičan». No, radeći zajedno prihvatile su me.

U mome životu male sestre već sam više puta doživjela kako mi se prijateljstvo i povjerenje koje želim pružiti vraća stostruko. I evo i ovdje u bolnici doživjela sam jedno novo iskustvo.

Željela sam ići u Italiju i posjetiti moju obitelj nakon četiri godine odsutnosti. No, nisam imala dovoljno godišnjeg odmora, a uprava nerado daje neplaćene slobodne dane. Kada sam to rekla svojim dvjema kolegicama, obje su mi, bez razmišljanja, predložile ustupiti njihov godišnji odmor (nešto što je prihvatljivo u našoj bolnici). Njihova dobrota doista me se dojmila. No, to nije bio kraj. Sutradan jedna druga radnica, koja je za nekoliko dana trebala u mirovinu, reče: «Saznala sam kako trebaš slobodne dane. Naša uprava nakon 4o godina radnog odnosa predlaže plaćene dane godišnjeg koje nisam iskoristila (što je rijetkost,  jer tko ne iskoristi godišnji odmor jednostavno ga gubi). Bilo mi je drago dobiti ovaj novac, no kada sam se vratila doma Bog mi je progovorio u srcu. Razumjela sam kako ne mogu čuvati ovaj blagoslov samo  za sebe. Mislila sam na tebe, na radost tvoje obitelji da te vide. Odlučila sam podijeliti s tobom ovaj blagoslov darivajući ti tjedan dana».

Na trenutak ostadoh bez riječi. Nisam mogla vjerovati onomu što čujem. Rekoh mojoj kolegici kako me se dojmilo sve što kaže, no kako to ne mogu prihvatiti, jer je to zaista previše. No, ona mi reče: «Molim te Rita primi ovaj tjedan, inače ako bih sve čuvala za sebe Bog ne može imati mjesta u mome životu. Želim ostaviti mjesta za Boga u mome srcu i to mogu samo ako sam spremna podijeliti.» To govoreći pružila mi je u ruke već napisanu molbu Upravi kako bi mi ustupila svoj slobodan tjedan. Bila sam ispunjena emocijama, misleći na naša gradska naselja, na strah ljudi koji njima prolaze i koji ipak kriju dragocjene bisere. Mislila sam na ljubav kojom volim ove ljude, na ljubav koju mi uzvraćaju stostruko… nije li moje zvanje otkrivati te dragocjene bisere i objaviti ih svijetu?

mala sestra Rita Virginia

 

 


SRBIJA – BEOGRAD

-u beogradskom bratstvu su  m.s. Klaudija Nada, m.s. Bernadeta i m.s. Ana Kristina

Ovoga puta želimo vam govoriti o susretima s našom pravoslavnom braćom i sestrama. Mala sestra Magdalena utemeljila je naše bratstvo u Beogradu  u želji susreta, u strasti jedinstva koja ju je nastanjivala čitavog života.

Naši susreti u svakodnevici s vremenom su se produbili. I to je velika radost! Radost je  vidjeti odrasle, djecu kolegica ili starije osobe koje traže krštenje ili koji su bivajući kršteni u djetinjstvu otkrili iznenada ili malo pomalo da u Crkvi je Isus, Bog koji ih ljubi i koji im otvara novi svijet. Često u jednostavnim prilikama svakodnevice dodirujemo religioznu dušu srpskog naroda i to  nam je velika  pomoć na našem putu vjere.

Jedan događaj na osobit način obilježava 2007. godinu. Jedan mladi pravoslavni prijatelj, dobro poznat našoj katoličkoj župi sv. Ante, ušao je u manastir. Često puta je dolazio i kod nas u bratstvo i mi smo mogle prisustvovati njegovom ulasku u monaški život. Bio je to snažni trenutak prijateljstva i jedinstva sa svima prisutnima. Kao i na drugim mjestima u Srbiji to je manastir koji oživljava i privlači vjernike i tražitelje Boga. U manastiru su za sada tri mlada monaha koja zrače mirom i radošću.

Naš prijatelj, dok je još bio bogoslov, došao  je kod nas sa dvojicom kolega s Bogoslovnog fakulteta. Nakon toga i oni su nas pozvali da kod njih gledamo DVD o posjeti Sv. Oca Benedikta XI u Istanbulu Patrijarhu Bartolomeosu. Bio je to također trenutak zajedništva. Bili su sretni i mi s njima tim susretom Istočne i Zapadne Crkve. Povremeno možemo vidjeti i studente Teologije bilo u našoj župi bilo u kojoj drugoj katoličkoj crkvi za Božić ili Veliki Petak. Njihov profesor Liturgije govori im o rimskom obredu i tada ga dolaze  vidjeti na licu mjesta uz objašnjenje našega Nadbiskupa i ili kojeg drugog svećenika.

S radošću, ali manje nego prije poradi naših snaga koje su sve manje, nastavljamo posjećivati monahinje u par manastira. Tu isto možemo iskusiti blaženstvo susreta jer smo «sestre».

Svi ti susreti i međusobna poznavanja su obogaćenje i zajednički put prema Onome koji je darovao svoj život kako bismo bili JEDNO.

Naravno, nedavna bolna događanja kao i aktualna situacija zemlje vode nas molitvi. S vama vapimo za put pomirenja, povjerenja i nove nade.

 

mala sestra Bernadeta


RUSKI KRSTUR

-u Ruskom Krsturu su m.s. Kristina, m.s. Denisa i m.s. Martina.

 

Po prvi puta nakon 260 godina od dolaska u Bačku, 17.01.2008. slavljen je Dan rusinske nacionalne zajednice. U našoj katedrali u Ruskom Krsturu uoči praznika slavljena je svečana Sv. Liturgija u zahvalnosti. Sv. Liturgiju je slavio naš vladika o. Georgiji Đuđar. Zatim je na različite načine obilježen praznik: govorima, izložbama, dodjelama nagrada, slavljima.

Od reakcija osobito mi se svidjelo što je rekla jedna novinarka Hrvatica iz Bačke: «Razumjela sam da vi, Rusini i mi, Bunjevci imamo zajedničku riječ, a to je ‘vjera’ u ‘poklonstvu’ do crne zemlje i zlatnoga žita i sada vas doista osjećam braćom i sestrama».

Nakon svih tih događanja zajednica Rusina je primila puno podrške i energije. U Novom Sadu trosatni program započeo je molitvom Očenaša. Da, vrijeme pred nama bit će lakše ukoliko znamo da su istinske snage za izgradnju multikulturalnog svijeta  u nama, u dogovoru, u dijalogu, u poštovanju svakoga. Unatoč tome, cijele obitelji sele u Kanadu. Prošle godine otišla je tako 91 osoba… Iznenada i naša obzorja se proširuju. Radio Internet je u Krsturu. I za 2009. godinu priprema se festival Rusina iz raznih zemalja.

 

mala sestra Martina


HRVATSKA – ALJMAŠ

-u aljmaškom bratstvu su m.s. Kristina Margit, m.s. Žaklina, m.s. Isabela i m.s. Mira

 

Dok živim u Aljmašu i promatram naš kraj, divim se misleći na one Isusove riječi «dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju» (Iv 10,10). Nakon zimskog perioda kada na neki način sve utihne, sada uz toplinu sunca, život jednostavno buja. Govor prirode kroz izmjenu godišnjih doba na selu je nešto osobito lijepo i u sebi nosi veliku poruku! Brujanje traktora, nabava sjemena, rasade, razgovori o sadnji… provedeno vrijeme po vrtovima jedan je dio naše svakodnevice.

Dok mala sestra Isabela radi na poljima IPK,  mala sestra Žaklina i ja u kući smo, u vrtu smo, u svemu što svakodnevni i zajednički život sa sobom nose. Crkva, ulica, pekara, trgovina, bunar, posjete… tople jednostavne riječi… posebna su mjesta susretanja božanskog i ljudskog kako je i prikazano u otajstvu Pohođenja na središnjem vitraju naše Crkve.

Visoke godine, narušeno zdravlje, samoća, za neke nezaposlenost, oskudica, bol zbog gubitka drage osobe… bolna je stvarnost koju svakodnevno susrećemo i upravo je to ona zlatna nit koja daje smisao i cjelovitost našem životu kojeg dijelim. Njome je protkana i otkana  naša nazaretska svakodnevica.

Znate li da su radovi oko svetišta u više etapa privedeni kraju? Često pomislim na riječi biblijskog pisca iz Knjige utjehe «Jest, tvoje ruševine, tvoje razvaline i tvoja zemlja poharana pretijesna će biti žiteljima tvojim…» Iz 29,19

Dok zvona naše Crkve najavljuju dolazak hodočasnika i naš župnik srdačno pozdravlja: «Dobro došli u dolinu mira!» tada mi se uistinu Aljmaš čini pretijesnim! Duboka vjera i povjerenje hodočasnika u Marijin zagovor uvijek nas se iznova doimlju. Uspravni i ponosni, lica često opranih suzama nisu nam nego evanđeoski govor.

Dok svaka osobno i kao zajednica iščitavamo prijeđeni put s euharistijskim Isusom  svjedoci smo euharistijske dimenzije u životu svih s kojima dijelimo život ovdje, koje susrećemo na različite načine… Uvijek je to na tako jednostavan način, baš poput kruha koji se razdaje, lomi:  popravljena slavina, radijator, prijevoz do Osijeka, kolači, gljive iz šume, ribe iz Dunava na našem stolu… Ta vaša pažljivost, dobrota, susretljivost, prijateljstvo otkrivaju nam svaki dan nešto od lica Božjega, traga Božje prisutnosti, prožimaju naša srca zahvalnošću…

Dar predanosti bez pridržaja neka nam svima izmoli Marija koja je prva primila, nosila i rodila život, život u izobilju zaogrnut malenošću, jednostavnošću, krhkošću.

mala sestra Mira

 

I u mom životu, kao i nas svih, dolazi vrijeme kada snage pomalo otkazuju, kada ne možemo više raditi, biti u pokretu kao prije. Poput drugih žena u selu i meni je prihvaćati tu stvarnost, čuvajući zahvalnost. Nastojim posjećivati one koji više ne mogu izlaziti iz kuće. U našim razgovorima prepoznajem Božju blizinu. I uvjerena sam kako je i molitva najljepši posao! Ujedno, sretna sam posvetiti se potpuno i jednostavnom poslu s glinom koji mi omogućuje tiho vrijeme molitve za sve nakane našega čovječanstva. Volim taj posao koji izražava i Božju nježnost prema nama, bilo u malenom Isusu, bilo u Mariji, Službenici Gospodnjoj koja pruža svijetu svoga Sina.»

mala sestra Kristina Margit


SPOMEN S LJUBAVLJU NA NAŠU MALU SESTRU LUJZU

  1. 04. 1943. – 20. 10. 2006. 

Dijelovi homilije fra Zdenka Tomislava Tenšeka, OFMCap., župnoj crkvi Krista Kralja u Zagrebu 04.11.2006.

«Željno i očekujem i nadam se da se ni zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću – kako uvijek tako i sada – Krist uzveličati u mome tijelo, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!» (Fil 1,20-21).

 

«Dragi vjernici, drage Isusove male sestre!

 

Svetom misom, Isusovim spomen-činom ljubavi za čovječanstvo i za sav svijet, slavljem Njegove muke, smrti i uskrsnuća, spominjemo se ovom euharistijskom žrtvom života, služenja i blažene smrti Isusove male sestre Lujze Auguste. Bogu uznosimo zahvalnu molitvu za njezinu predanost i služenje Bogu i braći ljudima. Sestra Lujza vjerno je i postojano živjela posvećeni život Isusove male sestre. Nadahnuće za svoj kršćanski i posvećeni život crpila je najprije na samom Isusovu srcu, punom ljubavi i sućuti prema braći ljudima. Nadahnjivala se u tom služenju na primjeru i predanoj ljubavi  Isusova malog brata Karla i nadasve na utemeljiteljici Isusovih malih sestara m.s. Magdaleni. Dopustite mi da u nekoliko sažetih misli sagledam i prikažem njezin Bogu posvećen život i služenje, onako kako ga je vidim u svojim vjerničkim očima. Ne činim to kako bih nju veličao. Ona to ne bi željela jer je za života nastojala biti samo jednostavna i skrivena prisutnost evanđeoske žene. Činim to zato da nas njezin sadržajni evanđeoski život i lik obogati i učvrsti u našem vjerničkom životu i djelovanju.

  1. Mala sestra Lujza napajala se na izvorima Bratstva Isusovih male sestara

Sestra Lujza bila je vjerna i zauzeta širiteljica poznavanja temelja i izvora Bratstva Isusovih malih sestara. Kad je došla u našu domovinu, posebno za svoga boravka u Zagrebu, zauzeto je nastojala da se na hrvatski prevedu Konstitucije Isusovih malih sestara… Sestra Lujza je bila veoma uporna u traženju ljudi koji će pomoći malim sestrama da  se njihov duh što snažnije i bolje ukorijeni u hrvatskom narodu. Postojano je tražila svećenike i laike koji su se uključivali u slavlja euharistijskih susreta u njihovom bratstvu. Željela je ne samo različitost ponude već nadasve teološku i duhovnu dubinu. … Surađivala je s profesorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta, prof. Josipom Turčinovićem, prof. Bonaventurom Dudom i drugima. Bila je u bliskim vezama s pravoslavnom braćom, naročito s preminulim zagrebačkim protojerejom Jovanom Nikolićem. Bila je ekumenski otvorena, duboko svjesna bogatstva i potrebe kršćanskog jedinstva i zajedništva. … Jednostavno, m.s. Lujza imala je široke kršćanske, teološke i vjerničke poglede. Znala je u kontemplativnu dimenziju života Isusovih malih sestara unositi zdrave teološke, ljudske i duhovne poglede. Imala je istančan osjećaj za višeobličnost u duhovnom bogatstvu evanđeoske malenosti.

  1. Isusova mala sestra Lujza bila je duboko ukorijenjena u duh, kulturu i biće hrvatskoga naroda

Životno oblikovana na zdravim osnovama duhovnosti malog brata Karla i male sestre Magdalene, odlučila je uzeti i hrvatsko državljanstvo kako bi se što bolje ukorijenila u hrvatsko biće. …Evanđeoskom i ljudskom hrabrošću svjedočila je i tumačila istinu o domovinskom ratu. Činila je to tiho, nenametljivo, bez reklame, hrabro i odlučno. Sam Bog zna koliki je njezin doprinos u čišćenju poimanja o iskrivljenoj slici duhovnog i moralnog lika hrvatskog naroda, posebice pred svjetskom javnošću francuskoga govornog područja. Sestra Lujza nas je voljela. Voljela  je i svim je sredstvima širila i branila duhovno bogatstvo hrvatskog naroda. Nije tom ljubavlju bila nimalo umanjena njezina ljubav prema drugim narodima na ovom području. Kad je bila pozvana u kuću maticu u Rim, gdje joj je bila povjerena veoma važna služba u kauzi m.s. Magdalene, stalno je s velikim zanimanjem pratila život kako bratstva u našim krajevima tako i sveopći razvitak njezine hrvatske domovine za koju se srcem i slobodnom odlukom opredijelila. …

  1. Marljivo i zauzeto služenje m.s. Lujze u kauzi m.s. Magdalene

Treće i posljednje zemaljsko služenje Isusove male sestre Lujze bilo je posvećeno kauzi m.s. Magdalene u Tre Fontane, u Rimu. Prikupljala je pismena svjedočanstva i tražila ljude koji će biti uključeni u kauzu kao živi svjedoci svetosti života i djelovanja službenice Božje m.s. Magdalene. I na tom području svoga služenja sestra Lujza je bila temeljita, dosljedna i nadasve zauzeta. … bilo joj je silno na srcu da dođu  i svjedočanstva iz Zagreba i naše domovine. Mogu posvjedočiti koliko se zauzeto zauzimala da i ja sam budem jedan od onih koji će posvjedočiti o Magdaleninu herojskom kreposnom životu… Bila je veoma sretna i radosna što sam se odazvao na njezin poziv, dao svoje pismeno svjedočanstvo kao i svjedočanstvo  pred službenim dijecezanskim sudištem Vikarijata Rimske biskupije… Kada sam tom zgodom, godine 2002. bio u Rimu s velikom me radošću povela do špilje gdje počivaju smrtni ostaci m.s. Magdalene. Bio sam sretan što sam imao tu čast da se pomolim na grobu, vjerujem, buduće blaženice. Osjećao sam koliko je i ona ponosna što me je mogla dopratiti do Magdalenina zemaljskog počivališta. Trenutak duhovnog zajedništva na grobu m.s. Magdalene čuvam u svojim vjerničkim sjećanjima kao dragi poklon od Boga koji mi je dan preko m.s. Lujze.

Posljednjih godina nisam imao više prilike iz bližega pratiti rad sestre Lujze. Nadam se da je glavninu posla oko kauze m.s. Magdalene dovršen zahvaljujući nadasve njezinoj zauzetoj ljubavi. Kad sam u posljednje vrijeme čuo za njezinu tešku bolest, jako sam se rastužio. Pratio sam njezin tihi odlazak s ovoga svijeta u Očev dom molitvom i zahvalom Bogu što mi je dao biti prijateljem i suradnikom u njezinu služenju. U mome vjerničkom srcu sestra Lujza ostavila je dubok trag kao jednostavna osoba, kao žena koja je s puno ljudske topline i nježnosti znala uspostavljati prisne ljudske odnose, bez straha i poze. Kao evanđeoska žena znala je svoj kršćanski poziv, kroz svoje posvećeno zvanje, živjeti dosljedno i nadasve poduzetno.

Bože Oče, Gospodaru neba i zemlje, zahvaljujemo Ti za život i služenje m.s. Lujze. Od Tebe je što si joj udijelio tako postojanu ljubav prema Tvome Sinu, našem Bratu i Spasitelju Isusu Kristu. Preko Njega, Brata i Prijatelja svih ljudi, na tragu i po nadahnuću m.b. Karla i m.s. Magdalene ona je vjerno i iskreno ljubila sve ljude, svoje prijatelje, naučila je i znala biti prava sestra s ljudima, svojom braćom i sestrama. Primi je, molimo Te, u zagrljaj svoje beskrajne ljubavi. Amen.»

(Proces za beatifikaciju m.s. Magdalene se nastavlja. O. J. T. Gomez Garcia, dominikanac imenovan je od našeg Generalnog savjeta za  postulatora, a  m.s. Annunziata nastavlja raditi na redakciji dokumenata.)

 


ZAGREB

O Božiću smo Vam podijelile naša traženja i obnovu novoga bratstva. Nakon preseljenja prva Euharistija u novomu bratstvu, kruna svega jer je Isus u Euharistiji ponovno s nama nakon dva tjedna «praznine», slavljena je 15.12.2007. Slavio ju je s nam p. Bonaventura Duda uzevši Sv. Misu za ljubav. Sretan i razdragan i on i mi i  Zvonko! 12.01.2008. je posveta nove kapele, uoči blagdana Krštenja Isusova. Sretne smo da su s nama brat biskup Vlado Košić, braća kapucini, sestre, novi susjedi, susjedi s Trnja, prijatelji, majstori. Naš Vlado homiliju je započeo sjećanjem na pok. p.Zdenka koji je često slavio Misu kod nas u Trnju, nadahnujući se na karizmi jednostavnosti i malenosti u služenju Crkvi. «I mi smo ovdje okupljeni u jednostavnosti. Tu se osjeća kako je Crkva kućna crkva, kako je ona jedna obitelj, gdje smo u domu zajedno, kao što se i prva Crkva okupljala po kućama i gdje su se prvi Isusovi učenici osjećali bliski. Male sestre svjedoče svojom karizmom tu malenost i jednostavnost, prisutnost Duha Božjega u našoj Crkvi i našem društvu.» Na kraju homilije svi smo pozvani na razmišljanje: «Činiti dobro poslanje je sviju nas, jer svi smo mi miljenici Božji. Po krštenju smo postali djeca Božja, mili i dragi Bogu. Biti kršćanin, znači slušati Isusa Krista, ići za njim i njegove riječi provoditi u život. To znači biti ispunjen Božjim duhom, Duhom Isusa Krista upravo kako je on činio dobro svima malenima, onima koji su slabi, potrebni, cjelio je ono što je bilo slabo, uzdizao da bude jače, da i mi imamo srca poput njega za svakog čovjeka, da budemo ispunjeni duhom miline Božje, duhom njegove nježnosti i radosti, da budemo svjedoci Isusa Krista”.

Evo i jednog skromnog detalja. Naše novo bratstvo je poznato u kvartu po cvijetu koji se zove «sreća»!  Sitan je to i neznatan cvijet nježno zelene boje. Preživio je radove i  sada se širi, poput zelenog tepiha. Najljepši je uz prozor kapelice, znakovito zar ne? Nedavno je došla susjeda po njega jer je njen nestao, pa ga je željela obnoviti. Govorila nam je s kolikom su ljubavlju prijašnji, pokojni vlasnici njegovali svoje cvijeće, pa i «sreću». Nismo li po njihovoj «sreći» pozvane njegovati «bratstvo sreće»? Ovo pitanje nas preispituje: kako svaka osobno i zajedno živimo naše kontemplativno poslanje u svijetu, u redovničkom nazaretskom životu? Nedavno, dvije od nas, smo pohodile jednu obitelj u Gornjoj Dubravi. Došle smo nenadano, primljene kao Božje iznenađenje i riječima: «Stiglo nam je Evanđelje!» Nosimo li vam Evanđelje? Da li u vama susrećemo Isusa, te da li i vi u nama susrećete Njega? Što vam darujemo, ako vam Isusa ne nosimo? A dok iščitajemo euharistijski put u osobnom putu svake, u molitvu nam se češće povjeravaju  svećenici. Njima dugujemo osobitu zahvalnost i molitvu.

Psalmista iziče put sreći: «Blago onome koji se u Te uzda!» (Ps 84,13). A Isus nam u Evanđelju govori: «Gdje su dvojica ili trojica… ja sam među njima», a mi smo čak šest. Doduše, rijetko svih šest na okupu jer i m.s. Sonji i meni je putovati, posjećivati bratstva. Živjeti bratstvo za nas je put sreće, put koji nas poziva biti Isusova mala sestra i sestra svima u njegovanju istinskih odnosa, odnosa ravnopravnosti, bez moći i nadmoći. Put je to za graditi ponajprije među nama u zajednici. I same s godinama i zdravstvenim teškoćama smo malene, potrebne prisutnosti jedne drugoj, potrebnije i vašega prijateljstva. Put je to graditi i u svim susretima s vama, našim prijateljima, susjedima. Zahvaljujemo svima koji ste nas pohodili, koji nas pohađate!!! Bez vas ne možemo  živjeti bratstvo. Sretne smo ugostiti vas bilo za razgovor, bilo za euharistijsku molitvu klanjanja. Sretne smo jer su nam Vjera i svjetlo i Korablja česti gosti. Sretne smo i svaku prvu nedjelju u mjesecu moći posjetiti, s grupom mladih iz Velike Gorice, mlade zatvorenike u Centru za preodgoj u Turopolju bilo za Taize molitvu bilo za Euharistiju. Br Ulrich iz Taizea, nakon europskog susreta mladih, zamolio nas je podržati tu malu grupu mladih. Rado smo se odazvale i evo već je godina dana pohoda.

U našemu bratstvu nakon dijeljenja nedjeljnog Evanđelja (jednostavnim kontemplativnim načinom, trostrukim iščitavanjem biblijskog teksta) u pregledu tjedna nedavno smo pokušale izreći u čemu ne možemo jedna bez druge, u prihvaćanju jedinstvenosti svake. Zadnji puta smo zaključile: što bismo mi bez m.s. Josipe? Njeno poslanje je pažljivost, toplina u slušanju mnogih naših prijatelja. A najljepše je kada je i bratstvo mjesto susreta. Što bismo mi bez m.s. Marice? Njena prisutnost je dovoljna, jer i nama i ljudima donosi mir. Nastavljam, što bismo mi bez m.s. Marie Grazie? Vrt i kuća, njihovo uređenje u velikoj mjeri su djelo njene predane ljubavi. Što bismo mi bez naše Mateje? Mateja nas obnavlja jer svaka se s njome vraća na svoje početne korake u Bratstvu, u polet i zanos do Isusa. Što bismo mi bez m.s. Sonje? Njena prisutnost širi naš pogled na sav svijet i naš dio Europe i ujedno čini nas pažljivijima dok je u brizi za svog bolesnog brata. Što bi male sestre bez mene? M.s. Marica odgovara: «Bogu hvala da te imamo!» (»Bogu hvala za svaku!») u razgovoru o  iduća dva teksta. Oba su nastala na molbu fra Ante, gvardijana naše susjedne male braće kapucina i u zahvalnosti za p.Zdenka, za dar njegova prijateljstva. Svi nemate priliku čitati njihov Vjesnik, a niti Ljudima prijatelj pa ih unosimo u Vijesti.

mala sestra Blaženka

 


ZAGREB – DUBRAVA SV. MIHAEL

POVRATAK ISUSOVIH MALIH SESTARA

(tekst napisan za Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije)

 

Evo nas ponovno u Dubravi! Naime, u Dubravi su male sestre bile nakratko sedamdesetih godina, od 1975-1978. godine. Živjele su u podstanarstvu, u Ciglenečkoj ulici. Nakon godinu dana traženja našle su kućicu u zagrebačkom Trnju i ondje smo od 1978. do 2007. godine. Uslijed urbanizacije, nekadašnja radnička četvrt Trnja, postaje centar grada. Tako smo se morale preseliti. Dugo smo tražile nešto jednostavno, dovoljno prostrano za  nas šest. Preselile smo 09. prosinca 2007. Tu smo u Kraljevčanskoj 4:  m.s. Marica (iz Hrvatske, Vinica kod Varaždina), m.s. Josipa (iz Belgije, Flandrija), m.s. Maria Grazia (iz Italije, Genova), m.s. Sonja Marija (iz Slovenije, Maribor), Mateja,  postulantica (iz Slovenije, Ljubljana) i m.s. Blaženka (iz Hrvatske, Velika Gorica). Bratstvo u Zagrebu dugi niz godina bilo je radničko bratstvo. Male sestre su radile i bile prisutne u više tvornica (Mega, Rade Končar, Grafički zavod, Ledo…). Trenutno smo regionalno bratstvo u služenju jedinstvu i povezivanju Regije koju čine tri zemlje: Hrvatska, Mađarska i Srbija. M.s. Sonja Marija je savjetnica za srednju i istočnu Europu, od Moskve do Grčke i Istanbula. Njena prisutnost proširuje naš pogled i srce.

Lijepo je motriti ponovno rađanje bratstva  u Dubravi, i tokom pet mjeseci obnavljanja kuće, a i sada u ova tri mjeseca od preseljenja. Susrećemo puno dobrote, dobrohotnosti, prihvaćanja i od Vas, naše kapucinske braće i od naših sestara, i franjevki, i Kraljice svijeta, i od ljudi, susjeda, župljana. Zahvaljujemo!!! Polagano ulazeći u novu sredinu na nama je osluškivati «znakove» gdje nam je biti prisutnost molitve i prijateljstva. Rado bismo bile blize mladima,  osamljenima, starijima. To osluškivanje je i u prepuštanju Duhu da nas vodi susretima i iznenađenjima u vjernosti Isusu u Nazaretu (i naš redovnički život ima nazaretski oblik, u Božjoj blizini i blizini ljudima) i u Betlehemu (u evanđeoskoj viziji malenosti, Boga koji je sam malen, koji ljubi malene). Oboje je i vama franjevcima kapucinima  tako blisko, vlastito!

S Vama rado dijelimo dio blaga koje nam je Vaš i naš dragi fra Zdenko Tomislav Tenšek podijelio prošle godine ovdje u Zagrebu. Imale smo kontinentalni susret malih sestara srednje i istočne Europe od 01. – 03. lipnja 2007. Unatoč mnogim obvezama darovao nam je puna dva dana, vidljivo sretan da može s nama biti, promišljati, moliti, pjevati. Njegov tekst ostaje nam poput «dragocjena bisera», za razmišljati i živjeti. Svaka Regija, svako bratstvo, svaka mala sestra pozvana ga je moliti i promišljati. Tražiti nam je malim koracima vlastiti odgovor danas: kako unijeti kontemplativnu dimenziju naših naroda u suvremenu Europu i svijet, «ovaj i ovakav svijet prihvatiti kao svoj dom u koji ulazimo i u koji smo dužni unositi svoje bogatstvo… prihvatiti ga kao ‘teološko mjesto’ za unošenje i svjedočenje Evanđelja». U početnom razmišljanju «Male sestre pred izazovom globalizacije i europskog ujedinjenja»  fra Zdenko razmatra: «Koje su to vrijednosti koje se od nas očekuju?». I on ističe:

«Biti Crkva siromaha i zapostavljenih. (u jednom od kasnijih predavanja za svaku od vrijednosti dodaje: male sestre)  Čini se da svijet skromnosti postaje ispit savjesti za sve nas. Koliko nas zavodi trka za potrošnjom? Kad je riječ o Crkvi siromaha nije govor samo o siromasima iz nerazvijenih zemalja, već više ili jednako tako o siromasima iz bogatih zemalja: ovisnici, neuki, odbačeni, nezaposleni, umirovljeni, neuspjeli, rubni i prezreni. Crkva siromaha, da bi u tome bila uvjerljiva, mora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan. Naš kapucinski red naglašava krilaticu: ‘ne posjedovati i željeti maksimum dopuštenog, već minimum potrebnog’.

Biti Crkva dobrote i milosrdne ljubavi. Bez takve Crkve nema ni patnje ni Križa, bitnih sastojaka kristovske patnje i kršćanskog križa. To je ono što J. B. Metz u svojim zadnjim tekstovima sretno naziva memoria passionis čovječanstva – što treba protegnuti ponajprije na neprijatelja. No taj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanja.

Biti Crkva nade i radosti. Budući da je Crkva dobrote i milosrđa istodobno Crkva križa i patnje, postaje ona preko i  kroz to Crkva nade i pashalne radosti. Zato su pesimistički kršćani najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva. Beznađe nije nekršćanstvo, ono je neko protukršćanstvo kao ateizam. Nažalost toga u nas ima odveć među vjernicima. A stvar bi zapravo trebalo obrnuti i postati svjedocima radosti i veselja, inače će nam opomena Fridricha Nietschea ostati i dalje važećem ‘da su kršćani previše tužni da bi bili iskupljeni’. …

Četvrto, Crkva mirotvorstva, pomirenja i praštanja. Dok se prva tri lica ili odrednice Crkve odnose više na duhovne temelje i osobne napore, ovo treće lice opisuje dužnosti Crkve u  svijetu, pa je riječ o stanovitoj političkoj teologiji osobita sadržaja. U tom pak sklopu Crkva se mirotvorstva opire ratovima i sukobima, a pomirenjem oslabljuje i smanjuje rascjepe i neprijateljstva, dok praštanjem zacjeljuje sadašnje mržnje i čisti prošla zla pamćenja i sjećanja. Radi, dakle, obrnuto od  svijeta.

Peto, Crkva dijaloga sa svijetom. U toj je točki došlo jamačno do najveće promjene, jer je izopćenje ili anatemu zamijenio dijalog i otvorenost. Kršćani su naposljetku shvatili da je Božji narod – a to je ustvari Crkva – radi naroda svijeta, a ne zbog njih samih. Otud je poslanje vjernika obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijet. To rade politike i političari, ratnici i moćnici, kraljevi i carevi, trgovci i ideolozi…. Jedino kršćanstvo – naravno ono evanđeosko i koncilsko! – želi služiti svijetu, što je ujedno poglavita prednost i oznaka kršćanstva u tom i takvom svijetu. No to će se zbiti pod uvjetom da naša Crkva postane što potpunijom: Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja i Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom…».

Kao dugogodišnji veliki prijatelj našega Bratstva duboko je poznavao našu duhovnost, njenu bitno kontemplativnu dimenziju u svijetu. Osobito sam voljela njegov pogled «u traženju specifičnih stožera duhovnosti Malih Isusovih sestara», gdje spominje:

«1. Ljubav prema Crkvi, Euharistiju, Evanđelje, molitva srca kroz prisutnost i adoraciju pred Ljubljenim!

  1. Duhovnu dimenziju svog života ostvarivati na jednostavan način, blizak priprostom puku (to je onaj trag povezanosti s duhovnim ocem, sa starcima): krunica, križni put, litanije, hodočašća, post. U tu duhovnost unijeti kritički stav (da se ne pretvori u praznovjerje!), ali i duhovnost srca. … Tu dodirujemo dvije komplementarne dimenzije naše religioznosti: istočni vid kroz molitvu srca, zapadni vid kroz nježnu i hrabru ulogu Marijina lika i molitve krunice. Naime, Isusova molitva i krunica specifično su evanđeoske molitve, ustvari meditirano Evanđelje. To su molitve siromaha. … Dakako da nam je u tom pristupu kontemplativne dimenzije potrebno evangelizirati pučku pobožnost. To nam je zadaća u susretanju naše braće i sestara, onih najmanjih. Najvažnije u tom pristupu molitvi i kontemplaciji je preobražaj srca, čime pridonosimo liječenju mentaliteta današnjeg čovjeka, pridonijeti toplini odnosa i toplini molitve.»

Fra Zdenko nas je pratio s ljubavlju i u traženju novoga bratstva, savjetima i podrškom. Povremeno nam je znao poslati e-mail poruku: «U zajedništvu s vama…». Kada sam mu početkom srpnja javila da smo konačno našle kuću, i to u vašoj neposrednoj  blizini, bio je jako radostan. Rekao mi je sretan: «Pa ne možete vi bez nas!». Uvjerena sam da u domu ljubavi nebeskoga Oca nastavlja pratiti Vas, svoju kapucinsku subraću, narod Dubrave, Crkvu, kako bi ona sve više bila evanđeoska i koncilska i «svijet kojeg Bog voli»,                                                                                              naš  «povratak» u Dubravu…

mala sestra Blaženka

 

Redovnički život Isusovih malih sestara

Biti redovnica i prijateljica

(tekst napisan za časopis Ljudima prijatelj)

 

«Budi mala sestra i prijateljica svih, kršćana ili nekršćana, sretnih ili nesretnih, bogatih ili siromašnih, iz koje god sredine dolazili.»   mala sestra Magdalena od Isusa

Rado mislim na sv. Leopolda Bogdana Mandića kao «ponizna uzgajatelja ljudskog prijateljstva». A redovnička smo zajednica  kojemu je apostolat prisutnost i prijateljstvo. Kako to i zašto? Poći ću od Evanđelja motreći Isusa u Betaniji. On je imao potrebu biti ljubljen, ljubiti. Ljubio je Martu, Mariju i Lazara, a i oni njega. Nije li i to tako maleno? Evanđelje nam  donosi samo o njima da ih je Isus ljubio, uz naravno ljubljenog učenika. Prijateljstvo ostaje nešto maleno, uključuje malenost, u njemu postajemo maleni. A Isus je došao k nama kako bi izgradio odnos prijateljstva s nama: «Vi ste prijatelji moji!» (Iv 15,14). U Crkvi naše je poslanje podsjetiti na otajstvo Betlehema i nasljedovanje skrovita Isusova života u Nazaretu, Isusa u kontemplaciji Oca i pomiješana s ljudima svoga sela. I Bratstvo Isusovih malih sestara plod je prijateljskog susreta male sestre Magdalene i nomada Tuarega u Touggourtu, alžirskoj sahari 1939. godine. Biskup Konstantin u Alžiru  rekao je kako je to jedinstveni nastanak jedne redovničke zajednice u povijesti Crkve. M.s. Magdalena nas je osnovala s nomadima. Rođene smo u kući drugoga. Primljene i gostoprimstvom porođene. Duhovnost je to otvorena bratstva svima, kontemplacija življena u jednostavnom dijeljenju života ljudi, osobito malenih, u potpunoj besplatnosti, kako bi bili zajedno pred Bogom. Intuicija utemeljenja i duhovnost su osobito prilagođene susretu s islamskom braćom. To je u biti model odnosa koji je, nakon saharskih izvora,  prenesen i moguć posvuda. U tihoj prisutnosti molitve i prijateljstva  na ulicama sela i gradova, u solidarnom običnom, manuelnom radu,  u zatvoru, s nomadima pod šatorom i s Romima… Nositi nam je Gospodina životom, a kada smo upitane i riječima, biti prisutnost molitve i prijateljstva, blagosti, ljubavi u želji da On bude ljubljen.  J. Maritain kao proročku ulogu zvanja male braće i malih sestara vidi u »svjedočenju Isusove ljubavi do čovjeka po jednostavnoj prisutnosti bratske ljubavi s malenima i napuštenima».

Obično nas se pita što radimo? Rado odgovaram: živimo, u Božjoj blizini i blizini ljudi! Naše poslanje ne definira se djelima, nego odnosima prijateljstva i dijeljenjem života. Oboje uzimaju svu našu egzistenciju.  Ipak koje je naše djelovanje? U Bratstvu je prisutna trostruka djelatnost, trostruko djelo, djelo kao plod naših unutarnjih i vanjskih aktivnosti (djelo u smislu: «djelo monaha je slavljenje Boga»):

  1. samoća s Isusom u Njegovu djelu Spasitelja, čiji je znak svakodnevna euharistijska molitva klanjanja u tišini,
  2. zajednički sestrinski život za graditi, njegovati. Škola je to ogoljenosti, poslušnosti, ljubavi koja nas zaštićuje od iluzije. I koja može postati, treba postati vanjski znak, znak da je Isus među nama,
  3. i dar prijateljstva s ljudima, osobito s malenima (Mt 25,40) u klauzuri Nazareta (naši hodnici postale su i ulice Dubrave!) i u granicama skromnog, skrovitog djela ljubavi. I tu ponovno dolazimo do Isusove Prisutnosti. Kao i svaki redovnik, redovnica tu smo zbog Njega, iz ljubavi prema Njemu, jer smo Njegovi i ljubljeni, pozvani ljubiti s nježnošću.

Kada mala sestra Magdalena govori o prijateljstvu s ljudima, osobito malenima, to je njena ljubav prema Kristu Gospodinu koja ju vodi prijateljevanju. Kaže nam: «da bi svi oko vas bili radosni osjećajući se prijateljski ljubljeni takvi kakvi jesu, dopustite da vas Isus prožme svojom ljubavlju…». I «prije redovnice budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi…». Njena velika intuicija bila je iskustvo Božje malenosti, Božja nemoć u Utjelovljenju življena u Betlehemu i Nazaretu do Križa. Bog ljubi malene. On sam je malen. Božji je to stav prema čovjeku. Tako je rođena prijateljska ljubav prema svakoj osobi u punom poštovanju. Ljubav je to ponizna koja moli da bude primljena. Božji dar nošen u glinenim posudama. M.s. Magdalena nam je zapisala o prijateljstvu:  «Govorit će ti se također o ljudskom prijateljstvu, koje je, dok je ispravno i čisto, tako lijepo da se ne smije uništiti ni umanjiti. Govorit će ti da ga bolje oblikuješ i pročišćavaš kako bi se razvijalo u ljubavi Krista, u Njemu je sav ideal prijateljstva.» I «Voljela bih da vjerujete kako je moguće istinsko prijateljstvo, duboka privrženost među bićima koja nisu iste vjere, niti su od istoga naroda, niti iz iste sredine… Potrebno je da vaša ljubav raste, malo pomalo postaje sve nježnija. Velikodušnu ljubav lako nalazimo, ali ne i nježnu ljubav koja poštuje svako biće. U svakome od njih je Gospodinovo lice. Kako li je trpio u smrtnoj borbi i muci, zbog nedostatka nježnosti i poštovanja u ljubavi.»

Završavam s ljubavlju sjećanjem na našeg dragog i velikog prijatelja fra Zdenka Tomislava Tenšeka. Na susretu malih sestara srednje  i istočne Europe u lipnju prošle godine darovao nam je jedan tekst u baštinu. Dijelim i s vama dio toga blaga: «… iskreno njegovati prijateljski odnos sa svakim, valja nam njegovati po načelu koje sam negdje pročitao iz vaših izvora: ljubiti svakog čovjeka takvom ljubavlju kao da je on jedini izbor tvoje ljubavi. To čini srce otvorenim i bogatim za prava prijateljstva i prave odnose. To podrazumijeva primati vrijednosti drugih.» Sintezu onoga što nam je živjeti ovako izriče: «Biti male sestre siromaha i zapostavljenih. Biti glas siromaha, naročito suvremenih siromaha kojih je sve više u bogatim zemljama: ovisnici, neuki, odbačeni, nezaposleni, umirovljeni, neuspjeli, rubni i prezreni. Biti na strani najmanjih, a što ne znači prezirati bogate. Mala sestra Magdalena u tom je smislu dala jasna usmjerenja. Biti male sestre pune dobrote i milosrdne ljubavi. To nije moguće ostvariti bez duhovnosti Betlehema, Nazareta i Kalvarije. Kako da male sestre u svom biću budu memoria passionis čovječanstva, a što treba protegnuti ponajprije na neprijatelja? No, taj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanja. Biti male sestre nade i radosti. Male sestre napajane na izvorima Evanđelja jesu glasnice Crkve nade i pashalne radosti. Zato su pesimistični kršćani, ili ne daj Bože pesimistične male sestre najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva i poslanja malih sestara. Ne sablažnjavati se nad svijetom, ne proklinjati svijet! To je svijet kojeg Bog voli! Biti male sestre mirotvorstva, pomirenja i praštanja. U tom sklopu Crkva i male sestre u Crkvi su nositelji mirotvorstva koje se opire ratovima i sukobima, a pomirenjem oslabljuje i smanjuje rascjepe i neprijateljstva, dok praštanjem zacjeljuje sadašnje mržnje i čisti zla pamćenja i sjećanja. Radi, dakle, obrnuto od svijeta. Naši su narodi, kroz iskustvo ratnih sukoba, osobito pozvani zauzimati se za mirotvorstvo, pomirenje i praštanje. Male sestre uvijek će biti nositelji tih vrijednosti. Biti male sestre dijaloga sa svijetom. Umjesto osuđivanja valja njegovati dijalog i otvorenost. Kršćani su naposljetku shvatili da je Božji narod – a to je ustvari Crkva, radi naroda svijeta, a ne zbog njih samih. To vrijedi i za male sestre. Otud je poslanje malih sestara obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijet. Jedino kršćanstvo – naravno ono evanđeosko i koncilsko! – želi služiti svijetu, što je ujedno poglavita prednost i  oznaka kršćanstva u tom i takvom svijetu.» Na nam je sve to promišljati i nadasve živjeti…

mala sestra Blaženka

 

OČE MOJ,

predajem se Tebi,

čini sa mnom što hoćeš

što god učinio, hvala Ti.

Spreman sam na sve, primam sve

samo da se tvoja volja ispuni na meni

i na svim tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

stavljam svoj život u tvoje ruke

Tebi ga darujem, Bože moj,

svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i ta ljubav traži

da Ti se darujem, da se potpuno predam

u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem

jer Ti si moj Otac!

mali brat Karlo

Vijesti Isusovih malih sestara (2010)

«Jedino što sam  željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“

m.s. Magdalena

Dragi naši prijatelj!

Za naše Bratstvo prošla godina bila je u znaku sedamdesete obljetnice osnutka. Tom prigodom u Rimu (Tre Fontane), 08. rujna bilo je mnoštvo malih sestara, osobito najmlađih (postulantice i novakinje). Mala sestra Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, u pripravi za jubilej pisala nam je: «Želimo zahvaliti Bogu za dar Bratstva, što sudjelujemo u djelu spasenja u konkretnom trenutku čovječanstva. Sa svima vama – mladima i onima koje su ostale mlade u srcu – želimo Bogu povjeriti budućnost Bratstva. Ne možemo budućnost predviđati, ali možemo ju omogućiti ako se predamo svim bićem za ljubav o kojoj govori m.s. Magdalena.« Na stranicama koje slijede nešto slika približit će vam našu radost!

Drago nam je da su u Vijestima ovaj put  s nama  i naša mala braća, iskustva njihova života u Indiji, Maroku, Kamerunu i pismo malog brata Marka bratu Karlu!

U posljednjim Vijestima pisale smo vam o želji i pozivu m.s. Gertrud Veronike svakoj od nas iščitavati put vjere u euharistijsko otajstvo. Nešto od toga blaga dijelimo s vama….

Kao i uvijek donosimo i našu svakodnevicu sa svih strana svijeta: Sveta Zemlja, Španjolska, Mađarska, Peru, Indija… Uz franjevački jubilej od prošle godine tu je i tekst o sv. Franji i bratu Karlu.

Svakih šest godina snažan trenutak Bratstva je održavanje generalnog kapitula u Rimu. On će se održati iduće godine 08. rujna na temu: «Nadati se danas u svijetu». Sve naše zajednice su u hodu. Ovo vrijeme pripreme je i vrijeme obraćenja kako bismo živjele s ljubavlju poslanje koje nam je povjereno. «Puno naših bratstava živi u sredinama gdje su sukobi za koje ne vidimo izlaza, situacije nepravdi, gubitak smisla. I samo Bratstvo živi veliku nesigurnost. Naša realnost vodi nas Betlehemu: ‘biti tu slabi, nemoćni’, svjesne da snaga dolazi od Boga, u želji da On nastanjuje naše krhkosti i preobrazi ih u ljubav i nježnost prema Njemu i svima, osobito siromašnima, slabima… Betlehem nije ukras nego temelj našega života. Iznova otkrijmo snagu Betlehema.»

Isusove i vaše male sestre

 


SVETA ZEMLJA – JERUZALEM

mala sestra Lucile Marcelle

Stari grad Jeruzalem sazdan je od četiri palestinske četvrti (kršćanske, muslimanske, armenske i mješovite četvrti gdje smo mi) i jedne židovske. Jeruzalem je jako obilježen prošlošću i raznim osjećajima, i to kod svih stanovnika, svakog vjernika ove zemlje i cijeloga svijeta. Tijekom muslimanskih, židovskih i kršćanskih blagdana puno je hodočasnika. Ulice su pune ljudi. Isto je tako petkom i subotom u ulicama prema džamiji i Zidu plača. U ulici Via dolorosa gdje mi stanujemo grupe hodočasnika iz svih zemalja neprestano mole križni put. U danima židovskih i muslimanskih blagdana, kao i petkom u Ramazanu i posebnim danima palestinske i izraelske povijesti, vojska i policija su posvuda, u velikom broju. Dani su to velikih napetosti za sve.

Ta velika raznolikost u odijevanju poziva nas na poštovanje različitosti drugoga i prihvaćanje univerzalnosti. Pozvane smo svima otvoriti naša srca, njegovati susret pogledom, osmijehom, riječima, bilo na ulici,  bilo u posjetima ili na poslu. M. s. Helene Odile posjećuje starije osobe. U radionicu dolaze ljudi iz svih zemalja, kao i prijatelji Palestinci, Izraelci, osobito vodiči. Tu se svi sjećaju Veronikine geste. M. s. Jeanne, prilikom osnivanja našega bratstva, napisala je ove riječi: “ Kao i Gospodin na putu prema Golgoti svi imaju pravo na svom putu naići na osobu koja će prihvatiti da se izloži s njima i za njih. Osoba koja će vjerovati u stvarnost Božjeg lica u njima uprkos svemu što ih možda izobličuje.“

Male sestre Helene Odile i Rosa Luise žive u Jeruzalemu više od 30 godina. Vole biti tu. „Kad sam bio dijete, uvijek sam te viđao u radionici. A i danas nakon tolikih godina što sam ja u Belgiji ti si još tu. Izdrži!“ Ove riječi jednog mladog emigranta upućene m.s. Rosi Luisi ohrabrile su nas u vjernosti suživotu, pažljivom slušanju, prisutnosti i supatnji s palestinskim narodom.

Ipak, napetosti, neprijateljstva, svađe, nepravde, ponižavanja, podjele u Crkvi kojima smo svjedoci, uzrokuju u nama patnju, bol, tugu, a koji put i nasilje. Tako jasno vidimo svoju slabost, grijeh, nemoć. Poziv je to k obraćenju. Vodi nas posredničkoj molitvi koju povezujemo s prinosom našeg života za stanovnike Jeruzalema, Svete zemlje, za sve male sestre i za sav svijet.

U Jeruzalemu možemo iskusiti i radost prijateljstva, uzajamnog povjerenja, i s kršćanima i s muslimanima. Raduje nas vidjeti osobe koje traže i nalaze putove života.  To nam pomaže da izdržimo, kao i naš zajednički život s njegovim teškoćama. Vjerujemo da je Bog prisutan. Danas živimo od otajstva Križa i Uskrsnuća  u Jeruzalemu. To nas drži. Uskrli Isus nam kaže: „Pobijedio sam svijet“. On nas čuva u nadi.

Patrijarh Michel Sabbah, pred odlazak u mirovinu, pisao je u svome posljednjem pastoralnom pismu: „Jeruzalem, grad otkupljenja i izvor mira za svijet, još nije primio otkupljenje niti našao mir… Gledati u Jeruzalemu grad otkupljenja i mira za svijet, a ne samo za sam grad, to je poziv svih kršćana u Svetoj zemlji: poziv biti svjedoci, poziv na težak život zbog političkih sukoba, jer život ostaje stalna borba kako bismo bili ukusna sol, kvasac, svjetlo u društvu i otkupljenje koje se ispunja dan za danom u Božjem otajstvu“.


Betlehem

mala sestra Ae Soun

Radim u dječjem vrtiću gdje svakodnevno primamo 70-ero djece, od 2 do 6 godina. Među njima 40 ih je napušteno od roditelja. Radim s 20-ero djece od 2 godine. Većinom su napuštena ili s teškoćama u obitelji. Imaju velike emocionalne potrebe i često se osjećam nemoćnom. Ponekad palestinske djevojke dolaze i zajedno se pokušavamo s njima igrati, vježbati gimnastiku, pjevati i plesati, glumiti… Potrebna je stalna pažnja i kreativnost. Prilika je to podijeliti od Gospodina dobivene umjetničke darove. Blaženo je davati i blaženo je primati od svakog djeteta. Svako dijete ima predivan pogled. Svaki je izvanredno lijepo otajstvo. Gledaju, hodaju, govore, otkrivaju, misle, traže. Divim se životu u njima koji i mene samu zove na život. Oni su mi izvor nade.


MAĐARSKA

Mala sestra Aniko piše nam o Kati, djevojčici s posebnim potrebama iz romske obitelji koja je u kapeli našega bratstva u Monoru primila prvu pričest. Tijekom priprave Kati je naučila što znači živjeti opraštanje i pomirenje. Upravo tokom priprave njen stariji brat bio je priveden policiji. Za Kati  je to bio težak trenutak. Ujedno, u dubini srca bila je sve više pripravna primiti Isusa. Euharistiju je predvodio o. Mušto Peter, isusovac. Svi prisutni imali su u rukama zapaljene svijeće koje su bile simbol  pripadnosti Isusu. Više mladih i susjeda došli su okružiti i podržati Kati u radosnom zajedništvu. Kati je radosno pjevala: «Moje srce nije više samo, moj Bog ostaje sa mnom zauvijek…»

 


ŠVICARSKA, Einsiedeln

mala sestra Elsa Irene

Već osam godina radim u jednom prihvatilištu za osobe koje traže azil. Centar se nalazi u kantonu Schwyz na prekrasnoj planini, ali daleko od svega! Možemo primiti 90 osoba: žene, muškarce, djecu i obitelji. Ostaju otprilike 9 mjeseci. Tako se mogu polako integrirati, učiti njemački i čekati odgovor na molbe. Imaju često velika očekivanja, često se razočaraju. Dolaze iz svih krajeva svijeta: muslimani, kršćani, hinduisti, budisti. Trenutno su iz 25 zemalja.

Da bih susrela druge narode, kulture, jezike trebala sam  prije krenuti i izaći. Danas ostajem doma i potrebno je „nutarnje izlaženje“: pustiti svoje predrasude, očekivanja i otvarati  svoje srce da bih prihvatila drugoga koji me obogaćuje.

U Centru su:

-mladić iz Rusije: kod nas je godinu i pol i već 6 godina je u Švicarskoj. Prilikom jedne svađe među svojima bio je teško ranjen i ostao je jako hendikepiran (epilepsija, potrebna mu je naša pomoć za svakdašnji život)

-čovjek iz Afganistana: u Centru je nakon dugog boravka u psihijatrijskoj bolnici. Umoran je od borbe za život.

-mlada žena iz Konga sa svojom bebom. I ona je već nekoliko godina u Švicarskoj. U Centru osjeća obiteljsko ozračje. Posvećujem osobitu pažnju onima koji su potrebni blizine: mlada žena s Bliskog istoka koja je trudna; dvije mlade žene koje su u depresiji; jedan dječak iz Afrike, maloljetan i dosta izgubljen; mladić koji je ovisan o drogi; dvije osobe koje su u zatvoru…

U posljednje vrijeme sve više dolaze i sve  mlađi ljudi iz Somalije i Eritreje. Često dolaze iscrpljeni i bolesni. Dvojica mladića su  imala tuberkulozu u teškom stanju. Bili su na bolničkom liječenju  par tjedana i dalje su  pod terapijom. Sve ih poznajem po imenu! Nastojim im biti bliza, otvorena srca, prihvaćati ih i biti s njima na putu. Svi su prisutni u mojoj molitvi. Povjeravam njihov daljnji put Gospodinu.


INDIJA

mala sestra Mary Susheela

Dvadeset godina radila sam u  timu biskupije Syro-Malankar  posjećujući bolesnike od gube. Osjećam kako sam tim posjetima i sama duboko obogaćena. U timu nas je bilo 18. Dužni smo bili nastaniti se u kraju gdje smo bili trenutno zaposleni (u svakom kraju znalo je biti 80, 100 ili čak 150 tisuća ljudi). Pri svakoj promjeni mjesta rada moralo se i bratstvo preseliti. Nije uvijek bilo lako naći smještaj.

Jedno me je iskustvo osobito dirnulo. Bilo mi je rečeno da ne pokušavam uspostaviti kontakt s  bolesnikom Shankarom. Odavno se nije javljao, nije uzimao svoje lijekove. Bila sam svjesna kako je veliki rizik za njega prestati se liječiti. I nisam mogla ne misliti na njega. Rekli su mi da mu se jako teško približiti, da je u revoltu zbog svoje bolesti.

Sve sam povjerila Bogu stavljajući  u Njegove ruke Shankara. Krenula sam tražeći Shankarovu kuću. Njegovi su me susjedi obeshrabrivali u pokušaju susreta s njim jer su znali njegov stav. Ali, kada sam ga našla, bio je toliko gostoprimljiv. Divila sam se kako je Gospodin sve učinio! Poslije toga nastavio je liječenje i nakon dvije godine ga završio. Rekao nam je: „Sada više ne moram doći po lijekove, nego vi možete i morate doći k meni!“. Ovo iskustvo ohrabrilo me na ustrajnost i molitvu za druge.


INDIJA

– mali brat Shanti je već 50 godina prisutan među gubavcima u Indiji

Želio bih s vama podijeliti ono što sam naučio od Krishnana, našeg prijatelja od samih početaka. Umro je jučer. Vidio sam ga prošli tjedan. Bio je zabrinut, no zdravstveno je dobro izgledao. Imao je gubu od djetinjstva. Vrlo rano je bio hendikepiran. U jednoj od bolnica za gubavce susreo je Susilu, svoju buduću suprugu, također bolesnu. Oboje su bolovali od gube koja je uništila njihove prste na nogama i rukama. Krishnan je bio jako dobar majstor, sam se uzdržavao. Dolazio je svaki dan sa svojim šivaćim strojem na jednu od seoskih ulica. Ravi, njegov sin, prije i poslije škole bio bi uz oca pomažući mu. Krishnan je bio mudar i hrabar čovjek. Bio je religiozan na svoj diskretan način. Zbog svoje bolesti nije imao pristupa pojedinim hramovima. No, njegova hinduska vjera davala mu je svjetlo i snagu da prihvati svoju bolest. Bio je duboko smiren, bez trunke otpora.  Mi, mala braća uz pomoć suradnika započeli smo s Centrom za rehabilitaciju s jednom radionicom tkanja za bolesne od gube. Krishnan je zamoljen biti poslovođa. Postao je izvrstan poslovođa. Znao je prepoznati i razviti ono najbolje  u drugome. Bio je uvijek tih, nikada ga nisam vidio ljutitoga. Izgubio je jedno oko, a na drugo je slabo vidio. No promatrao je svakoga radnika i kada bi otkrio poteškoće, među njima uvijek bi uspio naći razloge tomu kao i rješenje. U njegovoj radionici nikada nije bilo problema.

Jednog dana došao je k meni i povjerio mi kako im je teško naći suprugu za sina. Svaki put je bio odbijen jer su oni, roditelji, bolesni od gube. Zamolio me da mu pomognem. Dakle, pošao sam u potragu za suprugom njegovom sinu. U jednom drugom Centru naišao sam na obitelj koja je imala  istu teškoću za svoju kćerku. Obitelji su se susrele prema njihovim tradicionalnim običajima i vjenčanje je dogovoreno. Bilo je to prekrasno vjenčanje. Mladenci su trebali oprati noge svojim roditeljima. Oboji roditelji nisu imali prstiju, no sve je prošlo u velikom poštovanju.

Krishnan je bio odgovoran za prodaju proizvoda iz radionice. Jednog dana pošli smo zajedno nabaviti nove tkanine. Putovali smo autobusom. Našao sam sjedeće mjesto, a Krishnan je ostao stajati. Na moje inzistiranje ipak je sjeo, no osoba pored njega vidjevši da boluje od gube protestirajući je ustala. Bio sam ljut na sebe. Znao sam dobro da postoji ta reakcija odbacivanja bolesnih od gube. Za Krishnana je to bilo novo poniženje. Došavši u trgovinu koju su držale redovnice vidjeli smo police pune različitih lijepih tkanina. Ostavio sam ga samog da izabere tkanine. Vrativši se našao sam ga u suzama kako dodiruje tkanine sa svojim deformiranim rukama. «Godinama nisam smio dotaknuti tkanine koje sam kupovao.» Premda smo se godinama poznavali nisam do tada uistinu otkrio njegovu patnju. Patnju krojača koji kupuje materijal za svoj rad a da mu nije dopušteno dotaknuti ga. Tada sam malo dublje razumio što znači biti bolesnik od gube sa svim poniženjima i uskraćenostima u malim detaljima života. On sam se nije nikada žalio, čuvajući svoj pomalo žalostan osmijeh.

Najljepši trenutak njegova života je stigao. Predsjednik Indije želio je osobito nagraditi hendikepirane osobe koje su se  integrirale u društvu. I Krishnan je dobio nagradu ne samo zbog osobnog uspjeha već jer je i drugima pomagao. Po prvi put u životu putovao je dugim putem do New Delhija, 30 sati u vlaku. Bili su to slavni dani za njega.

Sam Krishnan bio je naviknut na neuvažavanja u svojoj sredini. Cijeloga života svakodnevno je morao prihvaćati posljedice teške bolesti. Ali je uvijek ostajao smiren. Nije se podložio bolesti, nego Gospodaru Života prihvaćajući život. Sada je u Kraljevstvu mira. Kada mislim na njega, mislim na Isusovo blaženstvo: «Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju».


KAMERUN – novo  bratstvo New Bell

mali brat Rene

Pozdrav svima! Odmah nakon smještaja u naš «novi Nazaret» nastojali smo sklapati prijateljstva. Na početku nije bilo baš lako. Kako smo novopridošli u četvrti, nailazili smo na nepovjerenje, pitanja. S vremenom i uz Božju milost stekli smo prijatelje u osobama iz četvrti i okolice. Što se tiče posla, nisam ga našao, ali nisam nezaposlen. U bratstvu sam na raspolaganju.

U našem kvartu vlada nesigurnost. Stoga sve više razumijem našu prisutnost u ovoj sredini. Tiha i diskretna prisutnost, Kristova prisutnost u službi njegove braće. Nema noći a da ne čujemo krikove kao što su: «uhvatite lopova» ili «u pomoć!». Koji put poželim izaći iz svoje sobe i pomoći ljudima u nevolji…

Sretan sam u Douali gdje mogu iskusiti stvarnost «Nazareta». Pokušavam je produbiti. Provodim tu milosne trenutke. Volim ozračje grada koji mi omogućuje ići prema Cilju. Znam kome sam povjerovao. Imam puno braće koja me podržavaju na tom putu prema Obećanoj zemlji.

mali brat Pius

Zidar sam. Od našeg dolaska u Dualu svaki dan mogao sam raditi na različitim  privatnim gradilištima. Radim s već poznatim prijateljima. Mi smo tročlana ekipa. Ono što nas ujedinjuje je da smo svi zidari i kada jedan od nas nađe posao, poziva druge. Meni je drago biti s njima jer se dobro slažemo. Znaju da se moram vratiti na vrijeme za molitvu s mojom braćom.

Trenutno radimo na gradilištu «tržnica Kongo» u jednoj džamiji. Tu je puno džamija, jedna pored druge. Sagradili su ih stanovnici iz različitih zemalja, kao što su Senegalci, stanovnici Malija i drugi. Tu su i Kinezi koji trguju. Budući da  ima puno trgovina, ima i mnogo hendikepiranih: hromih, slijepih… i lopova. Prema kategoriji svaki ima svoje određeno mjesto za prošnju. Dio njih je uz cestu, dio mijenja mjesta. Slijepe vode djeca od 7 do 12 godina. Većina slijepih žena nose bebe na leđima. I kad gledam taj prizor, dolazi mi pitanje: kakva je budućnost te djece? Lopovi su mladi dečki bez posla. Obilaze tržnicu tražeći nešto da ukradu. Oni su prepoznatljivi. Često se molitelji u džamijama žale da su im cipele ukradene. Ono što me se najviše doima je da su tu muslimani koji dolaze iz drugih zemalja. Pitam se: kako su uspjeli stići ovamo? Znam da su muslimani jer  se u 18, 19h uvečer okupljaju oko središnje džamije za večernju molitvu.


PERU

mala sestra Chiara

Prije tri godine odlučile smo otvoriti novo bratstvo u Andama sa željom da podijelimo život  sa zemljoradnicima. Počele smo tražiti mjesto gdje da se smjestimo. Izabrale smo S. Juan de Iscos, malo selo na 3400m nadmorske visine. Ovdje ljudi žive od poljoprivrede. Uzgajaju nešto stoke. Nešto svojih proizvoda pokušavaju i prodati. Krumpir i kukuruz su najčešći proizvodi. Žene izrađuju tipičan vez kojim ukrašavaju svečanu odjeću. Vez je vrlo lijepih i živih boja.

Andska kultura ima vrlo jaku zajedničarsku tradiciju. Premda se individualizam uvlači pomalo posvuda. U našem kraju prisutno je više poljoprivrednih zadruga – «zajednica zemljoradnika». Bave se uzgojem stoke i obrađuju zajedno zemlju. Njihov organizirani i zajednički rad smatramo jako dragocjenim. Od samog početka povezale smo se s jednom od zadruga i sudjelovale u njihovu radu. Njihova otvorenost prema nama bio nam je i znak da dođemo baš u ovo selo. Trenutno sudjelujemo u dvjema seoskim zadrugama u kojima je 40 do 50 osoba. S njima radimo na njivama i u vrijeme berbe primamo naš dio. A da bismo imali nešto i novca, priređujemo i prodajemo slatkiše u vrijeme blagdana, nogometnih utakmica. Na ovaj način i drugi, osobito žene, zarađuju nešto novca. S vremenom prijateljstvo gradimo i s njima.

Bitno je za nas da dijelimo konkretan život i rad naših susjeda, poput Isusa koji je 30 godina živio jednostavan život nazaretskih stanovnika. U početku su ljudi bili iznenađeni i pitali su se što će raditi ove «tri strankinje». Dosta je nepovjerenja zbog terorizma. Malo po malo postale smo dio sela. Ljudi ovdje ne znaju puno što znači redovnički život. Čude se da živimo bez muža i djece. No sada znaju da smo žene molitve, da smo u Katoličkoj crkvi. Ponekad kada netko premine obitelj traži od nas da molimo u kući i na groblju. U selu je crkva koja je gotovo uvijek zatvorena. Župa je četiri kilometra udaljena u susjednom selu i župnik dolazi samo ponekad. Srećom, nismo daleko od grada i svake nedjelje možemo ići na euharistiju. Ljudi ovdje nisu naviknuti na slavljenje nedjeljne euharistije nego žive više u ritmu blagdana i godišnjih doba, rođenja i smrti… U Velikom tjednu nešto više ljudi sudjeluje u obredima. S par osoba iz sela pokušale smo prirediti križni put, već prema njihovoj tradiciji. Prolazimo selom s jednog na drugi kraj. Zaustavljamo se pred «postajama» koje su priredile obitelji s cvijećem i malim oltarom pred kućom. Završavamo u crkvi. Nakon križnog puta svi smo pogošćeni toplim napitkom koje su žene pripremile.

Prošle godine s malom grupom žena i mladih razmišljale smo o Riječi Božjoj. Njihova svježina i razmišljanja bila su za nas obogaćenje. Bili su konkretni. Željele bismo obnoviti te susrete. Naš jednostavan život s ljudima poput Isusa iz Nazareta, život molitve i rada, nije uvijek shvaćen. Naš mjesni biskup nas razumije i ohrabruje. Cijeni našu kontemplativnu karizmu u svijetu i često ističe «da bi se sva Crkva trebala vratiti  u Nazaret«. Socijalno je osjetljiv i angažiran da bi zaštitio prava najsiromašnijih. S drugima se zajedno bori protiv zagađenja zraka i voda koja su prouzrokovana neodgovornošću pojedinih  poduzeća. Hrabar je.

Život nije lagan. No unatoč problemima i siromaštvu narod voli slavlja, glazbu, ples. Lako pronalaze razlog slavlju i kada se slavi onda uvijek za sve ima nešto za jelo i piće. S našim narodom slavimo Boga života koji se objavljuje malenima i koji nam daje radost da dijelimo s njima život.


ETOPIJA

mala sestra Askale

Svoj sam  poziv osjetila od malih nogu. Kao djevojčica vidjela sam sestre milosrdnice. Željela sam postati kao one, iako nisam znala što to znači. S tom željom krenula  sam u školu. Kad su učitelji pitali nas učenike što bismo voljeli raditi poslije škole, svaki je drugačije odgovorio. Ja sam rekla da želim biti redovnica. Tako da su me drugi učenici često zvali „sestro“, ponekad pretjerujući. Kada se svega toga prisjećam, osjećam da se nalazim pred tajnom.

  1. godine svi su misionari bili protjerani iz moga kraja. Vlada je nacionalizirala zemljište Crkve. Srećom, moja župa je ostavljena brizi vjernika. Ekstremni komunistički režim ulijevao nam je strah. Morali smo skrivati križeve, medaljice. Bili smo vrijeđani. Ta situacija je dugo potrajala. Gubila se moja želja za redovničkim životom. Ali nikada nisam prestala ići u crkvu, ponekad i tajno. Moj bivši župnik pozvao me je u Addis Abebu i vodio me u razne redovničke zajednice. Na kraju smo došli u jednu siromašnu četvrt. Ušli smo u jedno dvorište. Tu su se igrala mnoga djeca. Obitelji su bile vani. Svećenik je pozvonio na jedna vrata. Iznednadila sam se jer nam je otvorila jedna sestra iz Europe. Kada smo ušli unutra, promatrala sam sve i pitala se kakve su to redovnice. Kuća je bila malena, drvena, s jednostavnim stolicama. Svećenik nije ništa rekao. Bila sam izgubljena. Mala sestra Monika Gabrijela pokazala mi je puno slika i dugo smo razgovarale. Sve je bilo na engleskom. Nisam puno razumjela. Uzela sam sa sobom knjižicu sa slikama. I počela je polako čitati, gledati slike. Malo po malo otkrivala sam život malih sestara. Jednostavan, kao što je bio i Isusov život u Nazaretu: jednostavnost, gostoprimstvo gdje se svatko može osjećati kao kod kuće. Isusov skroviti život.

Najteži trenutak bio mi je napustiti Etiopiju i poći u novicijat u Nigeriju. Bilo me je strah putovati daleko u drugu zemlju, u drugu kulturu. Izazov i prilika da rastem. Hvala Nigeriji i njenom narodu koji me je prihvatio. Tamo sam mogla sve više otkrivati život bratstva. Nigerija je postala moja druga „obitelj“ i ostaje mi bliza. Nakon tog dugog puta zahvaljujem još više Gospodinu koji me je pozvao na život u Bratstvu. Zahvaljujem Bogu što su male sestre prisutne u Etiopiji.


ARMENIJA

Ashkhen, postulatnica

Rođena sam u Armeniji, u gradiću Guymri. Čitala sam povijest Armenije. U počecima kršćanstva kod nas su postojali brojni samostani koji su danas gotovo prazni. Ipak, uvijek sam željela živjeti posvećenim životom. Ujedno nisam znala kako je to moguće. Nisam bila blizu Crkvi. Nisam poznavala redovnice. Osjećala sam sve veću potrebu za molitvom. Molila sam: „Bože, ako postojiš, vodi me, pokaži mi put.“

Idući redovito u crkvu najprije sam upoznala zajednicu Vjere i Svjetla i u njoj se angažirala. Sve više sam osjećala da me Bog zove. Čula sam za Isusove male sestre i bila kod njih u Achotsu, u Armeniji i kasnije u Poljskoj. Jako sam voljela molitvu klanjanja kao i rad s drugim ljudima. Dani su bili ispunjeni i u večernjoj molitvi  zahvalili smo na svemu što nam je bilo dano, povjeravajući Bogu sve osobe.

Odlučila sam ući u Bratstvo Isusovih malih  sestara. Željela sam osobito živjeti među Turcima i muslimanima. Tako sam ušla u Bratstvo u Turskoj, u toj za nas „neprijateljskoj“ zemlji. Dirnuta sam kako su me primili susjedi, kako su se veselili što sam iz Armenije i što sam željela živjeti s njima. Brat Karlo je jako volio muslimane. Tako sam ih željela više voljeti, svim srcem, ne videći zlo u drugoj osobi.

Kod m.s. Magdalene volim njenu hrabrost i njeno snažno prijateljstvo s nomadima u Sahari. Pozvane smo živjeti jedinstvo sa svim narodima, religijama, kulturama koje su lijepe i dobre, koje se dopunjuju i sve zajedno su slika Božjega stvorenja. On je pogledao i rekao da je „dobro“.

Pozvane smo biti mala iskra ljubavi, radosti, svjetla i ljepote. Poslije molitve klanjanja gdje gledam Boga, mogu nositi Njegovu svjetlost i radost našim prijateljima i susjedima. Iako ne govorimo, iako ne poučavamo, znam da Gospodin djeluje i da se naša unutarnja radost i mir šire i našim susjedima, našoj braći i sestrama. M.s. Magdalena pokazuje nam jednostavan put:  živjeti kao Isus u Nazaretu. Živjeti evanđelje, živjeti Božju riječ u našem životu. Isus traži samo jedno: ljubiti!


NIZOZEMSKA

mala sestra Mauricia

Evo nam dolazi Zohra, naša alžirska prijateljica. Sretna je i zahvalna jer je dobila toplu odjeću za zimu. Već godinu dana pokušava ne uzimati drogu.  „Kakva borba! Znaš kad si ovisan, to je užas… Više sebe ne možeš poštovati. Prije sam bila kao u jednom oklopu… Sada se osjećam sasvim drugačije. Imam vremena za čitanje. Slušaj što sam sada čitala: Halil Gibran: ‘Nije Bog u mome srcu, nego sam ja u Božjem srcu’.“

A sada dolazi Pieter. Otkako zbog teške bolesti više ne radi, redovito nas posjećuje. „Bilo bi mi svejedno da i umrem… Međutim, prije nego umrem želio bih biti sretan, makar dvije minute. A ti, da li si sretna?“ Odgovaram: „Što je za tebe sreća?“ „To je kad živim u skladu sa svojom najdubljom željom“, odgovara.

Naša susjeda Tina puno nam pomaže jer se brine za naš mali vrt. Ona to čini s puno ljubavi i toliko uživa u tome da je njena radost zarazna. Donijela je dobru zemlju, stavila nove sadnice i novo cvijeće za proljeće. U našoj četvrti ovo ljeto svi susjedi su otvorili vrata svojih vrtova posjetiocima. Kako je Tina bila sretna vidjevši da su mnogi posjetioci osjetili mir  u našem vrtu: „Zaista, to je vrt gdje je dobro biti!“


MAROKO

mali brat Yvan

Nedavno je bratstvo na jugu Maroka, Marakech, zatvoreno. Mala braća došavši prije 50 godina radili su u radionicama u medini, jedan kao stolar, a drugi, mali brat Gaby  u radionici željeza. Druga dvojica braće radila su u zdravstvu. Evo što piše mali brat Yvan.

Duga povijest prisutnosti, duga vjernost. Radionica malog brata Gabya imala je 10m², s jedinim otvorom koji vodi direktno na trg. Preko puta je osnovna škola, a malo dalje gimnazija. Tisuće djece svakodnevno prolazi ispred radionice. Oni koji su tuda prolazili kao djeca pred 40 godina sada dolaze pitati ima li vijesti o malom bratu Gabyu. Neki su sveučilišni profesori, neki su beskućnici. Ta je radionica bila zahvaljujući Gabyu osobito mjesto za susrete. I ja sam to iskusio tokom  6 godina prisutnosti. Danas mi je nemoguće proći gradom a da me netko ne pozove imenom ili riječima «Pozdrav variocu!». Nije potrebno spomenuti povezanosti otkane sa susjednim obrtnicima koji su me jako brzo usvojili. Naravno, nisam baš bio stručan, ali možda su mislili da je to europski način rada. Koliko puta su dolazili priskočiti mi u pomoć! (Sa zatvaranjem  radionice bratstvo gubi izvanredno mjesto susreta.)

U toj radionici podijeljen je život. To je diskretna prisutnost koja je srž našega zvanja, snažna solidarnost u poslu. Sam doduše nisam nikad uspio slijediti radno vrijeme marokanskih obrtnika (12 h na dan i neki sve dane u tjednu). Volio sam raditi na nogostupu, u blizini susjeda unatoč mojoj poteškoći da sudjelujem i pratim neprestane diskusije, razgovore. Bilo mi je i teško raditi kao oni držeći jednom rukom komad željeza za varenje i drugom rukom kliješta sa šipkom za varenje uz pad naočala. Tako sam uvidio kako je moguće dobiti sunčanicu od varenja.  Gabyeva radionica  upućuje na naš identitet. Ja sam varilac, a ne turist ili umirovljenik kao velika većina Europljana koji žive u Marakechu. Taj identitet omogućio je brojne susrete i odnose prijateljstva.


MAROKO

Prilikom pedesetogodišnjice prisutnosti Bratstva u mjestu Raba (Maroko), nadbiskup Vincent Landel  razgovorao je s malim sestrama uoči slavlja. Donosimo dijelove njegovih misli:

„S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar redovničkog života: vaš redovnički život je znak koji želi objaviti ‘nešto Božje’. I to ne po mnogim djelatnostima, nego po darovanom životu u ime Gospodnje. Redovnički život govori Crkvi: Bog nas sabire, Bog nas poziva na zajedništvo. Bog nas zove na praštanje i slavlje. Redovnički život želi pokazati kakvo je Božje srce, Božji pogled, Božja ruka, Božja blizina. Kao što nas podsjeća Sinoda za Afriku (br. 59): „Bogu posvećene osobe živo nas podsjećaju na svijest da svaki kršćanin ne pripada samo jednom plemenu, jednoj rasi i narodu na zemlji jer  svi smo samo  hodočasnici koji traže potpuno ostvarenje Kraljevstva Božjega.“

U Maroku Crkva se ne poistovjećuje  s političkom, financijskom moći. Crkva nisu zgrade. Crkva želi biti bliza narodu. Crkva je suživot, slušanje drugoga, poštivanje i prihvaćanje svake raznolikosti.  Crkva  je dobrota, ljubav, molitva…

S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar karizme Isusovih malih sestara.

Blagoslivljam Gospodina za vašu „evanđeosku učinkovitost“. Zadivljen sam da je narod s kojim živite razumije. Shvaćaju da je vaš život utemeljen na stvarnosti koja vas nadilazi i po kojoj ste drugačije od drugih stranaca. Blagoslivljam Gospodina iako sam svjestan kako vam nije svaki dan lako.

Vaša karizma nam govori o Božjoj besplatnosti, o prisutnosti Božjeg kraljevstva. Ono je tu  svaki put kada je čovjek ljubljen, svaki put kada čovjek odgovara svome zvanju, svaki put kada ljubav raste. Vi ste pozvane u ime Crkve promatrati sve klice života u sredinama za koje Crkva teže može odvojiti vrijeme za susret. Tu želite objaviti ljubav koja vas toliko nadilazi, ali koja  je izvor života.

Zahvaljujem Bogu jer ste nam izazov:

  • S vama idemo na bitno: Kristu koji se jednostavno uputio ljudskim putevima i to je počelo u Nazaretu.
  • Niste redovnice da činite puno stvari, premda su to izvrsne stvari. Vi ste redovnice da živite od neizmjerne Ljubavi!!!
  • Koncil piše: „Crkva gleda s poštovanjem muslimane“. To živite vrlo konkretno nastojeći bolje upoznati islam, bolje govoriti arapski i razumjeti arapsku kulturu i povijest.

U našoj Crkvi u Maroku čini mi se da možete omogućiti kršćanima, koji su tu  privremeno nastanjeni, da razumiju kako nam naši muslimanski prijatelji mogu pomoći produbljivati kršćansku vjeru. Tako je i Charles de Foucauld ovdje u Maroku susreo muslimanske vjernike i postavio si temeljna pitanja o životu, pitanja koja će ga usmjeriti na hod prema Bogu koji je bogat milosrđem i koji nam se neprestano daruje u Euharistiji. Zahvaljujem Bogu za vas, za Crkvu.»


ŠPANJOLSKA

Male sestre u predgrađu Malage u Španjolskoj često susreću zatvorenike. Pišu: „Nekoliko je naših susjeda nedavno izašlo iz zatvora. Pri povratku nalaze se ponovno u teškoj situaciji. Nastavljaju s drogom, nemaju smještaj, bez obitelji su, bez osobe koja ih voli. Pojedini se vraćaju nakon 6, 12 ili 20 godina zatvora. Nalazimo se pred velikim izazovom biti s njima u velikom poštovanju i s razboritošću. Lako su ranjeni ukoliko nismo u mogućnosti odgovoriti na sva njihova očekivanja. Teško osjećamo svu našu nemoć. Jedino što možemo je voljeti ih i  slušati bezuvjetno. A oni to znaju. Pokušavamo ne suditi niti osuđivati i biti raspoložive i gostoljubive. Vrata našega bratstva su uvijek otvorena za sve, osobito za njih.

U posljednje vrijeme policija je ponovno bila u našoj četvrti i par naših susjeda je  uhapšeno. Idući u posjete u zatvor susrećemo puno naših susjeda. Ako ih mi sve ne prepoznamo, oni nas prepoznaju i dolaze k nama. Svjesne smo snage odnosa koji se stvaraju u zatvoru. Nevjerojatno koliko nam se povjeravaju i jednostavno dijele što nose u srcu. Ova međusobna blizina ne bi bila moguća izvan zatvora, na ulici. Znamo da smo u tim susretima na „svetoj zemlji“ gdje nam je potrebno ući vrlo pažljivo, s poštovanjem ako hoćemo čuvati njihovo povjerenje. Rastanak je uvijek veoma tužan trenutak. Teško nam pada ostaviti ih. Odlazimo u tišini i slomljena srca. Prinosimo Bogu sve što su nam povjerili. Molimo njegov blagoslov i milosrđe za njih i za nas. Jer osjećamo se tako nemoćne. Samo nas Gospodin može  utješiti i dati snagu. Od nas znaju tražiti i  jednostavne usluge: nazvati njihovu djecu, majku i reći im da ih oni vole, poći zagrliti  im djecu, suprugu.»


SEDAMDESET GODINA BRATSTVA

«Jedino što sam  željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“

m.s. Magdalena

„… čim bude moguće, sanjam poslati dvije po dvije male sestre na sve četiri strane svijeta, da prenose poruku ljubavi i jednistva… Oko mene, mudre osobe misle da je to ludost…“

Ms Magdalena 1954.


POSJET PATRIJARHA BARTOLOMEOSA U TRE FONTANE 09. rujna 2009.

Iznenadio nas je i obradovao posjet patrijarha Bartolomeosa koji je još kao bogoslov prije 45 godina dolazio k nama. Donosimo dio onoga što nam je rekao:

«… molimo u zajedništvu s malom sestrom Magdalenom koja je učinila puno za bratstvo, za jedinstvo Crkve, da bi pronijela Kristovu poruku današnjem svijetu. Svi smo je voljeli. Više puta nas je posjećivala u Istanbulu. Sretan sam što vidim puno novakinja, postulantica u Bratstvu. Znak je to vaše snage i ‘naše’ karizme. Moje naljepše želje o vašem slavlju: ostanite u miru, u vjernosti Crkvi, rimskom biskupu. Znajte da volimo male sestre koje su u Istanbulu. Često nam dolaze i imamo dobre odnose. Dopustite mi da kažem da su one pod zaštitom Crkve u Konstantinopolu ostajući vjerne svojoj Crkvi, rimskom biskupu, mom starijem i ljubljenom bratu Papi Benediktu XVI.»


O PUTU VJERE U EUHARISTIJSKO OTAJSTVO

MOJE BLAGO

Mala sestra Sonja posvjedočila je, na Međunarodnom susretu mladih (Arka) u Samoboru, gdje pronalazi i što je njeno blago u životu. I kako je to Bog, ovo bi se blago moglo imenovati Euharistija. Rekla je:

Nedavno sam završila duhovne vježbe i to je uvijek vrijeme kada stanemo, uđemo u dubinu i pregledamo jesmo li sačuvali naše blago, je li ono tu, na svome mjestu, u središtu našeg života. Što smo s njime učinili… I tako sam se u ovim danima duhovnih vježbi isto sjetila kako i gdje sam zapravo našla ovo moje najveće blago, Boga…

Put do njega u mojoj mladosti nije bio lak. No, možda je upravo zbog toga bio poslije taj prvi susret s Gospodinom toliko snažan i dubok. Srela sam ga u Taizéu, preko molitve i preko osobe brata Rogera… Kada sam poslije čitala spise brata Karla, prepoznala sam se u ovoj njegovoj rečenici: ”Čim sam spoznao da Bog postoji, nisam mogao drugačije, nego živjeti za Njega.”

Da, konačno sam pronašla, otkrila ono što sam tražila, ono pravo blago! Shvatila sam: jedino je u Bogu odgovor na sva moja pitanja, na sva moja traganja, na sve moje želje. Jedan mi je prijatelj svećenik poslije rekao :  “U životu si tražila bisere i konačno si našla biser.“ Tako mi ovo evanđelje ostaje jako dragocjeno : “Kraljestvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.” (Mt, 13,45-46)

Da, u Taizéu sam našla  biser: Bog je za mene postao osoba. I ujedno sam upravo preko Taizéa pronašla i Bratstvo Isusovih malih sestara, koje je postalo moj dom, način života po kojem slijedim svog ljubljenog Brata i Gospodina, kako ga je rado nazivao brat Karlo. Zbog Isusa, činilo mi se vrijednim napustiti svoju zemlju, svoj jezik, sve što mi je bilo dragocjeno…i poći za njim.

Na nedavnim duhovnim vježbama spoznala sam kako ovo blago, ovaj biser, uistinu trebam brižljivo čuvati, starati se o njemu. Vidjela sam kako sam kadkad zaboravila na njega, prekrila ga raznim brigama, skoro ga izgubila… U ovim milosnim danima molitve i tišine kao da sam ga pronašla na novi način, još dublji. Shvatila sam da pronađeno blago nije garancija da ga držimo zauvijek u rukama. Odnos s Bogom je živi odnos. On se stalno obnavlja, produbljuje…Vodi nas do novih prostranstava…

Ovo je blago, ovaj je biser zapravo sakriven u nama, u našim najdubljim dubinama. I tako zasigurno znam: nikada više nisam sama. Bog je u meni ova stijena na koju se uvijek i u svim prilikama mogu nasloniti.

KAKO JE ISUS POSTAO KRUHOM ŽIVOTA ZA MENE?

***

Moje iskustvo iz roditeljske kuće ostaje mi dragocjeno! Za stolom u našoj kući uvijek je bilo mjesta, topline, kruha, za sve, baš sve! Kao dijete usuđujem se reći intuitivno sam «znala», «razumjela» Isusovu čežnju da mi se daruje, da ga blagujem, da me hrani, da me prati…

Bilo bi mi nezamislivo biti na sv. misi, a ne blagovati njegovo Tijelo, (nisam se smatrala drugačijom, niti «boljom») no vjerovala sam da me želi i ja sam željela Isusa. Vjerujem da je to veliki nezasluženi DAR, susret dviju želja!

I poslije, u periodu traganja, traženja moga puta, Euharistija je bila moja svakodnevna hrana, radost, sigurnost… prijateljstvo se produbilo… »znala» sam da tu hranu ne mogu pronaći nigdje drugdje nego u Crkvi! Tu je i početak moje ljubavi prema Crkvi, zahvalnosti i molitve za Crkvu, da budem/o Crkva koja ljubi i služi, da bude kuća kruha. Kuća u kojoj ima mjesta, srca, kruha…za sve bez izuzetka, osobito malene, trpeće, ranjene…

Malo po malo, odnos Isus i ja, Bratstvo, život brata Karla… govore mi, upućuju me, otvaraju me izbližega Isusovoj prisutnosti u Riječi, u drugome, u malenima, u svima, u svemu… nova etapa, novo poimanje Isusove prisutnosti, rekla bih hod k višoj cjelovitosti, put integracije koji traje i trajat će! Gozba ljubavi – Euharistija ostaje za mene trajan poziv na zahvalnost, poziv na potpunu predanost, poziv na zajedništvo, jedinstvo, poziv na tihu i besplatnu prisutnost…

Duboko vjerujem da sve što živim osobno, mi kao zajednica, kao Crkva, čovječanstvo… ima svoje mjesto na oltaru, da mu mogu sve prinijeti, da Isus sve uzima i želi preobraziti snagom svoje ljubavi, svojim Duhom. Ova vjera za mene je velika utjeha, nada, radost… U tihom, u zauzetom i predanom životu ljudi oko nas, prepoznajem euharistijski govor!

Vjerujem da naš život ne bi imao smisla bez tihe molitve klanjanja, hvale, posredovanja… u ime svih, cijele Crkve, cijelog čovječanstva. Jedino to daje smisao mom-našem životu kojega Gospodin malo po malo preobražava na svoju sliku, po svom Srcu…

Tekstove koje sam izabrala za svoje doživotne zavjete (Pnz.6,4-13; Ps.100; Ef.3,14-21; Lk.22,14-20, ustanovljenje Euharistije) je HVALA za sve što je Isus učinio i čini za mene/nas! To je ujedno i moja molitva da mu dopustim da se njegov život nastavlja po meni/nama da budem/o njegov spomen unatoč i preko moje/naše ograničenosti i krhkosti…

***

Isus u Presvetoj Euharistiji ostao mi je uvijek u središtu života. Mogu reći da me upravo štovanje Presvete Euharistije i jednostavnost privuklo u Bratstvo Isusovih malih sestara Zahvaljujući spisima malog brata Karla i male sestre Magdalene, kao i  Konstitucijama, otkrila sam mnogo novih elemenata. Na primjer u Konstitucijama piše: «Milošću toga sakramenta male sestre će biti preoblikovane u Krista…» Mogu reći da me to u početku šokiralo. Izgledalo mi je to kao preuzetnost s naše strane. Ali kad sam pozornije čitala Novi zavjet, npr. Iv 6,56-58 postalo mi je jasnije. Isusova prisutnost u Euharistiji je neodvojiva od njegove Prisutnosti u njegovoj braći, naročito najmanjima (Konstitucije 19. i Mt 25,40). «Euharistija, to je sam Krist u svojoj najuzvišenijoj gesti dara svom Ocu i svojoj braći. Djelovanjem Duha, ona je prisutnost Uskrsloga među nama do kraja vremena. Izvor života Crkve, Euharistija je u srcu života bratstva» (Konstitucije 18.). Volim čitati i ove riječi: «Uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji se u tome da svjetlom vjere prepoznamo njega, u svakom bratu  i sestri oko nas i postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu, ponuditi same sebe, u svjetlu one njegove ključne poruke: ‘Što ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili’ (Mt 25,40). Po tome će onda i svi drugi moći u nama prepoznati njega i postati dionici naše uskrsne vjere.» (fra Tomislav Šagi Bunić, Prema civilizaciji ljubavi)

***

Često puta m.s. Magdalena nam je govorila o molitvi klanjanja, kako je  ona veliki dio našega poslanja. Znala nam je reći: “Na molitvu klanjanja ne idete u svoje osobno ime. To je naša misija u Crkvi: Boga slaviti, zahvaljivati, zagovarati za druge te sebe prinositi s Isusom”. Jednostavno moliti, kao što je mali brat Karlo molio, u vjeri i ljubavi. Njegova molitva je bila jako široka i duboka: “da svi ljudi budu spašeni”. Kad je Presveti Sakramenat izložen, nastojim sebe izložiti njemu, moleći “čini sa mnom što hoćeš, što god učinio, hvala Ti”. Volim i pjevati i s Božjim narodom Majci Božjoj: “Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obnovi Duhom Ljubavi lice zemlje sve”.

***

Euharistijsko klanjanje bilo je povezano s onim što sam živjela. U radničkom bratstvu u Berlinu gdje sam radila u tvornici Euharistija mi je bila neophodan, neizbježan svakodnevni povratak Izvoru kako ne bih umrla od žeđi. I mislila sam na sve koji ne poznaju ovaj Izvor. Mnoga lica mojih kolegica bila su jako obilježena onim što su živjele na kraju II. svjetskog rata. One su bile dio mene i moje molitve. Poslije, u bratstvu, za vrijeme klanjanja u mjestu hodočašća Majci Božjoj, Marijina prisutnost, pjesme i molitve hodočasnika koje smo čule iz kapele ili iz naše radionice, poticale su me na molitvu sa svima, za sve i u ime svih. Marijina prisutnost povezana s Euharistijom, s Tijelom i Krvlju njegova Sina nije me više napuštala. Nakon toga bili su to bolesnici koji su “utjelovili” Euharistiju na poslu u bolnici. Molila sam brata Karla da mi pomogne vidjeti Isusovo lice u njima. Prisutnost  s bolesnicima koji su tako često strpljivi, sveta misa  i klanjanje činili su jedno. Zatim, i u radu s malom, napuštenom djecom kojima je bila uskraćena roditeljska ljubav, dodirnula sam otajstvo ljudskog života. Predani smo jedni drugima. Isus je želio živjeti predano i nastavlja to u Euharistiji, u toj maloj hostiji o kojoj je zadivljeno govorio sv. Nikola Flue.

***

Najljepši dan mog života bio je dan prve pričesti. Isus je sišao u moje dječje srce. Osjetila sam se ispunjenom. Ništa nije bilo važnije za mene nego Isus koji je bio u meni. Govoriti mu, činiti što mu je drago, slušati kako drugi govore o njemu. Sve me to radovalo i osvijetlilo moje djetinjstvo. Kao mlada željela sam ga više upoznati u Svetom pismu, u evanđeljima da bih ga razumjela i voljela. U godinama nakon Koncila «uragan je prošao Crkvom » (kardinal Danneels). Dogodilo se puno toga odjednom: kriza morala, kriza institucija, kriza vjere, opadanje zvanja, sukobi među progresivnima i konzervativnima u samoj Crkvi. Ukratko, « snažna oluja » (izraz kardinala Danneelsa). I u meni je bilo nemira. Kada svećenik dovodi u pitanje euharistijsku prisutnost, euharistijsko klanjanje, način kako biti svećenik i tako dalje… Sumnja je preplavila moje srce. No, kada je novi kapelan donio sv. pričest mami u našu kuću pronašla sam vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Kako je Isus postao “kruh života” za mene? Malo po malo postala sam svjesna da su euharistijski kruh i vino istinska hrana. Postala sam svjesna da  je prolivena Isusova krv stvarnost njegova predana života za nas i da sam i ja pozvana dati se drugima, sve do kraja, sve do darivanja moga života. Završavam s riječima m. s. Karle koje izražavaju ono što mislim i ja: “Gospodin Isus može biti prisutan svima s kojima živim u mjeri moga dara njemu, po onome što jesam, što činim ukoliko je moj život istinski nastavak Euharistije na kojoj sam sudjelovala. U mjeri u kojoj je Isus prisutan u meni otkriti ću ga i prihvatiti u drugome, u svakom biću.”

***

Bilo mi je sedam godina kada sam primila prvu pričest. Bio je to Veliki četvrtak. Ovaj prvi susret s Isusom u Euharistiji duboko me je obilježio. Mislim da ga ne mogu objasniti, ali se svaki put sjetim toga događaja u teškim periodima. Mir i radost su me pratili i vodili. Svakog Velikog četvrtka sa zahvalnošću se sjetim toga trenutka. Uvijek me je privlačila želja da primim Isusa koji se daruje, čak i u teškim krizama mladenaštva. Osjetila sam se privučenom nečim velikim i važnim za moj život. To nešto  postalo je Netko koji mi je govorio “ako želiš, slijedi me, čini poput mene”.  Sve više sam osjećala potrebu odgovoriti na ovaj poziv ljubavi i biti gotovo svaki dan na svetoj misi prije moga posla da bih nosila Isusa mojim kolegicama, pokušavajući voljeti ih. Željela sam ga pronaći i u crkvi, u tišini, da bih mu zahvalila, slavila ga u ime svih, vapila mu. Često sam bila razapeta između vremena provedenog u crkvi i kontakta s onima koji ne poznaju Isusa. Poziv “ako želiš, slijedi me, čini poput mene” vodio me Isusovim malim sestrama. Prijateljica mi je govorila da su one kontemplativne u svijetu. Male sestre mole i rade kao svi. Nisam znala što znači riječ “kontemplativan”. Ali sam osjetila da govori o Isusovom pogledu prema meni i o mojem pogledu prema Njemu. Pogledu ljubavi prema drugima. Napetost između molitve, klanjanja i susreta s drugima uvijek me je pratila. No, upravo tu otkrivam da me Isus čeka, da mi se daruje, da me ljubi (čak i kada to ne osjećam). On je tu, u svakome, vjerujem i želim vjerovati. Ponekad je tako teško otkriti ga u svijetu trpljenja, u onima koji čine zlo. I kažem si: “Vjeruj i ljubi kao On”. Toliko je veliko, otajstveno, jedinstveno i istovremeno tako jednostavno duboko znati da sam ljubljena, znati da mi se Isus potpuno daje kako bih se i ja darivala drugima, bila ujedinjena s Njime i sa cijelim svijetom.


SRBIJA, RUSKI KRSTUR

Susret malih sestara istočnog obreda

U Ruskom Krsturu od 19. do 24. 04. 2010. održan je susret malih sestara istočnog obreda. Susretu su prisustvovale uz domaće i male sestre iz Poljske, Kostomloty (na granici s Bjelorusijom), Grčke, iz Giannitse, pored Soluna. A susretu su se pridružile i male sestre iz Beograda.

Smisao susreta bio je u dijeljenju radosti i izazova produbljujući pripadnost Crkvi istočnog obreda. Male sestre istakle su važnost ponizna i u poštovanju izražena traženja. Tim više što niti jedna od sudionica nije u njoj rođena. Svaka je u istočni obred i duhovnost ulazila s radošću otkrivanjem njegove ljepote i dubine. Drugi dan susreta župnik o. Mihajlo Malacko služio je liturgiju u kapeli malih sestara. Nakon nje podijelio je kako vidi Crkvu istočnog obreda kao šansu na putu jedinstva imenujući teškoće, izazove i svjetla na tom putu bivajući aktivnim subjektima. “Crkva koja ne traži jedinstvo nije Crkva.” Istaknuo je kako trebamo biti u “disanju Trojstva gdje je jedan Bog, jedan Isus i jedna Crkva.”  Zadnji dan susreta, s Božjim narodom male sestre su hodočastile u svetište Presvete Bogorodice u Vodici gdje je arhijerejsku liturgiju služio apostolski egzarh Vl., Djuro Djudjar.

Kraći povijesni pregled

Bratstvo rođeno je 08.09.1939. godine u Alžiru, na stopama malog brata Karla među nomadima, no već od 1949. godine zajednice su osnovane i na Bliskom istoku. M.s. Magdalena smatrala je važnim da živeći na Bliskom istoku pripadamo istočnom obredu i istočnim Crkvama. U tim krajevima tada pripadati rimskom obredu značilo je doći kao “stranac” koji je superiorniji. Kako su mjesne Crkve Katoličke i Pravoslavne ponekad i jedne i druge baštinice istog istočnog obreda malo pomalo suživot je vodio konkretnom, svagdašnjem ekumenizmu. Poradi toga Bratstvo Isusovih malih sestara od 1949. do 1961. godine pripada u Rimu Kongregaciji za istočne Crkve. M.s. Iva iz Egipta, koptskog obreda, napisala je: “Koliko je m.s. Magdalena razumijevala probleme i patnje kao i bogatstvo i vitalnost Bliskog istoka toliko je i Istok uzvratio s velikodušnim gostoprimstvom, unutarnjim i vanjskim”. Tako je 1961. godine bilo 11 zajednica u istočnom obredu: armenski u Libanonu, kaldejski u Iraku i Iranu, koptski u Egiptu, melkitski u Izraelu, Jordanu, Libanonu i Siriji, sirijski u Iraku, te bizantski u Grčkoj i gez u Etiopiji. Od 1961. godine Bratstvo pripada Kongregaciji za posvećeni život. Tom prilikom m.s. Magdalena objašnjava njenu najdublju čežnju: “jedinstva u ljubavi među svim narodima, svim rasama, svim kršćanima, svim obredima”. Prvo bratstvo bizantsko slavenskog obreda osnovala je m.s. Magdalena u Ruskom Krsturu 1969. godine zahvaljujući prisutnosti m.s. Marije Melanije, rodom iz Ruskog Krstura. A u Poljskoj, Kostomloty,  i u Grčkoj, Giannitsi, male sestre su od 1985. godine.

Traženja…

Male sestre su se tokom susreta nadahnjivale među ostalim i promišljanjima malih sestara iz Libanona: “Kako ujediniti moj život? Monah, monahinja na Istoku je cjelovita, nepodijeljena osoba. To naravno zahtijeva i sredstva i Bratstvo nam ih daje: molitveno čitanje Svetog pisma, jutarnja molitva srca, molitva klanjanja u tišini, tjedni pregled života u zajednici, povlačenje u ‘pustinju’… Sve to pomaže nam bdjeti nad unutarnjom ćelijom, unutarnjom dimenzijom koju živimo u srcu svijeta. Pomaže nam čuvati srce u bdijenju motreći Božju prisutnost i u najmanjim detaljima života. U istočnoj tradiciji govori se i o ‘pounutrašnjenom monaštvu’ koji je put svih kršćana koji vodi Božjoj blizini.U srcu našeg modernog života, u srcu gradova, u srcu mnogih aktivnosti, sredstava komunikacije i informacija svih vrsta moguće je susresti Boga i njegovati u nama unutarnju ‘pustinju’ koja je srce kršćanskog identiteta na Istoku, osobiti put koji nas vodi Božjoj blizini.” Male sestre su međusobno podijelile i njihove napore u integriranju jutarnje i večernje molitve istočnog obreda u njihovim zajednicama u vjernosti obredu, s notom jednostavnosti i u čežnji za jedinstvo Crkve.


EVANĐEOSKE POVEZNICE SV. FRANJE I MALOG BRATA KARLA

mala sestra Blaženka

(dijelovi izlaganja na xxv Redovničkom tjednu, objavljeno u časopisu Posvećeni život, br. 1 i 2/2009.)

Povratak Evanđelju u potpunoj priljubljenosti Isusu Kristu u temeljima povezuju Franju i Karla. «Povratak na korijene naše vjere u snažnoj ‘franjevačkoj’ svijesti kako evanđelje ima dovoljnu snagu dati odgovor i nama danas»[1]  prisutna je i u Karlovoj duhovnoj obitelji. Dakle, živjeti evanđelje bez glose, živjeti evanđelje doslovno nasljedujući Krista Gospodina je temeljna evanđeoska poveznica Franje i Karla. Pokušat ću imenovati najvažnije podudarnosti u nadahnuću istom evanđeoskom Izvoru u Franjinom i Karlovom Bratstvu, naravno, uz prisutne i  njima vlastite nijanse: evanđeoska jednostavnost života; evanđeoska malenost: karizma neznatnosti; sveopće bratstvo: Franjo u poljupcu gubavca zagrlio je čovjeka, svu braću, Krista, a Karlo je pošao najnapuštenijima, nomadima u Sahari (usp. Mt 25,40);   izazov blagosti evanđeoskog nenasilja, izgradnja kulture mira i pomirenja; univerzalnost: otvorenost drugome u poštovanju, u dijalogu a obojica i s muslimanima; malena i skromna bratstva; kontemplacija življena u srcu svijeta, u blizini ljudi i povlačenjem u samoću; nomadizam: biti usidren u Bogu i biti spreman poći posvuda noseći Radosnu vijest

Ni Franjo ni Karlo nisu bili reformatori. No, uvidjeli su potrebu za novim oblikom evanđeoskog života u Crkvi. Životom su izricali tu evanđeosku novost u društvu i Crkvi svoga vremena. Evo i nekoliko konkretnih poveznica. Utemeljitelj Isusove male braće, mali brat Rene Voilluame piše svojoj subraći iz La Verne: «La Verna je mjesto koje jako volim. Vodi nas stvarnosti otkupiteljskog djela koje ispunja Krist Raspeti u onima koje ljubav vodi do potpune suobličenosti s Njime… Biti ‘spasitelji s Isusom’ obilježeni njegovim ranama je ideal pred kojim nas naš poziv svakodnevno obvezuje. Sjedinjenje u  djelu spasenja na tako radikalan način između Franje i Isusa nije se dogodilo  u jednom danu. Ono je kruna, plod mnogih djela ljubavi. Naš život po evanđelju, naša kontemplativna euharistijska molitva nalaze u sjedinjenju s Kristom temeljni smisao i svoju apostolsku dimenziju. Mnogo sam molio u kapeli  kako bi sve generacije male braće i malih sestara ostale svakodnevno vjerne zahtjevnosti križa i žrtve, slobodno i u radosti prihvaćene. Čini se  tako malenim živjeti svaki trenutak i svako djelovanje u toj perspektivi. Franjina svakodnevica, kroz dugi niz godina, sve malene stvari učinjene radosno i s ljubavlju, sva odricanja, sve je sažeto u tom poistovjećenju s Raspetim Isusom. Smrt malog brata Karla također je nalik smrti njegova Spasitelja.»[2]

Rene posjećuje i Fonte Colombo. Tom prilikom prepoznaje kako je Franjino pravilo: «živjeti evanđelje u siromaštvu i bratskoj ljubavi»  upravo ono što  mala braća imaju živjeti. A u Asizu piše subraći: «Ova asiška kiša progovara o osjetnoj ogoljenosti  koja je u korijenu Franjine radosti. Nema snage, jakosti duše bez radosti. Žalost je uvijek simptom anemije života u duhu i milosti. Neka vam Bog podari milost unutarnje radosti koja je očitovanje ljubavi. Ta radost nam je uvijek nadohvat ruke, u svakom trenutku, neovisno o vanjskim uzrocima žalosti. Ona je plod pogleda vjere u Isusa praćen nenavezanošću koja iskorijenjuje žalost iz našega srca. Bog želi da radost bude u srcu čovjeka, ali samo ona radost koju križ ne ubija, nego pročišćuje.»[3] U više navrata Rene promišlja i o Franjinu susretu s gubavcem: «Ljubiti čovjeka jednostavno jer je čovjek, kako je to teško! A to nama ljudima najviše nedostaje. Događaj iz mladosti sv. Franje Asiškog dobro ilustrira tu otajstvenu stvarnost. Nadilazeći svu odbojnost, Franjo grli užasno izobličena gubavca kao brata. Taj dan poljubio je  i zavolio čovjeka jer je to bio čovjek, a time i slika Kristove prisutnosti. Nježno grleći tog siromaha Franjo je zagrlio samoga Isusa. U tome je temelj sveopće zapovijedi ljubavi.»[4] «Sv. Franjo Asiški potresen Kristom cijelim svojim bićem otkrio je put evanđelja u siromaštvu. Išao je njime, ako tako mogu reći, do kraja logike svoga obraćenja, u susretu s gubavcem. U Franjinom zagrljaju gubavca postoji zadivljujući i duboko istinski simbol ljubavi koju trebamo imati jedni za druge. Ta ljubav  nema drugog izvora do li samo Stvoriteljevo srce. Niti jedan čovjek, niti jedna ideologija ne mogu dati takvu ljubav.»[5]

Inače su na Karla najjači utjecaj imali crkveni oci, osobito Ivan Zlatousti, te benediktinska i karmelska duhovnost, a na malog brata Rene Voillauma  duhovnost Karmela i Kartuzije. Kod male sestre Magdalene presudnu ulogu, uz  brata Karla, imao je Pokret mladih kršćana radnika (JOK-Jeunesse ouvriere chretienne): «biti evanđeoska prisutnost u svijetu, kao kvasac u tijestu» (Mt 13,33).

Rado završavam s još nekoliko misli o radosti, tom prepoznatljivom elementu franjevaštva. Fr Frano Prcela,[6] dominikanac govori o: «vašem i našem sv. Franji … Franjina vrlina radosti nije izvirala iz zadovoljstva u uspjesima, nego iz potpunog oslobođenja od svega što čovjeka može svezati i zarobiti. To je radost neovisnosti o bilo čemu da bi se posve moglo prigrliti svakoga. Slobodan – siromah među siromasima! Kao što siromašni Krist siromašne obogaćuje, tako i Franjo ispunjen radošću radost dijeli, i onda kad mu je drugi nastoje oduzeti.» Taj evanđeoski element radosti prisutan je i u riječima male sestre Magdalene: «Budite ‘osmijeh’ svijetu, to je moja najveća želja… Budete li samo mala zraka sunca koja ulazi u mračnu i hladnu prostoriju da je osvijetli i ugrije, bit će to dovoljno.»[7] A evanđeoska radost, evanđeoska nježnost nisu li znak kristološki usmjerena pogleda i života koji slijedi put Učitelja, ljubljenog Brata i Gospodina (usp. Mt 11, 28-30)?

PISMO MALOG BRATA MARKA MALOM BRATU KARLU

“Dragi Karlo, brate moj!

Ono najveće što si nas naučio je da budemo ljudi. Ponekad je taj put jedini način da se uklone ograde i jedini način da se govori o Bogu. Na kraju svoga života otišao si sam među nepoznati narod. Jedinu stvar koju si napravio bila je približiti im se u poštovanju, vrednujući njihovu kulturu, dozvoljavajući im da te prihvate i vjerujući da Bog djeluje čak i ako su potrebna stoljeća. Kad si umro, Musa, poglavar Tuarega, napisao je tvojoj sestri ove jednostavne riječi: «Karlo, marabut,[8] nije umro samo za vas, umro je i za sve nas. Neka mu Bog bude milosrdan i neka se s njim susretnemo u raju.» Znaš, danas se mnogo govori o komunikacijama, ali svatko se zatvara u svoj mali krug. Jer razlike nas plaše.  Ti, naprotiv, tvoja strast bila je ići onima koji su najdalji, i to si živio u potpunosti i do kraja. Duboka li zanosa! U konačnici znam kakvo je bilo tvoje iznenađenje 13.11.2005. na dan tvoje beatifikacije. Gledam te na ovoj slici i vidim tvoje lice, osmijeh, tvoj hod ususret drugome. To si ti! I to je ono što volimo u tebi. Dozvoli mi da završim moje pismo kako si ga i ti završavao tvojem prijatelju Gabrijelu: Srdačno i s ljubavlju te pozdravljam!”

 

OČE MOJ,

predajem se Tebi,

čini sa mnom što hoćeš,

što god učinio, hvala Ti.

Spreman sam na sve, primam sve

samo da se tvoja volja ispuni na meni

i na svim tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

Stavljam svoj život u tvoje ruke

Tebi ga darujem, Bože moj,

svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i ta ljubav traži

da Ti se darujem, da se potpuno predam

u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem

jer Ti si moj Otac!

mali brat Karlo

 

[1] Luigi Guccini, scj: La vie consacrée aujourd’hui: chemin accompli et perspectives, USG 2005. str. 7., www.vidimusdominum.org

[2] René Voillaume: Lettres aux Fraternités, Tome II, Cerf, 1960., str. 150-151.

[3] Isto, str. 187.

[4]R. Voillaume: Où est votre foi?, Cerf, Paris, 1971., str. 182-183.

[5]R. Voillaume: La vie religieuse dans le monde actuel, Conférence religieuse canadienne, Ottawa, 1970.,    str. 198.

[6]dijelovi propovijedi fr Frane Prcela,o.p. o blagdanu sv. Franje u Chicagu u Vjesniku Franjevačke provincije Uznesenja Marijina Mir i dobro, 2004.

[7]Isusova mala sestra Magdalena: Isus je Gospodar nemogućega, KS, Zagreb, 2008., str.57.

[8] Marabut znači Božji čovjek.