PUT MOLITVE S ISUSOVIM BRATOM KARLOM
(Tekst je napisala mala sestra Annie1984. godine. Mala sestra Lujza prevela ga je na hrvatski. Ovdje donosimo dorađeni tekst.)
Da bismo upoznali neki put nema drugog načina do koračati njime. No, ako je to neki sasvim novi, slabo označeni put potreban nam je vodič da bismo napredovali.
Mislim da je Isusov brat Karlo pravi učitelj molitve. Ne toliko zbog svega što je rekao ili napisao o molitvi, već prije svega jer je do kraja života sam bio veliki molitelj. Njegov život bio je potpuno potresen susretom s Bogom u licu Isusa iz Nazareta. Živeći Euharistiju i sam je postao euharistija za svoju braću, sve do darivanja života za njih…
Motreći velike etape njegova duhovnog puta potražit ćemo karakteristične značajke njegove molitve, intimnost sa živim Bogom kojega je susreo na nazaretskom putu…
«Dao si mi iskusiti bolnu prazninu, tugu, kao nikada do tada… Nikada kao tada nisam osjetio toliku tugu, nemir. Bože moj, bijaše to Tvoj dar…kako sam bio daleko da bih to slutio!» (duhovne vježbe u Nazaretu, studeni 1897.)
PRVA ETAPA: SIROMAH BOGOTRAŽITELJ
I prije svoga obraćenja brat Karlo je predosjećao kako se Bog ne dokazuje, nego se susreće…Da bismo ga susreli potrebno ga je tražiti, biti «gladni Boga», biti ga potrebni poput siromaha.
Smijemo čak reći kako je brat Karlo molio i prije no što je povjerovao: «Bože moj, ako postojiš, daj da Te upoznam…».
Kao mladić odbacio je izvjesnu sliku o Bogu i mislio je da je definitivno izgubio vjeru. Do putuje Marokom potresen je svjedočanstvom molitve muslimana. Osjeća da je Bog iznad svih sposobnosti ljudskog spoznavanja, te da ga samo možemo zvati da nam dođe ususret i svim srcem željeti da do tog susreta dođe.
Ono što zapravo traži, i ne znajući, Božji je dar: Duh Sveti koji nas uči Boga zvati Ocem (Rim 8,15).
Bez Duha ne možemo ništa učiniti: «Jedini nam on omogućuje duboko uranjati u otajstvo Boga, Oca, Sina i Duha, oblikujući nam sinovsko srce kojim možemo reći s Isusom: Abba, Oče» (Konstitucije Isusovih malih sestara čl. 65.).
Molitvu počnimo zazivom Duha Svetoga. Njega tako često zaboravljamo u molitvi. Zazovimo Duha Svetoga koji je prvom čovjeku udahnuo život (Post 2,7) i koji ima moć da nas «nanovo stvori», darivajući nam novo srce, nov duh (Ez 36,26-27) spreman primiti Boga. Sav život brata Karla bijaše poučljivost Duhu Svetom: «Pustimo da nas milost nosi… pustimo da nas Duh Sveti vodi i uzmimo uzde molitve tek kad nam ih on daje u ruke».
On sam je bio vjeran ponavljajući tri puta na dan i često usred noći molitvu Duhu Ljubavi. To je vrlo jednostavno sredstvo. Nemojmo ga zanemariti, pod uvjetom da ne postane navika, već doista bude krik zazivanja osjećajući našu radikalnu nemoć.
U evanđeoskom tekstu susreta Isusa s Nikodemom (Iv 3,1-21) vidimo kako se Nikodem, kao učitelj vjere obraća Isusu: «Znamo..». I tokom dugog susreta Isus mu nastoji pokazati kako upravo ne zna… jer «ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje». Riječ je to koja nas podsjeća i na ovu: «…ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko» (Mt 18,3-4). Tu pronalazimo nutarnji stav duhovnog djetinjstva kao temelj molitve.
Brat Karlo, u svom traganju za svjetlošću, duboko je svjestan kako on ne zna. Traži kao siromah, kao dijete, a mi? Kako tražimo Boga? Kao maleni ili mudri? (Mt 11,25-26).
Mislim da nam je tu temeljno polazište: ne možemo dostići Boga svojim vlastitim snagama, nego samo ga prihvaćati kao siromah, grešnik u obraćenju srca. Evanđelje je jasno o tome: izgubljeni sin (Lk 15, 11-32), molitva carinika (Lk 18,9-14), žena kojoj Isus oprašta (Lk 7,36-50) i mnogo drugih odlomaka…
Ono što iznenađuje u Evanđelju je činjenica da Isus često šalje navješćivati Radosnu vijest one koje je ozdravio ili kojima je oprostio: opsjednuti Gerazenac (Mk 5,18-20), Petar koji susreće Boga kao grešnik kojem je oprošteno prije nego što može učvrstiti svoju braću u vjeri (Lk 22,31-34).
Važno nam je svima iščitavati svoju osobnu povijest u svjetlu Boga koji prašta, otvara svoje naručje, uvijek prihvaća onoga koji se priznaje siromahom, grešnikom dajući mu novo srce.
Važno je otkriti u našem životu kako nam Bog dolazi u susret najčešće kroz pukotine naših slabosti, bijede. Ono što može onemogućiti Boga da dođe k nama nije nikada naša bijeda, već naša samodostatnost. Ne dolazi k nama zbog onoga na što smo ponosni, već zbog svega što nam nedostaje, jer: «Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnika» (Mt 9, 12-13).
Dobro je iščitavati Evanđelje pitajući se: Da bi nas Isus susreo gdje nam je biti?
Nije sigurno da smo na dobroj strani kako bi nas Isus susreo i ozdravio… Jesmo li na strani bolesnih ili zdravih? Na putu dobro stojećih ili sa siromašnom ženom koja se morala provući do svečane dvorane uz prezir uzvanika? Jesmo li na strani izgubljenog ili starijeg sina?
«Utjelovljenje ima svoj izvor u Božjoj dobroti…no najprije se jedna stvar pokazuje tako čudesnom, tako sjajnom da sjaji kao blješteći znak: beskrajna poniznost prisutna u ovom otajstvu… Bog, beskrajni, savršeni, svemogući …pojavljuje se na zemlji kao čovjek, i kao posljednji od ljudi…»
DRUGA ETAPA: SUSRET
U susretu brata Karla sa svojim Bogom, ono što je bilo osobito lijepo je ponajprije doček svećenika Huvelina. Rijetko je to u pobožnosti onoga vremena koja je obilježena stanovitim odstojanjem od Boga. Nije očito da vas se odmah stavlja u ruke milosrđa… Ta dobrota svećenika Huvelina bila je doista providonosna. Kao i dobrota Karlove sestrične Marije de Bondy. Važno je istaknuti koliko je dobrota ljudi koji su ga okruživali otvorila brata Karla susretu s Bogom Ljubavi.
Ukoliko smo u blizini onoga koji traži svoj put s Bogom možemo vrlo lako izobličiti Božje lice ako naše riječi i naša djela ne svjedoče o toj ljubavi kojom nas Bog ljubi.
Svećenik Huvelin je shvatio kako je brat Karlo siromah žedan Boga, te mu nije držao dugačke nagovore. Odbio je s njim «raspravljati o vjeri». Poslao ga je piti na izvor: pomiriti se s Bogom i pričestiti.
Tako taj susret sa živim Bogom obilježava brata Karla za čitav život. Godinama kasnije govori o «beskrajnom miru, sjajnom svjetlu» što je u to vrijeme iskusio. Istovremeno doživio je iskustvo izgubljenog sina (Lk 15,11-32) koji u oproštenju, pomirenju susreće Oca i iskustvo učenika na putu u Emaus (Lk 24,18-33) koji na koncu dugog puta prepoznaju Sina u lomljenju kruha.
Brat Karlo je rano ostao bez roditelja. Pisac jedne knjige o njemu smatra kako je duboko ranjen preranom smrću svojih roditelja, osobito svoga oca. Doista, otac je umro od bolne i teške bolesti koju su manje više skrivali od djeteta jer je zahvatila stanice mozga. Otac je sve manje pripadao sebi izdvajajući se iz života obitelji u izvjesno otajstvo.
U toj odsutnosti, susret s Bogom, koji je Otac, morao je biti nešto izvanredno.
Susret s Ocem bio je za njega iskustvo Božje nježnosti, praštanja koje nas ne poziva na pokoru nego na slavlje… Bitna je tu prispodoba o izgubljenom sinu (milosrdnom ocu) kako bismo razumjeli dubinu pomirenja s Bogom u Sakramentu pomirenja.
Teško je znati kolikom smo ljubavlju ljubljeni dok nismo iskusili Božje praštanje i bili primljeni kao onaj koji je bio izgubljen (Lk 7,47). To iskustvo Božjeg milosrđa neophodno je kako bi u nama oblikovalo milosrdno srce, koje zna oprostiti (Mt 18,33).
Susresti Sina znači prepoznati ga u lomljenju kruha, prepoznati Onoga koji nas dolazi spasiti, postavši sluga Božje volje, dajući svoj život za nas.
Za brata Karla Euharistija je postala od toga dana blagom Prisutnosti i srce čitava njegova života… života koji će također biti darovan braći dan za danom…
Brat Karlo je susreo Boga Ljubavi koji neumorno oprašta, traži izgubljenu ovcu. Predosjeća u Isusu Onoga koji je došao siromašan u susret čovjeku i koji ne prestaje tako hoditi među nama. To je On koji je uvijek prisutan u licu siromaha, malenih.
Doista, čovjek u susret Bogu može ići jedino kao siromah. A to je stoga što je sam Bog kao siromah došao u susret nama.
Jedna rečenica svećenika Huvelina naglasit će tu sliku: «Isus je toliko zauzeo posljednje mjesto te mu ga nikad nitko nije mogao oduzeti». To je svo otajstvo Isusa Sluge ispunjavajući na sebi sudbinu Izaijinog trpećeg Sluge, On «koji među zlikovce bi ubrojen da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince» (Iz 53,12 i Lk 23,34).
Pitajmo se da li je to Bog kojeg smo susreli, koga molimo? Jer naša je molitva uvjetovana slikom koju imamo o Bogu. Brat Karlo nam može pomoći otkriti Božje Lice, Boga koji mu je progovorio u srcu.
Sedam godina nakon svog obraćenja Karlo napušta trapiste kako bi konačno mogao živjeti poput Isusa u Nazaretu. Piše: «Moje je zvanje da siđem». A na koncu svoga života u Tamanrassetu tumačeći rečenicu Evanđelja: «Sišao je s njima u Nazaret…» piše: «Čitav svoj život nije drugo činio do silazio, silazio utjelovljujući se, silazio postavši malo dijete, silazio slušajući, silazio postavši siromah, napušten, proganjan, mučen, stavljajući se uvijek na posljednje mjesto».
Otkrijmo Božju poniznost u Isusu iz Nazareta, Boga koji silazi:
- u Beltehemu, sasvim malen bez obrane, bez skloništa (Lk 2,6-7);
- u Nazaretu, tokom trideset godina oblikovan je u svim svojim reakcijama kao jednostavan čovjek iz sela otkuda ne može doći ništa dobro (Mt 2,23; 13,54-58: Iv 1,46);
- na Jordanu stavlja se među grešnike da bi bio kršten unatoč opiranja Ivana Krstitelja (Mt 3,13-16);
- u pustinji gdje je napastovan ne bi li uzeo drugog puta od puta sluge (Mt 4,1-11);
- za stolom sa Zakejom, Levijem, sa carinicima i grešnicima (Mt 9,9-13; Lk 19,1-10);
- do nogu svojih učenika, kad je došao njegov čas (Iv 13,1-20);
- među osuđenima, odbačenima u tami Getsemanija i Golgote (Mt 26,36-46; 27,32-50)…
Ove odlomke Evanđelja učinimo «svojima». Ne samo tako da ih iščitavamo, već i «osjećamo» u dnu srca. Tada ćemo biti uvjereni da ljubav postaje sasvim malenom pred onima koje ljubi. Tako biva kad tražimo temelje molitve, uvijek dolazimo do nutarnjeg stava malenosti, duhovnog djetinjstva.
Drugog puta nema da bismo susreli Boga osim puta malenosti…
TREĆA ETAPA: ŽIVJETI SAMO ZA BOGA S ISUSOM IZ NAZARETA
Ne znamo je li svećenik Huvelin savjetovao bratu Karlu da čita puno knjiga, no znamo da mu je predložio hodočastiti u Svetu zemlju…To je hodočašće Karla obilježilo. Bio je to za njega šok stvarnosti Utjelovljenja. Znao je da je Isus uzeo posljednje mjesto, ali u mjestima Utjelovljenja kao da ga je mogao gledati svojim očima, dodirnuti svojim rukama.
Stigao je u Svetu zemlju u vrijeme kada su zemlja i kršćanski stanovnici u velikom siromaštvu na svim razinama. Nazaret je doista malo, izgubljeno selo, napušteno u svakom pogledu… Tu otkriva dokle nas je Bog ljubio…
Karlo je čovjek koji je uvijek imao potrebu izraziti u svome životu ono što je otkrio, što osjeća. Od tada slijediti Isusa, živjeti samo za Boga bit će sasvim konkretno. Isus je ondje živio trideset godina, slijediti ga znači dijeliti isti život. Živjeti samo za Boga znači izabrati tu skrivenost u Nazaretu, u jednostavnim uvjetima života…
Premda će to biti u etapama, u traženju ono bitno je već tu u klici: Isus pronađen u licu jednostavnog radnika u običnosti Nazareta…
Sedam godina poslije o tom šoku piše: «Čeznem napokon provoditi život kakav sam naslutio već prije sedam godina hodajući ulicama Nazareta kojima su hodale noge našega Gospodina, skromnog zanatlije izgubljena u skrovitosti».
Nazaret je mjesto kontemplacije. Upravo dijeleći taj jednostavan, običan život možemo biti suobličeni Isusu.
To «mjesto» gdje susrećemo Isusa nije samo kapela, crkva. To je sve što čini naš obični, jednostavni život. To je svakidašnji posao dijeljen s mnogima… Iz te zajedničke sudbine izvire naša molitva jer u našoj svakidašnjici Bog se skriva i čeka nas. Ne trebamo ga tražiti drugdje.
Vratimo se Karlovu životu kako bi to dobro razumijeli. U Nazaretu, u osami sestara klarisa imao je najviše vremena za molitvu, sabranost, šutnju. Iz tog su vremena gotovo svi njegovi spisi o molitvi. I nama je potrebno povući se na molitvu, s Bogom u «pustinju».
Međutim, u osami Klarisa u Nazaretu nije dovršen njegov kontemplativni poziv. Zašto? Par godina kasnije, dok traži gdje će se nastaniti u Hoggaru, Karlo piše:
«Ljubav je ona koja te mora sabrati u meni, a ne udaljavanje od moje djece. Vidi me u njima, i kao ja u Nazaretu, živi s njima izgubljen u Bogu».
Ljubav je ona koja je u srcu svakog kontemplativnog poziva. Ta ljubav potaknut će brata Karla napustiti tišinu svoje osame za jedan «Nazaret» više pomiješan sa svima, izgubljen među ljudima… Beni Abbes i konačno Tamanrasset gdje živi sam, bez klauzure kao Tuareg među Tuarezima.
To je posljednja etapa. Živi veliko siromaštvo, tjelesno se osjeća istrošenim, moralno ima dojam neuspjeha, umrijet će bez braće… Ne samo da više ne piše puno o molitvi, nego se čini da nema ni mnogo riječi ni osjećaja u molitvi. Međutim, svjedočanstva onih koji mu se približavaju, ujedinjena su. Govore koliko zrači jednu prisutnost. Čitav njegov život izražava nježnost… On je neprestano istrošen, izložen ljudima, no njegovo srce ostaje usmjereno na Isusa. Nema sumnje da sada ima manje vremena za molitvu nego u Nazaretu. Ali se po njemu otkriva, kao u prozirnosti, Isus iz Nazareta, siromah, sluga, susretljiv u svim nevoljama ljudi, pažljiv prema svakoj osobi. Ta strastvena ljubav do Isusa ujedinjuje sav njegov život.
Evanđelje je uvijek bilo za Karla povlašteno mjesto susreta s Isusom. Evanđelje prihvaćeno u jednostavnosti srca. Danas biblijskom obnovom raspolažemo dobrim sredstvima rada na evanđeoskom tekstu. Ipak, bila bi šteta ne staviti se u njegovu školu prihvaćanja Riječi u jednostavnosti srca.
Brat Karlo doista prima Evanđelje stavom djeteta. Čim čuje Riječ, voli je više od svega i pokušava ju živjeti: «Treba nastojati da nas Isusov Duh prožme dok čitamo i iščitavamo, razmatramo i ponovno razmatramo neprekidno njegove riječi i njegove postupke: neka se u našim dušama oblikuje kao kaplja vode koja pada i ponovno pada na kamenu ploču, uvijek na isto mjesto».
Ne radi se o jednom apstraktnom razmatranju, nego o pogledu punom ljubavi koji traži da se pretvori u djela, izrazi u svakidašnjem životu.
Tako je Evanđelje za brata Karla svjetlost u svakidašnjem životu koja čuva njegovu svjetiljku zapaljenom, daje da ljubi ne riječima nego djelima. Tako živi ono što sv. Ivan s velikom snagom izriče o neophodnoj vezi između spoznaje Boga i življene ljubavi.
Važno nam je otkriti kako je plod prave molitve, istinskog zajedništva s Bogom, bratska ljubav, kakvoća ljubavi koja prihvaća s poštovanjem svako ljudsko biće, blagošću i poniznošću kao što Isus prima. U Matejevu Evanđelju iščitavamo Isusov lik. On je blag i ponizan (Mt 11,28-30). On je sluga koji «trske napuknute prelomiti neće, neće ugasiti stijenja što tek tinja» (Mt 12,18-21).
U toj perspektivi, kontemplacija i zauzimanje za druge se dodiruju. Nema prave molitve bez obraćenja srca. To obraćenje srca, na nazaretskom putu, uvijek donosi jednu društvenu dimenziju. Zaista, živjeti samo za Boga slijedeći Isusa iz Nazareta, znači imati prema svakome čovjeku jedan novi pogled. Znači ljubiti kao što Isus ljubi. Znači istovremeno osporavati kao Isus, našim načinom bivanja i reagiranja, stanovite reakcije nametnute društvom, političke sustave koji ne poštivaju ljudska prava, osobito najsiromašnijih.
Brat Pavao Marnay negdje je zapisao: «Stvarnost ljubavi u dodiru s ljudskom stvarnošću, osobnom i društvenom, poziva nas na konstruktivno kritički pogled na društvo, potiče nas živjeti dosljedno».
Kontemplacija utjelovljenog Boga otkriva u svakom čovjeku bratovo lice. A lice brata, osobito kada je kroz patnju i siromaštvo dobilo jednu tajanstvenu prozirnost, otkriva nam Božje Lice: Isusa iz Nazareta. Ova spoznaja neophodna je za živjeti Nazaret bez napetosti. Tu se temelji jedinstvo našega života.
«Imate samo jednog Oca koji je na nebesima».
«Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku».
«Sve što činite jednome od ovih malenih meni činite».
Ove tri riječi dovoljne su za pokazati maloj braći njihovu obvezu beskrajne, sveopće ljubavi prema ljudima, svi su «djeca Božja, slike Božje i udovi Isusovi». Antologija, str. 453.
ČETVRTA ETAPA: ISUSOVA MOLITVA
Dok čitamo spise brata Karla vidimo da je strastveno tražio način na koji je Isus molio. Mislim da bi se moglo naći u njegovim spisima tumačenje za svaki redak Evanđelja koji spominje Isusovu molitvu.
Možemo i mi tražiti u Evanđeljima, osobito u Evanđelju po Luki, odlomke koji govore o Isusovoj molitvi i što je Isus rekao o molitvi.
U toj želji da od Isusa nauči moliti brat Karlo je dugo razmatrao o Očenašu. Postoji osobito jedna meditacija koju je napisao 23. siječnja 1897. godine (Antologija, str. 585).
Taj je dan dobio dopuštenje napustiti trapiste i otići u Nazaret. Upravo je tada razmatrao o Očenašu. Čini mi se kako u tom tumačenju možemo pronaći, u jednostavnom obliku, što je za Karla Isusova molitva, te kako je on ušao u tu molitvu.
Ponajprije, on se zaustavlja na riječi Otac kojom otkriva Božju dobrotu, Ljubav kojom je ljubljen. Odmah izvlači i konkretne posljedice za svoje ponašanje. Za njega se jedno otkriće uvijek mora izraziti u životu.
«Budući da si ti tako dobar prema meni, koliko ja imam biti dobar prema drugima».
I «budući da ti želiš biti moj Otac i Otac svih ljudi, koliko ja trebam imati prema svakom čovjeku, pa i koji čini zlo, osjećaje nježna brata».
Riječ «Otac» neposredno u njemu doziva bratski odnos prema svim ljudima. Često možemo izobličiti Božje Lice nazivajući ga Ocem ako se ne ponašamo kao braća, sestre…
Zaustavlja se na svakoj od prve tri prošnje Očenaša i primjećuje kako u biti one izražavaju isto: «Neka se slava Božja očituje i da svi ljudi budu spašeni». Tako otkriva kako je spontana molitva koja izbija iz dubine Kristova Srca želja da se u njemu ispuni naum Božje Ljubavi: «obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji» (Ef 19-10).
Karlo dodaje: «To je ono što mora biti jedini cilj svake naše molitve… svakog našeg djela».
U ovih nekoliko riječi brat Karlo izražava svu kristološku širinu svoje molitve: u dubini svoga srca prihvatiti taj veliki naum Očeve Ljubavi i ući svom svojom molitvom i svim svojim životom u odgovor Sina: «Neka se tvoja volja ispuni na meni…». To je srce molitve predanja. To znači ulaziti u rad Isusa Spasitelja.
Još jednu drugu točku Karlo podvlači. Sve prošnje Očenaša upotrebljene su u množini: «Ne činim niti jednu prošnju za samoga sebe. Ne kažem moj Oče, nego naš Oče. Ne kažem moj kruh, nego naš kruh. Ne molim niti jednu prošnju za sebe samoga. Sve što molim u Očenašu molim ili za Boga, ili za ljude». Karlo pojašnjava: «Ne moliti za samoga sebe, nego brižno moliti za sve ljude, za sve nas, ljubljenu djecu našega Gospodina, sve nas je otkupio svojom krvlju».
Za svaku prošnju, uvijek vjeran vlastitoj brižnoj dosljednosti brat Karlo izvlači posljedice za svoj svakidašnji život: «Oprosti nam duge naše… Ne možemo moliti oproštenje ako mi sami ne oprostimo…Oproštenje kao milost ne molimo samo za sebe, već za sve ljude».
Brat Karlo dakle ulazi u Isusovo posredovanje, za spas mnoštva. Nema traga individualizma u njegovoj molitvi. Osjeća se solidaran sa svim ljudima.
Ta dosljednost posredovanja tjera ga dijeliti sve više i više konkretne uvjete siromaha. Stoga će ići uvijek dalje, sve do Hoggara gdje će konačno umrijeti ostajući do kraja solidaran šačici ljudi izgubljenih u srcu pustinje.
Njegova molitva vodi ga ukorijeniti se, biti solidaran. Mnogo ljudi otišlo je u pustinju kako bi bili pustinjaci. Brat Karlo nije išao u pustinju da bi postao pustinjak, već kako bi sve više i više postao brat svima. Nije otišao u pustinju kako bi pobjegao od svijeta, nego kako bi bolje izvikivao cijelim svojim životom ljubav kojom se osjećao ljubljenim, ljubav kojom Bog ljubi sve ljude.
Potrebni smo vremena provedenog u molitvi kako bi produbili našu spoznaju Boga i Riječi. No, potrebno je naglasiti kako u životu Nazareta molitva izvire i hrani se življenom solidarnošću. Posredovanje podrazumijeva vez pripadnosti, suživot, supatnju… Naša molitva ima postati svojevrsni krik, vapaj svih s kojima dijelimo život.
Posredovanje ima svoje korijene u suživotu, supatnji. Ali izvor i dinamizam naše ljudske solidarnosti jest molitva. Potrebno je ujediniti oboje.
Molitva zagovora je i Mojsijeva molitva. On, potpuno solidaran, zagovara narod pred Bogom (Izl 32,7-14; 33,12-17). Također u knjizi proroka Ezekiela Bog traži čuvara koji bi na proboju zida opsjednuta grada stajao pred Bogom i spriječio rušenje ( Ez 13,5 i 22,30).
PETA ETAPA: Molitva usredotočena na Euharistiju i život u znaku euharistijskog otajstva
Euharistija, od dana Karlova obraćenja, mjesto je njegova susreta s Isusom. Tu je našao Onoga koga je tražilo njegovo srce, Onoga koji je predao svoje tijelo i prolio svoju krv za njega. Sva vjernost ljubavi brata Karla za svoga Ljubljenog Brata i Gospodina Isusa očituje se u tim dugim satima provedenim do Isusovih nogu, danju i još češće noću, uz cijenu mnogobrojnih bdijenja.
«Kad ljubimo želimo što je moguće više biti u prisutnosti Ljubljenoga… Osim ako On želi nešto drugo, jer nam je tražiti njegovu utjehu, njegovo dobro, njegovu volju prije svoje» (Antologija, str. 297.).
Potrebno je dobro razumjeti što je značila Euharistija za brata Karla. Nije to bila «pobožnost» već doista mjesto gdje je crpio snagu kako bi suobličio svoj život sinu čovječjem koji je darovao svoj život kao otkupninu za mnoge. Euharistija je mjesto gdje je njegova molitva jedno s Isusovom molitvom.
Euharistija je za brata Karla Isus, koji predaje svoj život za mnoge. Ona je poziv za ulazak u Isusovu žrtvu. Stoga on lako prelazi od «sakramenta oltara» do «sakramenta brata». Par mjeseci prije svoje smrti piše, poput oporuke: «Mislim da nema riječi Evanđelja koje su me tako potresle i zauvijek promijenile moj život kao što su ove: Sve što činite jednom od ovih malenih, meni činite. Kada mislimo na to da su ovo riječi onoga koji je rekao: Ovo je moje tijelo… ovo je moja krv…, s kolikom smo snagom privučeni da tražimo ljubiti Isusa u ovim malenima…».
Brat Karlo se dugo opirao prihvatiti da postane svećenik. I kad prihvaća, to je radi toga kako bi mogao «nositi gozbu siromasima». Misli na Isusovu prisutnost koja će zračiti u njegovima, u mjeri u kojoj postaju «maleni i pristupačni»…Tako je on živio u Beni Abbesu, Tamanrassetu, darovan svima, ne dopuštajući nikada da ga čekaju oni što su dolazili k njemu. I njegova smrt, 01. prosinca, imat će nešto euharistijskoga: prolivena krv u sjedinjenju s Isusovom žrtvom.
Mali brat Rene Voillaume pisao je jednom: «Živjeti od Euharistije znači biti predan ljudima, postajući iz ljubavi i euharistijske kontemplacije nešto «korisnoga za jelo». Da bismo bili «korisni za jelo» potrebno je da naša molitva ostane živa. Potrebno nam je biti vjerni, iz ljubavi, tim trenucima intimnosti s Isusom prisutnim u znaku razlomljenog kruha.
Nastojmo oko šutnje u dnu svoga srca kako bismo slušali Boga. Karlova molitva uvijek je nosila taj znak šutljiva iščekivanja, slušanja koje daje Bogu vremena da govori.
I tu nam može pomoći Sveto Pismo. U prvoj Knjizi o kraljevima u 19. poglavlju prorok Ilija je na putu prema Božjoj gori. Hoda 40 dana pustinjom. Susret s Bogom je «blagi šum povjetarca», «šum jedne šutnje» kaže jedan prijevod.
«Dopustimo Gospodinu da živi u nama, dopustimo da u nama nastavlja živjeti svoj nazaretski život. Dopustimo mu da u nama nastavi živjeti svoju sveopću Ljubav… Živimo tako da u svakom trenutku našeg života možemo reći: Živim, ali ne više ja, nego Isus živi u meni». (Antologija, str.464)
ŠESTA ETAPA: ŽIVOT POSTAJE MOLITVA, MOLITVA SIROMAHA
Naš život ne može biti ujedinjen ako ne uspijemo živjeti jednostavno pod Božjim pogledom, bilo što da radimo.
Kako?
Brat Karlo često govori u svojim spisima o pozornosti na sadašnji trenutak…Za njega moliti znači temeljno prihvatiti Božju volju, činiti Njegovu volju. Jedino mjesto susreta naše volje s Božjom je sadašnji trenutak. Tu postoji mogućnost reći «da» ili «ne».
Moliti bez prestanka ne znači napeto tražiti stalno misliti na Boga, već biti nastanjeni njegovom Riječi, biti pozorni u dnu srca na ono što nam ona kaže.
Mali brat Rene Voillaume kaže: »Ako vas Riječ Božja uznemiruje, to je znak da ona živi u vama». Mrtva riječ ne uznemiruje, ali živa riječ budi, gori u pravi trenutak…
Isus kaže: »Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama, jer ja uvijek činim što je njemu milo» (Iv 8,29). To je stoga što «je moja hrana vršiti volju Očevu» (Iv 4,34).
Vrlo često Isus kaže u Evanđelju «trebalo je». Jasno je kako se ne radi o jednoj nametnutoj prisili. To je potreba ljubavi kao kad Zakeju kaže: «Žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući». Ljubav koja gori u Isusovu Srcu, je samo njegovo biće, jer Bog je Ljubav. Ona neodoljivo traži i spasava Zakeja (Lk 19,1-10).
U posljednjim godinama svoga života u Tamanrassetu brat Karlo je zapisao: «Molimo naše slabosti i naše siromaštvo jer su one prilika za izreći i dokazati Bogu našu ljubav». Tada Karlo živi jako teško razdoblje na svim razinama. Ima dojam poraza, molitva je ispunjena suhoćom. Svoj siromašni život prikazuje Bogu. Prijatelj Musa, nakon njegove smrti rekao je: «Bio je među nama doista poput siromaha».
U stanju krajnjeg siromaštva i nemoći, sve što se čini prepreka kontemplativnom životu postaje molitva: pomanjkanje vremena i prostora, trajna raspoloživost i rastresenost, napor, bolest, obeshrabrenje… Karlo sve to prikazuje poniznim srcem.
U toj krajnjoj jednostavnosti postoji temeljno usmjerenje za našu molitvu… jer tako spontano mole siromasi, zar ne?
Dovoljno je misliti na svetište Guadalupske Gospe u Meksiku gdje toliko siromaha dolazi moliti sa svojim životom u rukama: noseći dijete kako bi izbjeglo tešku bolest, noseći moralnu patnju…tu je i radost života izražena plesom.
Jedna židovska predaja kaže kad sva vrata molitve izgledaju zatvorena ipak jedna uvijek imaju pristup Bogu. To su vrata krvi i suza…
U Bibliji nalazimo više primjera molitve siromaha. Molitva Ane u Knjizi o Samuelu uzor je pouzdanja u poniženju, znajući da ju Bog ne može razočarati. Postoje psalmi koji donose krik boli i nadu čovječanstva, kao i Jobova tužaljka. U Djevici Mariji Bog je ispunio iščekivanje i nadu svih siromaha: Magnificat najavljuje Blaženstva.
Krunica je isto molitva siromaha. Šteta bi bila ne ulaziti u otajstva Isusova života Marijinim pogledom. Marija je tako duboko živjela otajstvo Nazareta i bila pridružena tako blizu sudbini Trpećeg Sluge.
I neke pučke pobožnosti proizašle su iz života i srca siromaha i stoga dostižu i samo Božje Srce. Pazimo da ih ne prezremo ili prebrzo odbacimo.
SEDMA ETAPA: MOLITVA SUĆUTI NA TRAGOVIMA TRPEĆEG SLUGE
Naš je svijet uronjen u stanja nasilja i tlačenja i vrlo često smo suočeni sa strašnim problemom patnje i zla, imajući dojam kao u Jobovoj knjizi da je zlo ono koje pobjeđuje.
Moliti u takvim situacijama ne znači li biti jednostavno krik svih koji trpe, tjeskobno pitanje svih koji su pritisnuti zlom, koji ne razumiju ili se bune?
«Naše poništenje je najmoćnije sredstvo koje imamo da se ujedinimo s Isusom i da činimo dobro…». «Ako pšenično zrno umre, donosi mnogo roda…».
Pred patnjom nema riječi. Možda se upravo stoga čini kao da Bog ostavlja bez odgovora Jobov tjeskobni plač, njegovu žeđ za pravdom… Doista, Bog odgovara ne riječima, već u svom Sinu, Onome koji ispunjava sudbinu Trpećeg Sluge u Knjizi Izaijinoj.
Nije pronađena kod brata Karla meditaciju o toj Pjesmi Sluge, ali se osjeća kako svaki put dok razmatra život i muku Isusovu ona mu je prisutna. Jer lik Isusa iz Nazareta neodvojiv je od Trpećeg Sluge. Lice tajanstvenog sluge jedno je s narodom opterećenim patnjom u svome izgnanstvu.
Poznajemo ove pjesme sluge u drugoj Izaijinoj knjizi. Izabrani narod sve je izgubio, svoju zemlju, svoj grad i hram, prebivalište svoga Boga. Bio je preseljen i živi u sužanjstvu. Iznenada podiže se prorok, čije ime nije ni poznato, koji predosjeća kako sva ta patnja nije uzaludna. Malo po malo usred te beznadne situacije objavljuje sliku tajanstvenog sluge: Pravedan, Nevin uzima na sebe kaznu, preuzima svu tu patnju sve do smrti i prinosi svoj život posredovanjem za grešnike. Bog će ga tada uzdići i učiniti ga «svjetlom naroda» (Iz 42,6).
Isus iz Nazareta bio je potpuno svjestan kako je poslan na svijet izvršiti u svome životu sudbinu Izaijinog Sluge: «Jer ni sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge» (Mk 10,45).
Danas se toliko zemalja i toliko naroda čine tajanstveno pridruženi Muci Sluge koja ostaje tragično aktualnom. Osjećamo kako nas primjer Isusa iz Nazareta uvodi dijeliti s Njim patnje, tjeskobu i prezir koji obilježavaju život siromaha u tim situacijama nasilja i tlačenja.
Čitav život brata Karla bio je prožet strastvenom željom nasljedovati Isusa iz Nazareta i slijediti ga sve do kraja njegova puta Sluge.
«Misli na to da moraš umrijeti kao mučenik, lišen svega…nasilno i mučki ubijen…i poželi da to bude danas».
Isusova molitva na Križu je njegov život prikazan kao otkupnina za mnoge, posredovanjem za grešnike. Tu dodirujemo srce molitve…Tu molitva i prinos čitava života čine jedno.
Brat Karlo ostavio nam je u baštinu molitvu koja nije drugo doli izraz njegove želje ujediniti čitav svoj život s Isusovim prinosom. To je molitva predanja.
Doista, molitva predanja je jednostavni odjek Isusove molitve, molitve Sina koji iz Očeve ruke prima sudbinu Sluge.
Ona nas podsjeća prije svega na Psalam 40 o kojem govori i Poslanica Hebrejima: «Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene: Vršiti Bože, volju Tvoju!».(He 10,5-7). Zatim i molitva u Getsemaniju, usred tjeskobe: »Oče moj, budi volja Tvoja!» (Lk 22,43). A posljednje Isusove riječi na križu su: »Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!»(Lk 23,46)
U Crkvi Istoka jako se naglašava molitva srca, neumorno ponavljanje izraz je jedine čežnje. I za brata Karla molitva predanja bila je poput disanja… Malo po malo neka ona to postane i za nas…tako će i sav naš život postati molitva.
molitva predanja
OČE MOJ,
Predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš.
Što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se Tvoja volja ispuni na meni
i na svim Tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
Stavljam svoj život u Tvoje ruke
Tebi ga darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!
mali brat Karlo
CHARLES DE FOUCAULD, Isusov mali brat Karlo rodio se 1858. u Strasbourgu. Vrlo rano ostaje bez roditelja. Tijekom teškog adolescentnog doba gubi vjeru i, možda da bi otklonio tjeskobu koju nosi u sebi, predaje se neurednom životu.
U dvadesetdrugoj godini poslan je kao časnik u Alžir. Tri godine kasnije napušta vojsku i kreće u opasnu ekspediciju u Maroko. Svjedočanstvo islamske vjere budi u njemu pitanje: «Postoji li Bog?».
Po povratku u Francusku, ganut nježnim i diskretnim gostoljubljem svoje duboko kršćanske obitelji, traži i providnosno susreće svećenika koji će mu postati ocem i prijateljem: oca Huvelina. U listopadu 1886., u dvadesetosmoj godini, doživljuje obraćenje.
Od tog trenutka sav svoj život želi darovati Bogu. Hodočašće u Svetu zemlju otkriva mu lice Isusa iz Nazareta i od tada je On taj koga želi slijediti i nasljedovati. Najprije provodi sedam godina kod trapista, zatim četiri godine u Nazaretu kao pustinjak pod okriljem samostana sestara klarisa. Sve više otkriva da slijediti Isusa, žarko ga ljubiti, znači kao i on biti blizu onima koji su daleko i koji su najnapušteniji.
Postavši svećenikom, 1901. odlazi u Saharu, najprije u Beni Abbes, zatim u Tamanrasset, nastojeći jednostavno biti prijatelj i brat pustinjskih nomada; uči njihov jezik, upoznaje njihovu kulturu. Ne teži za tim da ih obrati, nego da ih ljubi, i cijelim životom «svjedoči Evanđelje».
Umire u Hoggaru, 1. prosinca 1916., za vrijeme Prvog svjetskog rata; ubijen je jer je htio do kraja ostati među svojim prijateljima.