Dragi naši prijatelji,
evo nas k vama o Božiću ove naše jubilarne godine u kojoj smo proslavile 75. obljetnicu osnivanja Bratstva i obilježile 25 godina od smrti male sestre Magdalene. Upravo na dan njezine sahrane, 9. studenog 1989., pao je Berlinski zid. I dok se po svijetu i dalje podižu različiti zidovi i razbuktavaju novi sukobi, njezine riječi snažno odjekuju u nama: „Nijednu rasu, nijedan narod, nijedno ljudsko biće tvoje srce ne smije isključiti, pa bilo ono iz najudaljenijih krajeva ili pak iz posve zatvorene i neprijateljske sredine„
I naši prijatelji iz Barke proslavili su ove godine svoj jubilej, 50. godina osnutka, i 5. godišnjicu njihove prisutnosti u Zagrebu. Jean Vanier, njihov osnivač, dugogodišnji je prijatelj Bratstva i ms Magdalene, a naše zajednice na svim kontinentima ostaju vrlo bliske.
U sivilu koje nas okružuje Papa Franjo poziva nas na radost, onu „radost koju svijet ne može dati niti oduzeti”, kao i na nadu koju „ćemo pronaći ako budemo vjerovali da je budućnost veća od svih naših analiza i da je uvijek prerano praviti bilancu” (B.Bro).
Radujemo se što smo s vama na istom putu vjere, nade i ljubavi, Isusove i vaše male sestre.
“Neka vas mali Isus blagoslovi, da po njemu istovremeno rastete i smanjujete se, trpite i smiješite se; neka vam podari svoju snagu sa svojom blagošću, svoju mudrost sa svojom poniznošću i jednostavnošću” (ms Magdalena)
Od 1965. godine – do danas…
Među prvim malim sestrama koje su došle u naše krajeve bila je mala sestra Klaudija Nada. U Beograd je stigla 1965. godine sa stipendijom za Akademiju primjenjenih umjetnosti na osnovu koje je mogla dobiti boravišnu dozvolu, iako je, kako kaže, jedva znala držati kist u ruci!? Nakon toga došla je i jedna mala sestra „da joj pravi društvo”… U manastiru Ljubostinja učila je tkanje tepiha, gostoprimstvo sestara bilo je istovremeno i dragocjeno iskustvo ekumenizma koji ostaje nezaobilazni dio našeg poslanja u Beogradu. Prva zajednica sa četiri male sestre otvara se 1969.g. kada su pronašle kuću u kojoj i danas žive.
Malo po malo pristizale su i druge male sestre pa su Josipa i Marija Melanija 1969. godine otvorile bratstvo u Ruskom Krsturu među katolicima istočnog obreda kojem su pripadala gotovo sva bratstva na Bliskom Istoku, a Krstur je bio prvo bratstvo tog obreda u Europi. I ovdje su male sestre naišle na nesebičnu pomoć ljudi, naročito obitelji male sestre Marije Melanije koja je postala naša obitelj i u čijoj je kući bratstvo ostalo sve do danas.
Te iste 1969. godine male sestre Klaudija Nada i Marica odlaze u Aljmaš. Živo se sjećaju srdačnog dočeka i izvanredne dobrote kojom su bile okružene. Ljudi su im pomogli opremiti kuću, susjedi su im znali donijeti nešto za doručak, drvo za potpalu i sl… A jedna žena im je s konjem i kolima po selu od kuće do kuće skupljala drva! Kasnije su došle druge male sestre koje su za vrijeme rata dijelile prognaničke dane s Aljmašanima u Osijeku kao i radost povratka u selo 1998. godine zajedno s kipom Gospe od Utočišta. Bratstvo je zatvoreno 2010.godine.
1970. godine krećemo na jug, male sestre Josee Janine, Maria Lucia i Odette Louise otvaraju bratstvo u Prištini. Lijepo su primljene od svih, naročito od manjinske zajednice Albanaca katolika koji su se radovali sestrama koje govore albanski jezik. S kraćim prekidima ostale su tamo do 1987. kada su morale definitivno otići radi uskraćenih boravišnih dozvola.
Uslijedio je pokušaj osnivanja bratstva 1974. u Subotici koje je zbog blizine granice i malih sestara koje su govorile mađarski bilo zamišljeno kao podrška malim sestrama u Mađarskoj. Nakon par mjeseci Kristina Margit, Marie Edith i Maria Grazia ponovo se pakiraju – nisu dobile boravišnu dozvolu.
1975. godine male sestre konačno dolaze i u Zagreb! Anne Emmanuelle i Margaret Alison traže posao i stan uz pomoć prijatelja među kojima su i Suradnice Krista Kralja. Prilikom svog prvog dolaska u Zagreb 1956.g. mala sestra Magdalena susrela se sa sestrom Maricom Stanković koja je slijedeće godine preminula, njezine susestre nastavile su pružati gostoprimstvo i prijateljstvo malim sestrama. Obadvije su službenice Božje čiju beatifikaciju očekujemo.
U želji da budemo prisutne među seoskim stanovništvom Kosova, Josee Janine i Maria Lucia 1981. započinju bratstvo u Sellagrazdhe, poslije su došle Maria Grazia i Vesna. Isto iznenađenje: sestre koje govore i mole na albanskom!? Radi odbijenih boravišnih dozvola 1988. zatvoreno je i ovo bratstvo. Kasnije smo čule da su muslimanske i katoličke obitelji iz sela, koje su 1999. izbjegle u Albaniju, odbile odvojeni smještaj prema vjerskoj pripadnosti, i da su ostali zajedno u istom prihvatnom centru čekajući povratak.
Između 1990 -1992. Sonja Marija je prisutna u Ljubljani kako bi mogla pratiti studij teologije na materinjem jeziku. Pridružila joj se i Josipa koja je uvijek rado primala posjete prijatelja. Osjetile su koliko duhovnost brata Karla govori ljudima, ali bratstvo, nažalost, nije bilo u mogućnosti ostati u Sloveniji.
Usred ratnog vihora 1992. godine Mira i Vesna odlaze živjeti u Izbjeglički centar Gašinci (kod Đakova) s ljudima iz Bosne i Hercegovine, većinom muslimanske vjeroispovjesti, a nakon Mirinog odlaska Vesni se pridružila Denise. Do 1996.g. bile su s tisućama ljudi koji su izgubili sve, ljudskost je bila jedino blago koje su mogli sačuvati. U tom moru patnje slušale su ljude i njihove tragične životne priče, brinule o nemoćnim i psihički oboljelim osobama. Stanovale su u maloj kamp prikolici sa Svetohraništem pred kojim su vapile Bogu u ime svih, jer svi smo, unatoč ratu, bili i ostali braća i sestre, sinovi i kćeri istog Oca… Istkana su dragocjena prijateljstva koja traju sve do danas.
2012. male sestre odlaze u Karlovac… Ovaj dio naše „suvremene povijesti” naći ćete na idućim stranicama!
Tri male sestre, sve tri u penziji!
Da li se zbog toga osećamo beskorisno? Iako nemamo decu koja očekuju da im pomognemo svojom penzijom, a nemamo niti unuka za čuvanje, ipak se nadamo da nismo beskorisne. Moguće da je molitva naš najvažniji „posao”. Sada kada više nismo pod stresom zbog radnog vremena, niti u trci za gradskim prevozom, itd… slobodnijeg srca primećujemo lica ljudi koje susrećemo na ulici, na pijaci; divimo se maloj deci koja šeću s roditeljima ili bakom i dedom; zahvaljujemo za stabla koja pročišćavaju vazduh, za cveće u parkovima, za dečja igrališta.
Iako nam svakodnevni život „uzima” više vremena, jer smo nešto usporenije radi naših godina i zdravstvenih tegoba, ipak je moguće da budemo više na raspolaganju za posete u koje rado odlazimo i koje isto tako rado primamo. Kroz ovo vreme dugogodišnje prisutnosti i prijateljstva, također i preko posla, satkale su se dragocene veze: susreti na slavama, katoličkim praznicima, porodičnim proslavama ili s bolesnima kao i kroz sve ono što pogađa zemlju, poput onih strašnih poplava u maju. Sva ta događanja, kao i patnje tolikih ljudi na svetu, sve njih ovde i tamo, nosimo Srcu Isusovu kroz zajedničku i osobnu molitvu u našoj kapeli u kojoj mnogi vole da „osete” mir Božji. Također rado odlazimo i na molitvu kod naše pravoslavne braće, na liturgiju i akatist (pohvala Bogorodici), kao i na bratske susrete sa monasima i monahinjama nekih manastira.
I na kraju uvek se nađe i onog nepredviđenog, tako da nam nije dosadno… Živimo u nadi da ćemo svakoga dana, u zajedništvu sa svim ljudima, učiniti jedan korak više prema Kraljevstvu Božjem.
Male sestre u Vojvodini
Male sestre Kristina i Martina već godinama žive u Ruskom Krsturu, u Vojvodini.
S obzirom na svoje godine (94) mala sestra Christine Louise pozvana je živjeti sve više “u neprestanoj molitvi”. Potrebna joj je pomoć i njega, ali i dalje je vrlo prisebna. Njena krhkost i slabost za mene su neprestani poziv na više blagosti, strpljenja, pažnje.
Uvijek trebamo učiti kako ići u susret drugom, i kada se taj susret dogodi, piše se jedna nova stranica Evanđelja, kaže otac Rafik. Svakih 15 dana imamo liturgiju u našoj kapelici. To je mjesto susreta za one koji ne mogu ići do crkve. Kako je lijep taj neposredni i osobni kontakt s našim najbližim okruženjem.
Ima puno onih koji trebaju pedikuru pa sam ja često u selu, tako susrećem ljude u njihovim domovima, jednostavno, uz šalicu kave; to su trenuci bliskosti u kojima se možemo povjeriti i razgovarati.
To iskustvo uzajamnog povjerenja, nije li i to jedna stranica Evanđelja koju živimo?
Iz Dubrave u Dubravu
Bratstvo u Zagrebu započelo je 1975. godine dolaskom malih sestara Anne Emmanuelle (iz Švicarske) i Margaret Alison (iz Engleske) koje su željele ući u svijet radnika. Jedna se zaposlila kao spremačica u bolnici na „Rebru”, druga za strojem u tvornici zatvarača „Mega”.
Nakon tri godine podstanarstva u Cigleničkoj ulici (Dubrava) male sestre su na Trnju, u župi Krista Kralja, pronašle jednu skromnu kućicu u kojoj je bratstvo ostalo punih 28 godina gradeći prijateljstvo sa susjedima različitih vjera i nacionalnosti. Upravo u toj kući u Brezničkoj ulici više malih sestara upoznalo je bratstvo: Sonja Marija, Vesna i Blaženka, a i Mira je živjela u toj kući.
Naša svakodnvnica bili su jednostavni susreti u bratstvu, svakodnevna solidarnost sa spremačicama u Domu zdravlja, sa radnicima u „Megi” i „Končaru” gdje su neke od nas bile zaposlene. „Biti jedna od njih” značilo je na svojoj koži osjetiti ono što osjećaju naše kolege na poslu… To je iskustvo vlastite slabosti, međusobnog podržavanja, uzajamnog dijeljenja radosti i teškoća. Sve to nosile smo pred Gospodina koji nam je davao snagu za svaki novi dan.
Naša pokojna mala sestra Lujza imala je poseban osjećaj za prisutnost u lokalnoj crkvi, stoga je vrijeme dvogodišnjeg teološkog studija, koje male sestre imaju prije doživotnih zavjeta, provela ovdje na Kaptolu. Nemoguće je zaboraviti sve te profesore: patera Dudu, Josipa Turčinovića, Jerka Fućaka i druge, koji su bili na raspolaganju za biblijske tečaje u bratstvu na koje smo pozivali i naše prijatelje.
Posjete male sestre Magdalene svakog ljeta bile su prilika za susret s mnogim prijateljima, mladim i manje mladim, bilo je lijepo vidjeti kako ih je ona primala široka srca, slušajući svakoga i kako im je govorila o svojim planovima, svojim „snovima”.
Zajedno s drugima dijelile smo radost osamostaljenja Hrvatske, a potom šok i patnje rata koji je odnio mnoge živote i razorio ne samo brojne kuće, nego i obitelji i međuljudske odnose. Mnoge rane još uvijek nisu zacijeljenje.
Godine 2007. naša četvrt u Trnju bila je obuhvaćena projektom urbanizacije, dio naše ulice je porušen… s njim i naša mala kuća. Nakon toliko godina nije bilo lako otići i ostaviti prijatelje i župljane, ali sve što smo tamo živjele ostaje u našim srcima kao blago koje se ne može izgubiti.
I nakon podužeg traženja evo nas opet u Dubravi! I opet u župi sv. Mihaela! Tu smo našle kuću u kojoj sada živimo, veća je i prikladnija našim godinama, a novi susjedi su nas izuzetno lijepo primili. I danas nam pomažu na bezbroj načina!
Mala sestra Marica u Zagrebu je još od osnutka ovog bratstva, prošle godine smo sa zahvalnošću slavile njen jubilej, 50 godina zavjeta; ms Josipa je tu od 1992., stekla je puno prijatelja i vrlo je aktivna u zajednici „Vjera i Svjetlo”; ms Maria Grazia nakon niza godina provedenih u Aljmašu, došla je u Zagreb 2005., i ona je aktivna u „Vjeri i Svjetlu”, od nedavno je počela raditi glinu; ms Denise je poslije mirovine zarađene u „Megi” otišla iz Zagreba u Ruski Krstur, prilagođavajući se drugom obredu, jeziku, pismu, a prije dvije godine vratila se u Zagreb. Ljetos smo s radošću primile i ms Vesnu koja se nakon 12 godina provedenih u Sjevernoj Africi vratila u regiju, tako da nas je sada pet sestara u zajednici. Ms Kristina Margit ostaje povezana s nama, iako je već dvije godine u „Caritasovom” domu u Vrbovcu. Nakon solidarnosti u poslu, ona sad živi solidarnost sa starijim i bolesnim ljudima. Dijeleći njihovu svakodnevnicu, postala je jedna je od njih, vjerna u molitvi za njih, za vas, za sve nas…
Naše novo bratstvo
Nakon zajedničke Euharistije s malim sestrama u Zagrebu krajem rujna 2012. započele smo novo bratstvo u Karlovcu m.s. Sonja Marija, m.s. Mira i m.s. Blaženka. Ostajemo blizu jedne drugima.
Generalni Kapitul 2011 nas ohrabruje u novom početku: „Pustimo se iznenaditi, usudimo se vjerovati, riskirati, izaći iz naših sigurnosti kako bi odgovorile na pozive i na događaje… Važno je da to bude življeno u ime Crkve, u zajednici, kontemplativna prisutnost, znak Božje nježnosti.”
Pri dolasku u novo bratstvo najveća radost bila nam je Isusova prisutnost u Euharistiji u privremenoj kapeli. Župnik Norbert je slavio prvu Euharistiju te blagoslovio kapelicu u prisutnosti najbližih susjeda na spomendan malog brata Karla. U župi Presvetog Srca Isusova doista smo doma kao i u samom gradu koji je grad susreta.
Po dolasku posjetile smo i Centar za beskućnike na Gazi, zatim Dom za starije i nemoćne te Centar Nada gdje nastavljamo posjete.
Odmah smo počele tražiti posao što je uz veliku nezaposlenost u gradu veliki izazov. Sve tri počele smo izrađivati svijeće s prešanim cvijećem i Božićnim motivima, Božićne čestitke i magnete uz pomoć susjeda Lucije i Ane i njihovih obitelji. Tako smo tijekom obje godine sudjelovale na Božićnom sajmu u centru Karlovca koji je i mjesto susreta, solidarnosti s mnogima koji se bore kako živjeti i preživjeti.
Jednom mjesečno u bratstvu je molitva i susret s mladima iz naše i ostalih Karlovačkih župa. Veselimo se otvoriti vrata mladima! A povremeno se radujemo i Euharistiji sa susjedima i prijateljima u kapelici.
Evo što je svaka od nas pronašla kao posao ovdje i sada jedino mogući!
Mala sestra Mira: „Nakon par sati čišćenja u jednoj manjoj tvornici boje čuvala sam malu Beatu Pavlu puno radno vrijeme. ‘Posao’ koji prije nikada ne bih sama mislila raditi. U svakom pogledu i smislu to je više nego posao. Bolje sam razumjela Isusove riječi: ‘Ako ne postanete kao mala djeca.’ i naglasak male sestre Magdalene na duhovnom djetinjstvu. Ostaje mi samo zahvalnost u srcu misleći na to vrijeme.. ”
Mala sestra Sonja Marija: „Čuvala sam dvije male djevojčice. I voljela sam taj posao premda sam često trebala trčati za najmlađom da ne bi pala i da se ne bi povrijedila! Lice djeteta osobito izsijeva Božje lice. Nakon toga učila sam raditi male Isuse u glini. Nisam mislila da bih jedan dan to radila, ujedno osjećam kako taj posao susreće u dubini poruku našega poslanja.”
Mala sestra Blaženka: „Nakon šest mjeseci traženja počela sam raditi u Savezu udruga osoba s invaliditetom Karlovačke županije kao podrška socijalnoj radnici. Radilo se o projektu socijalnog mentorstva gdje su mlađe osobe s intelektualnim teškoćama slušane, ohrabrene u svemu što žive. Nakon toga oni su bili volonteri dijeleći blago koje jesu. Na pitanje što daju i primaju u volonterskim aktivnostima njihovi odgovori: sigurnost, ljubav i sreću duboko su me dirnuli. Biti s njima bila je i ostaje škola jednostavnosti, škola bitnoga, nježnog odnosa i prisutnosti. ”
Mala sestra Mira početkom ožujka 2014. pošla je učiti raditi glinu u Poljsku. Trenutno je u Rimu, u našem središnjem bratstvu Tre Fontane. Mala sestra Angelika iz Poljske pridružuje se sredinom travnja našoj zajednici i mala sestra Radka iz Češke krajem lipnja. Mala sestra Blaženka sada radi novi posao, kao asistent djetetu s teškoćama vida u OŠ Švarča.
Početak bratstva u Mađarskoj
Bratstvo je osnovano 1939. godine u islamskom svijetu i na početku ništa nije odavalo da bi se ono moglo proširiti i izvan njegovih granica. U ljeto 1946.godine, na povratku s hodočašća sv. Mariji Magdaleni u St. Baume, Francuska, mala sestra Magdalena dobila je jedno svjetlo, jednu iznenadnu nutranju sigurnost da bi se Bratstvo trebalo proširiti po cijelom svijetu. Ta želja za univerzalnošću nakon toga se ostvarivala i preko njenih putovanja na kojima je, sijući Isusovu ljubav, sijala i sjeme budućeg Bratstva.
Njenom dolasku kod nas prethodilo je objavljivanje knjige Rene Bazina o malom bratu Karlu na mađarskom jeziku pod naslovom “Srce Sahare” 1938. godine.
Pedesetih godina, u punom jeku komunističke diktature, progona crkve, zabrane redovničkog života, ukidanja kršćanskih škola, oduzimanja svake kršćanske literature, zabrane prakticiranja vjere i okupljanja… u toj nestašici duhovne literature, prijevod knjige Rene Voillauma: “U srcu mnoštva”, kružila je fotokopiranjem od ruke do ruke; to je bila “hrana”, upravo ono što je bilo potrebno i što se u tom periodu moglo živjeti. Bog je izabrao ovo vrijeme kako bi posijano sjeme zaživjelo i raslo. U tim teškim danima 1956. godine, mjesec dana prije izbijanja revolucije, mala sestra Magdalena kreće na svoje prvo “misijsko putovanje”.
Veze su uspostavljene, nešto je zaživjelo, ali pred nama je bio još dugi put. Otkriće brata Karla i nazaretskog načina života bilo nam je od velike pomoći, davalo nam je snagu i hrabrilo nas da nastavimo živjeti u malim, obiteljskim zajednicama. Za vrijeme svog drugog putovanja u Mađarsku 1964. godine, mala sestra Magdalena željela je susresti tu malu zajednicu, neke od njih su malo prije toga izašle iz zatvora. Bila je iznenađena vidjevši djelovanje Duha koji ne poznaje granice i od tada ih je podržavala i ohrabrivala. Ostavila im je Konstitucije Malih Sestara i diskretno im u posjete slala Male sestre koje su im pomagale. Mala grupa se razdvojila, otišle su na različita mjesta izabirući da rade jednostavne poslove. Nakon nekog vremena Klari, Rosi, Marika i Erszebet započele su Bratstvo, bilo je to 1970. godine.
Kovacshida, selo na jugu zemlje, postaje malo po malo naše mjesto okupljanja. Male sestre iz Austrije, Jugoslavije, Istočne Njemačke, Čehoslovačke i Poljske dolazile su tu na susret s malom sestrom Magdalenom, a to je istovremeno bila i prilika za međusobno upoznavanje malih sestara.
Nakon pada komunističkog režima 1989. godine za bratstvo u Mađarskoj počinje nova etapa sa Aniko, Erszebet, Marikom (Maria Anna), Monikom Greti, Nelli i Rozi. Prvi susret malih sestara odgovornih za Istočnu Europu održan je u župi Budajeno 1990. godine.
Imale smo bratstva na različitim mjestima: Budimpešta, Kupa (selo na jugoistoku zemlje), Godollo (blizu Budimpešte) i Monor gdje smo tijekom šest godina imale puno kontakata s Romima.
Malo po malo formirala se i jedna grupa koja živi duhovnost brata Karla, njihovi susreti održavaju se u Vasadu, selu nedaleko od Monora, gdje od 2007. godine postoji kapelica posvećena Charlesu de Foucauld-a.
Sada već četiri godine sve živimo u Budimpešti.
Povratak iz Tunisa
Nakon 11. rujna 2001.godine i učestalog govora o „sukobu civilizacija” ms Vesna pridružila se bratstvu u Sjevernoj Africi. Nedavno se vratila u našu regiju, evo što nam piše: Nakon „arapskog proljeća” u Tunisu i u cijeloj regiji puno se toga promijenilo, neke stvari na bolje, neke na gore, što se prije svega odnosi na povremene atentate protiv pripadnika snaga sigurnosti. To je veliki izazov za ovaj miroljubivi narod koji ne gubi nadu da će prebroditi i ovu krizu. Sestre s kojima sam živjela uskoro se vraćaju u Francusku, prešle su osamdesetu, gotovo cijeli život provele su u Tunisu i puno toga sam naučila od njih. Svi polako starimo, mlađih sestara nema puno, i često nam ne preostaje drugo nego zatvaranje bratstava i pregrupiranje preostalih snaga.
Posljednje dvije godine radila sam na klinici Sveti Augustin u vlasništvu Crkve, koja je zbog pomanjkanja osoblja dana u najam tuniskim liječnicima. Bila sam bolnička „kapelanka”, tj. podrška za bolesnike i njihove obitelji, po potrebi i za osoblje; jedina kršćanka među zaposlenima, koji su me doista lijepo primili. Među pacijentima bilo je vrlo malo kršćana, uglavnom su to stranci koji tu žive ili pacijenti iz raznih zemalja subsaharske Afrike. Svi ostali bili su muslimani, većinom iz Tunisa i Libije, skoro svi su me zvali Besma, često ime u tim krajevima, u prijevodu znači „osmjeh”.
Jedna pobožna medicinska sestra, vrlo draga i odgovorna u poslu, znala mi je reći da imam „pravu muslimansku dušu” i da moli za mene kako bih spoznala „pravu vjeru”. Nakon nekog vremena shvatila je da nikada neću prijeći na islam, baš kao ni ona na kršćanstvo i da nam to ne smeta da i dalje budemo bliske, budući da obadvije imamo prije svega „ljudsku dušu”. Imala je duboko iskustvo Boga i puno toga smo mogle podijeliti, unatoč svim razlikama.
U toj svakodnevnici susretala sam toliko patnje i toliko ljudskosti. Jedino što sam mogla dati bila je prisutnost: srce, uho, riječ… Uzvraćali su mi stostruko. Djeca na kemoterapiji, adolescenti koji umiru, vrlo mladi libijski ranjenici koji nikada neće prohodati. U susretu s njima vidjela sam koliko smo svi „isti”, jednostavno ljudi: „Nema više: Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko, svi ste vi JEDNO u Kristu Isusu” (Gal 3, 28).
Pokraj umirućih imala sam osjećaj kao da se osoba na neki način odvaja od svog religioznog okvira koji ju je podržavao tijekom života, i da se čovjek sam, lišen svega, približava svome Stvoritelju… Ne umire musliman, ni kršćanin, umire čovjek… U tim trenucima prijelaza često sam mislila na riječi Attara, islamskog mistika iz 12 stoljeća: „Može li smrt postojati za nekoga čije je srce sjedinjeno s Bogom? Moje srce je sjedinjeno s njime, tako da vrijeme i smrt za mene više ne postoje. Jer smrt je prekid vremena, a vrijeme se rađa iz naše navezanosti za ono što prolazi.” Mnoge obitelji našle su u tim riječima svjetlo i utjehu, i bilo im je drago da su ih čuli od jedne kršćanke.
Nemoguće je zaboraviti Ahmeda, Emnu, Anisa, Rose, Francesca… i tolike druge koji su otišli u Vječni Život. Na poziv nekih obitelji odlazila sam na sahranu, jedina kršćanka kod odra pokojnika za vrijeme vjerskog obreda. Kada dođe „moj čas”, vjerujem da ćemo se opet zagrliti u istom „Kraljevstvu koje nam je pripravljeno od postanka svijeta” (Mt 25, 34).
Među mnogima koji su bili na kemoterapiji boreći se za život bila je i trogodišnja Samantha iz Gabona te Šahed i Džema, sedmogo-dišnjaci iz Libije. Godinu dana mlađi Raid, također iz Libije koji je imao neuroloških problema, za Badnjak mi je poklonio golubicu koju je napravio od plastelina, a njegov tata je dodao: „To je golubica mira”.
Hosni, četrdesetogodišnjak, jedan je od onih očajnika koji se na početku tuniske revolucije polio bezinom i zapalio. Ostale su strašne posljedice, između ostaloga izobličeno lice. Prstiju više nema, dvije godine nije se pomaknuo iz kreveta, ovisan u svemu. Bila sam svjedok radosti kada je prvi puta sam uspio staviti zalogaj u usta! Bolni i neprestani kirurški zahvati… Iako je uglavnom bio vedar, ponekad je znao plakati bez glasa, samo suze koje se slijevaju niz ranjeno lice. U takvim trenucima mogla sam samo sjediti uz njega. Rekao je da ne žali za onim što je učinio, vjeruje da je to zalog bolje budućnosti.
Isufu, dvanaestogodišnji dječak iz Obale Bjelokosti koji je dvije godine čekao da dođe na liječenje, imao je ogroman tumor na oku koji se brzo širio. Stigao je prekasno… Ponekad sam mu donijela kolač ili sok, a on bi svaki puta uzeo točno polovinu, a ostalo bi čuvao za svog tatu. Prvi puta u životu imao je drvene bojice pa mi je s jednim okom neumorno crtao sve i svašta. Između ostalog dobila sam i krasan portret sa afričkom verzijom imena: Vessinah! Prije odlaska nacrtao je crnog leptira, shvatila sam da je shvatio… Patnja nevinih – pitanje i vrisak bez odgovora.
Ne mogu zaboraviti ni članove ekipe s kojom sam radila: Ines, Turkan, Hana, Jusra, Kelthum, Rim… Tu su i oni koje sam susretala izvan klinike: Lila, Nura, Alia, Abderrazak, Rafik… I oni koji su dio naše crkve obiteljskog ozračja: Fulvio, Marie The, Marie Jo, Jose Maria, Jonathan… Sva imena ne mogu stati na papir, ali ostaju duboko u mom srcu.
Unatoč rastućoj radikalizaciji vjere i izvjesnoj isključivosti koja se pojavila u inače vrlo otvorenom laičkom društvu Tunisa, prijatelji i pacijenti pozivali su me u svoje domove, kojiput i Libijci. Posebna radost i čast bili su mi pozivi na „iftar”, svečanu večeru nakon prekida posta u ramazanskom mjesecu. Još nas vidim kako kod malog Džeme u iznajmljenoj sobici večeramo, on sa svojim tatom, a njegova mama i ja odvojeno, metar od njih, budući da muškarci i žene ne jedu zajedno. Susrela sam dosta takvih obitelji iz Libije koje su znale uskladiti tradiciju i otvorenost.
Doista sam dirnuta gestama prijateljstva koje mi iskazuju i nakon mog povratka u Hrvatsku. Mala Šahed još se bori s leukemijom, nekoliko puta me nazvala na minutu-dvije, samo da mi kaže da me je poželjela. Kao i ja nju! Jednom me je nazvala da mi čestita Bajram! „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati…” (Mt 5, 8).
Vratila sam se neizmjerno obogaćena i zahvalna Bogu za sve one koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca. Dobila sam daleko više nego što sam dala, doista „stostruko”.
Vratila sam se bez povratne karte. Sada se radujem svim dragim ljudima koje sam upoznala, kao i svim onima koje ću upoznati ovdje…
Dobrodošla na Filipine!
Na molbu malih sestara iz generalnog savjeta, ms Sabine (Austrijanka) otišla je na godinu dana na Filipine kako bi upoznala život bratstva izvan Europe. Evo njenih dojmova iz Manile:
Doista, nalazim se u jednom sasvim drugačijem svijetu! Po dolasku u ovaj grad od 20 milijuna stanovnika gotovo da sam ostala bez daha… toliko ljudi, i toliko siromaha; tako gusti promet, tako zagađen zrak i tako malo zelenih površina. I vrlo, vrlo malo stranaca. Imala sam osjećaj da je sve puno, pretrpano, bez ikakvog reda i osjećaja za ljepotu i sklad. S vremenom sam upoznala susjede i prijatelje – osobe – u toj velikoj masi ljudi, svakoga s njegovim imenom i njegovom životnom pričom. Na tim licima i u njihovim životima počela sam otkrivati ljepotu Manile!
Između ostaloga mislim i na Tchi, 11-godišnju djevojčicu koju sam susrela u našoj četvrti dok je s prijateljicom prodavala sendviče na jednom od mnogobrojnih “štandova”. Kušajući njihovu “marendu”, malo smo brbljale, one su se potrudile izvući sve svoje znanje engleskog. Srele smo se više puta, Tchi je došla i u bratstvo. Pozvala me i na rođendan, pa sam joj rekla da bi o tome najprije trebala porazgovarati sa svojom mamom. Došao je taj dan, a nje nema, pomislila sam da možda njena mama nije bila za to. Ali u predvečerje, stiže Tchi sa svojim prijateljima: petnaestero djece došlo po mene. Kakvo iznenađenje! Povorka nasmijane i radoznale djece koja skakuću oko mene odvela me do obitelji Tchi. Osjećala sam se dobrodošla, prihvaćena. Tchi je blistala od radosti. Nakon večere odlazim dirnuta, zahvalna za taj susret.
U bratstvu smo “pomiješane” iz različitih zemalja: Filipina, Vijetnama, Koreje, Sri Lanke, Francuske i Austrije. Kako smo različite! I istovremeno tako iste: imamo istu potrebu da budemo prihvaćene
takve kakve jesmo i da zajedno izgrađujemo naše bratstvo. „Različitost” je veliki izazov, prava škola, jer svaka od nas izražava se na drugačiji način. Bog je onaj koji me razumije u mojoj najdubljoj nutrini, i to mi pomaže da se nosim sa svojom „različitošću”. Upirući pogled u Njega, otkrivam kako pristupiti svakoj sestri.
Sretna sam što sam nakon tri mjeseca uspjela naći posao u jednoj obitelji: prema dogovoru dva puta tjedno kuham i čistim stan na dvadesetom katu jednog od ogromnih nebodera po kojima je Manila prepoznatljiva. Ali zapravo ovisim o prohtjevima moje šefice koja često mijenja planove, nazove i kaže da nije kod kuće, što znači da tog dana nema posla. Neke obitelji često zapošljavaju i više osoba, uglavnom žena, zovu ih “house helper”, kućne pomoćnice. One borave u obitelji, nemaju fiksno radno vrijeme, tu jedu i spavaju i imaju vrlo malo slobodnih dana za posjete svojim obiteljima. Dolaze uglavnom sa sela i počinju raditi vrlo rano – sa četrnaest godina, loše su plaćene, kojiput i zlostavljane. To je jedan vid suvremenog ropstva. Filipinci koji su u inozemstvu bolje zarađivali (deset milijuna radi ih vani), po povratku u zemlju uzimaju “kućne pomoćnice”, što postaje stvar društvenog statusa. Obitelj u kojoj radim živjela je 20 godina u SAD-u.
Postoji vrišteća razlika između bogatih i siromašnih. U centru grada vidjela sam čitave obitelji koje žive na ulici, spavaju na kartonima, djeca su neishranjena i neuredna. A pokraj njih posebno zaštićena četvrt bogataša, kroz čeličnu žicu lijepo se vidi kako u prekrasnom parku igraju golf… Kako se može mirno igrati u tom raju, dok takva bijeda stoji pred vratima?
Kad sam se nakon prvog radnog dana vraćala kući, prolazila sam preko čvorišta podzemne željeznice koje je uvijek prepuno ljudi. Uđem u tu rijeku ljudi kako bih došla do jedne od najprometnijih ulica u kojima je 1986. godine, nakon duge diktature, ovaj narod nenasiljem i molitvom došao do demokratske slobode.
Žena iz tog nepreglednog mnoštva mi dovikne: “Dobrodošla na Filipine”! Okrenem se i ugledam mladu ženu koja mi se smiješi, dok se ostali znatiželjno okreću prema meni. Sa svojom plavom kosom i svijetlom puti lako sam uočljiva. Dirnuta sam… Ljudskost usred grada, osoba koja je primjetila da sam strankinja i zaželjela mi dobrodošlicu riječju i osmjehom – to puno govori o filipinskom narodu. Tako te lijepo prime da se osjećaš “dobrodošao”. Tko bi u Europi na taj način pozdravio jednog Filipinca?
Čini mi se da mi taj siromašni i nasmijani narod pomaže otkriti si-romaštvo Europe: izolacija u kojoj živi jedno potrošačko, samodostatno društvo sa dobro “organiziranim” strukturama, koje ponekad kao da guše ljudskost i kreativnost, hladnoća međuljudskih odnosa koja “proizvodi” tolike psihičke bolesti.
Da, isplati se krenuti na put u nepoznato, otkrivati jednu sasvim drugačiju stvarnost… Zahvalna sam što mi je Bratstvo pružilo tu mogućnost!
Posjet Pape Franje Albaniji
U rujnu ove godine Papa je bio u Albaniji, zemlji o kojoj se puno ne govori… Naše male sestre iz Tirane šalju nam odjek njegove posjete.
Pripreme: Nevjerojatno koliko su se svi založili oko uređenja grada, bilo je puno suradnje i dijaloga iznad konfesionalnih razlika. U tjednu prije papina dolaska pokrenute su brojne inicijative na kulturnoj i vjerskoj razini, među različitim udrugama. Nekoliko dana ranije na Televiziji je bio organiziran okrugli stol sa predstavnicima svih vjerskih zajednica iz Albanije i dijaspore (Kosovo, Crna Gora, Makedonija, Arbreša): dojmila nas je jednostavnost s kojom su se međusobno ophodili kao i otvorenost u uzajamnoj razmjeni mišljenja. U ovom teškom periodu kroz koji prolazimo, dobro je da postoje i pozitivni znakovi koji podržavaju našu Nadu. Papa Franjo uputio je tom “malom velikom narodu” posebnu poruku: “Albanija je prošla kroz duge godine mučeništva i to ne može ne ostaviti traga”… “ako pšenično zrno padne na zemlju i umre, donosi obilan rod”.
Dva tjedna prije Papina dolaska uz cestu od luke Durres i aerodroma Rinas sve do Trga Majke Tereze bili su uklonjeni brojni i ogromni reklamni plakati, a umjesto njih postavljene su vesele fotografije Pape Franje sa riječima iz njegovih poruka. I još nešto izvanredno: na ulazu u Tiranu postavljene su slike Pape Franje u molitvi. Sve nas je pripremalo i uvodilo u slavlje Papina dolaska.
21. rujna
- Susret sa predstavnicima vlasti: Papa Franjo: “Drago mi je da sam došao u ovu zemlju heroja i mučenika'”.
- Misa na Trgu Majke Tereze: U svojoj propovjedi Papa Franjo uzima Albaniju kao primjer vjerskog suživota i hrabrosti za vrijeme diktature. Još je nadodao: “Gospodin je blizu, On vas je vodio i na koncu uzdigao u visine na krilima orla, kao što piše u Psalmu koji izražava vjeru izraelskog naroda. I vi mladi trebate letjeti visoko poput orlova, ali nemojte zaboraviti vaše gnijezdo.”
- Susret u katedrali (svećenici, redovnici, bogoslovi, laički instituti): Nakon obilja radosti pri njegovom ulasku u katedralu, dva posebno snažna trenutka. Papa je vidljivo ganut, i to ne skriva, svjedočanstvom jednog svećenika, don Ernesta Troshania, koji je bio zatvoren, mučen i osuđen na smrt. “Vi ste narod mučenika… nisam znao da ste toliko trpjeli!” S istim ganućem slušao je i svjedočanstvo sestre Marije Kalete koja je spomenula jedan od mnogobrojnih doživljaja: “Vraćajući se s posla u poljoprivrednoj zadruzi, jedna majka me preklinje da joj krstim dijete. Dvoumim se, muž joj je bio aktivni komunist, ali zbog njene ustrajnosti skinula sam klompu s noge, zagrabila vode iz kanala i krstila joj dijete.” Nakon toga Papa Franjo govorio je iz obilja srca komentirajući čitanje iz večernje molitve, Druga poslanica Korinćanima 1, 3-4: “Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji kako bismo i mi mogli tješiti jedni druge onom utjehom kojom nas same tješi Bog”.
U katedrali, u tom ozračju molitve i tišine, bilo nas je pet malih sestara i gotovo da smo s nevjericom sudjelovale u događanjima tog dana prepunog emocija. Nakon toliko godina koje smo proživjele s ovim narodom i za ovaj narod, osjetile smo snagu jedinstva među nama kao i blizinu male sestre Magdalene.
Sutradan, iz albanskog tiska:
- Papa Franjo svijetu pokazuje svjetlo albanskog naroda.
- Albanci ujedinjeni u organiziranju Papina dolaska.
- Papa je naglasio da je Albanija najmlađa zemlja Europe. Snaga mladosti ostavila je dubok dojam na novinare, istovremeno su otkrili Albaniju koja je preživjela komunističku diktaturu.
- Po službenim statistikama bilo je oko 300 tisuća hodočasnika (kršćana i muslimana) iz Albanije, Kosova i okolnih zemalja. U očima svijeta Trg Majke Tereze pretvorio se u Trg Svetog Petra!!!
- Albanci su puno trpjeli, ali su sačuvali miran suživot među različitim vjeroispovjestima.
- I jedan dan može ispisati stranicu povijesti
“Treba moliti da poruka bude shvaćena, povijest često mijenja stranicu, treba vremena, ali evo, došao je i taj dan…. Papa najsiromašnijih, ali punih dostojanstva, kaže nam da je naše bogatstvo ljubav, a ne ekonomija i moć.” (Perparim Beko)
Palestina – Jaslice
Male sestre u Jeruzalemu i Betlehemu imaju radionice za izradu predmeta od gline, tako da neke male sestre rade kod kuće, dok su druge zaposlene izvan bratstva. Maša, mala sestra iz Betlehema nam piše:
“Ako mi danas kažeš “betlehemske jaslice”, moram priznati da odmah pomislim, ne na Betlehemsku špilju, nego na jaslice u kojima radim već dvije godine. Želiš nas posjetiti? Dođi! To je sasvim blizu našeg bratstva u Betlehemu. Evo tu je jedno staro zdanje francuske bolnice. Mala zgrada pokraj nje, to su naše jaslice, drže ih sestre svetog Vinka. Tu se prihvaćaju napuštena djeca, najčešće ona koja su rođena izvan braka i koje majka ne može zadržati (sirota, često joj je život u opasnosti!). Ima i djece koja dolaze iz jako siromašnih obitelji koju u jaslice smješta centar za socijalni rad…. Tu su također i djeca koja dolaze izvana i koja se navečer vraćaju kući. Sretna sam što radim, stalan i redovno plaćen posao u Betlehemu je prava rijetkost s obzirom na strašno visoku stopu nezaposlenosti.
Dobrodošli, uđite. Ovo je soba najmlađih. Posljednji nam je došao Karim* (dva tjedna), nađen je na ulici, usred noći, donijela ga je policija – hvala Bogu, prije nego što su ga psi povrijedili! Da li mu je majka još živa? Da li zna što je bilo s njezinim djetetom? “Naše” bebe su krhke, često puta rođene prije vremena, pa im je potrebna posebna njega, zato imamo četiri medicinske sestre koje rade u smjenama.
Sad dolazimo kod “srednjih” (od 8 mjeseci do 2 godine) gdje ja radim. Na tom odjelu ne treba imati druge kvalifikacije osim one koju imaju majke. Ujutro rano djecu treba probuditi, nahraniti, promijeniti pelene, obući ih, pospremiti sobu, primiti one koji stižu izvana, a onda zajedno sa svima ići u igraonu ili na dvorište, pa onda opet promijeniti pelene, nahraniti ih, staviti na spavanje i onda opet sve iz početka.. Toj djeci je toliko potrebna blizina, nježnost!
Naravno da su često nemogući i da sam ja često umorna i iznervirana, ali kako odoljeti njihovim očima, njihovim osmjesima? Ne možes se ne diviti njihovim prvim koracima, prvim riječima. Prije nego što nas nauče zvati našim imenima, sve nas zovu “mama”! Kakvo iskustvo za mene kao redovnicu da me jedno dijete tako zove. mene, strankinju, dijete ovog naroda!
Pogledaj Jakuba kako zuri u tebe svojim plavim očima. Izgleda kao Mali Princ u minijaturi. Stariji je nego što misliš, ali je rođen kao nedonošče pa tek sada počinje hodati i govoriti. Treba praviti cirkus kako bi nešto pojeo!
Mala Đina – to je druga priča. Krupna, živahna, prava beduinska kći! Ona hvata sve: riječi, pokrete, pjesmice. Ne, nemoj joj prilaziti preblizu, boji se nepoznatih osoba. I što je još gore, strašno se boji svoje mame, psihički je bolesna, ponekad je posjeti. Njezina starija sestra je također kod nas, a ima i druge djece koja dolaze iz iste obitelji.
Imamo i odjel za “velike” – od dvije do šest godina. Nakon šeste godine djeca napuštaju jaslice. Ona koja nemaju obitelji odlaze u SOS selo ili na neko drugo mjesto gdje će se o njima brinuti. Ali kakvu budućnost imaju ta djeca u ovom društvu u kojem obitelj zauzima izuzetno važno mjesto? U zemlji koja je i sama poput “napuštenog djeteta” povijesti. betlehemska djeca. nevine žrtve odraslih.
Dođi, predstavit ću ti svoje kolegice: žene od 20 do 40 godina, kršćanke i muslimanke, većinom neudane, iz Betlehema i okolnih sela. Puno toga sam naučila od njih. Svojim spontanim reakcijama kroz svakodnevne susrete uvele su me u običaje i mentalitet svog naroda. Sve su tako lijepe i tako krhke. Neke od njih su i same odrasle u ovim jaslicama, te tri “sestre” zadivljuju me svojom hrabrošću i načinom na koji se međusobno ophode.
Trebalo mi je vremena da nađem svoje mjesto. Osjetila sam da za ove ljude biti “stranac” znači biti “superiorniji”, a biti sestra strankinja, duplo. Osim toga, još sam tako ograničena nepoznavanjem jezika! Srećom, odmah sam se počela odijevati kao one. To mi je jako pomoglo da budem prihvaćena, da se osjećam kao jedna od njih. S istim ciljem, uz podršku zajednice, prihvatila sam dosta zahtjevan ritam rada: šest dana tjedno, 7 sati dnevno, nekad ujutro, nekad popodne, a često radim i nedjeljom.
Jedina razlika je u tome što ne radim noćnu smjenu. I još jedna velika razlika: ja se u njihovoj zemlji mogu kretati slobodno, one ne mogu. Žive u jednom zatvorenom svijetu, okruženom zidom od 8 metara. Za izlazak im treba posebna dozvola. Čak i kada je dobiju, prelaz kontrolne točke može biti vrlo mučan. Onda se čovjek navikne da ne izlazi. Tako da Jeruzalem (na 9 km od Betlehema, vidi se golim okom) postaje inozemstvo. Neke od njih nisu išle tamo već desetak godina. Kad čuju da ja idem (uvijek me je sram kad im to kažem!), pitaju me da im kupim neke stvari koje se ovdje ne mogu naći. To me podsjeća na SSSR u kojem sam odrasla, na vrijeme “željezne zavjese”! Da, i one su “djeca Betlehema”. taoci moćnika ovoga svijeta.
Vrijeme leti, već moraš ići. Hvala ti što si došao, što si došla. I ja uskoro odlazim iz ovih Jaslica u kojima mi je bilo dano živjeti nešto lijepo i snažno. iskustvo majčinstva i solidarnosti. Betlehema i Nazareta istovremeno. Ne nalazim riječi kojima bih mogla izraziti svoju zahvalnost!
*Sva su imena izmijenjena
Kršćani očekivanja ili kršćani nade?
Evo što nam o nadi piše mala sestra Afnan…
Da li smo mi „kršćani očekivanja” ili „kršćani Nade”? Molim Gospodina da podrži ovaj plamen Nade koji gori u meni. Te nade koju nam neupjeh u ostvarenju naših očekivanja ne može oduzeti, iako taj neuspjeh u našem dragom Iraku živimo već desetljećima.
U petak 18. srpnja, u manje od 24 sata, oko 200 kršćanskih obitelji napustilo je Mosul, nakon što je objavljen pad grada, mog najdražeg grada (čija je povijest počela puno prije povijesti islama). Najmanje polovina tih obitelji bilo je opljačkano na kontrolnim točkama na izlazu iz grada, oteti su im auti, novac i sve što su posjedovali, kao i njihove kuće koje su u trenu postale vlasništvo Islamske države.
Oko sebe slušam riječi utjehe onih koji se osjećaju solidarni sa svojom braćom u tjeskobi, svojom braćom koja trpe, koja su obeshrabrena, pa i očajna…. riječi utjehe i razgovore o nekadašnjoj „slavi” Mosula onakvog kakvog smo ga poznavali, kao mjesta u kojem je bilo dobro živjeti zajedno s našom braćom, našim sestrama, našim susjedima, našim prijateljima muslimanima… Onih istih koji trpe s nama i za nas, očekujući, nikad se ne zna, da možda nakon nas dođe red i na njih.
Postavljaju nam se pitanja… Svako ljudsko biće, koje god vjere bilo, ima nekakvo očekivanje u životu, očekivanje boljeg života, očekivanje budućnosti… Kao kršćani, što mi očekujemo od naše budućnosti? Da li mi želimo da ta budućnost bude „povratak u prošlost”? Mi znamo, Isus nam je to rekao da „onaj koji stavlja ruku na plug i okreće se unatrag, nije dostojan Kraljevstva nebeskog”… Zato molim Gospodina da u meni i dalje gori taj plamen nade, nade koju mi naša neostvarena očekivanja, naš neuspjeh, ne mogu oduzeti… U našem dragom Iraku taj neuspjeh živimo već desetljećima.
Za mene se nada sastoji u uvjerenju da Bog održava obećanje koje nam daje, obećanje boljeg života, žive budućnosti, obećanja kojeg ne možemo ni zamisliti, ni dokučiti, ni razumjeti našim ljudskim mjerilima… Nada u meni može sačuvati plamen žive vjere, vjerujem da je Bog s nama, da s nama trpi i da je prisutan u svemu što danas živimo. Tako me nada može održati budnom, otvorenom za ljubav, za ljubav koju nam daruju naša braća i sestre, za ljubav koju mi možemo darovati svima koje susrećemo, koje god vjere bili, kojoj god zajednici pripadali.
Molite sa mnom, i sačuvat ćemo taj živi plamen Nade koji gori u nama…
Posjete zatvorenicima
Mala sestre Monique Emmanuelle već godinama posjećuje zatvorenike. Kaže da uvijek osjeća izvjesnu nelagodu kad govori o tom svijetu prepunom kontrasta… Granica dobra i zla ovdje je znatno jasnija nego u vanjskom svijetu.
Taj veliki zatvor u gradu Yaounde je pretrpan, u njemu je više od 4 tisuće zatvorenika, od kojih oko 200-300 žena i otprilike isto toliko maloljetnika, podijeljenih u različite odsjeke prema počinjenim prekršajima, a naročito prema financijskim mogućnostima; oni “veliki” imaju svoj posebni odsjek.
“Moj odsjek” je broj 6, tu se nalaze oni koji su osuđeni na smrt. Taj “hodnik smrti” prije par godina preimenovan je u “hodnik nade”, jer kako živjeti ako nema nikakve nade… Nastavljamo dalje, nastojeći sačuvati nadu. Predsjednik je izdao odredbu prema kojoj do kraja njegova mandata više neće biti izvršenja smrtnih kazni, ali kako prihvatiti doživotni zatvor? Kako se odhrvati beznađu nakon 10, 20, 30 i više godina zatvora?
Ima ih tridesetak, posjećujem ih nedjeljom i srijedom, neki žele da zajedno čitamo Sveto Pismo, posebno nedjeljno Evanđelje… To se onda produži u razgovor o aktualnim temama ili o njihovom životu i trpljenju u zatvorskoj sredini… Razgovaramo slobodno… jednom su me pitali “Kako to da se ne bojite u naš hodnik doći sama? Ljudi nas izbjegavaju i vrijeđaju”… Uzvratila sam pitanjem: “Da li bi mi mogli nanijeti zlo?” “O, ne, vi ste naša sestra!” Jednostavno i pravo prijateljstvo nas očovječuje, i mene i njih. Primaju me s toliko dobrote, a ja ih svaki dan povjeravam Gospodinu koji ne zaboravlja nikoga, pa niti one u tami.
Neki se drogiraju, to im je “antidepresiv”, neki se počinju gubiti od nepodnošljive patnje i ostaju sjediti izgubljeni u nekom kutu. neki se zatvaraju u gorčinu i mržnju jer ima i nevinih koji su nepravedno osuđeni… neki planiraju bijeg, više pokušaja završilo je smrću. Jedan od njih zatvorio se u svoju ćeliju, ne viđa nikoga i tako izbjegava probleme, ali slušajući kazete uči strane jezike, nakon japanskog dao se na učenje arapskog.
Srećom, neki izdrže sve i počnu se mijenjati, svjesni da njihovo ponašanje ima utjecaja i na druge, tako da taj odsjek nije pakao, ima i radosti i lijepih gesti solidarnosti. Jedan od njih naučio je čitati drugog zatvorenika koji nije išao u školu i koji sada s velikim žarom čita svakovrsno štivo, posebno Bibliju. Samo Bog zna što se događa u dubini srca…
Često žele razgovarati u četiri oka, treba im netko da ih sasluša. Govore o svom životu, svojim nadama i snovima, o onome što ih je dovelo do ove situacije. Manjka im ljubavi, teška im je samoća, neki su napušteni i od obitelji. Govore o svojoj vjeri, o svojoj najdubljoj nutrini, u svjetlu istine sagledavaju prošlost i na taj način prihvaćaju odgovornost za neke svoje postupke za koje bi najradije htjeli da se nikada nisu dogodili. Moći reći: „ja sam napravio to i to”, „ja sam takav i takav”, to je čin dostojanstva kojim započinje oslobođenje zatvorenika. Iako ostaje u zatvoru, to mu pomaže da nastavi živjeti, da nađe mir…
Najstariji u hodniku ima šezdesetak godina i više od 32 godine zatvora… zovu ga „mudrac”, „starac”, svi imaju povjerenja u njega, i zatvorska uprava i njegova subraća. Svih tih godina nikada nije bio u samici, uvijek discipliniran, tu je završio zbog svađe sa susjedima oko razgraničenja posjeda, svađe koja je završila smrtnim posljedicama. Nastoji zadržati moral, ali čaša se ponekad prelije: “Izgubio sam sve, na izmaku sam snaga, čak bih se bojao izaći, roditelji su mi umrli, rođaci koji su me u početku često posjećivali više ne dolaze, ne dolaze više ni prijatelji, obiteljsko imanje je razdijeljeno, ja sam za njih već mrtav, nitko me ne očekuje… Bio bih „nedobrodošao” i možda bih završio kao i (…) koji se nakon 34 godine zatvora našao na ulici, izgubljen, i na kraju počinio samoubojstvo… Vjera je ono što me drži, kad izgubim ovaj život, nadam se vječnom životu.”
Tijekom dana njihova najvažnija briga je kako doći do hrane, jer zatvorski obrok je više nego nedostatan, svatko se snalazi da nešto zaradi, najčešće se bave tkanjem torbi koje se vani dobro prodaju, rade ih zajedno, usput razgovaraju, tako im vrijeme brže prolazi i to im pomaže da ne misle neprestano o svojim kaznama.
S njima sam na nedjeljnoj misi, dolazi ih i nekoliko iz odsjeka broj 6. Svećeniku se ne žuri, to je vrijeme za pouku i ohrabrenje za život u toj teškoj sredini. Srca dobiju malo radosti i mira, a to nam je ujedno i prilika da se susretnemo.
Zagrljaj čuvara i zatvorenika
Ovaj izvadak iz čileanske štampe dobile smo od naših sestara još prije nekoliko godina, no ipak ga objavljujemo, jer ovakvih vijesti ne nalazimo često.
„Velika grupa zatvorenika boravila je u zatvoru Constitucion koji je u potresu i tsunamiu potpuno srušen. Toga dana, u iznimno teškim uvjetima, čuvar koji je bio zadužen za njihovo nadgledanje odlučio je povesti brigu najprije o osobama, a tek onda o čuvanju zatvorskih pravila. Taj je čovjek preuzeo veliki rizik – izlažući samoga sebe – dopustio je zatvorenicima da napuste zatvor. Dao je prednost brizi za ljude, njihovoj osobnoj sigurnosti kao i sigurnosti njihovih obitelji. Radi te iznimno teške situacije i obećanja zatvorenika da će se vratiti poslije prestanka opasnosti pošto pomognu svojim obiteljima da se spase, pustio ih je da odu.
Nevjerojatno, ali tako je i bilo! Zatvorenici su se vratili i danas nastavljaju izdržavati svoje kazne.
Nedavno, za vrijeme posjete Ministra obrane zatvoru u Talci gdje se ti zatvorenici sada nalaze, ispričali su mu, prepuni emocija, što se dogodilo i izrazili svoju duboku zahvalnost prema čovjeku koji je mislio na njih i koji ih je gledao jednim ljudskim pogledom, punim sućuti i solidarnosti, i kojem su oni uzvratili odgovorno, držeći zadanu riječ.
Čuvar je dobio tri duga pljeska i pohvalu koja se daje herojima koji misle najprije na brata čovjeka.
Nakon toga bolni i iskreni zagrljaj – rijetka gesta među čuvarima i zatvorenicima.”
Argentina
Mala sestra Genevieve Josephe već godinama živi u bratstvu u Luna Parku gdje male sestre imaju jedan zabavni štand. U susretu sa Svetim Ocem razgovarala je o patnjama obitelji nestalih za vrijeme diktature u Argentini.
Sa svojim bratom i sestričnom bila sam 2005. godine u Argentini na sahrani naše tete, Leonie Duquet. Leoni i Alice Domon su dvije sestre franjevke, nestale u prosincu 1977, za vrijeme argentinske diktature. Nakon torture u vojarni Esma, žive su bačene u more u zloglasnim letovima smrti. Tijela koja su isplivala na obalu, stavljana su u zajedničku jamu, bez imena. Dolaskom na vlast predsjednice Kirchner, Argentina je počela istraživati ove slučajeve. Leonini posmrtni ostatci identificirani su uz pomoć DNK mog brata.
S tog putovanja vratila sam se potresena. Do tada još nisam shvatila razmjere argentinske drame: 30 tisuća nestalih, jedna čitava mladost…
Nakon toga poslala sam pismo kardinalu Bergogliu, tadašnjem nadbiskupu Buenos Airesa, prilikom njegovog dolaska u Rim. I kakvo iznenađenje: telefonirao mi je istu večer! Dojmila me se njegova poniznost.
Od tada sudjelujem u radu jedne udruge za Ljudska prava pri argentinskoj ambasadi u Rimu. Još sam dva puta bila u Buenos Airesu 2010. i 2011. za vrijeme suđenja vojnicima iz Esme. Troškove prvog putovanja snosio je odsjek za Ljudska prava argentinske vlade, a drugo putovanje omogućila mi je Miriam Lewin, jedna od nekadašnjih zatočenica iz Esme i njeni prijatelji. Tada sam posjetila i različita spomen-područja. Osjetila sam duboku bol majki nestalih, njihovu borbu za istinu i pravdu; bol baka koje traže svoju unučad rođenu u zatvoru, čije su majke nakon poroda pogubljene, a njihova djeca dana na usvajanje obiteljima vojnika i njihovih znanaca; bol pronađenih sinova (njih 109 od 500!); bol bivših zatvorenika i njihovih obitelji. Osjećala se i duboka rana u odnosu prema crkvi jer je dio ondašnjih biskupa bio povezan sa diktaturom. Istovremeno sam bila dirnuta njihovom nadom u bolji svijet.
Susrela sam Adolfa Perez Esquivela, dobitnika Nobelove nagrade za mir, koji je isto tako bio zatočen i mučen, i koji se i dalje se zalaže za pravdu i mir. Dojmilo me se stoje naslikao na zidu crkve Santa Cruz u kojoj su sahranjene Leoni i tri pronadjene Majke. Slika predstavlja razlomljeni kruh u čijem je središtu Isus, a sa strane su biskup Angelelli i svećenik Carlo
Mugica, obojica ubijeni. Na slici sam prepoznala i Leonidu i Alice, kao i Mauricija Silva, malog brata od Evanđelja koji je također nestao. U središtu Križa na toj slici bio je biskup Romero koji se zalagao za prava siromašnih – ubili su ga za oltarom.
Kada sam 13. ožujka na trgu Svetog Petra čula ima novoga Pape: Bergoglio, svi ti događaji vratili su mi se u sjećanje. Kakva jednostavnost Pape Franje! Bilo mi je drago kada je rekao novinarima:” Želio bih da Crkva bude siromašna, blizu siromašnih…” Leonie i toliki drugi dali su život za to. Zadivile su me njegove geste, njegove riječi. Bilo mi je drago što se susreo sa Adolfom Perez Esquivelom, koji se baš u to vrijeme našao u Rimu zbog obilježavanja obljetnice smrti mgr Romera, 24. 3. 1980. Ta se obljetnica providnosno poklopila sa izborom novog Pape.
Jednom prilikom bile smo pozvane na misu u crkvu Svete Marte. Nakon mise, Papa je svakoga osobno pozdravio, naravno da sam mu pričala o Leoni, a sa malom sestrom Anne Ameliom pozvale smo ga u Luna park Lido di Ostia, prenoseći mu pozdrave i molitve naših prijatelja s kojima tamo živimo i radimo.
Nedugo nakon toga u Rim su došli Estela Carlotto, predsjednica jedne od udruga obitelji nestalih, Buscarita, jedna od članova obitelji i Juan Cabandie, jedan od pronadjenih sinova. Svi zajedno bili smo na Papinoj audijenciji 24. travnja.
Na kraju audijencije papa Franjo odmah nam je prišao, bio je to lijep susret sa Estelom i cijelom grupom. Obećao im je da će im pomoći u traženju nestalih članova obitelji. Sve nas je zagrlio s velikom nježnošću. Bio je to izuzetno važan susret, veliki znak za obitelji “zaboravljenih”. Papin zagrljaj bio je kao melem na ranu. Bili smo dirnuti, sretni.
Prošlo je 50 godina od Koncila, u Crkvi se događaju bolne, ali isto tako i vrlo lijepe stvari. Molimo i nastojmo živjeti Evanđelje u svakodnevnom životu.
Ljudi s ulice
Već nekoliko godina male sestre u Berlinu žive u kamp kućici na jednom cirkuskom terenu, kako bi bile blizu ljudima s ulice… Svi se najčešće pitamo kako su ti ljudi došli dotle, što im se dogodilo? Evo razmišljanja male sestre Patrizie Marie (Talijanka) o nasilju s kojim se susreće.
“Čovjek je otišao iz svoje zemlje da bi našao nekakav posao i ubrzo se našao na ulici. Onda je počeo prositi i, kakav paradoks, tako lakše uspijeva plaćati lijekove za svoju bolesnu ženu, nego da radi u svojoj zemlji! Među osobama bez krova nad glavom u Berlinu ima puno onih koji dolaze iz Istočne Europe: Poljske, Rumunjske, Mađarske, Bugarske, Češke, Slovačke, Litve, Letonije, Ukrajine, Rusije itd. Pobjegli su od siromaštva u svojoj zemlji, a često ih se vidi na ulici s bocom votke ili vina… ili s nečim drugim… Da li je alkohol bio prisutan od početka te žalosne priče ili je došao naknadno? Kako god bilo, to je takva bijeda od koje se čovjeku srce steže i koja se ne može objasniti samo osobnom odgovornošću. Isključenje iz društva je masovna pojava čiji su uzroci prije svega politički i ekonomski. važno pitanje za naša “bogata” društva.
…”Tražili su dijete da ga ubiju”…
Mt 2,13
Jučer je to bio Herod, danas su to naša bogata društva koja se poput Heroda boje da će izgubiti svoje privilegije, boje se drugoga koji je “drugačiji”, boje se dijeliti s drugima.
Dogodilo se više puta da sam bila svjedok nasilja koje su činili neki od onih koji su zaduženi za čuvanje reda (zaštitari, kojiput i policija), i koje je bilo usmjereno prema onima za koje se smatra da ugrožavaju taj red. Više puta ostala sam suznih očiju, puna bijesa i zgražavanja, s nepodnošljivim osjećajem nemoći. pomalo i sa strahom:
- Što se događa?
- Kako je moguće da se tako postupa s ljudima u jednom društvu koje sebe smatra demokratskim?
- Što se brani: red (izvjesna ideja o redu) ili osoba?
Na primjer, pravila na kolodvorima, to je nešto strašno, gotovo neljudsko: ako nisi lijepo obučen, ako nemaš kofer nego plastičnu vrećicu (ili više vrećica), ako je tvoj miris pomalo. ekstravagantan, onda . za tebe nema mjesta, iako sjediš sasvim mirno u nekom kutu i ne tražiš ništa drugo nego da možeš ostati tu… Odmah će te primijetiti… i otjerati… i na kakav način!…
Što činiti pred tim institucionalnim, potpuno legalnim nasiljem? Pred gestama i riječima punim prezira, grubosti, ako ne i nasilja?
Svi smo mi (ja, ti kojeg tjeraju i onaj koji te tjera), svi smo u jako velikoj opasnosti: u opasnosti da se u nama izgubi ono ljudsko, da ubijemo Svetoga koji je u nama. Trebamo učiti da prepoznajemo i branimo ljudskost u svakom čovjeku, da prepoznajemo i branimo Boga u svakom biću kako bi se jednog dana konačno mogli međusobno prepoznavati kao braća i sestre.
Hodočašće mira
Godišnjica savezničkog iskrcavanja u Normandiji obilježena je brojnim manifestacijama. Jedna od njih bilo je i Hodočašće mira na kojem su sudjelovale male sestre iz Chameaux-a, a pridružila im se i mala sestra Marlen, Njemica, koja dolazi iz bratstva u jednom pariškom predgrađu. Evo njezinih utisaka :
Bilo mi je drago da sam na blagdan Pohođenja, 31.svibnja, sudjelovala na međunarodnom hodočašću mira. Bilo nas je više od tisuću sudionika iz različitih zemalja Europe, Azije, Sjeverne Amerike i Afrike. S nama je bio i biskup Marc Stenger iz pokreta «Pax Christi».
Hodali smo dvadesetak kilometara od Utah Beacha do Sainte-Mère-Église slaveći mir, taj tako dragocjeni i krhki dar. Noć između 5. i 6. lipnja 1944. bila je početak duge borbe za slobodu u Europi.
»Oprosti i naći ćeš mir«
Tema ove godine bila je „Oprosti i naći ćeš mir!” Evo riječi jednog francuskog hodočasnika: „Oprostiti znači gledati onoga koji je činio zlo, vidjeti zlo koje je učinio, a istovremeno onoga koji je činio zlo ne svoditi na zlo koje je učinio. Praštanje je čin vjere prema toj osobi i na tom činu vjere izgrađujem s njim jedan novi odnos; otvaram pred njim jedan novi put. Na taj način praštanje oživljuje, obnavlja, daje budućnost”.
Možete misliti koliko me to dirnulo kao Njemicu, s obzirom na prošlost moje zemlje!
Bila sam potresena kada sam sutradan, duž cijele obale, ugledala na tisuće grobova palih vojnika. Bila sam isto tako potresena svjedočanstvima onih koji su se nakon toga zalagali za pomirenje među narodima kako bi nekadašnji neprijatelji postali prijatelji.
Naš hod od 20 km odvijao se u obiteljskom ozračju sa osobama različite dobi, različitih jezika, vjera i nacionalnosti. Svi su došli sa istom željom: zajedno slaviti i graditi mir. Ljepota krajolika podsjećala me na to da je očuvanje prirode jedan od faktora za očuvanje mira.
Žarko molimo za tolike narode koji i danas trpe od rata…
«Neka se svi ljudi dobre volje ujedine u lanac zalaganja za mir»
(papa Franjo)
Naša želja za mirom, izrečena zajedničkim hodom osoba različitih nacionalnosti nije utopija, nije tek san ako znamo da svatko od nas može svakoga dana dati svoj osobni doprinos gradeći bratske odnose sa svim ljudima, uvažavajući međusobne razlike.
Tijekom cijelog hodočašća sa zahvalnošću sam mislila na malu sestru Magdalenu koja nam je ostavila u nasljeđe tu veliku želju za jedinstvom…
Dopustimo Duhu Svetom da nas vodi putevima mira!
27. travanj 2014. u Sv. Petru – dvije kanonizacije: Ivana XXIII i Ivana Pavla II
Više malih sestara sestara došlo je ovom prilikom u Rim, među njima i ms Marie Germaine koja je poznavala Ivana Pavla II još dok je bio kapelan u Krakowu.
„Bila sam prva mala sestra koja je došla u Poljsku, na rođendan brata Karla, 15. rujna, a par mjeseci kasnije, 26.travanja, na rođendan ms Magdalene stigla je ms Marie Edithe. Dvije godine poslije mene, isto tako 15. rujna, stigla je ms Claire. To nas je skupo koštalo jer je u to vrijeme bilo vrlo malo stranaca u Poljskoj, pa su se naše putovnice našle na policiji u isto vrijeme, budući da smo došle istog dana. I tako su, malo po malo, otkrili da pripadamo jednoj novoj kongregaciji čiji dolazak nisu nimalo željeli. Ja sam ipak ostala u Poljskoj četiri godine, ali čim su otkrili tko sam, pokazali su mi vrata. Nisam se mogla vratiti 30 godina…”
Mala sestra Ewa Janina dodaje: „Ja sam vidjela, kada bi Ivan Pavao II na audijenciji ili u nekoj drugoj prilici prolazio pokraj nas i prepoznao nas kao male sestre, odmah bi rekao: ‘Gdje je moja Germainka?'”
„Ivana Pavla II upoznala sam odmah po dolasku jer je bio kapelan u župi i često je posjećivao obitelj u kojoj sam stanovala. Kako još nisam znala ni riječi poljskog, a on je govorio francuski, pitala sam ga da li negdje ispovijeda. Tako je počelo naše prijateljstvo koje traje sve do danas.
Napisao mi je nekoliko riječi kad mu je bilo već jako, jako loše. Nekoliko dana nakon toga je umro, a razglednica je stigla par dana nakon njegove smrti…”
Zajedno s njim kanoniziran nje i Dobri papa Ivan XXIII čije ime ostaje zauvijek vezano uz pripremu i otvorenje II Vatikanskog sabora. Povijesni iskorak Crkve!
Pričaj mi o svojoj vjeri, ja ću ti pričati o svojoj
Otac Fadi Bou Chebl, redovnik iz Libanona i prijatelj malih sestara pisao je o maloj sestri Magdaleni, između ostaloga i o njezinoj otvorenosti prema islamskom svijetu.
“Kao katolički svećenik koji živi među kršćanima i muslimanima, u maloj sestri Magdaleni vidim jasan znak življenja, ne uz muslimana, nego sa muslimanom, ne u strahu od njega, nego u ljubavi prema njemu. Ne radi se o tome da kažemo: “Ti imaš svoju vjeru, a ja svoju”, nego da radije kažemo: “Pričaj mi o tvojoj vjeri, a ja ću ti pričati o svojoj”, prijateljski i s poštovanjem, s ljubavlju koja nadilazi sve. Vjerujem da je poruka male sestre Magdalene danas vrlo aktualna, da je to novo poslanje, ne samo za Isusove male sestre, nego za cijelu Crkvu, posebno za onu koja je prisutna u ovom dijelu svijeta.”
MALA SESTRA MAGDALENA “Moja oporuka”
U ovoj Godini posvećenog života izdvajamo nekoliko misli male sestre Magdalene napisanih 1945. g. u tekstu naslovljenom „Moja oporuka” u kojem se obraća tadašnjim i budućim malim sestrama:
„Ovo je bit našeg zvanja: uspjeti u onome što nije nimalo očito, dopustiti svakom čovjeku da uđe u naše srce – kao da nam je jedini prijatelj – dopustiti da u naše srce uđu svi koje susrećemo, svi oni koje je Gospodin stavio na naš put. To je poruka Bratstva i željela bih da je nosimo širom svijeta, na sve kontinente, svim narodima, bili oni kršćani, muslimani, židovi ili budisti, marksisti, mnogobošci ili ateisti.”
„Željela bih da vjerujete da može postojati pravo prijateljstvo, duboka privrženost između bića koja nisu ni iste vjere, ni iste rase, ni iz iste sredine…”
„Ne izdvajaj se iz ljudskog društva… Usuđujem ti se još reći: prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.”
„Sanjam o ljubavi kakvu još nisam našla opisanu u nekoj knjizi, pogotovo ne u knjizi koja se preporuča redovnicama… o jednoj ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska… Dosta je nekakve velike općenite ljubavi, potrebno nam je prijateljstvo; i ako ga ne nađemo u Kristovoj vjeri, kod Kristovih bliskih prijatelja, tražit ćemo ga drugdje”.
„Bratsku ljubav stavljaj iznad svih pravila, kao najveće pravilo, jer to je Gospodinova zapovijed.”