VIJESTI ISUSOVIH MALIH SESTARA (2008.)
Dragi naši prijatelji,
Evo nas rado ponovno k vama s našim Vijestima, s raznih strana svijeta, od Afrike do Azije, od Europe do Amerike…, a i iz naše Regije. Svake druge godine, to je već uobičajeni ritam. S malim sestrama u Iraku nastavljamo moliti, vapiti za pravednost i mir. U Norveškoj smo morale zatvoriti bratstvo. Prije zatvaranja prijatelji su organizirali seminar o duhovnosti malog brata Karla gdje je govorila i m.s. Gaby čiji prikaz prenosimo. S ljubavlju se spominjemo i m.s. Lujze i p. Zdenka. Vjerujemo da nas nastavljaju pratiti iz doma nebeskog Oca kako bismo i sami bili dom ljubavi.
Bratstvo će na godinu imati 70 godina. Gledati nam je bez straha realnost starenja Bratstva na svim kontinentima. O Uskrsu primile smo i pismo Generalnog savjeta o starenju kao blagoslovu, življenom kao «sakrament iščekivanja i predanja». Pismo nas ohrabruje do kraja živjeti naše poslanje. Jer «vjerujemo kako postoji povezanost:
-između siromaštva bića koje se predaje u ruke drugima i evanđeoskog djetinjstva u svjetlu Malenoga koji širi ruke u nemoći i ranjivosti;
-između prihvaćanja slabosti i duboke poslušnosti stvarnosti i životu;
-između ustrajnosti u goloj vjeri, molitvi siromaha koji ostaje jednostavno «izložen» Bogu i «izloženom» Kruhu, Božjem kruhu prikazanu za život svijeta. Nije li to vrijeme u kojem možemo postati Euharistija, ‘zahvala, slavljenje, zagovor’ vjerujući da je iza jučerašnje efikasnosti prisutna skrivena plodnost?».
U svim bratstvima po svijetu iščitajemo put vjere u euharistijsko otajstvo. M.s. Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, poziva nas: «Odvoji si vremena kako bi promatrala, iščitavala s Isusom tvoj život. Kako je On postao «kruh života» za tebe? Kako ti je dao spoznati da je sudjelovanje na Euharistiji poslanje kako bi i sama činila kao On (Iv 13,15). Pokušaj izreći ono što ti je pomoglo na tvom putu, podijeliti pitanja koja su iskrsnula tokom godina, odgovore pronađene u konkretnom životu… Danas nisi ista kao kad si ušla u Bratstvo. Sati i sati provedeni u euharistijskoj molitvi klanjanja u tišini produbili su tvoje srce. Živiš tihu Isusovu prisutnost, prisutnog u kruhu i u Njemu živiš prisutnost cijelom svijetu, cijeloj Crkvi, klanjanje postaje dijalog ljubavi… Neka ovo vrijeme iščitavanja bude trenutak zaljubljene pažljivosti za Gospodnje djelo u tebi, trenutak zahvale za Njegovu prisutnost, Euharistija!».
S vama na Isusovu putu,
Isusove i vaše male sestre
AFRIKA – susret malih sestara iznad 60. godina
Po prvi puta trideset malih sestara iznad 6o godina koje žive u subsaharskoj Africi susrele su se u Kamerunu kako bi razmišljale, dijelile međusobno iskustva kako žive svoje poslanje u toj životnoj etapi.
«Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!» Lk 25,29
O temi starosti i njenim izazovima, o mjestu starijih osoba u Africi govorio im je o. Augustin Karekezi, provincijal isusovaca u Ruandi i Burundiji. «U Africi se ne bojimo godina. Godine su sinonim mudrosti, mira, smirenosti. Društvo bez starijih osoba je žalosno. Oni su naše knjižnice iako nemamo knjiga! U njima je vrijednost odnosa, komunikacije i to je njihova uloga, poslanje u društvu. Oni mogu osvijetliti mlade. Na svahiliu starija osoba je «Mree» – ime poštovanja i ljubavi. Upravo, mudrost je ono što daje vrijednost jednoj osobi. Način na koji se brinemo o neproduktivnim osobama (djeca, stariji, bolesni) govori o samom društvu. Starije osobe mogu nas puno toga naučiti: smisao i poštovanje života, svjesno prihvaćanje smrti, ljubav prema pripovijedanju, prenošenje mudrosti… Živjeti sa starijim osobama je blaženstvo, sreća: one su smirene, nikamo ne žure. Njihov život je ujedinjen, zrače mirom i radošću. U Africi poradi teških životnih uvjeta, epidemija, rata… životni vijek je vrlo kratak. Starije osobe nisu brojne i integrirane su u društvenom životu, uvažene.»
Male sestre su zajedno razgovarajući dijelile svoja iskustva. Evo nešto od podijeljenog:
-biti zahvalna da mogu živjeti svoje godine
-radovati se jer imamo više vremena za Božju Riječ, za jednostavne susrete, slušanje
-radovati se kada nas zovu «baka», što znači da smo integrirane u jednom narodu
-poziv na pomirenje sa svojim granicama, da ne starimo prije vremena i da nismo previše aktivne
-međusobno si pomagati kako bismo živjele sretnu starost
-biti jednostavne u izricanju svojih potreba i znati reći HVALA
U Africi otkrivamo koliko je smrt dio života. U nekim jezicima umiranje znači «vratiti se doma». «Rekla bih mladima da je svaka životna dob čudesna. Starimo onako kako smo i živjeli. Isus je uvijek s nama. Ponizno hodajmo s Bogom. Važno je usredotočiti se na bitno i imati svoje duboke korijene u molitvi.»
DIJELOVI PISAMA male sestre Sonje Marije, savjetnice za naš dio Europe, nakon njenih putovanja
…U rujnu 2006. boravila sam u Slovačkoj gdje sam došla učiti slovački jezik. Uoči blagdana sv. Ćirila i Metoda 04. 07. (crkveni i državni blagdan Slovačke) Lubica je ušla u Bratstvo. Ona mi je bila i «učiteljica». Bila sam jako zadovoljna. Ovo vrijeme mogla sam upoznati male sestre u Bratislavi i život bratstva. Tu su mala sestra Veronika Jana, odgovorna za Regiju i tri male sestre: Melanija (radi u bolnici kao spremačica), Marta Benedikta (radi u ljekarni kao spremačica) i Marta Marija (radi u kuhinji u jednoj školi).
U Breznom, bratstvu s Romima, mogla sam govoriti slovački sa susjedima te osobito s djecom. S djecom nije teško govoriti i s njima se komunicira srcem. Zaista sam voljela ovo bratstvo gdje sam primijetila koliko su Romi sretni jer su male sestre s njima. U Slovačkoj su Romi brojni i ima dosta poteškoća…
U Pragu su se male sestre preselile. U vrijeme komunizma za redovnički život u klandestini kuća je služila jer je bila po strani. Sada ta izolacija nije više neophodna. Male sestre su prodale kuću i preselile se u stan, u naselje od 22 000 stanovnika. Time je okrenuta nova stranica povijesti Bratstva u Pragu. Posjeta kardinala Vlka u novom bratstvu obradovala nas je. On je puno trpio u komunističkom režimu kao i toliki drugi kršćani. Kao svećenik radio je teški posao. Godinama je prao prozore. Njegove riječi i sama njegova prisutnost duboko su nas se dojmile. Blagoslovio je našu novu kapelu izražavajući svoju radost zbog naše prisutnosti u ovom naselju gdje većina ljudi ne poznaje Boga. Nova župa se rađa i znak je nade u ovom svijetu anonimnosti. Evo nekoliko riječi iz njegove propovijedi:
»Vaše zvanje nije samo klanjanje, nego isto biti ‘svećenici’ zbog vašeg krsnog posvećenja. To znači kao svećenik uprisutniti Krista ovdje… Njegova prisutnost nije zatvorena u Svetohranište nego se događa kada su dvoje ili troje sabrani u Njegovo ime. Tako i vi kada ste zajedno u ljubavi uprisutnjujete Krista…».
… U listopadu 2006. bila sam u Grčkoj na prvom susretu nove Regije TAG – Turska, Albanija i Grčka. Za sve nas vjerujem da je to bila radost živjeti ovaj susret, unatoč početnim bojaznima. Sigurno su dva dana s bratom Davidom, benediktincem o Euharistiji, puno pomogla za susret među nama. Snažno nas je pozvao posvijestiti si da je Bog u središtu našega života, da se treba susresti oko njega, a ne oko nas samih. Evo što nam je između ostalog rekao: «Svi dobro govorimo o Euharistiji, ali ju trebamo aktualizirati u našem životu… Nije dovoljno imati Euharistiju u Svetohraništu. Prisutnost je djelotvorna ukoliko uprisutnjuje Boga u nama… U našim zajednicama trebamo više voljeti ono što jesmo, život!» (pristup Euharistiji sličan je pristupu kardinala Vlka).
… Zatim sam išla u novo bratstvo u Grčkoj, Patras. Bila sam iznenađena kozmopolitskim izgledom toga grada. Tu su ljudi iz cijeloga svijeta, Afrike, Južne Amerike, srednje i istočne Europe… Mnogi žele u Zapadnu Europu. Pogodilo me vidjeti mladiće u luci koji čekaju da ih netko uzme brodom prema Italiji. Put skupo plaćaju riskirajući život. Već sam o tome čula, no vidjevši ih mi je to pravi šok. Tako trpeća lica…
U službi kontinentalne savjetnice često sam na putu i znam kakav je osjećaj biti nigdje… Ipak, svuda u bratstvima koja posjećujem nalazim dom i sestre koje me primaju. A oni? Ne znaju gdje idu, što će pronaći, gdje će nasloniti glavu? Nosim ih u mome srcu i molitvi. Mislila sam na ove riječi našega Kapitula: «Naš globalizirani svijet obilježen je velikim migracijama osoba koje su izbjeglice, beskućnici, iseljenici na našoj zemlji razdiranoj nasiljem. Živeći iskustveno da sam ‘strankinja’ solidarno susrećemo nešto od onoga što oni sami žive»
… U rujnu 2007. posjetila sam Armeniju, zemlju s tako starom i bogatom poviješću, ujedno tako trpeću zemlju… I to je jedan od prvih kršćanskih naroda. Mala sestra Noël Dominique radi u Astoku, u bolnici. Oko bolnice je više naselja. U njima većina ljudi žive u bijedi. Bolnica im puno znači, ne samo za bolesnike. Pojedini tu rade, a zimi dolaze ogrijati se ili dolaze jednostavno da bi podijelili svoje brige. Mala sestra je raspoloživa za sve. Ona je tu za armenski narod. Kako puno muškaraca odlazi raditi u Rusiju (neki se i ne vraćaju), to je žena koja nosi kuću i djecu, žena s velikom izdržljivošću…
Sretna sam što sam mogla provesti jedan vikend u obitelji male sestre Hripsime u jednom selu u blizini grada Gumri. M.s. Hripsime živi u bratstvu u Poljskoj i ona je prva mala sestra Armenka. Za mene bilo je to prilika više upoznati, doživjeti ovaj narod koji ima veliki smisao za gostoprimstvo. U gradu Gumri posjetila sam i obitelj od Ašen, mlade Armenke koja je živjela par mjeseci u bratstvu u Poljskoj. Upoznala sam i Luci, drugu simpatičnu djevojku koja se isto zanima za život Bratstva.
U Armeniji me se dojmio lijepi Križ Uskrslog Isusa, tipično armenski. Armenci su ponosni na ovaj križ i posvuda je prisutan: u crkvama i samostanima, na grobljima kao i na raskršćima, središtima gradova… Kao da žele reći da je ŽIVOT JAČI OD SMRTI. Jači je u Armeniji kao i u tolikim drugim zemljama koje teže boljoj budućnosti…
mala sestra Sonja Marija
IRAK
Situacija u zemlji sve je teža, posebno u Dori (četvrt Bagdada). Ondje je svakodnevno bilo sukoba i eksplozija. Stoga smo morale napustiti Doru. Otišle smo u Aînkawa, selo na sjeveru zemlje gdje su samo kršćani, predgrađe Arbila, grada koji je naseljen muslimanskim Kurdima. Jako nas je dirnuo prijem kršćanske zajednice koji su nam pomogli naći kuću. U početku smo bile dosta zauzete preseljenjem. Stigle smo samo s osobnim stvarima i najvažnijim za kapelu. Sve ostalo trebale smo naći pri čemu smo osjećale svu darežljivost i pomoć ljudi.
Bagdad – Djadida
U jednoj drugoj četvrti Bagdada puno je promjena od prošlog ljeta. Mnoge obitelji su napustile četvrt i otišle na sjever ili u neku drugu zemlju. Jedno vrijeme sve naše posjete bile su rastanci s obiteljima. Tolike godine prijateljstva u susjedstvu su završene. Odlasci su nas jako pogađali… Druge obitelji su stigle napuštajući svoje opasne četvrti. Dolaze tu gdje je mirnije. Treba mnogo hrabrosti započeti nove odnose koji neće trajati niti šest mjeseci. U našoj župi župnik je naglo napustio četvrt. Nakon toga dvojica mladih svećenika su bila oteta, kao i naš novi župnik. Nismo znali zašto… Te otmice sve su nas pogodile jer naša je četvrt mirnija od drugih u Bagdadu. Naši susjedi nisu niti ekstremni niti nasilni. Poslije osam dana svećenik je pušten na slobodu nakon mučenja…
Naša tri bratstva, nakon zatvaranja Dore, jako su udaljena i vrlo je teško komunicirati. Telefon ne funkcionira. Ostaje mobilni koji je jako skup. Internet radi kada ima struje i kada je linija slobodna. Jako je skupo putovati zbog cijene benzina i često vrlo opasno između Bagdada i Mosula. Možemo reći u par riječi: život je jako složen. Nema plina, nema struje, nema nafte i 2007. je bila jako hladna godina.
Jedino pozitivno u svemu je rad malih sestara. Svaka je sretna tu gdje je. Mala sestra Merved dijeli obroke u bolnici. Mala sestra Rajah Nur radi u tvornici lijekova. U oba mjesta ambijent je jako dobar i svaki se pita zašto i kako smo došli do takva nasilja… Odlazak kršćanskih obitelji, pogoršana stanja u župama Bagdada i osjećaj da ne znamo kamo idemo. Jako nam je sve to bolno…
Mosul
U Mosulu smo pet malih sestara. Samo jedna radi u državnoj bolnici. Posao je jako teško naći zbog situacije. Ovdje kršćani, Kurdi, Turkmeni, šiti i lezidi, čak i otvoreni suniti teško su prihvaćeni. U svim tim zajednicama pojedine osobe su bile otete i pod prijetnjom. Nepoznate grupe su tražile velike cijene kao otkupninu, pojedini su i ubijeni… Prihvaćeni su samo Arapi i muslimani suniti.
Što se tiče svakodnevnog života sve je jako teško. Dvadeset sati nemamo struje, nema ni nafte niti plina za kuhanje, niti grijanja. Sve se nađe na crno i to vrlo skupo, čak i benzin. Prijevoz je jako skup.
U bolnici su velike poteškoće. Nema lijekova niti materijala. Bolnica ima sedam katova i dizalo ne radi. Bolesnik mora ponijeti sve sa sobom za anesteziju, konce, lijekove… Bolnica prima više bolesnika nego što je moguće. Pojedini bolesnici su na podu. Osoblje nedostaje. Rad je težak i naporan za sve.
Pripadamo Sirijskoj crkvi, ali u kršćanskim zajednicama svih obreda samo nas je par tisuća kršćana. Tako smo svi jedna obitelj. O. Paulos Faraj Raho, kaldeanski nadbiskup Mosula žrtva je nasilja i mržnje. Bio nam je veliki prijatelj. Njegova smrt bila nam je svima veliki šok. Nadbiskup je otet 29.02. izlazeći iz crkve, nakon križnog puta. Sahranjen je u selu Karmeles pored Mosula, ispraćen od mnoštva naroda u miru i bolnoj sabranosti. Naš grad nastavlja živjeti veliko nasilje. Svakodnevno je desetina mrtvih, puno ranjenih, puno je patnje… Nastavite moliti s nama kako bi jedan dan mir procvjetao u našoj zemlji kao i svuda u svijetu.
Strpljenje našega naroda, snaga i radost života koju susrećemo svagdje daje nam hrabrost, pomaže nam ići iznova. Svi žeđaju za mirom i sigurnošću i to nam pomaže dan za danom početi iznova, biti bliske i solidarne s ljudima. Učimo od njih kako živjeti sve to u miru. Jer «… nikakva spokoja nije imalo tijelo naše: izvana borbe, iznutra strepnje. A Bog tješitelj poniznih, utješi nas…» 2 Kor 7,5-6
LIBIJA – naša mala sestra Vesna nam piše…
Assalamu ‘aleikum, mir vama! Volim ovaj pozdrav tako drag muslimanima širom svijeta. Zar nije lijepo da jedni drugima zaželimo mir, onaj mir koji dolazi od Boga “i kojega svijet ne može dati niti oduzeti”. Tim se pozdravom Isus obratio učenicima nakon uskrsnuća, a u krunici istim riječima pozdravljamo i Mariju.
Prošle godine učila sam jezik u Tunisu, a ove godine nastavila sam svoje “arapsko šegrtovanje” ovdje u Tripoliju; nema nas puno pa smo obje zemlje jedna regija. U Tunisu je devet malih sestara u tri bratstva, a u Libiji nas je pet, dvije male sestre u gradiću Zentan i nas tri u Tripoliju. Therese Susanne i Janine Olga su tu već preko četrdeset godina. Dakako da nisu više mlade, ali im energije i širine duha doista ne fali! Izgradile su brojna prijateljstva, vole Libiju, poznaju njezine znamenitosti, a ni jezik za njih nema previše tajni… Usput vas podsjećam na to da Djela Apostolska spominju Libijce koji su za Pedesetnicu bili u Jeruzalemu, da je Šimun Cirenac iz ovih krajeva, tj. iz Cirene, sjeverno-istočnog dijela Libije gdje je po predaji sv. Marko napisao svoje Evanđelje i to se mjesto do danas zove “Vadi Markos”.
Za razliku od Alžira i Tunisa, ovdje sam po prvi puta srela ljude iz naših krajeva u školi i crkvi tako da imam priliku govoriti hrvatski, vrlo ugodno! Škola nam je pri islamskom fakultetu, besplatna i otvorena svima, pa ako nastavna metoda ponekad i nije prilagođena očekivanjima, dirljivo je vidjeti koliko se profesori trude, atmosfera je vrlo ugodna, obiteljska, a čak i knjige dobivamo besplatno. Ima nas sa svih strana svijeta, različitih rasa i religija. Još sam do lipnja u školskim klupama, naime dvije godine učenja je nekakav minimum za opismenjavanje u arapskom jeziku (pogotovo kad je đaku skoro pedeset godina!). Jezik nije baš lagan, ali je zato predivan! Pa kad mi se kojiput dogodi da ne znam od čega se više znojim, od vrućine ili od gramatike, prisjetim se onog jedinog zakona fizike kojeg još pamtim (“Tijelo uronjeno u vodu gubi na težini…”) pa si ga prevedem : “Arapski uronjen u ljubav gubi na težini”. (Ali se i dalje znojim!?!). Tako su se preko jezika, malo po malo, odškrinula vrata bogate arapske kulture koja je kod nas, nažalost, tako malo poznata.
Libiji su potrebni različiti kadrovi pa ljudi s raznih strana svijeta dolaze ovamo zaraditi kruh svagdašnji, a brojni su i afrički emigranti koji žele dalje u Evropu, ali njihovi snovi nerjetko završavaju tragično… Među tim strancima ima dosta kršćana tako da je crkva izuzetno raznolika, ali pretežno afro-azijska. Nedjeljna misa slavi se od petka do utorka na devet jezika (u bratstvu samo na četiri!), a u župi je biskup sa šest franjevaca različitih nacionalnosti s tri kontinenta, tako da smo poput onog mnoštva u Knjizi Otkrivenja: “iz svakog plemena i jezika, puka i naroda”.
Bogata jedino jezicima, naša crkva je materijalno siromašna, bez časti i vlasti, što me raduje, ali je siromašna i u svakom drugom pogledu, što nije uvijek lako… No vjerujem da se možemo i “obogatiti njezinim siromaštvom” jer to je prilika za hod u vjeri bez vanjskog oslonca, “bez štaka za srce”, prilika da proširujemo nutarnje horizonte i otkrijemo svoje osobno siromaštvo, onu duboku prazninu svojstvenu svakom ljudskom biću, prepoznajući u njoj Božje prebivalište, mjesto susreta s Njim… A i vjera naše braće i sestara muslimanske vjere može nam pomoći u produbljivanju našeg vlastitog kršćanskog identiteta. Razlika ne ugrožava, ona obogaćuje!
Župa je organizirana po jezičnim skupinama, ja sam povremeno u frankofonskoj i redovito u arabofonskoj (prošvercala sam se u zbor!), koja je u sebi isto tako raznolika: Iračani, Libanonci, Egipćani, Palestinci, Sirijci… (svatko sa svojim lokalnim jezikom!) iz različitih crkava i obreda (osam različitih denominacija!). I nikakvo čudo kada vidite kako trogodišnja djevojčica veselo poskakujući ide na pričest… Razlike su očite, ali ako ih ne apsolutiziramo, nisu nepremostive… I opet, razlika ne ugrožava, nego obogaćuje! Inače, u Libiji za božićno i uskrsno bdijenje možemo pustiti zvona i to je doista dirljiv trenutak.
Naše bratstvo je gotovo četrdeset godina na istom mjestu, u jednoj prigradskoj četvrti gdje smo već dio uobičajenog pejzaža. Unatoč ubrzanom, gradskom ritmu života, ovdje ljudi još uvijek imaju vremena da žive, da se susreću, da slave…. Čaj sa susjedama, zajednička slavlja i žalovanja, brojni pozivi na svadbe. A s obzirom na to da muškarci i žene žive manje-više jedni pored drugih, susreti i slavlja su uglavnom odvojeni. Mi smo strankinje, drugačije ne samo po vjeri, nego po mnogo čemu, od načina razmišljanja do načina odijevanja, ali naši prijatelji znaju da imamo duboko poštovanje prema njihovoj vjeri i kulturi, a i mi se osjećamo prihvaćene takve kakve jesmo i poštovane u našem vlastitom idetitetu. Ono najbitnije uvijek je zajedničko, a to je ljudskost… Brojne su i dirljive geste prijateljstva i solidarnosti, toliki znakovi Kraljevstva Božjeg koje nadilazi sve naše ljudske kategorije. Srećom!
I mogu vam reći da mi je drago kada mi se mlađe osobe na ulici obrate sa “haza”, to je izraz poštovanja prema ženama, uglavnom starijim, koje su bile na hodočašću u Meki. Inače, ovo je svijet u kojem starost i smrt još uvijek imaju svoje mjesto… Svijet kojeg se ne može upoznati kroz stereotipne novinske izvještaje. Onima koji su ga željeli upoznati Isus je rekao:”Dođite i vidite”… A “čovjek samo srcem dobro vidi”, kaže Mali Princ. I drago mi je da sam mogla doći i vidjeti, susresti ovaj svijet sa svim njegovim nedoumicama i slabostima, kao i s njegovim izvanrednim bogatstvom…
Jer “Svaki susret je susret s Bogom; molim ga da ih promašim što je manje moguće”… Da, vjerujem u “Sakrament Susreta”, vjerujem u mogućnost zajedničkog života na ovoj našoj planeti. Istina je da nas puno toga razlikuje, kojiput čak i dijeli, ali nas ništa, doista ništa ne suprostavlja… Jer Bog je velik, Allah akbar, Bog je veći od svih naših razlika… “Jedan je Gospodin sviju, bogat svima koji ga prizivlju”.
NORVEŠKA -iskustvo jednog susreta
Osvrt na seminar o duhovnosti Charlesa de Foucauld u Oslu
Prikaz male sestre Gabrielle Yvette
Željela bih vam reći koliko smo mi iz Generalnog savjeta bile dirnute vašim zalaganjem da se ostvari ovaj susret kao i vašim pozivom. To nam je poput zraka svjetla, poput znaka Božje nježnosti prema nama u teškim trenutcima naše povijesti.
Pričat ću vam prije svega o iskustvu susreta s islamskim svijetom, jer se na tome zasniva naše Bratstvo. To je i mene oblikovalo i vjerujem da je to i dalje aktualno.
Mala sestra Magdalena, rođena 1898., u mladosti se odušeljavala malim bratom Karlom… 1939. odlazi u Saharu, u Touggourt, u društvu male sestre Ane, kako bi živjela među Arapima život molitve i prijateljstva. Sve je dijelila s njima: radove na gradnji, sađenje palmi, odmor uz čaj, dijelila je s njima snove, radosti i brige… Čitala im je Pravila na kojima je radila… Gradila je s njima zidove bratstva, a od njih je primala i nadahnuća: «Provodim s njima izuzetan period života, vidim da ljubav prijateljstva može postojati među različitim rasama , kulturama, društvenim položajima… Između njih i mene postoji tako velika ljubav da mi se čini kako nigdje neću moći naći ljubav sličnu njoj… Imam potpuno povjerenje u njih… Toliko sam sigurna s njima da me upravo to povjerenje spašava…».
Povjerenje i poštovanje svake osobe su u osnovi tog prijateljstva. Mala sestra Magdalena govori: «Ljudsko dostojanstvo je tako velika stvar! Uvijek ga treba poštivati… Velikodušna ljubav se lako nalazi, ali ljubav puna nježnosti i poštovanje prema svakom biću je rijetko…».
U to vrijeme Alžir bijaše francuska kolonija. Kolonijalni svijet, većinom kršćanski, smatrao je sebe superiornijim u odnosu na autohtone narode. Smatrao je da donosi «civilizaciju i napredak». Ako je to i bilo točno u domeni tehnike i zdravstva, s druge strane su prezirali i ignorirali čitave kulture, bogatstvo čovječanstva. Bilo je vrlo malo dodira između dva svijeta. Peirre Claverie, dominikanac i biskup Orana, ubijen 1996., piše: «Proveo sam djetinjstvo u Alžiru… Nismo bili rasisti već jednostavno ravnodušni, ignorirajući većinu pučanstva te zemlje. Oni su bili za nas dio predjela kroz koje smo prolazili, dekor naših susreta i naših života…. Živio sam pokraj muslimanskog svijeta koji je činio devet desetina mog ljudskog okruženja… Živio sam u kolonijalom okruženju ne vidjevši drugoga».
Mala sestra Magdalena je patila zbog poniženja kojima su bili izloženi njezini prijatelji. Ona nas poučava da živimo u jednakosti sa svakom osobom. Njezini prvi prijatelji su bili siromasi i to je bio dar za cijelo Bratstvo. Dijeliti njihov način života, biti među njima, otkriti svu ljepotu čovjeka, bogatstvo gostoprimstva, vjernost među osobama zanemarenim od društva…
Ali to ne bijaše samo čovjekoljublje… Ona poziva male sestre da se ukorijene u Evanđelje: «Čitajte Evanđelje ponovno i ponovno… Gledajte Isusa, jedinstveni Uzor, koji se utjelovio da bismo ga slijedili i nasljedovali u ludosti ljubavi. Na svaku Njegovu Riječ odgovorite djelima…». Sati klanjanja u tišini, dugi hod kroz pustinju i susreti s nomadima stvaraju srce otvoreno za tišinu, srce koje živi za susrete, otvoreno gostoprimstvu: «Pustinja stvara u nama ogroman prostor koji Bog ispunja svojom Prisutnošću».
Mala sestra Magdalena također piše: «Za mene molitva znači život… Neka te ne straše ove riječi poziva na kontemplativni život. Neka u tvojim očima ne znače poziv na nešto izuzetno, tako uzvišeno da ga većina ljudi ne može dostići. U svjetlu brata Karla od Isusa neka stvore stav pun jednostavnosti, povjerenja, ljubavi duše u intimnom razgovoru s Isusom, nježnosti djeteta prema ocu, odanosti među prijateljima». Na tom mjestu, među prvim prijateljima, oblikovao se poziv na život ispunjen kontemplacijom, život prijateljstva, pun čovječnosti. Život prijateljstva s Isusom, prijateljstva među ljudima, osobito među najmanjima, najprezrenijima, eto puta kontemplacije koji nam preporuča mala sestra Magdalena.
Ovo prvo iskustvo, proživljeno među pučanstvom Sjeverne Afrike, Arapima, muslimanima, siromasima, slijedeći brata Karla, u određenom periodu utisnut je u našu povijest na osobiti način. Za malu sestru Magdalenu prijateljstvo znači uzajamno poštovanje i dijeljenje, angažiranje za prijatelje, povjerenje, ohrabrenje i uzajamne poticaje. To je prijateljstvo koje je navijestila Radosna vijest. Bliskost života s jednostavnim ljudima, onim najmanjima, prepoznata je kao put Isusa iz Nazareta, koji je od «svagdanjeg života stvorio mjesto susreta s Bogom». Svi naši susreti ukorijenjeni u Njemu, proživljeni na Njegov način, Njegova su Riječ kojom trebamo prenijeti Ljubav Božju prema ljudima i ženama našega vremena. «Apostolat prijateljstva» je doista naše poslanje, naš način obraćenja Bogu, naviještanja Radosne vijesti kako bi svaki susret poručio drugome: «Ti si dragocjen u mojim očima, ti imaš vrijednost u Božjim očima. Bog te ljubi». Taj veliki dar uzajamnog povjerenja omogućuje nemoguće. Oslanjajući se na to prvo iskustvo, sigurna da povjerenje doziva povjerenje, mala sestra Magdalena šalje svoje male sestre u svijet: ona ih povjerava osobama koje ih okružuju.
Život u okruženju islamskih vjernika nas je oblikovao… Da bismo tu opstale trebalo se odreći svake želje za obraćenjem drugog, priznati vrijednosti drugih vjera, biti suočen s različitostima…. To nas je uvelo u Božje otajstvo, Boga koji nas nesebično ljubi, čiji su planovi veći od naših religija. To nas tjera da se usuđujemo vjerovati kako ćemo se ponovno susresti u vječnosti usprkos onome što nas razdvaja ovdje… Živjeti to iskustvo prijateljstva i uzajamne ljubavi, znajući da se naše religije ne mogu svesti jedna na drugu, nećemo se obratiti na vjeru drugoga – ni mi , ni oni. To nas smješta, svakog ponaosob, u središte naše vjere, da poniznije vjerujemo i da se otvorimo uzajamnom poštovanju.
Osobno, ja sam se pridružila malim sestrama 1975. Ubrzo sam otišla u Maroko. Jedno od najdomljivijih iskustava je vrijeme koje sam provela u Kazablanki, na rubu grada, gdje sam radila u tvornici. Život u Nazaretu za mene je postao stvarnost dijeljenjem teškoća života u jako siromašnom i prezrenom dijelu grada. Uskoro sam otkrila, zahvaljujući mojiim muslimanskim susjedima, radost Kraljevstva Božjega. To nije mjesto savršenih ljudi, otvoreno je malenima, siromašnima srcem, onima koji su na svojoj koži osjetili glad, hladnoću, poniženja, koji su upravo radi toga sposobni držati srca otvorenima, usprkos svemu, prema dobroti drugih.
Susrela sam mnogo jednostavnih muslimana, na dnu društva, koji su svojim životima svjedočili Božju Ljubav. S radošću sam otkrila da je Isus, govoreći o Blaženstvima, to govorio mnoštvu ljudi koji većinom obitavaju na rubu Crkve. Vidjela sam Lala Fratimu i Muj Dada kako pripremaju kuskus da bi djeca na ulici imala što jesti. Vidjela sam obitelji koje se pomiruju za blagdan Ramazana i kako su ih u tome podržavali prijatelji. Vidjela sam ljude koji su se oduprijeli nasilju usprkos udarcima. Bila sam svjedok hrabrosti i snage žena koje su iznova započinjale svaki dan. Koliko sam se puta zapitala otkuda im ta energija. «To je Bog, mala sestro!»
Svaki dan pred Presvetim ili slaveći Euharistiju u našoj maloj kapeli, bila sam duboko sigurna da je cijeli život velika Isusova žrtva koja stvara Kraljevstvo. Ne treba se zavaravati, ima trenutaka kada molitva može biti obeshrabrujuća, siromašna. Često zadrijemam, ramena su teška od tereta, vrtoglavica… rasprave i teškoće u životu koji dijelim sa sestrama… Polako se vraćam u stvarnost puštajući da moj život osvijetli Riječ i Isusov život, slušajući sestre, prijatelje, Crkvu. Da, Kraljevstvo Božje je doista među nama. Naša mala Crkva u Magrebu, utopljena u potpuno muslimansko okruženje, pozvana je na suživot poštujući drugoga i bez namjere da ga prisvoji. Nadamo se da će tako i ostati, usprkos jačanju tvrde linije radikalnog Islama. Vjerujemo da vrijedi podržati ljude i žene dobre volje, truditi se da postanemo jedni i drugi čovječniji, poštujući razlike, cijeneći zajedničko bogatstvo, surađujući na unapređenju čovječanstva. Tu živjeti znači voditi život prijateljstva koje je besplatni dar… To je znak Božje nježnosti prema njegovoj djeci. To je veliki dar. Ne možemo se osloniti samo na naše snage jer «živjeti zajedno» znači također prolaziti kroz mnoge frustracije i razočaranja.
Također smo primili svjedočanstvo Crkava, a i naših malih sestara na Srednjem Istoku koje žive poslanje u srcu velikog sukoba, koje su – iako pripadaju tamošnjem narodu – često odbačene ili odgurnute u stranu zbog svoje vjere.
Jedna mala sestra nam poručuje iz Iraka: «Smatram veoma važnom tu besplatnu prisutnost predajući se Božjoj volji… Nema drugog načina navješćivanja Evanđelja u okružju Islama nego živjeti evanđeoskim životom… Ne trebamo biti naivni, moramo upoznati mentalitet drugoga. Za muslimana «uma», zajednica, ima prvenstvo pred nemuslimanima. Prijateljstvo je, ako tako mogu reći, vrlo krhko. Može biti izdano, ako «uma» ili politika tako zahtijevaju. U tom smislu muslimani nas obvezuju evangelizirati se u gestama svakodnevna života».
RUSIJA – na poslu u jednom trgovačkom centru
«Učitelju gdje stanuješ?» Iv 1,38-39
Budilica zvoni u 5,30h. To je rano za mene koja voli spavati. No, prozori su već osvijetljeni u mnogim susjednim stanovima (Već? Još? Tko zna?). Dan sviće dok molim u tom okružju. Sunce se pokazuje dok molimo zajedno jutarnju molitvu – hvala malim sestrama koje poradi mene ranije ustaju. Proljeće je. Dani su duži. «Slava Gospodinu koji nam daruje vidjeti svjetlost!»
Potrebne su mi tri autobusne stanice kako bih stigla na posao. U običnim danima mnoštvo ga čeka. Gotovo svakodnevno susrećem iste ljude. Škola nije daleko, tako su tu mala djeca s majkama ili bakama, ljudi s juga… Doskora, kada neće više biti klizavo ići ću na posao pješice. Možda i oni?
Radim u jednom trgovačkom centru. Na prvom katu su luksuzni proizvodi, u prizemlju supermarket i u podrumu naša trgovina odjeće «ekonomske klase». Podrum je uređen tek prije sedam mjeseci. Imala sam sreću biti tu primljena i prije otvaranja. Možemo gotovo reći da smo ga otvorile s kolegicama. Trgovina je otvorena svaki dan od 10h do 22h. Prodavačice počinju raditi u 9h, a mi spremačice pola sata ranije. Klizno radno vrijeme: dva radna dana i dva slobodna.
Kad nas sve računam, prodavačice, blagajnice, spremačice, skladištare, čuvare, oko dvadesetero nas je u svakoj ekipi. Naravno, više je žena nego muškaraca, dosta mladih, ali ne isključivo. U svakoj ekipi su dvije spremačice. Naša zaduženja su: prati ujutro i uvečer pod trgovine i sporednih prostorija, paziti kako bi trgovina ostala čista preko dana i također biti neprestano u stanju raspoloživosti. To znači pomagati u skladištu, u kabinama… malo svuda jer nedostaje radne snage. Koji puta se šalimo kada kažemo da naša trgovina nije «ekonomska klasa» poradi manje skupe odjeće nego radi toga što se štedi na svemu, osobito na radnoj snazi. Ali na kraju ima tu i jedna prednost: radimo zajedno i ovisimo jedni od drugih.
Pri jutarnjem pranju poda možemo ustanoviti odnos prašine, nečistoće i broja kupaca koji su tu sinoć prošli, kao i vremenske prilike. S vremena na vrijeme ispod vješalica odjednom se pojavljuje metla moje kolegice. Polako se pojavljuju prodavačice kao u jednoj šumi. Kasnije ćemo razgovarati, trenutno nam se svima žuriti. One brinu o robi, a mi o uređenju poda. Konačno, gotovo je! To je svršetak prve epizode, trgovina je čista. S kolegicom možemo malo odahnuti i zajedno pijemo čaj. To je privilegirani trenutak kada možemo razgovarati o važnim stvarima, podijeliti si svoje tajne ili jednostavno biti malo zajedno. Nakon toga dan slijedi svojim tokom: čistimo sporedne prostorije, čistimo ogledala, metemo stepenice, skupljamo papire u hali gdje su kupci najbrojniji.
Trinaestsatni radni dan, fizička prisutnost s drugima u dva puna dana uzastopno čini da se nešto gradi među nama, nešto što je teško izreći, ali je to kao kruh što lomimo zajedno.
«I ostanu s Njim onaj dan» (usp. Iv 1,39). I sjećam se ovih riječi:
-kada osjećam kako raste povjerenje s Vanjom, kolegicom, i da često nemamo riječi da bi to izrekle, obične geste zamjenjuju riječi, geste mogu puno toga izreći
-kada je Vanja bolesna ili na dopustu i moram sama raditi, što nije lako, koliko podrške i simpatije primam od drugih! Jedno veče nakon takovog napornog dana zahvalila sam: «Što govoriš? Ako si ne pomažemo, nismo ljudi!».
-kada izbiju sukobi koji me prisiljavaju posvijestiti si da je i u meni isto nasilje kao i u drugima, no život se nastavlja i unatoč svemu, odnosi se obnavljaju
-kada se stalni kupci javljaju: mladi bračni par s dvoje djece, prijateljice obučene po muslimanskom običaju, žena s kćerkom s poteškoćama u razvoju i počinjemo se pozdravljati i izlaziti iz anonime velikog grada i velikih trgovina.
«I ostanu s Njime onaj dan». Sigurno je potrebno provesti zajedno cijeli dan da bismo u istini mogli reći «došli smo i vidjeli». Tisuću detalja svakodnevice, a posebno ljudi s kojima su življeni, pomažu mi vidjeti da Rabi, Učitelj je tu…
Večer je. Vanja i ja odlazimo pola sata nakon drugih i kad se pozdravljamo netko kaže: «Do sutra skrovite radnice!». Skrovite radnice. Nesumnjivo, skrovite radnice idu zajedno sa skrovitim Nazaretom.
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE
Radim u jednoj bolnici u Baltimoru. Moj posao se sastoji uglavnom od nošenja hrane bolesnicima. I mi smo dvije ili tri žene na deset katova bolnice. Fizički je naporno jer vozimo velika kolica po hodnicima sa tepisonom. No, volim ovaj posao. Hodajući hodnicima susrećem puno ljudi, osobito bolesnika. A malo po malo sam upoznala i medicinsko osoblje s raznih katova. Kolegice s kojima radim 99% su afričkog porijekla i većina živi u gradskim naseljima poput našega. U početku, moje su kolegice bile malo oprezne: «Što jedna redovnica radi ovdje? I k tome još ‘bijela!’, bez sumnje ona je špijun ili netko doista neobičan». No, radeći zajedno prihvatile su me.
U mome životu male sestre već sam više puta doživjela kako mi se prijateljstvo i povjerenje koje želim pružiti vraća stostruko. I evo i ovdje u bolnici doživjela sam jedno novo iskustvo.
Željela sam ići u Italiju i posjetiti moju obitelj nakon četiri godine odsutnosti. No, nisam imala dovoljno godišnjeg odmora, a uprava nerado daje neplaćene slobodne dane. Kada sam to rekla svojim dvjema kolegicama, obje su mi, bez razmišljanja, predložile ustupiti njihov godišnji odmor (nešto što je prihvatljivo u našoj bolnici). Njihova dobrota doista me se dojmila. No, to nije bio kraj. Sutradan jedna druga radnica, koja je za nekoliko dana trebala u mirovinu, reče: «Saznala sam kako trebaš slobodne dane. Naša uprava nakon 4o godina radnog odnosa predlaže plaćene dane godišnjeg koje nisam iskoristila (što je rijetkost, jer tko ne iskoristi godišnji odmor jednostavno ga gubi). Bilo mi je drago dobiti ovaj novac, no kada sam se vratila doma Bog mi je progovorio u srcu. Razumjela sam kako ne mogu čuvati ovaj blagoslov samo za sebe. Mislila sam na tebe, na radost tvoje obitelji da te vide. Odlučila sam podijeliti s tobom ovaj blagoslov darivajući ti tjedan dana».
Na trenutak ostadoh bez riječi. Nisam mogla vjerovati onomu što čujem. Rekoh mojoj kolegici kako me se dojmilo sve što kaže, no kako to ne mogu prihvatiti, jer je to zaista previše. No, ona mi reče: «Molim te Rita primi ovaj tjedan, inače ako bih sve čuvala za sebe Bog ne može imati mjesta u mome životu. Želim ostaviti mjesta za Boga u mome srcu i to mogu samo ako sam spremna podijeliti.» To govoreći pružila mi je u ruke već napisanu molbu Upravi kako bi mi ustupila svoj slobodan tjedan. Bila sam ispunjena emocijama, misleći na naša gradska naselja, na strah ljudi koji njima prolaze i koji ipak kriju dragocjene bisere. Mislila sam na ljubav kojom volim ove ljude, na ljubav koju mi uzvraćaju stostruko… nije li moje zvanje otkrivati te dragocjene bisere i objaviti ih svijetu?
mala sestra Rita Virginia
SRBIJA – BEOGRAD
-u beogradskom bratstvu su m.s. Klaudija Nada, m.s. Bernadeta i m.s. Ana Kristina
Ovoga puta želimo vam govoriti o susretima s našom pravoslavnom braćom i sestrama. Mala sestra Magdalena utemeljila je naše bratstvo u Beogradu u želji susreta, u strasti jedinstva koja ju je nastanjivala čitavog života.
Naši susreti u svakodnevici s vremenom su se produbili. I to je velika radost! Radost je vidjeti odrasle, djecu kolegica ili starije osobe koje traže krštenje ili koji su bivajući kršteni u djetinjstvu otkrili iznenada ili malo pomalo da u Crkvi je Isus, Bog koji ih ljubi i koji im otvara novi svijet. Često u jednostavnim prilikama svakodnevice dodirujemo religioznu dušu srpskog naroda i to nam je velika pomoć na našem putu vjere.
Jedan događaj na osobit način obilježava 2007. godinu. Jedan mladi pravoslavni prijatelj, dobro poznat našoj katoličkoj župi sv. Ante, ušao je u manastir. Često puta je dolazio i kod nas u bratstvo i mi smo mogle prisustvovati njegovom ulasku u monaški život. Bio je to snažni trenutak prijateljstva i jedinstva sa svima prisutnima. Kao i na drugim mjestima u Srbiji to je manastir koji oživljava i privlači vjernike i tražitelje Boga. U manastiru su za sada tri mlada monaha koja zrače mirom i radošću.
Naš prijatelj, dok je još bio bogoslov, došao je kod nas sa dvojicom kolega s Bogoslovnog fakulteta. Nakon toga i oni su nas pozvali da kod njih gledamo DVD o posjeti Sv. Oca Benedikta XI u Istanbulu Patrijarhu Bartolomeosu. Bio je to također trenutak zajedništva. Bili su sretni i mi s njima tim susretom Istočne i Zapadne Crkve. Povremeno možemo vidjeti i studente Teologije bilo u našoj župi bilo u kojoj drugoj katoličkoj crkvi za Božić ili Veliki Petak. Njihov profesor Liturgije govori im o rimskom obredu i tada ga dolaze vidjeti na licu mjesta uz objašnjenje našega Nadbiskupa i ili kojeg drugog svećenika.
S radošću, ali manje nego prije poradi naših snaga koje su sve manje, nastavljamo posjećivati monahinje u par manastira. Tu isto možemo iskusiti blaženstvo susreta jer smo «sestre».
Svi ti susreti i međusobna poznavanja su obogaćenje i zajednički put prema Onome koji je darovao svoj život kako bismo bili JEDNO.
Naravno, nedavna bolna događanja kao i aktualna situacija zemlje vode nas molitvi. S vama vapimo za put pomirenja, povjerenja i nove nade.
mala sestra Bernadeta
RUSKI KRSTUR
-u Ruskom Krsturu su m.s. Kristina, m.s. Denisa i m.s. Martina.
Po prvi puta nakon 260 godina od dolaska u Bačku, 17.01.2008. slavljen je Dan rusinske nacionalne zajednice. U našoj katedrali u Ruskom Krsturu uoči praznika slavljena je svečana Sv. Liturgija u zahvalnosti. Sv. Liturgiju je slavio naš vladika o. Georgiji Đuđar. Zatim je na različite načine obilježen praznik: govorima, izložbama, dodjelama nagrada, slavljima.
Od reakcija osobito mi se svidjelo što je rekla jedna novinarka Hrvatica iz Bačke: «Razumjela sam da vi, Rusini i mi, Bunjevci imamo zajedničku riječ, a to je ‘vjera’ u ‘poklonstvu’ do crne zemlje i zlatnoga žita i sada vas doista osjećam braćom i sestrama».
Nakon svih tih događanja zajednica Rusina je primila puno podrške i energije. U Novom Sadu trosatni program započeo je molitvom Očenaša. Da, vrijeme pred nama bit će lakše ukoliko znamo da su istinske snage za izgradnju multikulturalnog svijeta u nama, u dogovoru, u dijalogu, u poštovanju svakoga. Unatoč tome, cijele obitelji sele u Kanadu. Prošle godine otišla je tako 91 osoba… Iznenada i naša obzorja se proširuju. Radio Internet je u Krsturu. I za 2009. godinu priprema se festival Rusina iz raznih zemalja.
mala sestra Martina
HRVATSKA – ALJMAŠ
-u aljmaškom bratstvu su m.s. Kristina Margit, m.s. Žaklina, m.s. Isabela i m.s. Mira
Dok živim u Aljmašu i promatram naš kraj, divim se misleći na one Isusove riječi «dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju» (Iv 10,10). Nakon zimskog perioda kada na neki način sve utihne, sada uz toplinu sunca, život jednostavno buja. Govor prirode kroz izmjenu godišnjih doba na selu je nešto osobito lijepo i u sebi nosi veliku poruku! Brujanje traktora, nabava sjemena, rasade, razgovori o sadnji… provedeno vrijeme po vrtovima jedan je dio naše svakodnevice.
Dok mala sestra Isabela radi na poljima IPK, mala sestra Žaklina i ja u kući smo, u vrtu smo, u svemu što svakodnevni i zajednički život sa sobom nose. Crkva, ulica, pekara, trgovina, bunar, posjete… tople jednostavne riječi… posebna su mjesta susretanja božanskog i ljudskog kako je i prikazano u otajstvu Pohođenja na središnjem vitraju naše Crkve.
Visoke godine, narušeno zdravlje, samoća, za neke nezaposlenost, oskudica, bol zbog gubitka drage osobe… bolna je stvarnost koju svakodnevno susrećemo i upravo je to ona zlatna nit koja daje smisao i cjelovitost našem životu kojeg dijelim. Njome je protkana i otkana naša nazaretska svakodnevica.
Znate li da su radovi oko svetišta u više etapa privedeni kraju? Često pomislim na riječi biblijskog pisca iz Knjige utjehe «Jest, tvoje ruševine, tvoje razvaline i tvoja zemlja poharana pretijesna će biti žiteljima tvojim…» Iz 29,19
Dok zvona naše Crkve najavljuju dolazak hodočasnika i naš župnik srdačno pozdravlja: «Dobro došli u dolinu mira!» tada mi se uistinu Aljmaš čini pretijesnim! Duboka vjera i povjerenje hodočasnika u Marijin zagovor uvijek nas se iznova doimlju. Uspravni i ponosni, lica često opranih suzama nisu nam nego evanđeoski govor.
Dok svaka osobno i kao zajednica iščitavamo prijeđeni put s euharistijskim Isusom svjedoci smo euharistijske dimenzije u životu svih s kojima dijelimo život ovdje, koje susrećemo na različite načine… Uvijek je to na tako jednostavan način, baš poput kruha koji se razdaje, lomi: popravljena slavina, radijator, prijevoz do Osijeka, kolači, gljive iz šume, ribe iz Dunava na našem stolu… Ta vaša pažljivost, dobrota, susretljivost, prijateljstvo otkrivaju nam svaki dan nešto od lica Božjega, traga Božje prisutnosti, prožimaju naša srca zahvalnošću…
Dar predanosti bez pridržaja neka nam svima izmoli Marija koja je prva primila, nosila i rodila život, život u izobilju zaogrnut malenošću, jednostavnošću, krhkošću.
mala sestra Mira
I u mom životu, kao i nas svih, dolazi vrijeme kada snage pomalo otkazuju, kada ne možemo više raditi, biti u pokretu kao prije. Poput drugih žena u selu i meni je prihvaćati tu stvarnost, čuvajući zahvalnost. Nastojim posjećivati one koji više ne mogu izlaziti iz kuće. U našim razgovorima prepoznajem Božju blizinu. I uvjerena sam kako je i molitva najljepši posao! Ujedno, sretna sam posvetiti se potpuno i jednostavnom poslu s glinom koji mi omogućuje tiho vrijeme molitve za sve nakane našega čovječanstva. Volim taj posao koji izražava i Božju nježnost prema nama, bilo u malenom Isusu, bilo u Mariji, Službenici Gospodnjoj koja pruža svijetu svoga Sina.»
mala sestra Kristina Margit
SPOMEN S LJUBAVLJU NA NAŠU MALU SESTRU LUJZU
- 04. 1943. – 20. 10. 2006.
Dijelovi homilije fra Zdenka Tomislava Tenšeka, OFMCap., župnoj crkvi Krista Kralja u Zagrebu 04.11.2006.
«Željno i očekujem i nadam se da se ni zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću – kako uvijek tako i sada – Krist uzveličati u mome tijelo, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!» (Fil 1,20-21).
«Dragi vjernici, drage Isusove male sestre!
Svetom misom, Isusovim spomen-činom ljubavi za čovječanstvo i za sav svijet, slavljem Njegove muke, smrti i uskrsnuća, spominjemo se ovom euharistijskom žrtvom života, služenja i blažene smrti Isusove male sestre Lujze Auguste. Bogu uznosimo zahvalnu molitvu za njezinu predanost i služenje Bogu i braći ljudima. Sestra Lujza vjerno je i postojano živjela posvećeni život Isusove male sestre. Nadahnuće za svoj kršćanski i posvećeni život crpila je najprije na samom Isusovu srcu, punom ljubavi i sućuti prema braći ljudima. Nadahnjivala se u tom služenju na primjeru i predanoj ljubavi Isusova malog brata Karla i nadasve na utemeljiteljici Isusovih malih sestara m.s. Magdaleni. Dopustite mi da u nekoliko sažetih misli sagledam i prikažem njezin Bogu posvećen život i služenje, onako kako ga je vidim u svojim vjerničkim očima. Ne činim to kako bih nju veličao. Ona to ne bi željela jer je za života nastojala biti samo jednostavna i skrivena prisutnost evanđeoske žene. Činim to zato da nas njezin sadržajni evanđeoski život i lik obogati i učvrsti u našem vjerničkom životu i djelovanju.
- Mala sestra Lujza napajala se na izvorima Bratstva Isusovih male sestara
Sestra Lujza bila je vjerna i zauzeta širiteljica poznavanja temelja i izvora Bratstva Isusovih malih sestara. Kad je došla u našu domovinu, posebno za svoga boravka u Zagrebu, zauzeto je nastojala da se na hrvatski prevedu Konstitucije Isusovih malih sestara… Sestra Lujza je bila veoma uporna u traženju ljudi koji će pomoći malim sestrama da se njihov duh što snažnije i bolje ukorijeni u hrvatskom narodu. Postojano je tražila svećenike i laike koji su se uključivali u slavlja euharistijskih susreta u njihovom bratstvu. Željela je ne samo različitost ponude već nadasve teološku i duhovnu dubinu. … Surađivala je s profesorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta, prof. Josipom Turčinovićem, prof. Bonaventurom Dudom i drugima. Bila je u bliskim vezama s pravoslavnom braćom, naročito s preminulim zagrebačkim protojerejom Jovanom Nikolićem. Bila je ekumenski otvorena, duboko svjesna bogatstva i potrebe kršćanskog jedinstva i zajedništva. … Jednostavno, m.s. Lujza imala je široke kršćanske, teološke i vjerničke poglede. Znala je u kontemplativnu dimenziju života Isusovih malih sestara unositi zdrave teološke, ljudske i duhovne poglede. Imala je istančan osjećaj za višeobličnost u duhovnom bogatstvu evanđeoske malenosti.
- Isusova mala sestra Lujza bila je duboko ukorijenjena u duh, kulturu i biće hrvatskoga naroda
Životno oblikovana na zdravim osnovama duhovnosti malog brata Karla i male sestre Magdalene, odlučila je uzeti i hrvatsko državljanstvo kako bi se što bolje ukorijenila u hrvatsko biće. …Evanđeoskom i ljudskom hrabrošću svjedočila je i tumačila istinu o domovinskom ratu. Činila je to tiho, nenametljivo, bez reklame, hrabro i odlučno. Sam Bog zna koliki je njezin doprinos u čišćenju poimanja o iskrivljenoj slici duhovnog i moralnog lika hrvatskog naroda, posebice pred svjetskom javnošću francuskoga govornog područja. Sestra Lujza nas je voljela. Voljela je i svim je sredstvima širila i branila duhovno bogatstvo hrvatskog naroda. Nije tom ljubavlju bila nimalo umanjena njezina ljubav prema drugim narodima na ovom području. Kad je bila pozvana u kuću maticu u Rim, gdje joj je bila povjerena veoma važna služba u kauzi m.s. Magdalene, stalno je s velikim zanimanjem pratila život kako bratstva u našim krajevima tako i sveopći razvitak njezine hrvatske domovine za koju se srcem i slobodnom odlukom opredijelila. …
- Marljivo i zauzeto služenje m.s. Lujze u kauzi m.s. Magdalene
Treće i posljednje zemaljsko služenje Isusove male sestre Lujze bilo je posvećeno kauzi m.s. Magdalene u Tre Fontane, u Rimu. Prikupljala je pismena svjedočanstva i tražila ljude koji će biti uključeni u kauzu kao živi svjedoci svetosti života i djelovanja službenice Božje m.s. Magdalene. I na tom području svoga služenja sestra Lujza je bila temeljita, dosljedna i nadasve zauzeta. … bilo joj je silno na srcu da dođu i svjedočanstva iz Zagreba i naše domovine. Mogu posvjedočiti koliko se zauzeto zauzimala da i ja sam budem jedan od onih koji će posvjedočiti o Magdaleninu herojskom kreposnom životu… Bila je veoma sretna i radosna što sam se odazvao na njezin poziv, dao svoje pismeno svjedočanstvo kao i svjedočanstvo pred službenim dijecezanskim sudištem Vikarijata Rimske biskupije… Kada sam tom zgodom, godine 2002. bio u Rimu s velikom me radošću povela do špilje gdje počivaju smrtni ostaci m.s. Magdalene. Bio sam sretan što sam imao tu čast da se pomolim na grobu, vjerujem, buduće blaženice. Osjećao sam koliko je i ona ponosna što me je mogla dopratiti do Magdalenina zemaljskog počivališta. Trenutak duhovnog zajedništva na grobu m.s. Magdalene čuvam u svojim vjerničkim sjećanjima kao dragi poklon od Boga koji mi je dan preko m.s. Lujze.
Posljednjih godina nisam imao više prilike iz bližega pratiti rad sestre Lujze. Nadam se da je glavninu posla oko kauze m.s. Magdalene dovršen zahvaljujući nadasve njezinoj zauzetoj ljubavi. Kad sam u posljednje vrijeme čuo za njezinu tešku bolest, jako sam se rastužio. Pratio sam njezin tihi odlazak s ovoga svijeta u Očev dom molitvom i zahvalom Bogu što mi je dao biti prijateljem i suradnikom u njezinu služenju. U mome vjerničkom srcu sestra Lujza ostavila je dubok trag kao jednostavna osoba, kao žena koja je s puno ljudske topline i nježnosti znala uspostavljati prisne ljudske odnose, bez straha i poze. Kao evanđeoska žena znala je svoj kršćanski poziv, kroz svoje posvećeno zvanje, živjeti dosljedno i nadasve poduzetno.
Bože Oče, Gospodaru neba i zemlje, zahvaljujemo Ti za život i služenje m.s. Lujze. Od Tebe je što si joj udijelio tako postojanu ljubav prema Tvome Sinu, našem Bratu i Spasitelju Isusu Kristu. Preko Njega, Brata i Prijatelja svih ljudi, na tragu i po nadahnuću m.b. Karla i m.s. Magdalene ona je vjerno i iskreno ljubila sve ljude, svoje prijatelje, naučila je i znala biti prava sestra s ljudima, svojom braćom i sestrama. Primi je, molimo Te, u zagrljaj svoje beskrajne ljubavi. Amen.»
(Proces za beatifikaciju m.s. Magdalene se nastavlja. O. J. T. Gomez Garcia, dominikanac imenovan je od našeg Generalnog savjeta za postulatora, a m.s. Annunziata nastavlja raditi na redakciji dokumenata.)
ZAGREB
O Božiću smo Vam podijelile naša traženja i obnovu novoga bratstva. Nakon preseljenja prva Euharistija u novomu bratstvu, kruna svega jer je Isus u Euharistiji ponovno s nama nakon dva tjedna «praznine», slavljena je 15.12.2007. Slavio ju je s nam p. Bonaventura Duda uzevši Sv. Misu za ljubav. Sretan i razdragan i on i mi i Zvonko! 12.01.2008. je posveta nove kapele, uoči blagdana Krštenja Isusova. Sretne smo da su s nama brat biskup Vlado Košić, braća kapucini, sestre, novi susjedi, susjedi s Trnja, prijatelji, majstori. Naš Vlado homiliju je započeo sjećanjem na pok. p.Zdenka koji je često slavio Misu kod nas u Trnju, nadahnujući se na karizmi jednostavnosti i malenosti u služenju Crkvi. «I mi smo ovdje okupljeni u jednostavnosti. Tu se osjeća kako je Crkva kućna crkva, kako je ona jedna obitelj, gdje smo u domu zajedno, kao što se i prva Crkva okupljala po kućama i gdje su se prvi Isusovi učenici osjećali bliski. Male sestre svjedoče svojom karizmom tu malenost i jednostavnost, prisutnost Duha Božjega u našoj Crkvi i našem društvu.» Na kraju homilije svi smo pozvani na razmišljanje: «Činiti dobro poslanje je sviju nas, jer svi smo mi miljenici Božji. Po krštenju smo postali djeca Božja, mili i dragi Bogu. Biti kršćanin, znači slušati Isusa Krista, ići za njim i njegove riječi provoditi u život. To znači biti ispunjen Božjim duhom, Duhom Isusa Krista upravo kako je on činio dobro svima malenima, onima koji su slabi, potrebni, cjelio je ono što je bilo slabo, uzdizao da bude jače, da i mi imamo srca poput njega za svakog čovjeka, da budemo ispunjeni duhom miline Božje, duhom njegove nježnosti i radosti, da budemo svjedoci Isusa Krista”.
Evo i jednog skromnog detalja. Naše novo bratstvo je poznato u kvartu po cvijetu koji se zove «sreća»! Sitan je to i neznatan cvijet nježno zelene boje. Preživio je radove i sada se širi, poput zelenog tepiha. Najljepši je uz prozor kapelice, znakovito zar ne? Nedavno je došla susjeda po njega jer je njen nestao, pa ga je željela obnoviti. Govorila nam je s kolikom su ljubavlju prijašnji, pokojni vlasnici njegovali svoje cvijeće, pa i «sreću». Nismo li po njihovoj «sreći» pozvane njegovati «bratstvo sreće»? Ovo pitanje nas preispituje: kako svaka osobno i zajedno živimo naše kontemplativno poslanje u svijetu, u redovničkom nazaretskom životu? Nedavno, dvije od nas, smo pohodile jednu obitelj u Gornjoj Dubravi. Došle smo nenadano, primljene kao Božje iznenađenje i riječima: «Stiglo nam je Evanđelje!» Nosimo li vam Evanđelje? Da li u vama susrećemo Isusa, te da li i vi u nama susrećete Njega? Što vam darujemo, ako vam Isusa ne nosimo? A dok iščitajemo euharistijski put u osobnom putu svake, u molitvu nam se češće povjeravaju svećenici. Njima dugujemo osobitu zahvalnost i molitvu.
Psalmista iziče put sreći: «Blago onome koji se u Te uzda!» (Ps 84,13). A Isus nam u Evanđelju govori: «Gdje su dvojica ili trojica… ja sam među njima», a mi smo čak šest. Doduše, rijetko svih šest na okupu jer i m.s. Sonji i meni je putovati, posjećivati bratstva. Živjeti bratstvo za nas je put sreće, put koji nas poziva biti Isusova mala sestra i sestra svima u njegovanju istinskih odnosa, odnosa ravnopravnosti, bez moći i nadmoći. Put je to za graditi ponajprije među nama u zajednici. I same s godinama i zdravstvenim teškoćama smo malene, potrebne prisutnosti jedne drugoj, potrebnije i vašega prijateljstva. Put je to graditi i u svim susretima s vama, našim prijateljima, susjedima. Zahvaljujemo svima koji ste nas pohodili, koji nas pohađate!!! Bez vas ne možemo živjeti bratstvo. Sretne smo ugostiti vas bilo za razgovor, bilo za euharistijsku molitvu klanjanja. Sretne smo jer su nam Vjera i svjetlo i Korablja česti gosti. Sretne smo i svaku prvu nedjelju u mjesecu moći posjetiti, s grupom mladih iz Velike Gorice, mlade zatvorenike u Centru za preodgoj u Turopolju bilo za Taize molitvu bilo za Euharistiju. Br Ulrich iz Taizea, nakon europskog susreta mladih, zamolio nas je podržati tu malu grupu mladih. Rado smo se odazvale i evo već je godina dana pohoda.
U našemu bratstvu nakon dijeljenja nedjeljnog Evanđelja (jednostavnim kontemplativnim načinom, trostrukim iščitavanjem biblijskog teksta) u pregledu tjedna nedavno smo pokušale izreći u čemu ne možemo jedna bez druge, u prihvaćanju jedinstvenosti svake. Zadnji puta smo zaključile: što bismo mi bez m.s. Josipe? Njeno poslanje je pažljivost, toplina u slušanju mnogih naših prijatelja. A najljepše je kada je i bratstvo mjesto susreta. Što bismo mi bez m.s. Marice? Njena prisutnost je dovoljna, jer i nama i ljudima donosi mir. Nastavljam, što bismo mi bez m.s. Marie Grazie? Vrt i kuća, njihovo uređenje u velikoj mjeri su djelo njene predane ljubavi. Što bismo mi bez naše Mateje? Mateja nas obnavlja jer svaka se s njome vraća na svoje početne korake u Bratstvu, u polet i zanos do Isusa. Što bismo mi bez m.s. Sonje? Njena prisutnost širi naš pogled na sav svijet i naš dio Europe i ujedno čini nas pažljivijima dok je u brizi za svog bolesnog brata. Što bi male sestre bez mene? M.s. Marica odgovara: «Bogu hvala da te imamo!» (»Bogu hvala za svaku!») u razgovoru o iduća dva teksta. Oba su nastala na molbu fra Ante, gvardijana naše susjedne male braće kapucina i u zahvalnosti za p.Zdenka, za dar njegova prijateljstva. Svi nemate priliku čitati njihov Vjesnik, a niti Ljudima prijatelj pa ih unosimo u Vijesti.
mala sestra Blaženka
ZAGREB – DUBRAVA SV. MIHAEL
POVRATAK ISUSOVIH MALIH SESTARA
(tekst napisan za Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije)
Evo nas ponovno u Dubravi! Naime, u Dubravi su male sestre bile nakratko sedamdesetih godina, od 1975-1978. godine. Živjele su u podstanarstvu, u Ciglenečkoj ulici. Nakon godinu dana traženja našle su kućicu u zagrebačkom Trnju i ondje smo od 1978. do 2007. godine. Uslijed urbanizacije, nekadašnja radnička četvrt Trnja, postaje centar grada. Tako smo se morale preseliti. Dugo smo tražile nešto jednostavno, dovoljno prostrano za nas šest. Preselile smo 09. prosinca 2007. Tu smo u Kraljevčanskoj 4: m.s. Marica (iz Hrvatske, Vinica kod Varaždina), m.s. Josipa (iz Belgije, Flandrija), m.s. Maria Grazia (iz Italije, Genova), m.s. Sonja Marija (iz Slovenije, Maribor), Mateja, postulantica (iz Slovenije, Ljubljana) i m.s. Blaženka (iz Hrvatske, Velika Gorica). Bratstvo u Zagrebu dugi niz godina bilo je radničko bratstvo. Male sestre su radile i bile prisutne u više tvornica (Mega, Rade Končar, Grafički zavod, Ledo…). Trenutno smo regionalno bratstvo u služenju jedinstvu i povezivanju Regije koju čine tri zemlje: Hrvatska, Mađarska i Srbija. M.s. Sonja Marija je savjetnica za srednju i istočnu Europu, od Moskve do Grčke i Istanbula. Njena prisutnost proširuje naš pogled i srce.
Lijepo je motriti ponovno rađanje bratstva u Dubravi, i tokom pet mjeseci obnavljanja kuće, a i sada u ova tri mjeseca od preseljenja. Susrećemo puno dobrote, dobrohotnosti, prihvaćanja i od Vas, naše kapucinske braće i od naših sestara, i franjevki, i Kraljice svijeta, i od ljudi, susjeda, župljana. Zahvaljujemo!!! Polagano ulazeći u novu sredinu na nama je osluškivati «znakove» gdje nam je biti prisutnost molitve i prijateljstva. Rado bismo bile blize mladima, osamljenima, starijima. To osluškivanje je i u prepuštanju Duhu da nas vodi susretima i iznenađenjima u vjernosti Isusu u Nazaretu (i naš redovnički život ima nazaretski oblik, u Božjoj blizini i blizini ljudima) i u Betlehemu (u evanđeoskoj viziji malenosti, Boga koji je sam malen, koji ljubi malene). Oboje je i vama franjevcima kapucinima tako blisko, vlastito!
S Vama rado dijelimo dio blaga koje nam je Vaš i naš dragi fra Zdenko Tomislav Tenšek podijelio prošle godine ovdje u Zagrebu. Imale smo kontinentalni susret malih sestara srednje i istočne Europe od 01. – 03. lipnja 2007. Unatoč mnogim obvezama darovao nam je puna dva dana, vidljivo sretan da može s nama biti, promišljati, moliti, pjevati. Njegov tekst ostaje nam poput «dragocjena bisera», za razmišljati i živjeti. Svaka Regija, svako bratstvo, svaka mala sestra pozvana ga je moliti i promišljati. Tražiti nam je malim koracima vlastiti odgovor danas: kako unijeti kontemplativnu dimenziju naših naroda u suvremenu Europu i svijet, «ovaj i ovakav svijet prihvatiti kao svoj dom u koji ulazimo i u koji smo dužni unositi svoje bogatstvo… prihvatiti ga kao ‘teološko mjesto’ za unošenje i svjedočenje Evanđelja». U početnom razmišljanju «Male sestre pred izazovom globalizacije i europskog ujedinjenja» fra Zdenko razmatra: «Koje su to vrijednosti koje se od nas očekuju?». I on ističe:
«Biti Crkva siromaha i zapostavljenih. (u jednom od kasnijih predavanja za svaku od vrijednosti dodaje: male sestre) Čini se da svijet skromnosti postaje ispit savjesti za sve nas. Koliko nas zavodi trka za potrošnjom? Kad je riječ o Crkvi siromaha nije govor samo o siromasima iz nerazvijenih zemalja, već više ili jednako tako o siromasima iz bogatih zemalja: ovisnici, neuki, odbačeni, nezaposleni, umirovljeni, neuspjeli, rubni i prezreni. Crkva siromaha, da bi u tome bila uvjerljiva, mora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan. Naš kapucinski red naglašava krilaticu: ‘ne posjedovati i željeti maksimum dopuštenog, već minimum potrebnog’.
Biti Crkva dobrote i milosrdne ljubavi. Bez takve Crkve nema ni patnje ni Križa, bitnih sastojaka kristovske patnje i kršćanskog križa. To je ono što J. B. Metz u svojim zadnjim tekstovima sretno naziva memoria passionis čovječanstva – što treba protegnuti ponajprije na neprijatelja. No taj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanja.
Biti Crkva nade i radosti. Budući da je Crkva dobrote i milosrđa istodobno Crkva križa i patnje, postaje ona preko i kroz to Crkva nade i pashalne radosti. Zato su pesimistički kršćani najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva. Beznađe nije nekršćanstvo, ono je neko protukršćanstvo kao ateizam. Nažalost toga u nas ima odveć među vjernicima. A stvar bi zapravo trebalo obrnuti i postati svjedocima radosti i veselja, inače će nam opomena Fridricha Nietschea ostati i dalje važećem ‘da su kršćani previše tužni da bi bili iskupljeni’. …
Četvrto, Crkva mirotvorstva, pomirenja i praštanja. Dok se prva tri lica ili odrednice Crkve odnose više na duhovne temelje i osobne napore, ovo treće lice opisuje dužnosti Crkve u svijetu, pa je riječ o stanovitoj političkoj teologiji osobita sadržaja. U tom pak sklopu Crkva se mirotvorstva opire ratovima i sukobima, a pomirenjem oslabljuje i smanjuje rascjepe i neprijateljstva, dok praštanjem zacjeljuje sadašnje mržnje i čisti prošla zla pamćenja i sjećanja. Radi, dakle, obrnuto od svijeta.
Peto, Crkva dijaloga sa svijetom. U toj je točki došlo jamačno do najveće promjene, jer je izopćenje ili anatemu zamijenio dijalog i otvorenost. Kršćani su naposljetku shvatili da je Božji narod – a to je ustvari Crkva – radi naroda svijeta, a ne zbog njih samih. Otud je poslanje vjernika obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijet. To rade politike i političari, ratnici i moćnici, kraljevi i carevi, trgovci i ideolozi…. Jedino kršćanstvo – naravno ono evanđeosko i koncilsko! – želi služiti svijetu, što je ujedno poglavita prednost i oznaka kršćanstva u tom i takvom svijetu. No to će se zbiti pod uvjetom da naša Crkva postane što potpunijom: Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja i Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom…».
Kao dugogodišnji veliki prijatelj našega Bratstva duboko je poznavao našu duhovnost, njenu bitno kontemplativnu dimenziju u svijetu. Osobito sam voljela njegov pogled «u traženju specifičnih stožera duhovnosti Malih Isusovih sestara», gdje spominje:
«1. Ljubav prema Crkvi, Euharistiju, Evanđelje, molitva srca kroz prisutnost i adoraciju pred Ljubljenim!
- Duhovnu dimenziju svog života ostvarivati na jednostavan način, blizak priprostom puku (to je onaj trag povezanosti s duhovnim ocem, sa starcima): krunica, križni put, litanije, hodočašća, post. U tu duhovnost unijeti kritički stav (da se ne pretvori u praznovjerje!), ali i duhovnost srca. … Tu dodirujemo dvije komplementarne dimenzije naše religioznosti: istočni vid kroz molitvu srca, zapadni vid kroz nježnu i hrabru ulogu Marijina lika i molitve krunice. Naime, Isusova molitva i krunica specifično su evanđeoske molitve, ustvari meditirano Evanđelje. To su molitve siromaha. … Dakako da nam je u tom pristupu kontemplativne dimenzije potrebno evangelizirati pučku pobožnost. To nam je zadaća u susretanju naše braće i sestara, onih najmanjih. Najvažnije u tom pristupu molitvi i kontemplaciji je preobražaj srca, čime pridonosimo liječenju mentaliteta današnjeg čovjeka, pridonijeti toplini odnosa i toplini molitve.»
Fra Zdenko nas je pratio s ljubavlju i u traženju novoga bratstva, savjetima i podrškom. Povremeno nam je znao poslati e-mail poruku: «U zajedništvu s vama…». Kada sam mu početkom srpnja javila da smo konačno našle kuću, i to u vašoj neposrednoj blizini, bio je jako radostan. Rekao mi je sretan: «Pa ne možete vi bez nas!». Uvjerena sam da u domu ljubavi nebeskoga Oca nastavlja pratiti Vas, svoju kapucinsku subraću, narod Dubrave, Crkvu, kako bi ona sve više bila evanđeoska i koncilska i «svijet kojeg Bog voli», naš «povratak» u Dubravu…
mala sestra Blaženka
Redovnički život Isusovih malih sestara
Biti redovnica i prijateljica
(tekst napisan za časopis Ljudima prijatelj)
«Budi mala sestra i prijateljica svih, kršćana ili nekršćana, sretnih ili nesretnih, bogatih ili siromašnih, iz koje god sredine dolazili.» mala sestra Magdalena od Isusa
Rado mislim na sv. Leopolda Bogdana Mandića kao «ponizna uzgajatelja ljudskog prijateljstva». A redovnička smo zajednica kojemu je apostolat prisutnost i prijateljstvo. Kako to i zašto? Poći ću od Evanđelja motreći Isusa u Betaniji. On je imao potrebu biti ljubljen, ljubiti. Ljubio je Martu, Mariju i Lazara, a i oni njega. Nije li i to tako maleno? Evanđelje nam donosi samo o njima da ih je Isus ljubio, uz naravno ljubljenog učenika. Prijateljstvo ostaje nešto maleno, uključuje malenost, u njemu postajemo maleni. A Isus je došao k nama kako bi izgradio odnos prijateljstva s nama: «Vi ste prijatelji moji!» (Iv 15,14). U Crkvi naše je poslanje podsjetiti na otajstvo Betlehema i nasljedovanje skrovita Isusova života u Nazaretu, Isusa u kontemplaciji Oca i pomiješana s ljudima svoga sela. I Bratstvo Isusovih malih sestara plod je prijateljskog susreta male sestre Magdalene i nomada Tuarega u Touggourtu, alžirskoj sahari 1939. godine. Biskup Konstantin u Alžiru rekao je kako je to jedinstveni nastanak jedne redovničke zajednice u povijesti Crkve. M.s. Magdalena nas je osnovala s nomadima. Rođene smo u kući drugoga. Primljene i gostoprimstvom porođene. Duhovnost je to otvorena bratstva svima, kontemplacija življena u jednostavnom dijeljenju života ljudi, osobito malenih, u potpunoj besplatnosti, kako bi bili zajedno pred Bogom. Intuicija utemeljenja i duhovnost su osobito prilagođene susretu s islamskom braćom. To je u biti model odnosa koji je, nakon saharskih izvora, prenesen i moguć posvuda. U tihoj prisutnosti molitve i prijateljstva na ulicama sela i gradova, u solidarnom običnom, manuelnom radu, u zatvoru, s nomadima pod šatorom i s Romima… Nositi nam je Gospodina životom, a kada smo upitane i riječima, biti prisutnost molitve i prijateljstva, blagosti, ljubavi u želji da On bude ljubljen. J. Maritain kao proročku ulogu zvanja male braće i malih sestara vidi u »svjedočenju Isusove ljubavi do čovjeka po jednostavnoj prisutnosti bratske ljubavi s malenima i napuštenima».
Obično nas se pita što radimo? Rado odgovaram: živimo, u Božjoj blizini i blizini ljudi! Naše poslanje ne definira se djelima, nego odnosima prijateljstva i dijeljenjem života. Oboje uzimaju svu našu egzistenciju. Ipak koje je naše djelovanje? U Bratstvu je prisutna trostruka djelatnost, trostruko djelo, djelo kao plod naših unutarnjih i vanjskih aktivnosti (djelo u smislu: «djelo monaha je slavljenje Boga»):
- samoća s Isusom u Njegovu djelu Spasitelja, čiji je znak svakodnevna euharistijska molitva klanjanja u tišini,
- zajednički sestrinski život za graditi, njegovati. Škola je to ogoljenosti, poslušnosti, ljubavi koja nas zaštićuje od iluzije. I koja može postati, treba postati vanjski znak, znak da je Isus među nama,
- i dar prijateljstva s ljudima, osobito s malenima (Mt 25,40) u klauzuri Nazareta (naši hodnici postale su i ulice Dubrave!) i u granicama skromnog, skrovitog djela ljubavi. I tu ponovno dolazimo do Isusove Prisutnosti. Kao i svaki redovnik, redovnica tu smo zbog Njega, iz ljubavi prema Njemu, jer smo Njegovi i ljubljeni, pozvani ljubiti s nježnošću.
Kada mala sestra Magdalena govori o prijateljstvu s ljudima, osobito malenima, to je njena ljubav prema Kristu Gospodinu koja ju vodi prijateljevanju. Kaže nam: «da bi svi oko vas bili radosni osjećajući se prijateljski ljubljeni takvi kakvi jesu, dopustite da vas Isus prožme svojom ljubavlju…». I «prije redovnice budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi…». Njena velika intuicija bila je iskustvo Božje malenosti, Božja nemoć u Utjelovljenju življena u Betlehemu i Nazaretu do Križa. Bog ljubi malene. On sam je malen. Božji je to stav prema čovjeku. Tako je rođena prijateljska ljubav prema svakoj osobi u punom poštovanju. Ljubav je to ponizna koja moli da bude primljena. Božji dar nošen u glinenim posudama. M.s. Magdalena nam je zapisala o prijateljstvu: «Govorit će ti se također o ljudskom prijateljstvu, koje je, dok je ispravno i čisto, tako lijepo da se ne smije uništiti ni umanjiti. Govorit će ti da ga bolje oblikuješ i pročišćavaš kako bi se razvijalo u ljubavi Krista, u Njemu je sav ideal prijateljstva.» I «Voljela bih da vjerujete kako je moguće istinsko prijateljstvo, duboka privrženost među bićima koja nisu iste vjere, niti su od istoga naroda, niti iz iste sredine… Potrebno je da vaša ljubav raste, malo pomalo postaje sve nježnija. Velikodušnu ljubav lako nalazimo, ali ne i nježnu ljubav koja poštuje svako biće. U svakome od njih je Gospodinovo lice. Kako li je trpio u smrtnoj borbi i muci, zbog nedostatka nježnosti i poštovanja u ljubavi.»
Završavam s ljubavlju sjećanjem na našeg dragog i velikog prijatelja fra Zdenka Tomislava Tenšeka. Na susretu malih sestara srednje i istočne Europe u lipnju prošle godine darovao nam je jedan tekst u baštinu. Dijelim i s vama dio toga blaga: «… iskreno njegovati prijateljski odnos sa svakim, valja nam njegovati po načelu koje sam negdje pročitao iz vaših izvora: ljubiti svakog čovjeka takvom ljubavlju kao da je on jedini izbor tvoje ljubavi. To čini srce otvorenim i bogatim za prava prijateljstva i prave odnose. To podrazumijeva primati vrijednosti drugih.» Sintezu onoga što nam je živjeti ovako izriče: «Biti male sestre siromaha i zapostavljenih. Biti glas siromaha, naročito suvremenih siromaha kojih je sve više u bogatim zemljama: ovisnici, neuki, odbačeni, nezaposleni, umirovljeni, neuspjeli, rubni i prezreni. Biti na strani najmanjih, a što ne znači prezirati bogate. Mala sestra Magdalena u tom je smislu dala jasna usmjerenja. Biti male sestre pune dobrote i milosrdne ljubavi. To nije moguće ostvariti bez duhovnosti Betlehema, Nazareta i Kalvarije. Kako da male sestre u svom biću budu memoria passionis čovječanstva, a što treba protegnuti ponajprije na neprijatelja? No, taj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanja. Biti male sestre nade i radosti. Male sestre napajane na izvorima Evanđelja jesu glasnice Crkve nade i pashalne radosti. Zato su pesimistični kršćani, ili ne daj Bože pesimistične male sestre najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva i poslanja malih sestara. Ne sablažnjavati se nad svijetom, ne proklinjati svijet! To je svijet kojeg Bog voli! Biti male sestre mirotvorstva, pomirenja i praštanja. U tom sklopu Crkva i male sestre u Crkvi su nositelji mirotvorstva koje se opire ratovima i sukobima, a pomirenjem oslabljuje i smanjuje rascjepe i neprijateljstva, dok praštanjem zacjeljuje sadašnje mržnje i čisti zla pamćenja i sjećanja. Radi, dakle, obrnuto od svijeta. Naši su narodi, kroz iskustvo ratnih sukoba, osobito pozvani zauzimati se za mirotvorstvo, pomirenje i praštanje. Male sestre uvijek će biti nositelji tih vrijednosti. Biti male sestre dijaloga sa svijetom. Umjesto osuđivanja valja njegovati dijalog i otvorenost. Kršćani su naposljetku shvatili da je Božji narod – a to je ustvari Crkva, radi naroda svijeta, a ne zbog njih samih. To vrijedi i za male sestre. Otud je poslanje malih sestara obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijet. Jedino kršćanstvo – naravno ono evanđeosko i koncilsko! – želi služiti svijetu, što je ujedno poglavita prednost i oznaka kršćanstva u tom i takvom svijetu.» Na nam je sve to promišljati i nadasve živjeti…
mala sestra Blaženka
OČE MOJ,
predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš
što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se tvoja volja ispuni na meni
i na svim tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
stavljam svoj život u tvoje ruke
Tebi ga darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!
mali brat Karlo