Vijesti Isusovih malih sestara (2006)

Dragi naši prijatelji,

evo nas k vama s novim Vijestima posvećenim malom bratu Karlu, uz njegovo proglašenje blaženim. Na kraju  donosimo samo kraći osvrt na naš posljednji Generalni kapitul. Sabrani su ovdje različiti tekstovi u namjeri približiti Karlov život nama danas i ovdje, u našoj svakodnevici i ohrabriti nas slijediti Isusa, živjeti u Bogu. Upravo ta strastvena ljubav do Isusa, kontemplacija Božjeg lica, lica Isusa iz Nazareta u svakom licu brata, sestre, ujedinila je Karlov život. Radosne smo s vama podijeliti dragocjeni biser kojeg smo primile i koji nam ne pripada. On je blago Crkve! Zahvalne smo ako i vama ovi tekstovi pripomognu rasti  u ljubavi  darujući i omogućujući  život. S vama na istom putu, u molitvi i s ljubavlju,

Isusove i Vaše male sestre

 

TRE FONTANE

Mala sestra Patrizia Maria, Rim

 

Kako vam izreći ono što smo živjele u danima slavlja i susreta ovdje u Rimu oko brata Karla. Nevjerojatna je povijest obilja koja se obnavlja svima koji povjeruju Gospodinu:

-iznenađenje je pronaći vino tamo gdje smo ulili vodu ( i to «sve do vrha»  Iv 2, 7-9)

-radost je vidjeti naših «pet kruhova i dvije ribe» kako postaju hranom za mnoštvo(Mt 14, 16.20).

 

Pozvani na susret…

Na početku ove povijesti bijaše jedan čovjek. Sasvim jednostavno jedan čovjek… Čovjek koji je puno tražio, puno se mučio i još više ljubio… Čovjek koji je istovremeno bio vojnik, istraživač, monah, pustinjak, svećenik, jezikoslovac, misionar… Čovjek koji je iskusio nutarnju prazninu kako bi na kraju svog života postao BRAT… Čovjek, Charles de Foucauld.

Sjedeći na podu trapističke crkve (za vrijeme bdijenja u subotu 12. 11.) zatim na stolici u bazilici Sv. Petra (13. 11. na dan proglašenja blaženim), fascinirana sam različitim fotografijama brata Karla koje naizmjence prolaze preda mnom. Gledam ih i prepuštam im se…

Tvoje oči mi pripovijedaju o povijesti. Dolaziš iz daleka, nakon dugog lutanja i jednog dana stigao si u zemlju beskraja. Na tvom licu djeteta vidim tihe suze. Mladić, lude zabave. I nekoliko godina poslije u tvojim se očima pojavljuju skrivene odluke, čak i način držanja tvoje glave govori o tome! Naviješta se novi život. Malo po malo tvoj pogled se mijenja… postaje sve dublji, sposoban vidjeti nevidljivo, prepoznati u svakome od nas brata, sestru. Dosta rano upoznao si trpljenje, prolazio prazninu, nezadovoljstvo, glad… Glad za smislom života. Kao mladić slutio si kako suprotno od nesreće nije u prvom redu sreća, nego smisao, ponizno otkriće  prisutnosti.

Tako si pošao u potragu i to riskirajući svoj život. Slutio si u svojoj nutrini da je život vrijedan živjeti samo ako se pronađe ono za što ga možemo izgubiti, darivati. Tako je malo po malo Bog pripravio tvoje srce sposobno primiti ga. Nije očekivao ništa drugo nego da ga zoveš i kada si vapio prema Njemu, On je došao… Od sada sve je tu, u otajstvu jednostavne prisutnosti… žarki oganj koji izgara čistom ljubavlju.

Gdje je sada raspušteni i lijeni mladić kojeg smo nekada poznavali, profinjeni Karlo? Gdje je nestao nezadovoljni i tjeskobni Karlo?

Gledaš nas u tišini i tiho nam otkrivaš svoju tajnu, dragocjeni biser zbog kojeg si se odvažio izložiti sav svoj život… S poštovanjem i tiho slušamo poput blagog lahora:

ISUS LJUBAV, BOG JE LJUBAV.

U ovome je sažet, izrečen, zahvaćen, shvaćen, obuhvaćen… sav tvoj život. Gledaš nas beskrajnom dobrotom, što nam imaš još za reći? Koji put otvaraš pred nama?

Imam dojam kako je tvoja druga riječ BRATSTVO, bratstvo kao mogućnost susresti se i prepoznati braćom i sestrama unatoč razlikama! Bratstvo kao želja ići ususret drugome, drugome najudaljenijem, zaboravljenom! Bratstvo kao poseban odnos Kraljevstva koji nam otkriva naš pravi identitet, djeca smo istog Oca. U Božjem Srcu niti jedno mjesto nije daleko, nitko nije stranac… Hvala ti brate Karlo jer si vjerovao, jer je bratstvo bila strast sveg tvojeg života!

Usred vidljivog Nevidljivi

Što slavimo slaveći brata Karla? Možda ponajprije ono što nije vidljivo, tajnu jednog života koji je postao odsjaj Božje Ljubavi. Sjedeći u bazilici sv. Petra rekoh samoj sebi: sve ovo okupljeno mnoštvo, svjetla i zlato, mediji… sve ono ima smisla i tu je kako bi iskazivali poštovanje, istaknuli vrijednim, poželjnim i svetim život čovjeka koji se odrekao slave i časti kako bi bio pristupačan, malen. Čovjek koji je izabrao govoriti svojom tišinom. Čovjek koji je nasljedujući svog Ljubljenog Isusa izabrao «posljednje mjesto» kako bi se pridružio svima koji tu borave… Nije li tajna prave veličine u malenosti? Bog je tako želio za sebe samoga i tako je za sve Njegove prijatelje.

Evo kratkog pregleda našega slavlja… ono VIDLJIVO!

U Tre Fontane danima je pristizalo radosno mnoštvo iz «svih naroda, svih krajeva», male sestre odasvud, a tako i mala braća, predstavnici redovničkih i duhovnih obitelji koje se nadahnjuju bratom Karlom, prijatelji, poznati i nepoznati ljudi… Svi su oni došli jer su jednog dana susreli brata Karla i on im je postao suputnikom. Prisutni su bili i prijatelji iz Alžira, jer kako kažu Karlo je također i naš. Čudo bratstva koje nadilazi sva naša predviđanja…

Svjedočanstvo Ranje, mlade muslimanke koja radi kao vodič u nastambi gdje je nekada Karlo živio! Pričala nam je Ranja «Radeći ovdje malo po malo rasla je u meni želja da upoznam tko je bio taj čovjek, ne samo da bih napredovala u poslu, nego da bih otkrila njegovu tajnu… Nije trebalo dugo, primila sam odgovor! Privukla me je njegova jednostavnost, njegova ljubav i mudrost života. Sve to nije bilo lako, bilo me je strah izgubiti svoj identitet, svoje korijene. Mislila sam kako se nalazim na raskrižju koje razdvaja. Pogriješila sam jer ovo raskrižje bilo je mjesto susretanja i okupljanja».

Govanni je ostavio na sve nas duboki dojam dok nam je uvjerljivo i jasno govorio o svom prijatelju Karlu kojeg je molio ozdravljenje svoje supruge pogođene rakom… i bio je uslišan…

Za vrijeme bdijenja jedan prijatelj iz Alžira plesao je «hod pustinjom», ples kojeg je i ponovio nekoliko dana kasnije u obiteljskom ozračju Tre Fontane. Bazilika sv. Petra 13. studenog, mnoštvo, Tuarezi, mlade žene iz Alžira… Na kraju Euharistije susret sa Svetim Ocem, susret urezan u njihova srca i na fotografijama s potpisom i pozivom «Gospodine Papa, pozivam Te u Tamanrasset!».

Euharistija zahvale 14. studenog u trapističkoj crkvi predvođena od oca biskupa Vincenta Landela iz Maroka. U svojoj propovijedi biskup Sahare o. Claude Rault govori nam o «Bogu odozgo koji je u traganju za čovjekom odozdo»…

Slavlje se produžilo u danima poslije 15. studenog. Uoči odlaska prijatelja iz Alžira okupili smo se oko tradicionalnog kuskusa kojeg su nam pripremili Tuarezi zajedno s malim sestrama. Oni su nam željeli reći «hvala». Sestra Jozefina, klarisa iz Nazareta, čula je o bratu Karlu od svojih susestara koje su ga poznavale: «Nije li to raj, mjesto gdje nema više razdvajanja, gdje možemo živjeti kao braća», ove su njene riječi ostavile dubok dojam na naše prijatelje Tuarege. Prisutnost sestre Jozefine i Ivone, prijateljice iz Nazareta bila nam je dragocjena, pravi dar. Ivonin je otac kao dijete svakodnevno primao komad kruha od Karla…

I još predstava s lutkama koja nam polazeći od pisama brata Karla jednom svom prijatelju s puno tankoćutnosti i u tišini govori o nutarnjem putu ovog čovjeka prema sreći: «Sretan sam, jako sretan, presretan sam, iako već godinama u ničem ne tražim sreću».

 

 

Beatifikacija brata Charlesa, 12. studenog 2005, molitveno bdijenje u trapisitčkom samostanu, Tre Fontane, Rim

Svjedočanstvo Giovannija Pulicija

Dogodilo se to 50-ih godina, točnije u svibnju 1953. Pred kraj mjeseca prisustvovao sam isusovačkim duhovnim vježbama. Otac koji je držao nagovor pričao je o Charlesu de Foucauldu, o osobi dotada mi nepoznatoj, i definirao ga je kao «svetog čovjeka koji je, doduše, svet, ali još nije proglašen svetim». Odjednom, u dubinama mog srca, postavih si pitanje: «Tko zna, hoću li ga prije svoje smrti vidjeti na oltaru?»

Nekoliko godina poslije, jedne prosinačke nedjelje, prije božićnih praznika, na polici postavljenoj ispred bazilike u mom gradu naišao sam na knjige što su bile na prodaju za božićne poklone. Među knjigama pozornost mi je privukla knjižica na čijim koricama je bila fotografija svečeva lica. Zaustavio sam se – njegov pogled kao da me zvao. Pročitao sam ime tog čovjeka: opet on – Charles de Foucauld. Odlučio sam kupiti knjigu. Stigavši kući, počeo sam čitati. Bila je to njegova biografija. Njegov lik me opčarao. Otada sam ga sve više i dublje upoznavao, sve dok mi nije postao prijateljem.

Vrijeme je prolazilo… Osamdesetih godina, točnije 15. lipnja 1981, žena mi je bila operirana od raka dojke. Kirurška intervencija i oporavak prošli su bez problema, ali krajem 1983. žena je osjetila jake bolove u prsnom košu. Obiteljski liječnik detaljno ju je pregledao i ništa ne našavši poslao ju je na rendgen. A to je bila prava drama: snimke su pokazale višestruki prijelom rebara kojemu uzrok nije bio ni pad ni reumatizam, nego – kihanje ili kašalj. Liječnici su ustvrdili da je rak zahvatio kosti. Dodatne snimke i pregledi kostiju potvrdili su ozbiljnost situacije.

Korizma 1984. počela je dramatično. Medicina nije znala što učiniti. A ja, veliki štovatelj Charlesa de Foucaulda, u tim trenucima velike patnje, obratio sam mu se u dijalektu mog kraja (nedaleko Milana) moleći ga i preklinjući da učini milost mojoj ženi i spasi ju poradi naše četverogodišnje djevojčice. «Kako ću bez nje?» Iz dubina srca uputio sam mu sljedeću molitvu i Charles me čuo:

Charles, Charles, ti koji si Francuz, razumiješ dijalekt moga kraja.

Molim te, preklinjem te, učini mi milost:

Spasi moju Giovannu, misli na moju malenu kćerku.

Kako ću bez svoje žene?

O, Charles, Charles, pomozi mi.

       

I za nekoliko dana bolovi su se smirili, rendgenski snimci pokazali su da nema novih lomova, a da stari zarastaju.  Život se nastavio i u svom srcu osjećam veliku zahvalnost Charlesu de Foucauldu.

Za proslave jubilarne 2000. godine s članovima obitelji i prijateljima sudjelovao sam u Rimu u proslavi zatvaranja Svete godine. Na trgu svetog Ignacija slučajno sam sreo skupinu Malih sestra de Foucaulda i pitao ih kad će Charles de Foucauld biti proglašen blaženim. Odgovorile su mi da za proces beatifikacije nedostaje čudo. Na to sam uskliknuo: «Čudo?! Ja ga imam!» Izmijenili smo adrese i otada su naši susreti bivali češći: počeli smo skupljati sve dokumente koji bi potkrijepili i dokazali istinitost činjenica.

U ožujku 2003. istraga za diocezanski proces završena je s «povoljnim ishodom» i konačno, 24. lipnja 2004. Povjerenstvo za proglašavanje svetih priznalo je čudo koje se dogodilo posredstvom zagovora Sluge Božjega Charlesa de Foucaulda koji će sutra ući među mnoštvo Blaženika.

 

 

HOMILIJA na Euharistiji zahvale za proglašenje blaženim malog brata Karla, Tre Fontane, trapistički samostan, Rim

 

Claude Rault, saharski biskup, Alžir

 

Ljubljena braćo i sestre!

Želio bih najprije zahvaliti svome bratu biskupu Vincentu Landelu iz Maroka što je prihvatio predslaviti ovu našu Euharistiju zahvale. On je predsjednik Biskupske konferencije Magreba i po njemu je među nama prisutna čitava crkva Sjeverne Afrike. Ujedno je i podsjetnik kako našem blaženiku Maroko nije nepoznata zemlja na njegovom ljudskom i duhovnom putu.

 

Beatifikacija Charlesa de Foucaulda nije toliko događaj sam za sebe kao što smo to mi učinili podvrgavajući ga dugom ispitivanju njegove svetosti. Pravi događaj krije se prije svega u iznimnu i istina vrlo kaotičnu životu tog čovjeka, i plodovima kojima je obilovao. Istina, trebalo je vremena da ti plodovi sazriju, ali oni su tu! To je ono što je za nas važno i što smo tijekom ovih dana zajedno proslavljali.

 

Netom pročitani tekstovi Sv. Pisma daju smisao daru kojeg nam Bog po bratu Karlu daje. Ovi tekstovi mu vrlo dobro pristaju. Knjiga Mudrosti podsjeća nas na Božju vjernost prema svakoj ljudskoj osobi bez obzira na njena lutanja. I Karlova  su nam dobro znana. Ivanovo Evanđelje stavlja pred nas ludu ljubav kojom nas je Isus ljubio i na koju nas poziva. Tom ljubavlju je gorjelo Karlovo srce.

 

Što vam reći o blaženom Karlu? Toliko je toga napisano, otkriveno, rečeno… Što bih još mogao nadodati? Prvo bih se želio zaustaviti na njegovu obraćenju, na tom Božjem zahvatu u njegov život, na susretu s Bogom kojeg je od svoje mladosti postupno zaboravljao ostavljajući ga po strani, a da toga ni sam nije bio svjestan.

 

Tijekom cijelog njegovog života, od lijenog učenika, pa nemarnog časnika, ljubitelja luksuznih primanja, kroz kasno buđenje patriotske svijesti, do odvažnog istraživača sve se više u njemu budi žeđ za drugim životom, životom koji ima smisao, koji je usmjeren prema Višnjemu. Konačno, osjećaj velike praznine obuzimao je njegovo biće: «Činio sam zlo, no nisam ga ni prihvaćao ni volio. Dao si mi da osjetim duboku žalost, bolnu prazninu, tugu kakvu nikad dosad nisam osjetio, vraćala mi se svake večeri kada sam bio sam u svom stanu…«, napisao je u jednoj od svojih meditacija. Ali Bog ne napušta svoje: «A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali«, kao što smo čuli u Knjizi Mudrosti. Bog je strpljiv i čeka svoj trenutak.

 

Svjedočanstvo života muslimana potaknulo je buđenje vjere u njemu: «Islam je u meni proizveo duboku promjenu. Sam pogled na tu vjeru, na duše koje žive u neprestanoj Božjoj prisutnosti, dao mi je naslutiti nešto veće i istinitije od zabavljenosti svjetovnim stvarima«. To iskustvo življenja s muslimanima stvorilo je i probudilo vjeru njegova djetinjstva. Tada je imao 28 godina. Susret Karla i njegova Boga događa se u skrovitosti ispovjedaonice, tiho, bez buke, kroz šapat, u napokon odanoj zahvalnosti, u odluci za život i želji za potpunim predanjem tom Bogu kojeg je tek otkrio. Ali Bog ga je zaveo. Ta zavedenost Bogom postat će ranom ljubavi, ljubavi koja je uvijek potrebna čišćenja, neprestano i žarko traženje koje ga nikada neće napustiti. Uputio se na dugačak put vlastite nutrine, sve do nadilaženja sama sebe. Ljudsko srce je tako prostrana pustinja!

 

S Božjim pozivom započinje Karlovo dugo lutanje, životni put Bogotražitelja, najprije u monaškom životu. Ali, to mu nije dovoljno. Boga kojeg traži otkriva u ljudskom licu Isusa iz Nazareta posjećujući njegovu zemlju, hodajući Galilejom. Isus iz Nazareta. U Njemu otkriva siromašnog Boga, onoga koji je slab, ponizan, uvijek na tom mjestu koje mu se ne može oduzeti: posljednjem. Boga s «visine» Karlo susreće u Bogu «odozdo».

 

To duhovno nomadstvo odvest će ga na kraju do Saharskih krajeva. Tada je imao 43 godine. Tamo odlazi, ne zbog romantične ljubavi prema pustinji, već zbog ljubavi prema najudaljenijima. I ta će se ljubav produbljivati. Isusa iz Nazareta kojeg je u dugim meditacijama susretao, motrio i za kojim je tragao, susrest će na vrlo konkretan  način u Beni Abbesu i Hogaru u malenima i odbačenima, onima za koje nema mjesta u ljudskom društvu. Susret će ga u onima koji ne dijele njegova religijska i kulturološka uvjerenja. I upravo njima će posvetiti svoje vrijeme i energiju, postajući im sve bliži, s trajnom i otvorenom ranom što im se ne može pridružiti na tom posljednjem mjestu koje uvijek pripada Njegovu Ljubljenom  Gospodinu Isusu.

 

Živeći među ljudima koji ne dijele njegovu vjeru želi s njima podijeliti svoju. On koji je bio tako nošen evanđeoskim žarom šutjet će, u dubokom poštovanju pred drugim i otkriti da je pozvan izvikivati Evanđelje čitavim svojim životom. To je zasigurno najljepša ostavština koju nam ostavlja. Bit će mu dovoljno razgovarati s  Njegovim Ljubljenim u Euharistiji, u njoj Ga slaviti i motriti u neprestanoj pozornosti riječima Evanđelja. On, koji je uvijek sanjao dati svoj život za druge, od njih samih će ga primiti u trenutku kada se razbolivši od skorbuta, našao na rubu smrti. Siromasi su bili ti koji su njemu darovali svoj život.

 

Uvijek u Nazaretu. Stavljajući se u školu kulture i jezika onoga koji je drugačiji ići će još dalje u tom putu utjelovljenja svjestan da je on taj koji je stranac, koji treba učiniti prvi korak učeći jezik poput djeteta. U dugim satima ustrajna rada i učeći jezik zapisuje više od 6000 stihova poezije i sastavlja rječnik u 4 priručnika.Tako će proći njegov život – u gostoprimstvu, molitvi klanjanja i studiju sve do 01. prosinca 1916. godine kada će biti ubijen na pragu utvrde u Tamanrassetu.

 

Hoćemo li samo promatrati ovog čovjeka kao da je napokon dobio «diplomu savršenosti»? Ali mi znamo da nije uspješno ostvario sve izazove koje je stavljao pred sebe tijekom svog života! Ne zaboravimo da savršenost postoji jedino u Bogu. Bog je jedini Svet. On je jedini Savršen.

 

Biti tako daleko od Boga koji je tako blizu bolna je svijest koja je trajno pratila Karlovo postojanje. On, koji je sanjao o bratskom životu, pokazao se nesposobnim za život u zajednici. On koji je toliko sanjao o sveopćem bratstvu iznosio je mišljenje o neprijateljskoj strani u Prvom svjetskom ratu s kojim se mi danas ne možemo složiti. Živeći posve blizu stanovništvu Južne Sahare nije uopće mogao  zamisliti njihov razvoj izvan kolonijalizma, premda s ljudskim licem. Njegova ratnička narav ponekad bi dolazila do izražaja u sukobima pobunjenog stanovništva. Sanjao je o mučeništvu, a sam se zatvorio u tvrđavu s oružjem čije je posjedovanje zabranio svojoj budućoj subraći. I to je možda bio razlog njegove smrti! Mogli bismo lako biti tužitelji brata svoga govoreći o nizu drugih sjena njegova života! Ali mislim da su to drugi već učinili… Možda pomišljate da ovim riječima kaljam lik čovjeka o kojem sam na početku govorio pohvalnim riječima? Nipošto! Ne smijemo nikada zaboraviti da je Karlo bio čovjek stvoren od istog praha zemaljskog kao i mi, obilježen istim nutarnjim nemirom, suprotnostima, istim lutanjima kao i svi mi. Ili nam time možda još više  progovara o svetosti, o ljubavi na koju nas Isus poziva? «Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas…», «Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!». O, kada ne bi bilo ovog «kao» zbog kojeg nam je nemoguće ljubiti kao što je Isus ljubio! Evo, vjerujem, duboke Karlove rane koja je istodobno i naša, koja prebiva u svakom od nas: čežnja da ljubimo koju ne možemo ostvariti u svoj  njenoj punini. Blažene li rane ranjene ljubavi, jer nas ona može samo potaknuti da rastemo i idemo naprijed.

 

Charles de Foucauld ostavlja nam baštinu koju nam je umnožiti, izazove s kojima nam je graditi. Ostavlja nam nedovršeno djelo. Hoćemo li ga zatvoriti u muzej pobožnosti ili podići rukave i nastaviti utrtim putem?

 

Veliki evanđeoski izazovi stoje otvoreni pred svakim od nas:

-izazov blagosti i evanđeoskog ne-nasilja,

-izazov bratske ljubavi u srcu zajednice,

-izazov bratstva življena u svjetskim razmjerima, iznad svakog očitovanja etničke mržnje i osvete, ponad svakog osjećaja nacionalne i kulturološke nadmoći.

 

Željeli li mi  beatifikaciju Charlesa de Foucaulda ili ne, zahvaćeni smo porukom njegova života i njegovim nedovršenim djelom. Ne radi se o tome da smjestimo našeg blaženika na oltare, nosimo medaljice oko vrata, ili častimo njegove relikvije, pozvani smo staviti se u njegovu školu, Isusovu školu, školu njegovog Ljubljenog Gospodina  i Učitelja Isusa. Ako želimo ići Karlovim stopama nema nam drugog puta do slijediti Isusa iz Nazareta, Onoga koji je sebi uzeo posljednje mjesto.

 

 

 

HOMILIJA  na Euharistiji zahvale u zagrebačkoj katedrali 01. 12. 2005.

Vlado Košić, zagrebački  pomoćni biskup

Draga braćo i sestre! Najradije bih vas sve nazvao: draga mala braćo i sestre! I najradije bih kada biste i vi mene tako zvali. Naime, danas ovom Euharistijom zahvaljujemo Bogu osobito zbog malog brata Karla, koji je 13. studenog ove godine proglašen blaženim i tako uzvišen kao primjer za nasljedovanje nama, današnjim kršćanima koji smo pozvani ostvariti svoj poziv u koji nas je Gospodin pozvao. Mogu odmah reći kako nam je lik malog brata Karla, sada blaženog brata Karla, veoma drag – što mu i samo ime govori: francusko ime Charles u hrvatskom prijevodu je Drago!

Volio bih vas, draga braćo i sestre, provesti kroz ovo razmišljanje o blaženom bratu Karlu, govoreći o onome što je njemu bilo najvažnije, a što je i nama danas silno potrebno. Najprije, to je ljubav. Zatim, to je Božja nježnost i milosrđe. Nadalje, Euharistija od koje je on živio, te na kraju mučeništvo čime je do kraja svoj život predao Isusu. Sve su to naime teme, dapače, izvori od kojih i mi trebamo danas živjeti svoju vjeru prema Kristu Gospodinu.

KARLOV BOG KOJI JE LJUBAV

Čuli smo u Riječi Božjoj o ljubavi na koju nas poziva i prvo čitanje i Gospodin u evanđelju.

Brat Karlo je ovako molio: “Oče moj, potpuno Ti se predajem. Čini sa mnom što Ti se sviđa.

Štogod da učiniš sa mnom, zahvaljujem Ti.

Spreman sam na sve, sve prihvaćam, samo da se Tvoja volja vrši u meni,

u svim Tvojim stvorenjima – ne želim ništa drugo, moj Bože.

Stavljam svoju dušu u Tvoje ruke.

Dajem Ti je, Bože moj, svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i jer moja ljubav ima potrebu da se dajem,

da se stavljam u Tvoje ruke bez mjere, s beskrajnim povjerenjem jer si Ti moj Otac.»

Nije li to upravo ona ljubav o kojoj Gospodin govori u evanđelju? Zbog te ljubavi prema Bogu brat Karlo volio je sve ljude, nasljedujući upravo božansku ljubav iz koje nitko nije isključen. Čuli smo iz Knjige mudrosti riječ: «Ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.»  …

EUHARISTIJSKA DUHOVNOST BRATA KARLA

«Sveta Euharistija, to je Isus, to je cijeli Isus! – Ti si čitav, Ti si živ u sv. Euharistiji, moj ljubljeni Isuse, potpuno kao u kući svete Obitelji u Nazaretu… To je pravi ‘Emanuel’, pravi ‘Bog s nama’.» Brat Karlo mnogo je čitao tekstove sv. Ivana Zlatoustog, tako je za njega Euharistija «kruh svagdanji», te veli: «U sv. pričesti Bog ulazi u nas na tjelesni način: mi svojim usnama dodirujemo tijelo našega Gospodina, kao što su ga dodirivale Marijine usne.» Mali brat Karlo želio je neprestano živjeti s Gospodinom, i zato mu se satima klanjao, dapače bio neprestano, danju i noću u prisutnosti Presv. Sakramenta, živeći u Isusovoj blizini poput Marije i Josipa u svetoj nazaretskoj kući. To je zapravo sav sadržaj njegova gotovo 20-godišnjeg života u saharskoj pustinji. Nismo li i mi u pustinji? Nije li i naš svijet i život danas jedna velika osama? Ali što osama! Baš tu pozvani smo živjeti zajedno s Isusom. To nam daje baš Euharistija, «pretvarajući svojom neprestanom prisutnošću mrak našega života u divno svjetlo», kako je govorio brat Karlo.

BRAT KARLO – MUČENIK

Samo bih jednu riječ rekao o mučeništvu brata Karla. Mene silno podsjeća na mučeničku smrt koju je ove godine doživio brat Roger, utemeljitelj zajednice Taize u Francuskoj. Obojica Božji ljudi, ljudi dijaloga, obojica veliki molitelji i obojica ubijeni. Kao slučajno, nesretno, kao usput. Pa ipak – svjedoci ljubavi koja je, kao što smo čuli u Evanđelju: «najveća kad se život polaže za prijatelje». Živjeti i umrijeti za Krista, nije li to ljubav? Zapravo, smrti nema za onoga koji voli. Zato je i brat Karlo svjedok života. Često je razmišljao o smrti, i to baš mučeničkoj smrti. Htio je tako pokazati svoju ljubav. I Gospodin je tako očito htio da on položi život, ne da mu se oduzme, nego da ga on sam dragovoljno preda. Blaženi mali brate Karlo, nauči i nas svoj život darivati za Krista i braću!

SVETAC S LJUDSKIM LICEM

Mons. Claude Rault, biskup u Laghouatu – iz alžirske Sahare napisao je i ovo: «Charles de Foucauld nije bio “savršen” čovjek, daleko od toga. Prisjetimo se njegovih mladenačkih budalaština i njegovih krivih koraka u zrelo doba kad je već bio obraćen. A što ako on svetosti pridaje ljudskije, čak krhkije lice? Svejedno, temelji toga čovjeka, njegovi radikalni odabiri za službu Bogu i svom “Ljubljenom Isusu”, njegova briga da dođe najudaljenijima i najsiromašnijima, sati koje je provodio u molitvi adoracije, dani kada je svaku osobu primao kao “brata”, njegovo duhovno lutanje u potrazi za vlastitim zvanjem, i toliki drugi vidovi njegove osobnosti čine nam ga bliskim i dostupnim. Konačno jedan svetac po našoj mjeri… Blaženi Charles, brat Karlo, koji kroz svoje tapkanje u mraku, svoju žeđ za samoćom i za odnosima, svojom velikom ljubavlju za Boga i za bližnjega, pokazuje još i danas put sveopćeg bratstva!»

Blaženi brat Karlo napisao je 18.07.1899. svom duhovnom ocu Huvelinu: „Puno više dobra činimo onim što jesmo, nego onim što govorimo: činimo dobro kad smo Božji, kada pripadamo Njemu!“ Neka tako – po primjeru i zagovoru bl. brata Karla – bude i s nama. Amen.

 

NEUMORNI TRAŽITELJ BOGA I ČOVJEKA

Mali brat Stanko[1]

Zaustavimo se … na nekim od glavnih obilježja života i djelovanja Charles de Foucaulda, po kojima on govori i nama danas.

Zaljubljenost u Isusa iz Nazareta temelj je svega.

Prilikom svog obraćenja, Charles de Foucauld je doživio prije svega Božje milosrđe i Njegovu dobrotu. Nakon toga, za vrijeme hodočašća u Svetu zemlju, otkriva Nazaret,  mjesto gdje je Isus živio među nama, putove kojima je hodio, krajolike koje je on promatrao, kojima se divio i iz kojih je crpio «građu» za svoje kasnije prispodobe. Život njegovih sumještana zemljoradnika, ribara,… kao i često čitanje ili slušanje biblijskih tekstova te njegov jedinstveni sinovski odnos prema Ocu, sve to skupa oblikovalo je Isusovu osobnost Nazarećanina, naziv koji će ga pratiti sve do smrti na križu. Riječ Božja je postala čovjekom, da bi nam govorila o Ocu, da bi nam objavila njegovu ljubav, a ona je živjela 30tak godina u Nazaretu i … šutjela! Charles de Foucauld je intuitivno shvaćao da to ne može biti puka slučajnost! Sve ga se to duboko dojmilo, tako duboko, da će «nazaretsko otajstvo» postati glavno obilježje njegova života i djelovanja, sve do smrti. Ne osjeća se pozvanim nasljedovati Isusov javni život naviještanja Radosne vijesti riječju, on će nasljedovati Isusov tihi nazaretski život. Jasno mu je da se ne može odreći naviještanja evanđelja, ali on će ga «izvikivati cijelim svojim životom». Nije uopće bio svjestan da time unosi u djelovanje Crkve nov način naviještanja evanđelja, način  koji se temelji na nazočnosti, suživotu, prijateljstvu, solidarnosti. Ali njemu nije stalo do inovacija, ono jedino za čime je on težio i što je imao pred očima bio je Isusov život u Nazaretu. Njegova zaljubljenost u Isusa učinila ga je  pravim kontemplativcem (iako se on sam ne služi tim rječnikom: kontemplativan, kontemplacija…); još više, barem posredno, on je otvorio u životu Crkve nov put kontemplacije – one usred svijeta.

Euharistija – to je Isus! Taj isti Isus koga Karlo tako neizmjerno ljubi. Taj isti Isus, tek nekoliko metara udaljen od njega u sakramentu Presvetog tijela i krvi! Brat Karlo će proboraviti sate i sate, danju i noću, uz svoga «Brata i Gospodina» Isusa, nazočnog u Sakramentu, kako bi mu pravio društvo, promatrao ga, slavio, zahvaljivao mu… Središnjost euharistije u životu Brata Karla, neraskidivo je vezana uz njegovu očaranost osobom Isusa Krista.

Još nešto je značajno za njegov odnos prema euharistiji: sakrament oltara nerazdvojivo je povezan sa sakramentom brata. U nekoj meditaciji piše: «Mislim da nema riječi Evanđelja koje su me tako potresle i zauvijek promijenile moj život, kao što su ove: ‘Sve što činite jednom od ovih malenih, meni činite’. Kada mislimo na to da su ovo riječi nestvorene Istine, riječi onoga koji je rekao: ‘Ovo je moje tijelo… ovo je moja krv…’, s koliko ćemo snage biti nošeni u traženju da ljubimo Isusa u ‘ovim malenima, ovim grešnicima, ovim siromasima’«. Ovu karakteristiku duhovnosti brata Karla, netko je ovako opisao: u «izloženom Presvetom» i u životu izloženom za druge nazočan je Isus; Karlo je to dvoje usko povezivao i stalno prelazio s jednoga na drugo: u euharistiji bi crpio snagu za život, a sav svoj život s ljudima i za njih unosio bi u svoju molitvu pred Presvetim.

Ljubav prema čovjeku i ponaosob prema malenima i napuštenima.

«Moje posljednje duhovne vježbe đakonata i svećeništva pokazale su mi, da nazaretski život, moje zvanje, ne treba živjeti u toliko ljubljenoj Svetoj zemlji, nego među najbolesnijim dušama, najnapuštenijim ovcama… U svojoj mladosti prošao sam Alžir i Maroko. U Maroku, koji je velik kao Francuska, s deset milijuna stanovnika, u unutrašnjosti nema niti jednog svećenika. U alžirskom dijelu Sahare, 7 do 8 puta većem od Francuske, i nastanjenijem nego što se to ranije mislilo, ima tek dvanaestak misionara. Nijedan narod mi ne izgleda napuštenijim od ovoga, zato sam od apostolskog prefekta Sahare tražio i dobio dopuštenje da se nastanim u alžirskoj Sahari». (Pismo o. Caronu, 8.4.1904.)

Charles de Foucauld je obavio spomenute duhovne vježbe u 1901. godini. Trebalo mu je prema tome 15 godina – pola njegova života poslije obraćenja – da «otkrije», kako nazaretski život zahtijeva bliskost s ljudima, život među njima. Poslije svoga obraćenja, on se je povukao iz svijeta i od ljudi, od njihovih briga, kako oni ne bi ugrozili njegovu sabranost, njegovu usredotočenost na Boga.. Spomenute duhovne vježbe mijenjaju perspektivu. Jedan kratak odlomak, napisan malo kasnije, kad je već živio u Sahari, vrlo jasno izražava promjenu do koje je bilo došlo. U jednoj meditaciji Karlo ‘gleda’ Isusa kako mu govori slijedeće riječi: «Što se tiče sabranosti, ljubav je ono što te treba sabrati u meni, a ne odvojenost od moje djece: Gledaj mene u njima, i kao ja u Nazaretu, živi blizu njih, izgubljen u Bogu».

Preostalih 15 godina, dakle sve vrijeme provedeno u Sahari, Karlo će živjeti to zbližavanje s ljudima. Što sve neće učiniti ne bi li zadobio povjerenje Tuarega, bolje ih upoznao i  prodro u dubinu duše toga naroda: naučit će njihov jezik, proučavati ga, dati im njihovo pismo i sastavljati rječnike; skupljat će njihove pjesme (oko 6.000 stihova), sve u cilju da bi ih on i oni poslije njega mogli bolje upoznati i ljubiti. Svime time želio im je dokazati koliko su mu oni sami, a zbog toga i njihov jezik, njihova kulturna baština, dragocjeni. Želio je postati «jedan od njih», njihov brat. Nije im govorio o Isusu (iako je preveo Evanđelja na njihov jezik), uprisutnio im ga je svojom ljubavlju, svojim životom.

Važnost življenja

Nasljedovanje Isusova nazaretskoga života smatrao je svojim zvanjem. Živjeti i životom «vikati» Evanđelje. Njegov apostolat bit će stoga naviještanje Božje ljubavi samom prisutnošću, suživotom, bliskošću, prijateljstvom. Ova strana njegova života jako je važna u svijetu u kojem vlada prava inflacija riječi. Neke od najplemenitijih i «najsvetijih» riječi, kao što su ljubav, sloboda, jednakost, bratstvo… upotrebljavaju se za označavanje jako različitih i često međusobno oprečnih sadržaja! S druge pak strane, ako se u nekim tehnički manje razvijenim, ali s ljudskog gledišta zdravijim kulturama, držati zadanu riječ općenito još smatra vrlinom, u našem «zapadnom» svijetu to se sve češće shvaća kao znak nesnalažljivosti i ukrućenosti. Dovoljno je prisjetiti se predizbornih obećanja. Obećaju se nemoguće stvari, potpuno neostvarive u obećanim rokovima… Ali po svemu sudeći, činjenica da se to neće moći održati uopće nije važna. Cilj je privući što više glasova, i ako je to ostvareno, cilj je postignut! U takvom svijetu, dosljednost života,  sklad između riječi i djela, a za vjernike, između njihove vjere i življenja, od prvorazredne je važnosti. Taj sklad kao da postaje sve rijeđi, ali je zato još važniji. Crkva živi u tom istom svijetu i ne može potpuno izbjeći utjecaj mentaliteta koji prevladava u društvu. Ona nastavlja Isusovo poslanje naviještanja Riječi. Težak zadatak u svijetu, gdje su riječi često samo riječi! Zato je izuzetno važno, da propovjednici Radosne vijesti životom potkrepljuju ono što propovijedaju, da djelima svjedoče svoju vjeru, ufanje i ljubav. Isus je naime vjersku elitu svoga vremena okarakterizirao kao «one, koji govore a na čine»! Upozorenje vrijedi i za nas danas. U tom kontekstu Karlov jaki naglasak stavljen na življenje evanđelja toliko je značajniji i poprima dimenzije pravog proročkog poziva.

Običan život – posvećen život

Charles de Foucauld nije stavljao naglasak samo na život nego i na običan život. Jer «nazaretski život» i jest običan život. U tom je pogledu važan odlomak Lukinog evanđelja o Isusovu prvom hodočašću u Jeruzalem. Tu u hramu, on je prvi put jasno izrazio svoju svijest, «da mora biti u onom što je njegova Oca» (ili «u kući Očevoj»). I nema dvojbe da će on to uistinu biti. Ali sv. Luka kaže nam dalje: «I vrati se s njima u Nazaret». On će se posvetiti poslanju Očevu, ali ne u Jeruzalemu, vjerskom središtu izabranog naroda, nego u malo poznatom selu «poganske Galileje». Njegov život bit će uglavnom sličan životu drugih pobožnih žitelja toga sela: običan život malog čovjeka. Jednostavno je postao jedan od njih! I to spada u silazak, u «kenozu», povezanu s otajstvom učovječenja. Činjenica da je Isus prihvatio i kroz 30tak godina provodio takav život, znači da je on živio svoj osobni odnos s Ocem, ne «unatoč» takvom životu, nego baš po njemu. Obični ljudski život postaje tako pravi, da ne kažemo privilegirani put k Bogu. Uistinu, po Isusu posvećen život. Baš je taj Isusov život Charles de Foucauld htio nasljedovati. I za redovnike koje je želio osnovati predviđao je to isto zvanje. Ali činjenica da se radi o životu običnog čovjeka, sadrži važnu poruku za sve kršćanske laike: očeve i majke, radnike i domaćice, djedove i bake… Njihov život nije samo zahtjevan, često mukotrpan i povezan s puno briga, on je i posvećen život. Učovječeni Božji Sin ga je posvetio!

Charles de Foucauld je snivao o utemeljenju  redovničke kongregacije, koja bi preuzela i dalje živjela njegovo zvanje. Ipak, kad je uvidio da neće moći ostvariti te svoje želje, primijenio je na sebe one Isusove riječi o «zrnu koje treba pasti u zemlju, da bi donijelo plod». I umro je sam. Ali to zrno urodilo je obilnim plodom: danas postoji 20tak redovničkih kongregacija, svećeničkih i laičkih udruženja, koja nasljeduju jedan ili drugi vid njegova života.

 

 

RAZGOVOR S KARD. WALTEROM KASPEROM

Evo razgovora koji je kardinal Walter Kasper vodio za časopis  ’30GIORNI’.[2]

N: Ove će godine biti proglašen blaženim Charles de Foucauld. Prije točno sto godina stigao je u Tamanrasset, njegovo konačno odredište u alžirskoj pustinji. Znam da Vam je ovaj lik drag i da ima posebno mjesto u Vašem životu kršćanina i svećenika. Kako ste ga upoznali i što Vas je kod njega najviše privuklo?

Kard. Kasper: U vrijeme kad sam radio kao profesor teologije na tubinškom sveučilištu, često bih se susretao sa skupinom svećenika, članova i simpatizera Zajednice «Jesus Caritas», svećenika, koji su slijedili duhovnost Charles de Foucaulda. Redovito bih sudjelovao na njihovim mjesečnim okupljanjima, koji su se sastojali od više raznih «momenata»: «pregled života», čitanje i meditiranje sv. Pisma, slavljenje euharistije i klanjanje pred Presvetim i, na kraju, bratska večera. Fasciniran likom Charles de Foucaulda otišao sam u Alžir, u planinski masiv Hoggar, gdje je on svojevremeno živio. I tamo sam u skromnoj kućici i u samoći planina obavio duhovne vježbe… U Tamanrasetu, ali i drugdje, npr. u Nazaretu ili ovdje u Rimu, uvijek me se duboko dojmio život Malih Sestara Charlesa de Foucaulda, njihov život u evanđeoskom siromaštvu među siromasima i njihov život euharistijskog klanjanja. Za bolje upoznavanje Charlesa de Foucaulda puno su mi pomogla djela Renea Voillaumea; neki vidici ove duhovnosti ušli su i u moju knjigu «Isus, koji je Krist». Susretao bih se dakle s tom skupinom svećenika u jednoj kući sestara franjevki, malo izvan Tübingena, u jednom prekrasnom krajoliku. Dirnula me njihova prisna evanđeoska duhovnost, duhovnost Nazareta, duhovnost tišine, slušanja Božje Riječi, euharistijskog klanjanja, te jednostavnost njihova života i njihovih bratskih razgovora. Kasnije sam otkrio aktualnost svjedočenja Charlesa de Foucaulda i kako ono može biti primjerom za današnje kršćane i za kršćanstvo u današnjem svijetu. Charles de Foucauld mi se učinio interesantnim kao «model» ostvarivanja svoga zvanja kako za pojedinog kršćanina tako i cijele Crkve, ne samo u saharskoj pustinji nego i u pustinji modernoga svijeta: ostvarivanje kršćanskoga poziva putem jednostavne prisutnosti, u molitvi s Bogom i u prijateljevanju s ljudima.

N: Charles de Foucauld nikoga nije obratio. Nije li time doživio potpun neuspjeh?

Kard. Kasper: Židovski filozof i teolog Martin Buber je rekao da «uspjeh» nije jedno od Božjih imena. Ni Isus Krist, za svoga zemaljskoga života, nije bio «uspješan»; na kraju je umro na križu i njegovi učenici – osim Ivana i majke Marije – pobjegli su i napustili ga. Ljudski gledano, Veliki je petak bio neuspjeh. Doživljavanje Velikog petka, dio je života svakog sveca i svakog kršćanina.  Ova konstatacija može biti utjehom za mnoge svećenike koji trpe zbog odsutnosti nekog vidljivog uspjeha, jer u našem zapadnom svijetu, unatoč svim pastoralnim naporima , crkve su nedjeljom sve praznije, a društvo sve dalje od kršćanstva. Mnogi imaju dojam da propovijedaju gluhim ušima. U takvom teškom položaju, primjer Charlesa de Foucaulda može biti od velike pomoći za mnoge svećenike. Od njega možemo naučiti, da se ne radi o našem poslanju ili, da se tako izrazim, o nekom našem misijskom pothvatu, o uspostavi neke kulturne nadmoći ili o proširenju crkvenoga carstva pomoću rafiniranih strategija usavršenih pedagogijom, psihologijom, organizacijom ili bilo kojim drugim sredstvom. Jasno, mi moramo učiniti ono što možemo, i kod toga se možemo poslužiti i modernim metodama. Ali na kraju krajeva, radi se o poslanju Očevu, koje On ostvaruje po Sinu u Duhu Svetom. Mi smo samo primatelji i sredstva po kojima Bog hoće biti nazočan; u konačnici je On taj koji mora dirnuti srce drugoga; samo On može obratiti srce i otvoriti oči i uši.  I tako je u prisutnosti među ljudima, u molitvi, u jednostavnom životu, u služenju i u ljudskom prijateljstvu, kao ono koje je živio Charles de Foucauld s Tuarezima, nazočan i djelotvoran sam Gospodin. Moramo se uzdati u Njega, prepustiti Njemu da izabere kako, kada i gdje će osvojiti druge i okupiti svoj narod.

N: Danas se puno govori o novoj evangelizaciji, o misijama… čini mi se da, ponekad, i na ne baš uvjerljiv način.

Kard. Kasper: I mi kršćani smo djeca svoga vremena; hoćemo planirati, raditi, organizirati, kontrolirati rezultate. Charles de Foucauld poziva nas na drugi pristup: nasljedovati Isusa i njegov život u Nazaretu. Možemo se zapitati: je li trideset godina , od trideset i tri, Isusova skrovitog života bilo možda jednostavno izgubljeno vrijeme?  Baš je svakidašnja stvarnost, obična stvarnost ono pravo javno mjesto, gdje dođe do izražaja dar kršćanskoga života. U tom smislu, možemo se sjetiti jednog važnog odlomka dogmatske konstitucije o Crkvi «Svjetlo Naroda», gdje Koncil govori o poslanju laika i kaže da su laici vjernici koji žive usred svijeta, znači u običnim uvjetima kao što su rad i druge svagdanje aktivnosti. «Tu u običnim uvjetima svoga svakidašnjega života uprisutnjuju Krista žarom svoje vjere, ufanja i ljubavi.» Ponekad krivo shvaćamo apostolski angažman laika u Crkvi: kao da je tu najvažnije, da su što aktivniji u župi, da sudjeluju koliko god moguće u djelatnostima svećenika i u liturgiji. Ali najvažnije je živjeti evanđelje u svagdašnjem životu, u molitvi, u ljubavi, u strpljivosti, u patnji, biti svima brat i biti uvjeren – kao što kaže sv. Pavao – da Riječ Božja, ako je prihvatimo i provodimo u život, sama raste i osvaja.

N: U raspravama oko kršćanskih korijena Europe, neki su zamjerali Crkvi njezino pomanjkanje jasnoće i odlučnosti u obrani istinâ i u predstavljanju vrednota. Kako prosuđujete takve kritike? I što bi na to rekao Charles de Foucauld?

Kard. Kasper:  Takve kritike, ako upućene cijeloj Crkvi, nisu opravdane; sam papa i mnogi europski episkopati zauzeli su se jasno i energično za kršćanski identitet Europe. Ali je istina da u nekim krugovima unutar Crkve postoji određena bojažljivost i slabost u obrani ili u naviještanju kršćanskih istina i vrijednosti. To je često posljedica slabe vjere koja je izgubila svoje sigurnosti i svoja uvjerenja, koja brka snošljivost s indiferentnošću.

Charles de Foucauld nije izvikivao parole ili slogane: njegovo je držanje proizlazilo iz jednog sasvim drugog uvjerenja. Krenuo je od čvrste i življene vjere, koja je već sama po sebi, i bez velikih parola, bila jaka i hrabra – a istovremeno ponizno – svjedočenje kršćanske vjere i njezinih vrijednosti. Bez ikakvih pretenzija svojatanja (istine), bez izazivanja drugoga. Potkraj 1910. g. piše: «Isus nam je dovoljan. Tamo gdje je on, ništa ne nedostaje. Tko se oslanja na njega, toga jača njegova nepobjediva snaga». Jedno takvo svjedočenje može dovesti druge na razmišljanje, na pitanja, može potaknuti divljenje i, ako Bog udijeli milost, možda i želju za dijeljenjem takva života prema kršćanskim vrijednostima. Naša će obrana kršćanskog identiteta Europe biti stvarno uvjerljiva samo, ako živimo vrijednosti koje branimo. Nisu riječi one koje uvjeravaju nego život. Charles de Foucauld je pisao svom duhovnom ocu Huvelinu 18. 07. 1899. g.: «Puno više dobra činimo onim što jesmo, nego onim što govorimo: Činimo dobro kad smo Božji, kada pripadamo Njemu»! I kad se to događa, nema potrebe izmišljati nešto drugo. Dovoljno je ostati tamo gdje jesmo i dozvoliti milosti Božjoj da nas prožme, da raste i da se učvrsti, i čuvati se nemira.

N: Imaju li alžirski Tuarezi išta zajedničko s urbaniziranim svijetom?

Kard. Kasper: Charles de Foucauld nosi Isusa među one koji ga ne traže. Nije besmisleno reći, da je situacija alžirskih Tuarega u nekim vidovima slična onoj naših suvremenika koji žive u gradovima, pa čak slična i našoj, iako su naizvana razlike ogromne; kod njih se radi o materijalnom siromaštvu, kod nas o duhovnom. Pustinja očigledno nije ista. Ali ono zajedničko sastoji se u činjenici da ni oni ni mi nismo nigdje istinski ‘kod kuće’; svi smo na putu, nomadi. Uz to nam je zajedničko i neko mrtvilo. Često lutamo bez jasnog cilja i bez čvrste nade. Narod smo kojemu je teško naviještati Evanđelje, u kojemu su obraćenja teška. U takvoj situaciji, Charles de Foucauld daje nam odgovor, proročki i težak odgovor, a u konačnici jedini moguć odgovor: život prema evanđelju, život koji pokazuje proročku alternativu Evanđelja, i čini ga ponovo zanimljivim i privlačnim. I time je Charles de Foucauld jedan svijetao lik, a može biti i primijereno upozorenje (protuteža) pred opasnošću da se Crkva zadovolji mlakošću i udobnošću, pred opasnošću nekog dosadnog banaliziranja Crkve.

N: Za Charlesa de Foucaulda, Kristova su obećanja na poseban način upućena siromasima. Ne čini li Vam se da je posebna ljubav prema siromasima djelomično izgubila svoj žar?

Kard. Kasper:  Isus je pokazao, da je Božja ljubav i njegova Radosna vijest na poseban način upućena siromasima i malenima. I sv. Pavao nam kaže, da je u zajednicama prvotne Crkve bilo malo bogatih, malo mudrih, malo moćnih i malo plemenitih. Drugi Vatikanski Sabor ponovo je otkrio i snažno naglasio ovaj vid. Poslije Koncila puno se govorilo o prvenstvenom angažmanu (opzione preferenziale) za siromahe.Ta je poruka bila nadahnuće teologije oslobođenja, ali se je ona ponekad poslužila njome u političke svrhe i tako postala dvosmislena. Ali to ne znači da sama poruka više ne vrijedi i da nije aktualna. Naprotiv! Velika većina čovječanstva živi danas ispod praga siromaštva, a to se na poseban način odnosi na Afriku, gdje je Charles de Foucauld živio među siromasima. Nadamo se dakle, da će njegovo proglašenje blaženim – neovisno o bilo kakvoj ideologiji – ponovo naglasiti urgentnost borbe protiv siromaštva, materijalnoga i duhovnoga, i ukazati na evanđeoski odgovor koji je on ostvario svojim životom i za koji bi se moderni svijet trebao opredijeliti.

 

GENERALNI KAPITUL 2005. u Rimu

Mala sestra Blaženka

 

«Sjeti se!», ove riječi Pisma još odzvanjaju u meni dok pišem ovaj odjek na naš Generalni kapitul koji je održan u rujnu i listopadu prošle godine u Rimu. Kapitul je pashalni događaj Crkve, događaj nade slušajući Riječ i puštajući Duhu da nas vodi. Trenutak je to obraćenja za svaku od nas, za mene. Prvi preduvjet za sudionice je upravo čin obraćenja,  nutarnja spremnost na preobrazbu, promjenu. Prije ulaska u Kapitul dva dana bile smo u tišini. Svećenik Guy Lescanne, iz udruženja Jesus Caritas (brat malog brata Yvesa ubijenog u Kamerunu) pomogao nam je moliti s četiri Božje riječi, kako bi od Njega naučile pisati novi Kapitul: TIŠINA-PREDANJE-ZAHVALA-OPROŠTENJE.

M.s. Sabine iz Austrije i ja bile smo najmlađe sudionice Kapitula i stoga zadužene za skupljanje glasačkih listića, kuglica, njihovo brojanje i čitanje. Zahtjevan i odgovoran posao, ne bi se reklo na prvi pogled! U vremenu izbora na nama je bilo iščitavati litanije imena, a u radu na tekstovima nezaboravan nam ostaje cjelodnevni rad na amandmanima. Rekle smo si kako ćemo sanjati kuglice i brojeve, a zanimljivo je bilo vidjeti pisanje razglednica, čitanje knjiga… kako bi se ispunili prazni hodovi. Mašta može svašta pa i na Kapitulu!!!

Evo nešto iz zaključnog teksta Kapitula: «Došle smo (56 malih sestara sa svih kontinenata) svaka sa svojim izvješćem, plodom iščitavanja života svake Regije.  U stavu slušanja  stvoreno je  ozračje koje oslobađa riječ. Kao Mojsije prilazeći gorućem grmu svaka od nas je trebala skinuti sandale, učiniti se malenom pred svetom zemljom druge… Trebalo je promijeniti pogled i otvoriti srce kako  bi se susrele. Tako smo iščitavale naše življenje želeći ‘ponovno čuti Božji poziv vjerujući da nam On govori, da nas susreće u realnosti onoga što jesmo, onoga što nam je bilo dano živjeti’ (izvještaj male sestre Raymonde Andrée).»

Jasno je kako više nismo većinski europska zajednica sestara koja traži kako se akulturirati, već zajednica sestara koje dolaze odasvud. Evo kratkog pregleda svijeta našim očima:

BLISKI ISTOK – strastvena ljubav za pomirenjem osjećala se u njihovu glasu kao i duboka unutarnjost koja traži izraziti se u staroj i bogatoj tradiciji Istočnih crkava i utjelovljuje se u razapetostima izazvanima ratom i nasiljem.

SJEVERNA AFRIKA izražava rastrganost između tradicije i moderna života. Tu su nam bratstva «izvori» u Alžiru za koje nam je zajedno tražiti budućnost.

AZIJA nas uči čitati između redaka u prostranim i tako različitim realnostima. Male sestre iz Vijetnama su s nama nakon 30 godina izoliranosti.

JUŽNA AMERIKA  – pred njom smo potresene slušajući pashalni put bratstava. Otkrivaju nam da njegovati život znači također njegovati «odlaske».

EUROPA otkriva svoja različita lica. SREDNJA I ISTOČNA Europa izražava svjesnost potrebne ukorijenjenosti u vlastitu duhovnost i teologiju, u molitvu srca. SJEVERNA  Europa govori o duboko kontemplativnom životu gdje jednostavnost susreta uz čaj omogućuje govoriti o bolesti i smrti.  U JUŽNOJ  Europi su generalna kuća u Rimu i matična u Francuskoj. Njihov govor uči nas primiti starost kao blagoslov za svijet.

SJEVERNA AMERIKA I AUSTRALIJA omogućuju razumjeti kako dati život znači postati «porodilje» omogućujući da život izvire drugdje.

Naše hodočašće se završava u AFRICI gdje život u punini može izvirati iz patnje i smrti. U ritmu tam-tama molimo da Bog blagoslovi Afriku, vrijednosti naroda koji zna djelovati u zajednici, u ritmu i u bojama, hrabro preuzimajući ogromne izazove. Ponosne smo na naše male sestre i njihovu mladost!

Evo i našeg novo izabranog Generalnog savjeta:

Generalna odgovorna: mala sestra Gertrud-Veronika, Njemica; njene asistentice: mala sestra Gabrielle-Yvette, Francuskinja koja živi u Maroku; Magdalena-Michiyo, Japanka; mala sestra Maria de Luredes, Meksikanka; Luciana, Talijanka; Marjolaine, Kanađanka.

Nakon izbora hodočastile smo u Fonte Colombo i Greccio otkrivajući ta dva izvorna franjevačka mjesta dodirujući izbliza ljepotu prirode, tišinu i Franjine intuicije u njegovu Pravilu: živjeti Evanđelje u siromaštvu i bratskoj ljubavi.

Tema Kapitula je bila «Naš redovnički život danas» i snažno, poput zlatne niti razgovori, diskusije i zaključci ispunjeni su svjesnijom zadaćom njegovanja unutarnjosti, osobna dijaloga ljubavi s Bogom i pashalnom dimenzijom našeg euharistijskog života: «Naše je poslanje  biti svjedocima euharistijske dimenzije života svih s kojima živimo, sabrati sve njegove aspekte i nositi ih Ocu u molitvi zagovora i zahvale» (Kapitul 2005, str. 7). Veseli me osobito sljedeća orijentacija Kapitula: «Naš kontemplativni život ukorijenjuje se tu gdje jesmo. Put je to uvijek iznova za tražiti, slijediti.»  Izazov je to ukorijenjenosti, imenovanju gdje duhovnost Bratstva i duhovnost naroda u kojem živimo i jesmo se susreću, dodiruju.

Kapitul je zaključen, ali  se nastavlja u našoj svakodnevici, u životu svake od nas, naših bratstava širom svijeta. Poziv iz Pisma ohrabruje: «Hrabro… Na posao! Jer ja sam s vama, riječ je Gospodnja» (Hag 2,4). «Bog nam je bliz i blag» i njegova rana čini nas malenima i sestrama svima koje susrećemo. Kao što je zapisala mala sestra Mercedes : «Naš život je darovan, ostaje darovan i u svakoj prigodi dano nam je živjeti ‘otajstvo posredništva molitvom’ koje otajstveno, ali stvarno služi svima koje ljubimo i koje Bog ljubi prije nas».

[1] Mali brat Stanko : Neumorni tražitelj Boga i čovjeka, Glas koncila, br. 2., 08. siječnja 2006., str. 7.

[2] Walter Kasper : The mission in the desert of today, 30DAYS  N. ½-2005., str. 38-43.