Homilija u euharistijskome slavlju
srijede 31. tjedna kroz godinu (nepar)
povodom obljetnice smrti (+1989.) male sestre Magdalene (Hutin) od Isusa
u kući Isusovih malih sestara u Karlovcu (Sarajevska 2/V)
Srijeda 6. studenoga 2013. u 18 sati
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Liturgijska čitanja: Rim 13, 8-10; Ps 112(111), 1-2.4-5.9; Lk 14, 25-33
Drage sestre: Blaženka, Sonja i Mira, dragi oče Ante,
I. ono što evanđeoski istinski privlači jest malenost, jednostavnost, susretljivost, ljudskost. U kršćanstvu su to krjeposti koje proviru iz Radosne vijesti, zapravo iz nespojivosti ljudske veličine i umišljenosti i odnosa s Ocem Isusa Krista, s njegovim načinom življenja i nadahnućima Duha Svetoga. I Crkva je uvijek živjela kada je bila slobodna, nenavezana, predana Bogu, ponizna, ali ništa manje jasna, ništa manje čvrsta.
I malenomu bratu Karlu i sestri Magdaleni zajedničko je to što su željeli svoj život posvema dati Bogu i što su uočili da je to moguće samo darivanjem sebe ljudima. U tome se prostoru rađa zadivljenost i šutnja koja postaje Božjim govorom o njegovoj ljubavi prema svakomu čovjeku.
I opet zastajem pred ‘podudarnošću’ koja nas je obuhvatila u Božjoj riječi. Nismo posebno tražili čitanja, a ona su pronašla nas, osobito apostol Pavao i Poslanica Rimljanima. Za ljude njegova doba je uporište, čvrsti oslonac bilo ispunjavanje Zakona. Ali, sa Zakonom i propisima ljudi su se osjećali da su trajno u dužničkome odnosu prema Bogu, da nikako ne mogu doći do cilja i da nisu dovoljno prikladni. Premda je Zakon, Tora, viđen kao slatki nauk, kao put do spasenja, mnogi su ga doživljavali više kao osudu, nego kao olakšanje za dolazak k Bogu. Lako se u njemu prepoznavalo dobro koje treba činiti i zlo koje treba izbjegavati, ali se istodobno očitovala i ljudska nedostatnost, ograničenost i slabost volje. I više od toga: tako viđen Zakon nije davao snagu, nije podizao na noge, nije liječio srce, da bi – ozdravljeno – moglo slijediti Gospodinovu volju i njegov put. Čudna je to zamka koja je mnogima oduzimala mir i još uvijek oduzima; ponavlja se isti mehanizam, samo što su načini nešto izmijenjeni.
II. Imajući pred sobom život male sestre Magdalene vidimo da se našla najprije u vanjskim okolnostima koje su ju suočavala s gubitkom uporišta nakon Prvoga svjetskog rata, s pustinjom i pustoši svoga sela i obitelji, iskušavane razaranjem i smrću. Zatim se našla pred iskustvom bolesti, a bolest je uvijek gubitak uporišta. U njenome slučaju još i pred pitanjem brige za majku. Na te dvije poljuljanosti, gubitak; na te dvije životne pustinje navezala se treća, ona stvarna: život s ljudima u pustinji Sahare. Jedino uporište koje joj preostaje i jedina radost, kao stvarna radost jest Gospodin u novome prostoru potreba najpotrebnijih među muslimanskim vjernicima.
Kroz prizmu tih triju njezinih pustinja lakše se vide nosivi stupovi Kristova otajstva, očitovani u mističkome iskustvo Betlehemskoga Djeteta. Pred neobranjenim novorođenim Isusom poput iskri pred nama govore: krotkost, poniznost, malenost, pouzdanje i prepuštenost u Božje ruke. Sav njezin doživljaj govori: Uzeo me za ruku i slijepo sam ga slijedila.
Tu se nalazi i njezin životni prijevod Pavlovih riječi o Zakonu: Tko ljubi bližnjega ispunio je Zakon. (Usp. Rim 13, 9).
Obično se misli da treba doći do vrhunaca misli i volje, proći asketskim strminama, napredovati u stupnjevima duhovne uvježbanosti, da bi se ispunili zahtjevi koje postavlja Zakon. I kada dođemo do srži kršćanstva vidimo njegovu privlačnu jednostavnost i dostupnost za svakoga čovjeka – darovanu nježnost i dijeljenje vlastitoga života.
III. Njena prva zajednica nastala je u oazi, a oaza je iznimka koja privlači u surovosti pustinje; oaza je mjesto koje otvara oči za solidarnost, za međuupućenost i uzajamnost. Pustinja i oaza uče čovjeka da ne bude sebičan i da u svemu ovisi o ljubavi drugih. Iz te se blizine rađa poznavanje i prijateljstvo; dodiruju se dubine osjećaja i čežnja, bez obzira na različitost kultura, podrijetla, društvenih prilika.
Baš tu nastaje proročki znak njezina osnovanoga Bratstva koje je bilo prožeto međusobnim pouzdanjem između nje i siromašnih, poštivanjem i – kako je zapisala – „dirljivom osjetljivošću“. Taj proročki cvijet koji je nicao imao je latice koje su izrastale iz njezine intuicije, iz nutarnjih uvida, koje je podvrgnula mišljenju i vodstvu Crkve, jer u ljubavi prema bližnjima nije nikada zanemarila ljubav prema Crkvi, kao nositeljici dara Duha.
Koliko joj je blizak sveti Pavao vidi se iz sljedećih riječi: „Poput Isusa, tijekom svoga života, postani svima sve: Arapkinjom među Arapima; nomatkinjom među nomadima, radnicom među radnicima…, ali poglavito čovječna među ljudskim bićima.“ Postati i biti svima sve – upravo je to drag izraz Apostolu naroda.
Takva snaga se ne može zaustaviti u uskim okvirima; Evanđelje, prihvaćeno i življeno ponajprije u obiteljskome ozračju, nije takve naravi da ostaje u malim skupinama.
Ono oblikuje šire zajednice i cijele kulture. samo ako se sačuva malenost, briga za bližnje i poniznost pred Gospodinom, koja se kod vas, sestre, razvija iz šutnje, iz srca svake zajednice – euharistijskoga otajstva.
IV. Nakon mističkoga iskustva otajstva Utjelovljenja i Betlehema, događa se drugo iskustvo (1946.) koje se tiče Isusove muke, s duhovnim iskustvom „rane na srcu“. Radi se o neizmjernoj sućuti za trpljenje koja se očitovala kao Božja snaga koja djeluje u slabosti.
Njezin pogled u Jaslice i na Križ učio je nju, ali uči i nas da se velika djela događaju onda i samo onda kada se dopušta Bogu da djeluje po nama, ne popuštajući napastima nasilja, grubosti, bezosjećajnosti. Iz toga se iskristalizirala definicija poslanja koje je ona stavila u riječ – jedinstvo, jer „u jedinstvu je sve obuhvaćeno, sve sadržano“. Zato ju je privlačilo svako ozračje koje se željelo zatvoriti, izolirati.
Zato je u zatvorenost ideoloških režima, kakav je bio komunistički, unosila vrijednosti kulture evanđelja koja je suprotna kulturi sukoba, progonstava, obescjenjivanja. U ozračju njenih nadahnuća sasvim je razumljiva tolika skrb za jedinstvo Crkve i ekumenska osjetljivost.
Usudio bih se na njenu programatsku riječ ‘jedinstvo’ dodati ili prereći drugom riječju, a to je susret. Iz našega susreta s Bogom, objavljenim u Isusu Kristu rađaju se novi susreti kao put do jedinstva, najprije ovdje na zemlji, do zajedništva u nebu. Čežnja za susretom je po njoj činila djelo ljubavi koje nam je ostavila kao klicu novih nadahnuća, uvijek sa sviješću da je to djelo Crkve, ne kao da pripada nama, nego njoj. Ona je sakrament spasenja, očitovanje Božjega Duha i blizine.
Za nas je važno vidjeti putove koji idu od pustinje do vrta s plodovima ljubavi; od izgubljenih oslonaca do sigurnosti koja se ne plaši nikakvih životnih nesigurnosti; od ograničenosti koja postaje bezgraničnost. Zato je malenost privlačna, jer u suradnji s Bogom, u kojoj se živi vjerodostojno, svaki je njezin plod nemjerljivo velik.
U malenoj sestri Magdaleni Bog pokazuje preobrazbu, obrat snagom križa.
V. Bog ispunja Zakon dolaskom u liku malenoga Djeteta; ispunja vrijeme u trenutku koji može lako ostati neprimijećen. No, u svemu je prisutna utjeha. Kada nam se čini da nismo učinili dovoljno; kada nas ispunja ne Božji, nego drukčiji osjećaji da smo zakazali i da smo nešto promašili; kada smo ovisni o pitanju ‘koliko’, dobro se vratiti na riječi svetoga Pavla da smo dužnici samo ljubavi, a ljubav ne optužuje, ne dolazi bez milosrđa, ne oduzima mir i ne nameće osjećaje krivnje. Ljubav je strpljivost i oproštenje prema drugima, ali i prema nama samima. Ne gleda koliko sam učinio, nego kako; ne ljuti se na moje ograničenosti, nego se raduje učinjenomu bez obzira na njih.
Ljubav je punina Zakona, jer je punina koja se uspije izraziti i u krhkosti. O tome nam Isus govori u Evanđelju. Kada govori o izračunima, odmjeravanjima, kao da nas stavlja na dvije razine, na dva kolosijeka. S jedne strane, ljudski gledano, kao da primjerima niječe govor o prihvaćanju križa bez zadrške. Jer, tko proračunava, važe mjerom zemaljskih omjera, taj će zacijelo odustati od križa. S druge strane, daje nam mjeru za koju nema ljudske vage ni omjera – osloniti se na Boga.
Zato Isus izaziva i stavlja sebe pred najplemenitije i najdublje odnose ljudskoga života. I govori da je on više od toga, mada će nas kušnja iz dana u dan propitivati i nuditi nam drugu mjeru, mjeru zemaljskoga.
VI. Isusovi nas primjeri pitaju u što ulažemo svoje snage, primljene darove i konačno – ljubav?
Zato je lijepo imati žive odgovore, kakav je život sestre Magdalene. Zato je lijepo imati vas – produžetak njenoga odgovora i Isusove prisutnosti, osobito u vrućinama pustinje, iz kojih vjetrovi dopiru do zatvorenosti osobnih oaza i hladovina koje sebično pokušavamo stvoriti u Crkvi. Neka vam Bog i dalje daje snage da svojom malenošću proročki nadahnjujete naše živote.
Drage sestre, Bog vas je čudesno povezao i po vašim imenima koje odražavaju: Blaženka – blaženstvo, Sonja – mudrost i Mirna – mir. Čuvajte taj triptih i nosite ga drugima.
Amen.
Ivan Šaško