Dragi prijatelji,
radosne smo pisati vam nešto o životu bratstava naše regije koju čine tri zemlje Hrvatska, Mađarska i Srbija. Tu su i odjeci iz života naših malih sestara sa svih kontinenata.
U svibnju prošle godine preminuo je Rene Voillaume, utemeljitelj Isusove male braće, nama dragi brat i otac. Donosimo vam nešto iz njegova života, njegove ljubavi prema Euharistiji.
Dok vam pišemo duboko nas se doima svo nasilje posvuda u svijetu, naročito u Iraku, Svetoj Zemlji, Beslanu, Sudanu… i sjećamo se kako nam je jednom prilikom o. Voillaume govorio: «Možda ulazimo u povijesno razdoblje čovječanstva koje će biti vrijeme sućuti u nemoći kako bismo pronašli rješenja postojećim problemima. Više nego ikada potrebno je posrednički se prinositi u zajedništvu s Gospodinovom Žrtvom, uranjajući u Euharistiju, moleći da milosrđe našega Spasitelja dotakne sve ljude. Više no ikada vrijeme je vjernosti našemu poslanju.»
A kao Bratstvo u hodu smo prema Generalnom kapitulu, traženju dublje vjernosti Gospodinu i Njegovu Evanđelju u našem redovničkom životu koji je dar, poziv na dijalog ljubavi s Bogom…
Isusove i vaše male sestre
HRVATSKA
ALJMAŠ
«Kako su mili stanovi tvoji Bože nad vojskama
Duša mi čezne za dvorima tvojim Gospodine, Bože moj,
Blaženi koji prebivaju u domu tvome Gospodine.
Srce mi kliče i tijelo pjeva Gospodu živomu,
Gospode Bože, ti milost nam daješ da živimo s tobom mi».
Ova pjesma psalma 84 izražava najbolje ono što sam osjetila velikog dana, 1. kolovoza 2004…Nije bez značaja živjeti ovaj veliki događaj posvete naše nove crkve u jubilarnoj godini 300 godina svetišta. Naša srca su u slavlju, ali ne zaboravljamo 1. kolovoz 1991., dan progonstva i svečani povratak, 1. kolovoz l998. Da, bolni i radosni trenuci izmijenjuju se u životu…
Gospa Aljmaška ponovno okuplja svoje hodočasnike u našoj novoj crkvi Pohođenja. U njoj se nalazi vrlo lijepi vitraj pohođenja, simbol koji snažno govori za našu malu zajednicu. Marija nosi Isusa pohađajući svoju rođakinju i donosi radost malom Ivanu i Elizabeti. To me podsjeća kako mi kršćani imamo nositi Isusa drugima i biti radost i nada u našem današnjem svijetu.
mala sestra Žaklina
Blagoslov, i još više posveta jedne crkve, događaj je koji se rijetko zbiva. No, u Slavoniji, nakon ratnih razaranja, grade se nove crkve i često možemo sudjelovati na takvim slavljima. U Aljmašu o tome govorimo već dugo vremena. Ali kako se datum slavlja približavao, osjećali smo u zraku jednu zabrinutost. Navikli smo svake godine na velika hodočašća i svaki, prema svojim sposobnostima i mogućnostima, rado sudjeluje u pripravi. Posveta nove crkve je nešto drugo! To je nepoznata stvar! Zbog toga su jedne nedjelje prije slavlja, župni vijećnici bili u Kanjiži gdje je biskup trebao blagosloviti novu župnu crkvu. Pri povratku su nam trebali reći kako je bilo. Prva reakcija bila je: «O, to je predugo!» I doista, i mi smo to iskusili. Dugo, ali tako ispunjeno ljepotom molitve, gesta, simbola i pjesmama… To vijeme tako dugo, i ujedno tako kratko, ostaje nam u spomenu kao trenutak duboke radosti. U liturgiji, na obljetnicu posvete crkve, molimo «spominjemo se dana kad si ovaj svoj dom ispunio slavom i svetošću». I doista, vidjeli smo biskupa koji blagoslivlja vodom koja čisti, stavlja posvetno ulje na zidove. To je isto ulje koje se upotrebljava u sakramentima krštenja, potvrde i svećeničkog ređenja. Hram je pomazan i mi smo pomazani sakramentima kao živo kamenje Božjeg hrama koji je Crkva. Osobito lijepa bila je posveta oltara i priprava za Misnu Žrtvu. Prvi kršćani slavili su Euharistiju na relikvijama mučenika sjedinjujući prinos naših života s Kristovom Žrtvom. Tako su i sada stavljene relikvije kard. Stepinca, mučenika našega vremena.Oltar, najprije ogoljen, bio je pomazan, a tamjan upaljen na sve četiri strane i u sredini. Jedno vrijeme on je gorio velikim plamenom. Nakon toga stavljen je oltarnik, cvijeće i svijeće koje je župnik svečano upalio. Sa svijećama su upaljena i sva svjetla u crkvi. Tako je odjednom zasjalo veliko svjetlo: »tvoj dom ispunjen je slavom i svetošću». Dom Gospodnji bio je ispunjen prekrasnim pjesmama koje je župni zbor dugo i predano pripremao.
Među gostima koji su došli s nama slaviti to značajno slavlje bili su i predstavnici političkog života zemlje i naše županije. Osjetili smo kako je naše svetište, naše maleno selo, uz granicu poznato, voljeno u cijeloj zemlji.
mala sestra Maria-Grazia
Posveta naše nove crkve mene je podsjetila na moju osobnu posvetu Bogu. Pomogla mi je posvijestiti kako sam hram Božji, mjesto gdje On prebiva, gdje se On daruje svima koje susrećem. A razmišljala sam i o tome što znači prinositi nakane svih koji traže podršku Svevišnjega po Marijinu zagovoru, o traženju svih koji ga još ne poznaju…
U ovom mjestu hodočašća i moj «nazaretski život» otvara se susretu s brojnim hodočasnicima …
mala sestra Kristina-Margit
ZAGREB
Dragi prijatelji,
Od našeg posljednjeg javljanja, više događaja obilježilo je život našeg bratstva u Zagrebu.
U lipnju prošle godine, trodnevnim euharistijskim slavljem, zahvalile smo Gospodinu za dvadeset i pet godina prisutnosti bratstva ovdje, na zagrebačkom Trnju. To su godine u kojima se prijateljstvo s vama gradilo, produbilo, proširilo… međusobno se obogaćujući. Prijateljstvo smatramo darom i biserom kojem želimo biti vjerne i njegovati ga. Netko je prijatelje bratstva jednom nazvao «osmijehom Božjim» i vi ste to za nas!
Evo dio propovijedi mons. Einaudija, tada apostolskog nuncija u našoj zemlji: «…drage male sestre, vi ste odabrale put siromaštva, jednostavnosti, tihog i nenametljivog svjedočenja evanđeoskih vrijednosti. Vaša je pristunost među ljudima dragocjena. Budite uvjerene da ste bogatstvo Crkve. Imate svoje mjesto i poslanje u Crkvi i među ljudima, nitko vas ne može zamjeniti. U klanjanju pred Presvetim Charles de Foucauld nalazio je snagu za kreposno življenje i svjedočenje, neka i vama Euharistija bude okrepa i snaga u vršenju vašeg poslanja i životnog svjedočenja…».
Za nas su to riječi ohrabrenja, podrške, kao i poziva na vjernost našem zvanju Nazareta i nazaretske linije.
Nakon što je prof. Nives Majnarić Pandžić prevela knjigu od Angelike Daiker «Prijeđene granice», knjiga je tiskana u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Plod je to dugogodišnjeg prijateljevanja Angelike s Bratstvom, kao i njenog osobnog traganja za kontemplativnim životom u svijetu.
Knjigu su predstavili biskup Vlado Košić i Stjepan Lice u Zagrebu, a don Ante Mateljan i fra Ante Vučković, u Splitu. Želja nam je bila približiti našoj Crkvi, prijateljima, naš vlastiti način življenja evanđeoske poruke koju smo primile od malog brata Karla i male sestre Magdalene. Vjerujemo da se crkvena plodnost povjerenog nam poslanja ne ograničava samo na područje redovničkog života, u užem smislu te riječi. Svjedočanstvo m.s. Magdalene, da kao redovnica živi kontemplativnim životom u običnosti nazaretske svakodnevice, vjerujemo, otvara tako put dostupan svakome. Mnogi ste nam na razne načine pomogli, ljepota prijateljstva bila je očita i opet ste nam bili «osmijeh Božji».
U proljeće ove godine sva naša bratstva, tako i Zagreb, posjetila je naša generalna odgovorna mala sestra Raymonde-Andre. Kao Bratstvo posvuda u svijetu pripremamo se za Generalni kapitul koji će se održati u rujnu 2005. godine, na temu
« naš redovnički život danas». Stoga je za nas to vrijeme promišljanja, obraćenja…Duboko vjerujemo da je naš redovnički život ponajprije dar, besplatan odgovor na besplatnu ljubav Božju.
Izazov našem kontemplativnom životu zasigurno je što ga živimo u svijetu izložene svim vjetrovima: «biti u svijetu», a «ne biti od svijeta» (Iv l7,11.16); živjeti u ljudskom društvu i «biti izabran» ( Iv 15,17). Obična svakodnevica mjesto je gdje se naš redovnički život utjelovljuje, kao što se Isus utjelovio u Nazaretu. Ono što je nespojivo s kontemplativnim životom za nas male sestre, ustvari je formacijski.
Vrata do vrata s našim susjedima, borbe i tjeskobe svakodnevnog života, rame uz rame na poslu, susreti na ulicama… sve nas to prožima i oblikuje. U ovoj dijalektici prisutna je doduše i napetost, svojstvena našem obliku redovničkog života, no baš tu promatramo, otkrivamo Prisutnost i Lice Božje.
Nedavno je netko dobro rekao «ulice su hodnici vaših samostana». Da, to je jedan dio našeg života. Istovremeno i redovito potrebne smo i tišine vaših kapela i samostanskih hodnika gdje se povlačimo u molitvu i samoću.
«Jednako kao što se Isus ponekad povlačio u osamu da bi molio svog Oca, male sestre će u tihoj molitvi pronalaziti sredstvo sjedinjenja s Isusom koji jedini vodi Ocu. Ova molitva bit će za njih odnos srce uz srce u tišini, prisan razgovor s njihovim Ljubljenim Bratom i Gospodinom Isusom kao s najdražim bićem na svijetu. Euharistija na jedinstven način obilježava molitvu malih sestara. Što više njihov život bude oblikovan Euharistijom – sakramentom ljubavi, znakom jedinstva – to će više njihova sudbina nepovratno biti povezana sa svakim ljudskim bićem. One će se sjediniti s Isusovim zagovorom za cijeli svijet, Isusom koji je uvijek živ da bi se zauzimao za nas.» ( iz naših Konstitucija)
U mentalitetu efikasnosti ovo vrijeme pustinje, ovo «rasipanje pomasti» za nas je potreba ljubavi, nastojanja da njegujemo nazaretsku liniju, duboko vjerujući u njenu plodnost.
Možda nikada nećemo biti brojne, no unatoč tome, unatoč našem siromaštvu pozvane smo biti poput gorušičinog zrna znak Kraljevstva Božjeg tu gdje jesmo. U tom smislu posjeta i susret s našom m.s. Raymonde-Andre ostaje nam podrška.
Neki od vas znate da je m.s. Blaženka ponovno i ovu sezonu radila u tvornici sladoleda «Ledo» želeći tako biti mali znak Kraljevstva i otkrivati već prisutno Kraljevstvo. Budući da je to sezonski posao svi su «dobrovoljno» trebali potpisati spremnost na rad nedjeljom i noću… Buka, hladnoća, voda, monotonija rada na traci dio su solidarnog zajedništva. Hrabrost i radost studenata, koji si radeći omogućuju studij, bili su Radosna Vijest. U bratstvu smo trebale biti kreativne, prilagođavati ritam kako bismo molile zajedno, bile zajedno…
M.s. Josipa uz izradu lijepih čestitki i dalje je prisutna u jednoj od zajednica «Vjere i Svjetla». Kao bratstvo želimo biti otvorene novim prijateljstvima, svemu što njihove zajednice žive…
M.s. Marica ostaje uvijek pažljiva do naših susjeda, prijatelja sa župe i šire u gradu…
Ja i dalje radim kao spremačica u dvije obitelji. Kroz posao kojeg svakako trebam uraditi uvijek mi je dragocjeno susresti se s osobom razgovarajući u prvi mah o «nevažnim i običnim» događajima. Usuđujem se misliti kako ima nečega sakramentalnoga u tome «običnome»… Često sam iznenađena i pitam se zašto imaju toliko povjerenja! Zahvalna sam i primam to kao nezasluženi dar.
Često nam povjeravate tjeskobe i borbe u traženju posla, stana, liječenju, obiteljske teškoće…pozivate nas na vjenčanja, krštenja… susrećemo se na sahranama…stvarnosti su to nazaretske svakidašnjice u kojima vam želimo biti blizu molitvom, povjerenjem, nježnom prisutnošću, vjerom, nadom…
Vaše posjete, dolasci na molitvu, važan su dio naše svakodnevice… i same rado idemo u posjet! Dok smo jednom tako sve četiri bile kod naših susjeda njihova mlađa kćer, svima naočigled, otvorila je širom ormar uporno nešto tražeći! Našoj susjedi bilo je neugodno, no nije reagirala! Poslije je prigovorila kćeri: «Pa, male sestre su vidjele kako i nije baš sve složeno!». Kćer je odgovorila: «One su naše!». Djevojčica je bila u pravu! Uistinu, biti Isusova mala sestra znači pripadati njima, svima i vama…
vaša mala sestra Mira
SRBIJA
BEOGRAD
«Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogaradu.»
Iz 5,11
Da, poslije 30 godina koje sam ovdje proživjela, želim zahvaliti Gospodinu, malim sestrama iz mog bratstva i naše regije i svim stanovnicima ove zemlje, bližim i daljim koji su nam postali gotovo kao obitelj.
Hvala Gospodinu na Njegovoj neumornoj vjernosti kojom prati i pomaže svoj narod, narode Balkana i sve narode, kroz sretne i tužne događaje, danonoćno, iako noć ponekad izgleda zaista duga.
Nakon ratne more, obmana i kaosa…sa strahom koji je pokvario tolike ljudske odnose, posljedice još otežavaju svakodnevni život, kao, sigurno, i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Prisutne su bolesti nastale zbog stresa kod mnogih mladih ljudi, prepuštanje sudbini ili fatalizmu, razočaranje jer na bolje dane treba još dugo čekati zbog ekonomske krize koja pogađa većinu ljudi, brojni mladi odlaze…
Ali za mnoge ljude poteškoće su vjerojatno bila i prilika povratka Bogu. Činjenica je da su crkve pune i da se liturgija odvija u velikoj tišini i ozračju molitve.
Željela bih također zahvaliti pravoslavnoj Crkvi što mi je pomogla konkretnije iskusiti zajedništvo Svetih kroz sve freske i ikone koje nas promatraju dok đakon ponovno i ponovno kadi Božji narod koji predstavlja Kristovo Tijelo. Tu sam bolje shvatila smisao vremena posvećena Bogu, kao i nježnost s kojom se beskrajno zahvaljuje Isusu «Ti koji si dobar i čovjekoljubac».
Hvala jednom svećeniku koji nam je u tjednu molitve za jedinstvo kršćana postavio pitanje:»Drugi je moj neprijatelj ili dio mene?». I jednom drugom svećeniku koji je istaknuo važnost dijaloga srca srcu, prije naših rezoniranja. Zahvaljujem svim pravoslavnim mladima koji su dolazili u našu župu sv.Ante i pjevali za blagdane, čak i tokom rata, kao utjeha i znak nade.
Na kraju, kako zahvaliti našim susjedima, kolegama s posla i prijateljima sa svih strana koji su nas prihvatili i pomagali na razne načine, ohrabrivali toplinom srca svojstvenom ovim krajevima. Bilo u bolnicama, bilo u četvrti gdje živimo ili u našim katoličkim župama i redovničkim zajednicama… Gospodin je poslao na moj put, naše puteve, mnoge «anđele».. i to se nastavlja i dalje!
Ovdje je u ljudima duboki smisao za ono što je čovječno i to je sigurno pomoglo da budemo prihvaćene iako nismo iz zemlje. Zahvaljujući državljanstvu m.s. Klaudije Nade, evo već 35 godina, i dozvoli stalnog boravka m.s. Ane Kristine i mene već 25 godina mogle smo nastviti živjeti ovdje svih godina rata i dijeliti što je moguće više i nesreću i nadu s onima koji su oko nas, slušati često vrlo raznolike priče tolikih obitelji, otkrivati koliko je patnji, izdržljivosti i strpljenja skriveno iza tolikih lica…
Posljednjih godina Gospodin nam je poslao znakove Njegove Ljubavi za Njegov vinograd: posjete predstvanika naših Crkava, humanitarnu pomoć, a da ne govorimo o brojnim «dragocjenostima dobrote» skrivene svakodnevice.
Grad Beograd čini veliki urbanistički napor, posebno gradnjom i uređivanjem parkova i igrališta za djecu. Radujemo se vidjeti ih s njihovim roditeljima moleći za njih s nadom…
mala sestra Bernadeta
RUSKI KRSTUR
«Ako Gospodin kuće ne gradi…» Ps 127
Ovo ljeto naše bratstvo u Ruskom Krsturu postalo je gradilište. Prošle jeseni primjetile smo urušavanje jednog zida i potrebu njegova obnavljanja. Planovi su se često mijenjali videći stanje starog dijela kuće. Uz savjet prijatelja odlučile smo srušiti taj stari dio i graditi skromno i za naše potrebe.
Svakodnevni ritam bratstva bio je u ritmu mješalice za beton s pauzama za kavu koje su bile prilika za upoznavanje. Tu su i trenuci slavlja kojima smo obilježavali svaku etapu radova. A m.s. Martina imala je prilično posla i u domu za starije i nemoćne jer su bili godišnji odmori i bila je potrebna zamjena.
Evo nekoliko snažnih trenutaka:
-dvoje mladih pomogli su nam preseliti sobu i srušiti šupu,
-nakon velike akcije rušenja sve je počišćeno i složeno.
U četiri dana ekipa susjeda, župnih vijećnika i prijatelja pripremila je teren za slijedeću etapu. Kad bi temelji mogli progovoriti puno bi nam toga mogli reći! Koliko muke, znoja dok su kopali i došli do zdrave zemlje na kojoj se može graditi! Koliko sati rada gdje se naočigled ništa ne vidi… Konačno za spomen Marije Magdalene, kada je i imendan naše m.s. Magdalene temelji su završeni. Za nas simboličan dan…»Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji» Ps 127.
-dvorište je pravi mravinjak, jer zidari podižu zidove,
-ploča je izlivena i organiziramo veliku akciju pokrivanja krovišta.
Naša kućica počinje imati lijepi izgled i naša srca su puna zahvalnosti za sve koji su nam pomogli dajući svoje vrijeme, stručno znanje da bi radovi dobro završili. Hvala i našim malim sestrama iz Beograda na sestrinskoj pomoći!
mala sestra Denisa
Htjela bih istaknuti koliko nam je bila dragocjena sva pomoć koju su nam pružili prijatelji i susjedi. Istaknula bih i jako dobru suradnju sa svima! Veliki dio posla, organizaciju, preuzeo je jedan naš dobar prijatelj i njemu dugujemo veliku zahvalnost. Ono što je dragocjeno jest što su nam svi pomagali nakon svog radnog vremena…uz sve svoje obveze…
Osobito smo bile dirnute jer su u jednom trenutku radovi bili nastavljeni bez našeg prisustva uz dogovor da se poslije toga svi nađemo zajedno uz paprikaš i druženje… Naime, m.s. Kristina, m.s. Denise i ja bile smo tada sve odsutne. Radovi su se odvijali lagano, smireno bez nesporazuma, bez povreda…Kad sam se vratila, otvorila ulazna vrata i ušla u dvorište iznenađeno sam vidjela ravan teren. Sva građa bila je lijepo složena, sva zemlja odvežena iz dvorišta…
Da, svim prijateljima, susjedima, majstorima zahvaljujemo! Uz njihovu pomoć i solidarnost naših malih sestara oslanjajući se na Božju pomoć radovi se bliže kraju… Srdačno vas pozdravljamo! Molite za nas! I mi molimo za vas!
mala sestra Martina
Stigla sam iz Poljske u Ruski Krstur upravo 8. rujna. Naša kapela je posvećena Maloj Gospi, tako da taj dan slavimo «kirvaj». Marija nas je sabrala za svoj rođendan! Bila je to dobra prigoda da upoznam susjede, prijatelje. Dirnula me je osobito lijepa, obiteljska atmosfera…
Za vrijeme studija teologije i Biblije u Lublinu ukorijenila sam se u Božjoj Riječi i sada je bratstvo u Ruskom Krsturu moja «obećana zemlja».
HVALA svima na gostoprimstvu!
mala sestra Ivona
MAĐARSKA
Po prvi puta, mi, male sestre, mali brat Joška i Attila, svećenik iz zajednice Jesus Caritas nakon dužeg traženja i razmišljanja pozvali smo na zajednički susret sve kojima je bliza duhovnost malog brata Karla (Charles de Foucauld).
«Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov..» Lk 5,4
S ovim riječima iz Evanđelja po Luki započeli smo naš susret. Bili smo trideset i četvero. Ustanovili smo već tokom predstavljanja kako smo vrlo raznolika grupa: u godinama, temparentu i iz različitih sredina. Zajedno nas je sabrala samo jedna želja: ići putem poput brata Karla gledajući kako je on otkrio Isusa, promatrajući njegov put molitve i kako je dao svoj život za prijatelje… Tekst m.s. Annie «Moliti s m.b. Karlom» puno nam je pomogao. U malim grupama podijelili smo naše iskustvo molitve u svakodnevici. Ostali smo oduševljeni snažnim uvjerenjem kako «izvezi na pučinu…» i u našim Nazaretima se isplati…Gledati Isusovo poslanje i u Njegovu pogledu svakodnevicu daje svakoj malenoj gesti duboki smisao i težinu.
Rita uz meditaciju br. Karla o Pohođenju iznenada je otkrila smisao i vrijednost njena života domaćice, kao njen put i mjesto njene molitve…
Zoltan vratio se Isusu u susretu s Dalaj Lamom. A u svom poslu s osobama s poteškoćama u razvoju otkriva potpuno novi odnos s Isusom gledajući u njima Gospodina.
Edita iz Rumunjske u traženju svoga puta osjeća kako u svijetu ima živjeti molitvu i svoj poziv biti kršćanka.
Roksan i Gerhard osjećaju se dobro u grupi iako im je teško naći svoje mjesto u institucionalnoj crkvi.
Uveče u euharistijskom slavlju nosili smo sve to Bogu, sve što čini našu svakodnevicu kako bi On sve preobrazio… S m.b. Karlom željeli smo razumjeti što znači «postati hranom za druge»…
Emanuel nam izražava svoju zadivljenost širinom duhovne obitelji m.b. Karla, saznanjem kako u svijetu postoji 22 zajednice koje nastoje živjeti tu duhovnost!
Joška, naš jedini mali brat iz Mađarske govorio nam je oduševljeno o Crkvi gdje smo svi braća, sestre, o Crkvi otvorenoj svima. Zahvaljujemo Attili koji nas je ugostio u bogosloviji u Egeru. Vrlo rado prihvaćamo i njegov poziv na susret u slijedećoj godini. Nošeni smo uvjerenjem kako ćemo ostati povezani. Poput br. Karla želimo dopustiti Isusu da živi u nama i u svim malim događajima, svim susretima želimo otkrivati veliku Božju Ljubav…
mala sestra Monika-Greti
RIM
U siječnju naša mala sestra Sonja iz generalnog savjeta u Rimu posjetila je male sestre u Iraku gdje su tri bratstva: dva u Bagdadu i jedan u Mosulu. Evo dio njenog pisma kojeg nam je pisala nakon tog posjeta.
Htjela bih vam reći kako me je posjet Iraku duboko dirnuo. Neću govoriti o situaciji i što sam ondje živjela, jer bi to zahtjevalo dugo, dugo pismo. Svakako to je pravo ratno stanje gdje narod trpi… Doista, kakva ludost…
Naše male sestre su jako hrabre i blize narodu. Jedan svećenik u Mosulu rekao je ozbiljno: «Svaki tenutak trebamo biti spremni za Gospodnji dolazak.. Čovjek je poput napuknute trske…». To me je podsjetilo na riječi m.s. Annie u pripravi na doživotne zavjete koje su ostale upisane u meni. Rekla je kako je bit našega zvanja ne gasiti stijenj što tinja, ne lomiti napuknutu trsku… To mi je pomoglo promišljati i vidjeti moj stav prema drugome: ne lomiti napuknutu trsku…
Htjela bih vam reći kako ću poslije Uskrsa posjetiti male sestre u Izraelu i Palestini. Ovih dana pripremam se za taj posjet čitajući različite tekstove da bih mogla bolje razumjeti tu tako složenu situaciju. Za mene to je snažno jer me sve to vraća mojoj vlastitoj nutrini. Osobito sam se zaustavila na riječima kardinala Martinija. On dio godine živi u Jeruzalemu, a dio u Italiji. Rekao nam je u Tre Fontane, našoj generalnoj kući ovdje u Rimu, kako ondje želi biti tihi hodočasnik. Moli za pomirenje i mir među narodima Bliskog Istoka, za cijeli svijet… I u svojoj knjizi «Put u Jeruzalem» objašnjava:
«Posredovati molitvom ne znači, kao što se obično misli, jednostavno moliti za nekoga. Etimološki ono znači stati između, u sredinu jedne situacije. Posredovati molitvom znači postaviti se tamo gdje postoji konflikt, između dvije sukobljene strane. Ne radi se dakle o tome da Bogu izrazimo neku potrebu, dok smo sami na sigurnom (Gospodine, podari nam mir). Treba ući u sredinu, između… Ne dakle kao netko koji izdaleka traži mir, nego netko, koji stane između, koji uđe u samo čvorište situacije i koji raširi ruke udesno i ulijevo, da bi povezao i pomirio. To je Isusova gesta na Križu, gesta Raspetoga. On je došao da stane u sredinu jedne neizlječive situacije, jednog neprijateljstva koje je već ušlo u fazu truljenja, u konflikt kojemu nema ljudskog rješenja…Biti tu, kao Marija pod Križem, a da pri tom ne proklinje nikoga, ne osuđuje nikoga; bez vike protiv nepravde…»
Htjela sma vam podijeliti ove riječi jer me sada duboko nastanjuju. Doista, gledajući naš rastrgani svijet možemo imati dojam kako nema izlaza… Ove riječi su mi izazov i poziv staviti se u sredinu s moje strane… Da, posjećujući Irak, uskoro Sv. Zemlju, poslije Moskvu… Ali isto staviti se u sredinu, u «srce situacije» koje sada živim, u mojoj zajednici u generalnom savjetu, u Tre Fontane, u mojim svakodnevnim borbama…
Zaključujem s riječima kardinala Martinija: «…onaj prvi za koga molimo u svokoj autentičnoj molitvi za mir jesmo mi sami: da nam Bog daruje srce mira. Dona nobis pacem znači prije svega: Gospodine, očisti mi srce svakoga kvasca neprijateljstva, pristranosti, isključivosti; očisti me svake antipatije, predrasude, svakog grupnog, klasnog, rasnog egoizma…».
Već je prošlo neko vrijeme kako sam se vratila iz Svete Zemlje, duboko potresena svime što sam tamo vidjela i živjela… Na malom prostoru žive dva sasvim različita naroda, dva su to različita svijeta, kulture, vjere…Naše sestre su na obje strane, izraelskoj i palestinskoj… Nije to baš lako živjeti…
Situacija je krajnje eksplozivna. Mjesto je to velike patnje, nasilja, tjeskobe, beznađa… za oba naroda. Jedan mi je palestinski svećenika rekao: «Inače sam mirne naravi, ali sam u zadnje vrijeme postao nervozan i bez nade…». A jedan drugi predavanje na našem susretu regije započeo je riječima: «Svi smo mi umorni…». Da, osjetila sam veliku premorenost kod ljudi jer ovo bezizlazno stanje predugo traje.
Jako me je pogodio devet metara visoki zid kojim Izrael želi spriječiti atentate, što je zapravo velika iluzija i ludost. Taj zid znači i zatvaranje palestinskog naroda u još veći geto, zatvor… Gaza, gdje sam posjetila naše sestre, nalik je logoru iz kojeg se teško izlazi i ulazi.
U meni su se probudila sjećanja na rat kod nas, na prostorima bivše Jugoslavije… još ne tako davno. Gledajući zid mislila sam i na m.s. Magdalenu koja nije podnosila granice i koja ih je uvijek željela prijeći, nadići… To je bio i razlog da je često dolazila u zemlje istočne Europe koje su godinama bile odvojene od ostalog svijeta zbog komunizma.
I konačno, razmišljala sam i o zidinama koje gradimo oko svog srca i koje nas priječe da ljubimo i pustimo se ljubiti…
Evo samo nekoliko odjeka s tog posjeta iako bi bilo još puno toga za reći.
Nadam se, usprkos svemu, da će ipak jednom doći mir i za ovu zemlju, zemlju gdje se Isus rodio, njome hodao i u njoj živio.
vaša mala sestra Sonja-Marija
ALŽIR
Treća je godina otkako u Beni Abbesu, prelijepoj oazi na zapadu Sahare, zajedno s malom sestrom Nurom radim u vrtu brata Karla. U toj tišini, na vrelom suncu ili hladnoj zimi imam osjećaj da se nalazim u «raju zemaljskom». Od svih poslova posebno volim navodnjavanje kada zajedno s vodom i u meni teku riječi Psalma: «Tebe žeđa duša moja..» Uz puno sunca, nešto vode i rada ruku čovječjih, pustinja doista cvjeta! Za manje od tjedan dana sve posijano već nikne, čak i mrkva… Plodove često dijelimo s pticama, ali ako dođu skakavci, obrok je isključivo njihov… Baš se ovih dana borimo udarajući u lonce i konzerve jer ih jedino buka može spriječiti da se ne spuste. Nažalost, već su obrstili nekoliko vrtova u okolini, nakon svog truda ostali su samo koštice od datulja i zadivljujuća smirenost njihovih vlasnika.
Naše se bratstvo nalazi na rubu naselja, a naši najbliži susjedi su bivši nomadi koji su prije tridesetak godina počeli napuštati svoje šatore, a u pustinji su i danas kao kod kuće. Vremenski se vrlo precizno orijentiraju po suncu, raspoznaju nepregledne i naoko jednake dine kao i najneznatnije tragove u pijesku. Dovoljno im je da jednom vide kako netko hoda pa da u pijesku prepoznaju trag dotične osobe!?
Njihov se način života dosta razlikuje od ostalih stanovnika oaze, ali puno toga je i zajedničko, prije svega vrlo srdačno gostoprimstvo. Sve što se ima, spremno se dijeli sa gostom ili slučajnim prolaznikom. Njihova duboka vjera u Boga Stvoritelja koji se brine za sva stvorenja daje smisao čitavom životu, tako da unatoč svim životnim nedaćama, osmijeha na licima ne manjka. Puno mi govori i njihov stav prema smrti, bez dramatiziranja, ona također ima svoje mjesto i smisao. Imam dojam da njihova bol i vjera imaju istu dubinu: «Samo je Stvoritelj neprolazan».A ova ogromna pustinja koja tako rječito govori o veličini Stvoritelja, neprestano nas podsjeća na to da smo tek krhka (i ljubljena!) stvorenja i da «Od Boga dolazimo i Bogu se vraćamo»…
Pretpostavljam da pustinja izdaleka može izgledati vrlo egzotično, ali naša svakodnevica sasvim je obična, protkana radom, susretima i molitvom i mislim da joj upravo to daje posebnu ljepotu. Kao i kod vas, susjedi i priajtelji dolaze k nama, i mi k njima. Zajedno s njima dijelimo radost novorođenog djeteta, odlazimo na svadbe i na žalovanja, na slavlje za Bajram i Mulud… Koliko stignem od posla ja i dalje pomalo učim arapski. To je stvarno prekrasan jezik! Korijen je sličan hebrejskom pa kada pooolako čitam Psalme na poseban način uživam u ljepoti Riječi… Da znate koliko riječi u našem književnom, a pogotovo govornom jeziku dolazi iz arapskog?!
Uskoro počinje ramazanski post i kroz to vrijeme naši susjedi nam svakodnevno donose «hariru», kašastu juhu, prvi večernji obrok nakon posta. Koji puta obitelji nas pozivaju i na «luftur», prekid posta i ta večera ima doista nešto vrlo svečano, rekla bih liturgijsko. Sakrament susreta…
Naša Crkva ovdje je Crkva susreta koja svojom prisutnošću želi naviještati Kraljevstvo Božje, zajedništvo ljudi s Bogom i međusobno, Kraljevstvo već prisutno među nama po gostoprimstvu koje nam je darovano i po međusobnom poštovanju i uvažavanju naših različitih vjerskih tadicija koje u Abrahamu imaju zajednički korijen. Svakodnevni susreti s muslimanima pomažu nam da produbljujemo svoju vlastitu vjeru, oni nam zapravo daju da dublje otkrivamo naš vlastiti identitet i to uzajamno prihvaćanje razlika postaje izvorom bogatstva, za razliku od neprihvaćanja koje se lako pretvara u strah. Ali mislim da nas najprije i iznad svega veže ljudskost, tako da i onda kada je politički i vjerski dijalog u krizi, životni dijalog ipak ostaje moguć. Često mislim na Ivanovo evanđelje: «Isus je umro da razasutu djecu skupi u jedno»…
U ermitažu brata Karla danas stanuju mala braća i jedan od njih je svećenik tako da svaki dan slavimo Euharistiju. Rijetka privilegija u biskupiji od dva milijuna kvadratnih km i 60 –ak kršćana! Nama najbliža zajednica, udaljena 400 km, nema svećenika… Inače u našoj osmeročlanoj «župi» (tri brata i nas pet) gotovo uvijek imamo goste, najčešće su to mala braća i sestre s raznih strana svijeta koji dolaze upoznati ovu islamsku zemlju i kulturu iz koje je izraslo naše Bratstvo. Neposredni susjedi najbolje raspršuju isuviše uopćene predodžbe i svatko od njih odlazi duboko dirnut alžirskim gostoprimstvom. A i za nas u bratstvu, ti susreti s braćom i sestrama iz drugih zemalja doista su veliki dar.
Na kraju bih vam željela reći da ste također i svi vi koji ćete čitati ove vijesti, svatko na svoj način, za mene bili i ostali veliki dar i da me odlazak nije udaljio od vas. Dapače, imam dojam kao da ova tišina i beskrajna širina pustinje na neki način proširuju moje unutarnje vidike prevladavajući tako prostornu distancu…Rado vas susrećem u noćnoj tišini predivnog zvjezdanog neba kao i u kapelici brata Karla, u Srcu Isusovu.
Vaša Vesna
JUŽNA AMERIKA – «Sjeti se!»
Prva mala braća i male sestre iz različitih zemalja Južne Amerike susreli su se u Argentini kako bi se prisjetili utemeljenja bratstava na kontinentu prije pedeset godina…
Susret u Argentini dugo je pripreman želeći nam pomoći zajedno «činiti spomen» ulazeći u teološki smisao življenog, malih i velikih stvari satkanih u svakodnevici s narodom «da se ništa ne izgubi»…
Porijeklom iz Evrope ili Južne Amerike, nama toj prvoj generaciji bila je povjerena karizma. Mnogi došavši bez znanja jezika, običaja imali smo samo govor uzajamnog poštovanja, prijateljstva, potpuna povjerenja… Tu u klici bila je sva bit našega poslanja. Sjemenje je trebalo izniknuti, inkulturirati se u stvarnostima svakodnevna života u Brazilu, Peruu, Čileu, Argentini, Kolumbiji, Kubi, Meksiku, Nikaragvi. Živjeli smo traženja, samoću, avanturu, puninu, krizu… i duboku radost otkriti Isusa prisutnog u siromašnim četvrtima, na selima, u šumi. Životna nastojanja naroda, njihova kultura i vjera u Boga života hranili su nas, pomagali nam ponovno otkriti «to drago zvanje». Njihova traženja i borbe postali su našima… Ne zaboravljamo i okrutne godine diktatura gdje su neka braća upoznala zatvor, mučenje, a pojedini i smrt…
Nakon što nas je saslušao Marcelo nam je dao svoje teološko tumačenje: «U tom zvanju ima osobita veličina, plodna napetost između veličine i malenosti. Bez veličine nemoguće je ići k malenima besplatno, biti s posljednjima zauvijek. Ta karizma bila bi nemoguća bez Odvažnosti u nepoznatu zemlju i bez unaprijed utrta puta. U teologiji govorimo puno o Bogu Isusa Krista i njegovoj liniji silaska, sklonosti našega Boga sići, izaći, izgubiti se. To je Božji stav, dinamizam Sina: za njega postojati znači primiti se od Oca. U onome što ste izrekli ima jedna izvanredna nit vodilja: Život. U trenutku Utjelovljenja Trojstvo čini opredjeljenje, odlučuje da Objava prolazi u jednom ljudskom životu, ograničenom vremenom, prostorom, kulturom. U tom ograničenom životu skriva se odgovor za cijeli život. Najjače u vašoj karizmi nalazi se upravo tu. Život je poput jedinstvenog sakramenta navještanja Isusa, njegove prisutnosti i izgradnje zajednice. Vaše izrečene povijesti govore i o mnogim frakturama, ali i o stalnosti u dubini koja je obilježena povjerenjem i kontemplacijom, kao što ste to često izrazili. Inkulturacija karizme prošla je vitalnim ritmom vaših života i logikom prijateljstva. Ideja prijateljstva je silno plodna, ona je veliki put navještanja Evanđelja».
Evo i odjeka iz završne evaluacije: «Zajedno smo obuhvatili svu tu duhovnu baštinu koja čini naš identitet i iskusili smo jednostavnu i duboku radost osjećati se braćom i sestrama. Nismo mogli predvidjeti do koje mjere naš susret završava snažnom bujicom života, u zahvaljivanju, istini, povjerenju… Pili smo iz naših vlastitih izvora: vodu nade proizašlu iz podijeljenog puta u zajednici i s našim narodima. Vjerujemo kako je naše poslanje istinski put života».
Posljednje pitanje bilo je: kako vidimo budućnost? «Karizma nije naše vlasništvo. Ukoliko je potrebno Duh Sveti može probuditi nove oblike života ove duhovnosti u Crkvi. To je sjeme koje neprestano treba umirati da bi donijelo plod. Naša karizma ukorijenjena u Evanđelju uvijek je aktualna, u bilo kojem kontekstu i povijesnom trenutku. Imamo se neprestano obraćati otajstvu Betlehema i Nazareta, biti prožeti Euharistijom, prostorom prisutnosti koji nas vodi prinosu naših života…».
Budućnost pripada Bogu. A «sve što smo učinili s ljubavlju ostaje za Vječnost». (Brat Javier)
KINA
Već više od 45 godina živim u Hong Kongu i u Makao. M.s. Magdalena 1952. godine došavši utemeljiti bratstvo u Hong Kongu ostala je dirnuta obiteljima koje žive na vodi koji su se, tada u ljudskom i duhovnom smislu, nalazili na rubu društva… Voda izolira i bilo je jasno kako nitko drugi u Crkvi ne može živjeti s njima da bi im navijestio Evanđelje… Dakle za m.s. Magdalenu bilo je jasno kako nam je tu biti!
Nismo ništa poznavale o tom životu na brodu. Imale smo sve naučiti i sve primati od naših novih prijatelja. «Učiniti se jedna od njih znači obogatiti se u susretu s njima ogolivši se iluzije kako imamo uvijek nešto dati» kaže m.s. Magdalena.
Dajući povjerenje dajemo drugom priliku da raste. Na taj način raste uzajamno povjerenje, postajemo prijatelji. Tokom 30. godina života na brodu stalno smo tražile njihovu pomoć i savjete. Za vrijeme tajfuna mogle smo biti bez brige. Brinuli su se za nas, popravljali naš brod…
Kakve li hrabrosti nositi sve te teškoće života! Nakon tajfuna svi su zauzeto radili na popravcima šatora, prijelaza i to smireno, kao nešto sasvim prirodno: to je život! Nitko se ne tuži!Tako i naša mala susjeda svaki dan odlazeći u bolnicu posjetiti mamu nosila je na leđima svog malog brata. Kad smo je začuđeno gledale rekla nam je: «O, nije mi teško, to je moj mali brat!»
Poslije smo išle u Makao, u četvrt malenih kućica sagrađenih da bi primile izbjeglice iz Kine 1949. u trenutku Kineske revolucije. Tu smo bile uronjene u nekršćansku sredinu formiranu ideologijom komunističke Kine.
U središtu vjere m.s. Magdalene bilo je otajstvo Utjelovljenja. Doista, otkako se Bog utjelovio nemožemo odijeliti Boga i čovjeka. I naša snaga, osobito u vrijeme utemeljenja, bila je Isusova pristutnost «s nama» u Euharistiji. Isus tu prisutan, u toj četvrti kao u Nazaretu.
Došle smo živjeti u malenu kućicu s vratima i prozorom otvorenim na ulicu i pristupačnoj svima. Mislim kako smo vrlo brzo bile svjesne do koje mjere bratstvo se izgrađuje primajući ne samo «kod nas», nego u «naša srca» sve koji su dolazili. S vratima na ulici imale smo biti neprestano raspoložive: djeci dok su roditelji na poslu, majkama obitelji u teškoćama, prijateljima, žrtvama droge, prostitucije, članovima mafije…Najčešće nismo imale rejšenja njihovim problemima, ali su trebali biti saslušani, utješeni…
Dok promatram u kapelici Isusove ruke širom otvorene i srce probodeno, Isusa predana u Euharistiji kao i malog Isusa kažem si u kolikoj slabosti Bog nam je očitovao svoju Ljubav. Ljubav je izvor naše nade. Nije li i naš život sličan tim znakovima? Ljubav razoružana i prikazana…
Tokom kulturne revolucije portugalska vlast morala se povući i Crvene brigade donijele su nemir. Crkva nije bila pošteđena. Crkve i redovničke kuće bile su prekrivene pogrdnim natpisima.Bilo je zabranjeno na tržnicam prodavati hranu onima koji nisu Kinezi. Mi ne samo da nismo imale nikakav natpis na našim zidovima, nego svako smo veče pred vratima bratstva nalazile potrebnu hranu za sutrašnji dan…
Naš celibat postvalja mnoga pitanja: «Trebala si se udati. Kako si se mogla odreći osnutka vlastite obitelji? I ipak ti si sretna… imaš jednu tajnu!»
Tu tajnu naša prva mala sestra Kineskinja Magdalena Lai Čen objavila nam je uoči svoje smrti uslijed saobraćajne nesreće prošle godine. Ona nas je to veče preplavila svojom radošću: «Danas sam tu… sutra ću možda otići i onda zašto se brinuti zbog toga? Sve prepusti, imaj povjerenja…». Tiho je izgovorila:»Ljubljeni smo od Nekoga!».
Dužnost častiti svoje pretke u kineskoj tradiciji bez sumnje je jedna od najvećih prepreka njihova ulaska u kršćanstvo. Ipak ostaju zapitani i dirnuti realnošću koju ovako izražavaju:»Tvoj Bog za tebe je Netko tko te voli!».
Na kraju htjela bih vam nešto reći i o velikoj Kini gdje još službeno ne možemo ići kao Bratstvo.Ponajprije, Crkva u Hong Kongu i Makau doista je svjesna svojih odgovornosti prema braći u Kini. Ove Crkve ne samo da su most između univerzalne Crkve i Crkve u Kini, već puno redovnika, svećenika i vjernika daju se kako bi pomogli svojim sunarodnjacima, bilo u katehezi, u formaciji, ljudskoj i kršćanskoj.I mi same, zahvaljujući prijateljstvu naših susjeda i kolegica s posla, imamo priliku boraviti u obiteljima stanujući u selima. I tu po njihovu gostoprimstvu primamo više nego što možemo dati…
Svjedoci smo vjere mladih žena koje dolaze raditi u Makao s ugovorom na pet godina. Potresaju nas svojom hrabrošću, a one koje su kršćanke i svojom vjerom. To je vjera koja ih podržava iz dana u dan u tako teškom životu… Njihova vjera ojačana tolikim iskušenjima, skrivena poput zrna bačena u zemlju doista je donijela ploda…
mala sestra Dominica-Pascale
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE
Dok naša zemlja nastavlja zauzimati svoje mjesto u slijedu povijesnih imperija mi koji tu živimo imamo u srcu vrlo različite osjećaje. Teško ih je definirati, a još teže izreći. Naravno, često vidimo: aroganciju, apatiju, konzomaciju i rasipništvo, kao i sve negativne elemente koji idu zajedno s bogatstvom i imperijem. Ali stoga što imamo sreću živjeti s mnogim «malenima» ne vidimo situaciju samo «povećalom» televizije i kulture uspješnog tržišta koje ona izvozi. Redovito vidimo dobrotu običnih ljudi, njihovu jednostavnost, iskrenost i finoću, njihov humor i njihovu darežljivost. Istina, ponekad bismo voljele da ipak ima više pokajanja.
Vidimo iz knjiga povijesti koje govore o rađanju i padu imperija kako svi stanovnici tih zemalja ne uživaju ta bogatstva, kao što stanovnici dekadentnog društva nisu svi takvi… I kod nas, za mnoge, život je prava borba jer postoje manje mogućnosti za siromašne, u području zdravstva, stanovanja, prijevoza i obrazovanja nego u većini zemalja za koje se kaže da su «bogate i razvijene». Postoje doista vrlo siromašne četvrti i ljudi u tragičnim situacijama…
Ponekad se osjećamo obeshrabrene. Srećom imamo i radosnu vijest za podijeliti! Planiramo otvoriti novo bratstvo u malom gradiću Paterson, u državi New Yersey, nedaleko New Yorka. Tu je veća naseljenost muslimana iz Palestine, Turske i Egipta.
Budući da smo po zvanju pozvane živjeti prijateljstvo u svakodnevnom životu željele smo pronaći mjesto suživota s muslimanima i tako jednim malenim dijelom sudjelovati u poslanju pomirenja Crkve i našem vlastitom poslanju jedinstva…
Do sada, kontakti su bili vrlo ograničeni. Poznajemo par trgovaca muslimana u našim četvrtima. Kontakti nisu uvijek jednostavni. No, ni to nije nemoguće, kao s Terryem, prijateljem iz Baltimora koji ima svoju tiskaru nedaleko našeg bratstva. M.s. Cathy zamolila ga je kako bi nam nešto tiskao i prijateljstvo je započelo… Terry je iz Pakistana i poznajemo se već šest godina. Par dana nakon 11. rujna išla sam ga vidjeti. Bio je potresen… Nakon što mi je podijelio svoje brige, dok sam se spremala otići, došao je s druge strane blagajne i zagrlio me. Dirnulo me je, jer meni to baš nije spontano, a njemu sigurno nikada!
Da bismo konkretizirale našu želju tražile smo gdje su muslimani u našoj zemlji i odakle dolaze. M.s. Cathy i ja tako smo išle u Dearborn, predgrađe Detroita gdje se nalazi najveća naseljenost muslimana kod nas i to iz Libanona i Iraka. Tu smo ostale par dana. Drugo naše putovanje bilo je u Paterson. Odmah smo zavoljele ovaj multikulturalni gradić od 150.000 stanovnika. U bolnici jedna sestra mi je rekla kako je moguće čuti 54 različita jezika među osobljem! Paterson je kao mikrokozmos stvarnosti imigracije u zemlji! U gradu je devet đamija i 55.000 muslimana.
Mi smo malobrojne za ostvarenje jedne takve želje i poradi toga potrebno nam je zatvoriti zajednicu u Washingtonu. Naš posljednji Generalni kapitul ohrabruje nas:»Reformulirajmo naš zajednički projekt… i pustimo izvirati nove projekte, premda izgledaju kao ludost. Znajmo u svjetlu naše karizme čitati pozive novih realnosti… Biti sa – zahtijeva od nas srce otvoreno znakovima vremena…».
mala sestra Anne-Beth
SIRIJA
M.s. Diana-Maria iz Libanona radi već dvije godine u tvornici deterđenata i paste za obuću, na periferiji Damasa.
To je privatna tvornica u blizini sela gdje se nalazi grob Sit Zeinab, mjesto hodočašća za šitske muslimane. Zeinab smatraju svetom ženom i dolaze tu moliti iz svih arapskih zemalja.
Tvornica je dosta velika, podijeljena u više pogona. Radim na pakiranju. Ukupno smo 85 radnika, a 20 radnika i 16 radnica je u mome pogonu. Ja sam jedina kršćanka. Za mene to je prvo iskustvo u potpuno muslimanskoj sredini i otkrila sam i naučila dosta toga. S radnicama mogle smo, malo po malo, izgraditi duboke, prijateljske odnose. U raznim prilikama mogla sam posjetiti kolegice u njihovim kućama: poradi bolesti, smrti jednog roditelja, vjenčanja, slavlja ramazanskog i kurbanskog Bajrama… Jedna kolegica pozvala me je k sebi govoreći:»Sve druge si posjetila, posjeti onda i mene».
Tako sam ih sve posjetila i upoznala sve uličice njihove četvrti. Mislim da ovaj kraj nikad nije imao priliku vidjeti jednu redovnicu kako hoda njihovim ulicama… Većina ljudi koji tu stanuju nezna što znači biti redovnica. A nakon godine dana zajedničkog rada pozvala sam ih sve kod nas u bratstvo. Bila sam vrlo sretna da su se sve radnice odazvale.
Nakon 11. godina života u Bratstvu u više prigoda susretala sam muslimane u Libanonu, Egiptu i Siriji. Ali ovi svakodnevni susreti s kolegicama u tvornici puno su toga u meni promijenili.
Jedna od kolegica je osobito duboka vjernica. Osjećala je kako sam drugačija od drugih i tražila je priliku za razgovor o vjeri… Govorile smo o «milosrđu Svevišnjega», o Njegovu pozivu na opraštanje, o ljubavi prema svakom čovjeku, čak i prema onima koji čine zlo, o pozivu upućenom svakom vjerniku…
U isto vrijeme uz ovo moje pozitivno iskustvo postoji i moje iskustvo žene kršćanke Bliskog Istoka iz Libanona gdje smo izloženi poteškokćama na svim razinama… Ne mogu a ne biti potištena svaki put kada vidim đamije koje se grade nasuprot crkavama u kraju gdje su kršćani većina, sa zvučnicima okrenutim prema crkvi. Ne mogu zaboraviti ono čemu sam i sama bila svjedokom: kršćanin ponižen, bez obrane…
Ali, unatoč svim teškoćama koje vidimo ili živimo želim svjedočiti kako je suživot moguć i da u osobnim odnosima može biti jako dubok. Želim svakom od nas, tu gdje jesmo, učiti od drugog, različitog od nas, naučiti sve što nas može «izgrađivati» u ljude koji rade na jedinstvu i ljubavi i koji svjedoče pred svima da je Bog Otac svih ljudi…
VELIKA BRITANIJA – IRSKA
Na «našim otocima» imale smo prošle godine veliko slavlje 50. godina pristnosti Bratstva. Za tu prigodu m.s. Yris-Mary, naša bivša generalna odgovorna govorila nam je o Nazaretu. Evo nekoliko njenih razmišljanja.
NAZARET jučer, danas i sutra
Evanđelja ne opisuju na poseban način Nazaret, ali možemo pogoditi kako se radi o malom, beznačajnom mjestu (Iv 1,46). U Nazaretu Isus je živio 30 godina i to okružje utjecalo je na njegov život. Upravo to nas zanima. «Zvat će se Nazarećanin»(Mt 2,23). Isus izabire ponizne kako bi se svi osjećali dobro s Njime. Uzima primjere običnog, svakodnevnog života da bi nam govorio o Božjem Kraljevstvu.
Možemo biti uvjereni kako Isus u Nazaretu sudjeluje u običnom životu: svakidašnja rutina, susreti sa susjedima, moliti, jesti, spavati… Bio je prepoznat kao sin Josipa tesara. Tokom tri godine javnog djelovanja Objava će biti duboko obilježena onim što je vidio, živio u Nazaretu. «Malenost» je najtemeljnija i najvažnija vrijednost Nazareta.
Mali brat Karlo i Nazaret
«Moj poziv je Nazaret.» Tako m.b. Karlo sažimlje svoje zvanje.Dirnut je Bogom koji živi naš obični život svakog dana, život i posao jedne seoske obitelji. Život je to bez značajnih događaja. To je grubi život obilježen monotonijom koji m.b. Karlo nalazi najprivlačnijim (sa svojim odgojem i privilegiranom prošlošću). Kada poslije razmišlja o osnivanju jedne redovničke zajednice, to je bez sumnje Nazaret koji će biti temeljna duhovnost. Njegova mala braća i male sestre nasljedovat će «narod Nazareta».
Za br. Karla Nazaret nije samo priprava za javno djelovanje. To je važan put propovjedanja Evanđelja. «Moj apostolat treba biti apostolat dobrote.» «Propovijedati Evanđelje radije mojim životom nego riječima.»
Mala sestra Magdalena i Nazaret
Intuicije m.b. Karla o Nazaretu potpuno su odgovarale željama m.s. Magdalene o jednom redovničkom životu. Ali, ona je to drugačije izrazila. Za nju ne postoji Nazaret bez Betlehema. U Betlehemu Krist, Sin Božji izabrao je stanje potpunog predanja u nemoći malenog djeteta. To je srce Evanđelja: «Ako ne postanete…» (MT 18,3). Poniznost, malenost, blagost, sav naš život treba imati svoj izvor u Betlehemu.
Za m.s. Magdalenu Nazaret znači «biti čovjek usred ljudskog mnoštva». Stvorene smo duboko se izmiješati s mnoštvom poput Isusa na putevima Galileje… pritješnjen sa svih strana. Isus se nije ustezao jesti s grešnicima, dajući im osjetiti kako su dobrodošli, do te mjere da je to farizejima bilo upitno… Isus gubi svoju vjerodostojnost jer je «previše» čovječan.
Gdje je danas Nazaret?
Običan život nije se s vremenom promijenio. Bio je i još uvijek je svakidašnji život većine ljudi. Mala braća nedavno su objavila knjigu svakidašnjih dnevnika. Izvrstan način za reći: «To je samo to!».
Nazaret – dijeleći život s bolesnicima
Danas toliko ljudi boluje od teških bolesti: side, raka, TBC, malarije… Jedna mala sestra i sama bolesna od karcinoma piše: «Ne možemo se nadati biti uzoran bolesnik. Po našem siromaštvu, slabosti možemo stvarati prijateljstva, veze zajedništva koje nas uvode u veliko otajstvo patnje… Bolesnik uvijek čeka… čekate liječnika, pretrage, lijekove…Iščekujemo biti bolje…».
Na mome afrčkom kontinetu, ali i drugdje sida uništava čitave obitelji… U Africi inače smo jako suosjećajni, ali ljudi žive u takvom siromaštvu!
Nazaret u Manenbergu, u Južnoj Africi
«Nazaret» gdje živim ima loš ugled, bez sumnje još lošiji od Nazareta. Nalazi se u jednoj četvrti Capetowna gdje su ljudi prognani za vijeme apartheida. Manenberg je jedna od poznatih četvrti po gangsterskim bandama. Kad kažemo da smo u Manenbergu prvo pitanje koje nam postavljaju je slijedeće:»Da li ste u sigurnosti?». Česte su borbe suprostavljenih bandi da bi spasili svoju čast ili obranili svoj teritorij za drogu. Ima ljudi koji su ubijeni u njihovim obračunima… Ali ovi gangsteri djeca su naše četvrti. U nekim trenucima možemo s njima ozbiljno razgovarati. Često su spremni pomoći ili traže da molimo za njih. Jedan dan idući u crkvu, na putu jedan mi je vikao:»Sestro, moli za me!». A jedan drugi:»Sestro, kažite mu neka moli sam za sebe!». I prvi je blago odgovorio:»Molim».
Nazaret sutra
«Duhovnost Nazareta» može biti življena svuda i od svih…U «Nazaretu» potrebni smo vremena kontemplacije svakodnevne Božje Providnosti. Bogu ništa nije strano. Nitko nije isključen. Tu nema granica. Naučiti nam je dijeliti patnju naše braće i sestara, biti strpljivi u svim događanjima…
Naša nada je u svijesti kako Isus s nama suosjeća upoznavši ovaj način života tokom 30. godina u Nazaretu, te da nas On razumije…
RENE VOILLAUME – čovjek koji je obilježio život Crkve 20. stoljeća
U svibnju prošle godine preminuo je u dubokoj starosti (98 god.) Rene Voillaume. Ovdje će biti riječ prije svega o njegovu duhovno-teološkom hodu: od monaha u El Abiodhu do utemeljitelja i promicatelja «nazaretske duhovnosti». Bit će govora i o nekim osobama i događajima, koji su bitno utjecali na tijek njegova života.
Za one koji su ga dobro poznavali, on je jasan primjer čovjeka kojim se Duh Božji poslužio da u životu Crkve pokrene neke stvari kojima nije potpuno ovladao. Vjerojatno on u tome nije nikakva iznimka, osobito kad je riječ o utemeljiteljima redovničkih zajednica.
Svakako, mislim da nije pretjerano reći da je – bilo izravno bilo posredno – značajno obilježio život Crkve 20. stoljeća. Godine 1933. krenuo je s još četiri brata putem Charles de Foucaulda. Ovaj «Božji čovjek» bitno ća utjecati na cijeli život R. Voillauma, ali na dva vrlo različita načina u dvjema etapama njegova redovničkog života. Zanimljivo je, naime, konstatirati, da je Voillaume sa svojom novoosnovanom zajednicom u El Abiodhu išao istim «zaobilaznim» putem, kao njihov uzor Ch. de Foucauld. Kao što je život Ch. de Foucaulda, nakon njegova obraćenja, bio najprije obilježen iskustvom monaškoga života kod trapista (bio je, naime, uvjeren da će tu najbolje ostvariti svoj ideal nazaretskog života), tako će i zajednica Isusove male braće u El Abiodhu u prvih 15 godina svojeg postojanja provoditi autentičan monaški život sa svim elementima, koji karakteriziraju taj oblik redovničkog života u Crkvi. Još prije njihova odlaska u Saharu bili su usko povezani s karuzijancima u Montrieuxu, a i prvi magister novaka kod Isusove male braće proveo je godinu dana u spomenutoj kartuziji, kako bi se osposobio za tu službu. Ima u svemu tome i određene logike: kako sam Ch. de Foucauld, tako i njegovi sljedbenici.
Pravi razlog tomu bila su redovnička Pravila, koja je bio sam Ch. de Foucauld sastavio u Nazaretu g. 1889. za «Pustinjake Presvetog Srca», koje je želio osnovati. Ta su pravila pisana još u Nazaretu, dakle, prije velikog obrata u njegovu životu, obrata koji će ga usmjeriti prema Sahari. Iako je prošlo već nekoliko godina otkad je napustio trapiste, Pravila su još uvijek bitno «obojena» monaškim sadržajima. O. Voillaume i drugovi učinili su baš ta pravila svojima i petnaestak su se godina ravnali prema njima.
Stvari bi možda tako i ostale, da nije bilo raznih utjecaja izvana i pritisaka iznutra. Među vanjskim utjecajima spomenut ćemo samo malu sestru Magdalenu i neke događaje koji su uzburkali duhove u Crkvi u Francuskoj.
a)Mala sestra Magdalena, utemeljiteljica Isusovih malih sestara: Samo nekoliko godina nakon odlaska R. Voillaume i drugova u Saharu, i ona kreće stopama Ch. de Foucaulda i osniva Isusove male sesstre. Rene Voillaume upoznati će je tek kasnije, prigodom hodočašća na grob Ch. de Foucaulda u El Golea, g. 1938. Nama je ovdje zanimljiva činjenica da je m.s. Magdalena jednostavno «preskočila» monašku etapu Ch. de Foucaulda, ili, bolje, ona o njoj uopće nije niti razmišljala. Za svoje sestre od samog je početka izabrala život u malim zajednicama usred svijeta. Intuitivno je izravnije «pogodila» srž poruke Ch. de Foucaulda i tako je njezin pristup Ch. de Foucauldu i način života zajednica Isusovih malih sestara već bio neka vrsta izazova za R. Voillauma i za Isusovu malu braću u godinama neposredno prije Drugog svjetskog rata.
b)U Francuskoj je g. 1943. H. Godin objavio knjigu «La France, pays de mission?» (Francuska, misijska zemlja?), a značenje naslova bilo je zapravo :»Francuska (djelomično) poganska zemlja». Knjiga je upozoravala na činjenicu da je dio francuskog stanovništva bio ne postkršćanski, nego doslovce poganski. Krista, odnosno Crkvu nisu napustili, nego za Radosnu vijest nikad nisu niti čuli. I druga konstatacija: ta dva svijeta – Crkva i poganski dio Francuske – egzistiraju jedan uz drugoga, potpuno se ignoriraju i među njima nema komunikacije…
To poganstvo zahvatilo je osobito radničku populaciju, i to u zastrašujućim razmjerima. Knjiga je bila dobro dokumentirana rezultatima višegodišnjih istraživanja na terenu, te je odjeknula poput prave bombe i uzdrmala brojne vjernike, članove katoličke akcije, svećenike, biskupe… Ipak, stvari nisu ostale na tome. Crkva je postala svjesnija svoje odgovornosti i za taj, njoj tuđi svijet. Vjernici su se trgnuli i krenuo je pravi val apostolske zauzetosti i odlučnosti. Trebalo je ponovno početi živjeti radikalnost Evanđelja i onda ponijeti Krista i njegovu Radosnu vijest među radnike: životom, svjedočenjem, riječju. U tome su prednjačili osobito članovi radničke mladeži (JOC). Trebalo je učiniti sve kako bi se taj poganski svijet opet pridobio za Krista. Vrijeme je pokazalo da je sav taj žar ipak krio dosta iluzija.
Drugo važno iskustvo, koje je duboko obilježilo život brojnih francuskih svećenika, bila je deportacija u nacističku Njemačku i iskustvo prisilnog rada u toj zemlji u godinama Drugog svjetskog rata. Ti su se svećenici odjednom našli u radikalno novoj situaciji, gdje su bili potpuno izjednačeni s drugim zatočenicima – vjernicima i često nevjernicima – dijeleći u svemu njihovu sudbinu: smještaj, rad, umor, glad i žeđu, maltretiranja i ponižavanja, brigu za svoje, za sudbinu domovine i cijele Europe itd. Njihovo se svećeničko djelovanje u tim okolnostima najčešće svodilo na sam život, na svjedočenje, na brigu za druge. Doduše, nekima od njih to je bio samo vrijeme koje je trebalo izdržati dok se ne vrate u svoje «normalno» djelovanje, ali je za druge to bilo vrijeme čišćenja, preispitivanja. Mnogi su tek tada upoznali život radnika…, drugi su opet u nekim supatnicima, koji su ideološki pripadali suprotnom taboru, otkrivali ljude duboko prožete brigom za čovjeka, za njegova prava, njegovo dostojanstvo. I katkad su, na svoje veliko iznenađenje, nailazili baš u tih osoba na više razumijevanja nego kod nekih svojih «vjernika». Razmišljajući o smislu te etape svojega života, neki od tih svećenika izričito spominju Ch. de Foucaulda: njegov im je primjer ulijevao snagu i osmišljvao život. Za neke je od njih iskustvo tog vremena, inače obilježeno patnjom i neljudskošću, bilo toliko jako da govore o njemu kao o «najvećoj milosti svoga života».
Vratimo se sada R. Voillaumu. Na početku Drugog svjetskog rata on je mobiliziran, kao i većina njegove subraće, te je tako više godina izbivao iz zajednice u El Abiodhu. Vratio se tamo godine 1944., a već dvije godine poslije boravi poduže vrijeme, s još jednim bratom, u Francuskoj. Ozračje u tamošnjoj Crkvi bilo je pod utjecajem gore opisanih događaja, osobito u određenim sredinama. O tome se pisalo, govorilo, raspravljalo… Tražili su se novi putovi , novi načini djelovanja. Neki su krenuli u «osvajanje» radništva, drugi su bili skloniji nenametljivoj bratskoj prisutnosti Evanđeljem nadahnutih ljudi među radnicima. U ime Isusa iz Nazareta, našega brata, koji se je poistovjetio i s najmanjim od svoje braće.
Rene Voillaume vratio se s tog puta pun dojmova pa i pitanja. Za Isusovu malu braću nazirali su se novi putovi (male zajednice u radničkim sredinama), ali mnogo toga još nije bilo potpuno jasno. Kontemplativna dimenzija njihova života nikada nije dolazila u pitanje. Pitanje na koje je trebalo odgovoriti bilo je: je li kontemplativni oblik redovnničkog života uopće moguć usred svijeta i, ako jest, pod kojim uvjetima?
Mala sestra Magdalena, iskustvo francuskih svećenika u zatočeništvu, kojima je Ch.de Foucauld bio i svjetlo i ohrabrenje…, upućivali su na «nazaretski život», kakav je Ch. de Foucauld ostvario potkraj svojega života u Tamanrassetu, kad je postao diskretnim svjedokom Božje dobrote i ljubavi među tamošnjim nomadskim plemenima. S druge strane je Ch. de Foucauld jako naglašavao ulogu svete nazaretske obitelji kao uzora malih zajednica – okupljenih oko Isusa – koje je zamišljao i želio potkraj svojeg života. Isus, Marija i Josip živjeli su usred svijeta «izgubljeni u Bogu». Nisu li oni najveći kontemplativci koji su uopće postojali, nisu li oni «dokaz» da je kontemplacija usred svijeta moguća?
- Voillaumu trebalo je vremena da «pohvata sve konce», da sve to poveže u jednu cjelinu i osobito da sve utemelji na Isusovu primjeru, na «nazaretskom otajstvu».
Napokon, u veljači i ožujku 1948. on svojoj braći upućuje čitav niz opširnih pisama, u kojim obrađuje razne sadržaje njihove duhovnosti i u čije središte sada stupa nasljedovanje Isusova života u Nazaretu. Godine 1950. ta će pisma biti objavljena u obliku knjige s naslovom «Au coeur des masses», koja će poslije biti prevedena na hrvatski i objavljena kod Kršćanske sadašnjosti pod naslovom «Kao u Nazaretu».
Kroz čitav će niz godina ta knjiga biti pravi duhovni bestseller, ne samo na francuskom govornom području nego i u brojnim prijevodima. Njezin uspjeh objašnjava se time da je u njoj Voillaume pružao odgovor mladim kršćanima, koji su tražili neki novi način radikalnog evađeoskog života. On je zapravo izložio duhovnost jedne redovničke zajednice (Isusove male braće), ali je ta nova duhovnost primjenjiva na raznorazne životne situacije, a osobito na «sivu svakidašnjicu» većine ljudi, i zato su je sa zanimanjem čitali i laici.
Osim Isusove male braće, Voillaume je osnovao još dvije redovničke kongregacije: Malu braću (1956.) i Male sestre (1962.) od Evanđelja, a još je usko sudjelovao u osnivanju i vođenju drugih zajednica i udruženja foucauldianske inspiracije.
NAZARETSKA DUHOVNOST
Ipak, njegov najvažniji i najtrajniji doprinos životu Crkve 20. stoljeća čini nam se «nazaretska duhovnost», koju je u glavnim crtama izložio u «Au coeur des masses». Drugi su već prije bili krenuli tim putem, ali je njegova zasluga u tome što je njihovu intuiciju prihvatio, domislio i razradio te je teološki utemeljio na otajstvu Utjelovljenja.
S mnogima drugima – svećenicima i laicima – pridonio je ponovnoj afirmaciji i osvježenju teologije Utjelovljenja. A ozbiljno shvaćanje tog otajstva – ne samo činjenice, da je u Isusu iz Nazareta Bog postao čovjekom, nego i njegova načina života, njegova odnosa spram čovjeka, Očeva lica koje nam je on očitovao – to ima dalekosežne posljedice za naše razumijevanje samog kršćanstva, za način na koji čitava Crkva shvaća samu sebe i svoje poslanje, svoju odgovornost spram čovjeka i svijeta: pa i za stav Katoličke crkve spram drugih kršćanskih Crkava, drugih religija, itd. Uistinu, posrijedi je bio neki novi duh, pravi «koncilski duh» 10,15-ak godina prije početka Drugoga vatikanskog Sabora. Jer ta su se razmišljanja i ideje poslije našli u koncilskim raspravama, a neke, možda najvažnije, postale su u koncilskim dokumentima opće crkveno dobro.
mali brat Stanko
U prethodnom tekstu naglasak je bio na dvijema etapama u hodu o. Voillauma prema «nazaretskoj» duhovnosti, usredotočenoj na Otajstvu Učovječenja, na Isusu iz Nazareta. A Isus, «s nama Bog», htio je to ostati do svršetka svijeta, nazočan među nama u sakramentima Crkve, osobito u presv. Euharistiji, u svojoj Riječi i u «sakramentu» bližnjega. O. Voillaume duboko je vjerovao u Božju nazočnost usred svijeta, i smatrao je to jednom od najvećih milosti što mu je Bog udijelio. Evo što piše sam o. Voillaume o presv. Euharistiji u svojoj duhovnoj oporuci:
«Ali, Bože moj, najveća od svih tvojih milosti, koja je ispunjala moj život do današnjeg dana, milost je tvoje prebožanske i presvete Euharistije. Tvoja Nazočnost u posvećenoj Hostiji bila je radost moga djetinjstva, divljenje moga svećeništva, svjetlo koje je usmjerilo moj život, kad si me – bilo mi je 16 godina – «prenio» u neku neizrecivu sjedinjenost s tobom nazočnim u posvećenoj hostiji izloženoj iznad oltara. Tada si mi dao shvatiti, da mi je postati svećenikom, kako bih ti prinosio Svetu Žrtvu. Da, ovaj zov svećeništva bio je prvobitan i odlučujuć za moje kasnije zvanje…
Poslije milosti moga svećeničkog ređenja i mladih misa, slijedila je milost osnutka zajednice u El Abiodhu; tu smo se u miru i tišini svake noći dugo klanjali nedokučivom i uvijek novom otajstvu Nazočnosti Ljubavi u Presvetom Sakramentu. I kad si nas raspršio po svijetu, bio si s nama, bdijući u svetohraništima naših kapelica, stalno nas podsjećajući da je tu, u samoći tvoje Ljubavi, središte našega života i svrha našega poziva.
I evo me, Isuse, na kraju svoga života, više nego ikada zaljubljena u Presveto Otajstvo. Puno sam griješio u životu, često bio nevjeran svome pozivu; nisam uvijek uspjevao odolijevati raznim zamamnostima ovoga svijeta, koji su privlačili moju znatiželju i uvlačili me u razne brige i činili da sam zaboravljao na tvoju Nazočnost. Ipak samtram da sam uvijek očuvao vrlo živom svoju vjeru u stvarnost Tvoje Nazočnosti u otajstvu Euharistije. Znaš, Gospodine, i poznaješ moju bol, kada vidim da se sa Sakramentom Tvojega svetoga Čovještva, sa nazočnošću tvoga Tijela i Krvi postupa ležerno, bez dovoljno znakova poštovanja i klanjanja. Jer ipak se tu radi o najvećem otajstvu uopće na ovome svijetu. Isto vrijedi i za otajstvo Svete Žrtve i za način na koji njezino slavljenje uprisutnjuje tvoju bolnu muku, «jer svaki put, kad se slavi spomen ove žrtve, ostvaruje se djelo našega otkupljenja».
Ali tako silno volim tvoj Sakramenat. Prikazujem ti svoju bol, o Isuse, i mogu te samo moliti da ulijeliš svim Bratstvima milost, da ostanu – usred svijeta i usred raznih protuslovnih misaonih tokova koji se pojavljuju u kršćanstvu – svjedoci ukorijenjeni u vjeri i ljubavi prema tvojoj svetoj Euharistiji,
To je zadnja milost za koju te se usudim moliti. Da bi svi oni imali vjeru djeteta, vjeru koja dozvoljava duši biti preplavljena neizrecivom radošću kakva je i tvoja, Isuse, i koja izvire iz kontemplacije predivnih djela Ljubavi tvoga Kraljevstva. Pred tvojom Nazočnošću u posvećenoj hostiji dijete se divi i ulazi u otajstvo, dok je odrastao čovjek u napasti da to isto otajstvo pokuša shvatiti svojim razumom, snizujući ga time na dimenzije samo ljudske inteligencije. Nikoji ljudski um, nikoja teologija nije kadra proniknuti ovo otajstvo, koje se uzdiže na dimenzije otajstva samoga učovječenja Boga i «produžetka» toga otajstva u ljudskoj povijesti.
Isuse, jednoga si dana zahvaljivao Ocu jer je sakrio otajstva Kraljevstva od mudrih i moćnih, a otkrio ih malenima. Učini, Gospodine, da svi budemo među tvojim malenima…!
Mala sestra Raymonde-Andre, naša generalna odgovorna govori nam o iskustvu suživota m.s. Magdalene u Sjevernoj Africi:
«M.s. Magdalena imala je nepokolebljivu vjeru u uvijek moguće prijateljstvo među ljudima, unatoč barijerama koje ih mogu odvajati – dijalog srca – ….Čini mi se kako je taj dijalog bitan u našem zvanju…
Ovaj dijalog na koji su svi ljudi bez izuzetka pozvani nešto je vrlo ponizno i diskretno, zauzeti rad nespojiv s težnjom bilo koje moći jer mu je besplatnost preduvjet. Dijalog srca počiva na uvjerenju da je čovječanstvo jedna obitelj. Vjerujem kako bi bez toga najvelikodušnija nastojanja oko mira i pomirenja ostala uzaludna. Stoga sam sve više uvjerena da on može biti jedinstveno djelo cijelog jednog života».
«Izgubio sam svoje srce zbog Isusa iz Nazareta raspetoga prije 1900 godina i živim svoj život pokušavajući nasljedovati ga toliko koliko mi dopuštaju moje slabosti.» m.b. Karlo
«Ljubav je ona koja te mora sabrati u meni, a ne udaljavanje od moje djece. Vidi me u njima i, kao ja u Nazaretu, živi s njima izgubljen u Bogu.» br. Karlo
«Sav naš život, cijelo naše biće treba izvikivati Evanđelje na krovovima. Čitava naša osoba treba zračiti Isusom, svi naši čini, sav život, trebaju izvikivati da smo Isusovi, trebaju odražavati sliku evanđeoskog života, cijelo naše biće treba biti živa propovijed, odraz Isusov.» m.b. Karlo
«Budite kontemplativke, ostajući vrlo bliske svojoj braći živeći s njima svoj život, dijeleći njihove radosti i patnje, postajući svima sve.» m.s. Magdalena
«Tvoj jedini uzor je Isus. Ne traži drugi! Kao Isus za svojega zemaljskog života, postani svima sve: Arapkinja među Arapima, selilac među nomadima, radnica među radnicima..No, prije svega budi čovjekoljubiva među ljudima…»
m.s. Magdalena
Adrese:
Isusove male sestre
II Breznička 12a
HR-10000 ZAGREB
Tel: 01 611-8643
Isusove male sestre
Vrška 7
HR – 31205 ALJMAŠ
Tel: 031 595-123
Isusve male sestre
Đevđelijska 51
11000 BEOGRAD
Srbija i Crna Gora
Tel: 381 (0) 11 409-043
Isusove male sestre
Vladimira Nazora 71
25233 RUSKI KRSTUR
Srbija i Crna Gora
Tel: 381 (0) 25 703-343
OČE MOJ,
predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš
što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se tvoja volja ispuni na meni
i na svim tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
stavljam svoj život u tvoje ruke
Tebi ga darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!
mali brat Karlo