Vijesti Isusovih malih sestara (2008)

VIJESTI ISUSOVIH MALIH SESTARA (2008.)

Dragi naši prijatelji,

Evo nas rado ponovno k vama s našim Vijestima, s raznih strana svijeta, od Afrike do Azije, od Europe do Amerike…, a i iz naše Regije. Svake druge godine, to je već uobičajeni ritam. S malim sestrama u Iraku nastavljamo moliti, vapiti za pravednost i mir. U Norveškoj smo morale zatvoriti bratstvo. Prije zatvaranja prijatelji su organizirali seminar o duhovnosti malog brata Karla gdje je govorila i m.s. Gaby čiji prikaz prenosimo. S ljubavlju se spominjemo i m.s. Lujze i p. Zdenka. Vjerujemo da nas nastavljaju pratiti iz doma nebeskog Oca kako bismo i sami bili dom ljubavi.

 

Bratstvo će na godinu imati 70 godina. Gledati nam je bez straha realnost starenja Bratstva na svim kontinentima. O Uskrsu primile smo i pismo Generalnog savjeta o starenju kao blagoslovu, življenom kao «sakrament iščekivanja i predanja». Pismo nas ohrabruje do kraja živjeti naše poslanje. Jer «vjerujemo kako postoji povezanost:

-između siromaštva bića koje se predaje u ruke drugima i evanđeoskog djetinjstva u svjetlu Malenoga koji širi ruke u nemoći i ranjivosti;

-između prihvaćanja slabosti i duboke poslušnosti stvarnosti i životu;

-između ustrajnosti u goloj vjeri, molitvi siromaha koji ostaje jednostavno «izložen» Bogu i «izloženom» Kruhu, Božjem kruhu prikazanu za život svijeta. Nije li to vrijeme u kojem možemo postati Euharistija, ‘zahvala, slavljenje, zagovor’ vjerujući da je iza jučerašnje efikasnosti prisutna skrivena plodnost?».

 

U svim bratstvima po svijetu iščitajemo put vjere u euharistijsko otajstvo. M.s. Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, poziva nas: «Odvoji si vremena kako bi promatrala, iščitavala s Isusom tvoj život. Kako je On postao «kruh života» za tebe? Kako ti je dao spoznati da je sudjelovanje na Euharistiji poslanje kako bi i sama činila kao On (Iv 13,15). Pokušaj izreći ono što ti je pomoglo na tvom putu, podijeliti pitanja koja su iskrsnula tokom godina, odgovore pronađene u konkretnom životu… Danas nisi ista kao kad si ušla u Bratstvo. Sati i sati provedeni u euharistijskoj molitvi klanjanja u tišini produbili su tvoje srce. Živiš tihu Isusovu prisutnost, prisutnog u  kruhu i u Njemu živiš prisutnost cijelom svijetu, cijeloj Crkvi, klanjanje postaje dijalog ljubavi… Neka ovo vrijeme iščitavanja bude trenutak zaljubljene pažljivosti za Gospodnje djelo u tebi, trenutak zahvale za Njegovu prisutnost, Euharistija!».

 

S vama na Isusovu putu,

Isusove i vaše male sestre


AFRIKA – susret malih sestara iznad 60. godina

 

Po prvi puta trideset malih sestara iznad 6o godina koje žive u subsaharskoj Africi susrele su se u Kamerunu kako bi razmišljale, dijelile međusobno iskustva kako žive svoje poslanje u toj životnoj etapi.

«Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!» Lk 25,29

O temi starosti i njenim izazovima, o mjestu starijih osoba u Africi govorio im je o. Augustin Karekezi, provincijal isusovaca u Ruandi i Burundiji. «U Africi se ne bojimo godina. Godine su sinonim mudrosti, mira, smirenosti. Društvo bez starijih osoba je žalosno. Oni su naše knjižnice iako nemamo knjiga! U njima je vrijednost odnosa, komunikacije i to je njihova uloga, poslanje u društvu. Oni mogu osvijetliti mlade. Na svahiliu starija osoba je «Mree» – ime poštovanja i ljubavi. Upravo, mudrost je ono što daje vrijednost jednoj osobi. Način na koji se brinemo o neproduktivnim osobama (djeca, stariji, bolesni) govori o samom društvu.  Starije osobe mogu nas puno toga naučiti: smisao i poštovanje života, svjesno prihvaćanje smrti, ljubav prema pripovijedanju, prenošenje mudrosti… Živjeti sa starijim osobama je blaženstvo, sreća: one su smirene, nikamo ne žure. Njihov život je ujedinjen, zrače mirom i radošću. U Africi poradi teških životnih uvjeta, epidemija, rata… životni vijek je vrlo kratak. Starije osobe nisu brojne i integrirane su u društvenom životu, uvažene.»

Male sestre su zajedno razgovarajući dijelile svoja iskustva. Evo nešto od podijeljenog:

-biti zahvalna da mogu živjeti svoje godine

-radovati se jer imamo više vremena za Božju Riječ, za jednostavne susrete, slušanje

-radovati se kada nas zovu «baka», što znači da smo integrirane u jednom narodu

-poziv na pomirenje sa svojim granicama, da ne starimo prije vremena i da nismo previše aktivne

-međusobno si pomagati kako bismo živjele sretnu starost

-biti jednostavne u izricanju svojih potreba i znati reći HVALA

 

U Africi otkrivamo koliko je smrt dio života. U nekim jezicima umiranje znači «vratiti se doma».  «Rekla bih mladima da je svaka životna dob čudesna. Starimo onako kako smo i živjeli. Isus je uvijek s nama. Ponizno hodajmo s Bogom. Važno je usredotočiti se na bitno i imati svoje duboke korijene u molitvi.»

 


DIJELOVI PISAMA male sestre Sonje Marije, savjetnice za naš dio Europe, nakon njenih putovanja

 

…U rujnu 2006. boravila sam u Slovačkoj gdje sam došla učiti slovački jezik. Uoči blagdana sv. Ćirila i Metoda 04. 07. (crkveni i državni blagdan Slovačke) Lubica je ušla u Bratstvo. Ona mi je bila i «učiteljica». Bila sam jako zadovoljna. Ovo vrijeme mogla sam upoznati male sestre u Bratislavi i život bratstva. Tu su mala sestra Veronika Jana, odgovorna za Regiju i tri male sestre: Melanija (radi u bolnici kao spremačica), Marta Benedikta (radi u ljekarni kao spremačica) i Marta Marija (radi u kuhinji u jednoj školi).

U Breznom, bratstvu s Romima, mogla sam govoriti slovački sa susjedima te osobito s djecom. S djecom nije teško govoriti i s njima se komunicira srcem. Zaista sam voljela ovo bratstvo gdje sam primijetila koliko su Romi sretni jer su male sestre s njima. U Slovačkoj su Romi brojni i ima dosta poteškoća…

 

U Pragu su se male sestre preselile. U vrijeme komunizma za  redovnički život u klandestini kuća je služila jer je bila po strani. Sada ta izolacija nije više neophodna. Male sestre su prodale kuću i preselile se u stan, u naselje od 22 000 stanovnika. Time je okrenuta nova stranica povijesti Bratstva u Pragu. Posjeta kardinala Vlka u novom bratstvu obradovala nas je. On je puno trpio u komunističkom režimu kao i toliki drugi kršćani. Kao svećenik radio je teški posao. Godinama je prao prozore. Njegove riječi i sama njegova prisutnost duboko su nas se dojmile. Blagoslovio je našu novu kapelu izražavajući svoju radost zbog naše prisutnosti u ovom naselju gdje većina ljudi ne poznaje Boga. Nova župa se rađa i znak je nade u ovom svijetu anonimnosti. Evo nekoliko riječi iz njegove propovijedi:
»Vaše zvanje nije samo klanjanje, nego isto biti ‘svećenici’ zbog vašeg krsnog posvećenja. To znači kao svećenik uprisutniti Krista ovdje… Njegova prisutnost nije zatvorena u Svetohranište nego se događa kada su dvoje ili troje sabrani u Njegovo ime. Tako i vi kada ste zajedno u ljubavi  uprisutnjujete Krista…».

 

… U listopadu 2006. bila sam u Grčkoj na prvom susretu nove Regije TAG – Turska, Albanija i Grčka. Za sve nas vjerujem da je to bila radost živjeti ovaj susret, unatoč početnim bojaznima. Sigurno su dva dana s bratom Davidom, benediktincem o Euharistiji, puno pomogla za susret među nama. Snažno nas je pozvao posvijestiti si da je Bog u središtu našega života, da se treba susresti  oko njega, a ne oko nas samih. Evo što nam je između ostalog rekao: «Svi dobro govorimo o Euharistiji, ali ju trebamo aktualizirati u našem životu… Nije dovoljno imati Euharistiju u Svetohraništu. Prisutnost je djelotvorna ukoliko uprisutnjuje Boga u nama… U našim zajednicama trebamo više voljeti ono što jesmo, život!» (pristup Euharistiji sličan je pristupu kardinala Vlka).

 

… Zatim sam išla u novo bratstvo u Grčkoj, Patras. Bila sam iznenađena kozmopolitskim izgledom toga grada. Tu su ljudi iz cijeloga svijeta, Afrike, Južne Amerike, srednje i istočne Europe… Mnogi žele u Zapadnu Europu. Pogodilo me vidjeti mladiće u luci koji čekaju da ih netko uzme brodom prema Italiji. Put skupo plaćaju riskirajući život. Već sam o tome čula, no vidjevši ih mi je to pravi šok. Tako trpeća lica…

U službi kontinentalne savjetnice  često sam na putu i znam kakav je osjećaj biti nigdje… Ipak, svuda u bratstvima koja posjećujem nalazim dom i sestre koje me primaju. A oni? Ne znaju gdje idu, što će pronaći, gdje će nasloniti glavu? Nosim ih u mome srcu i molitvi. Mislila sam na ove riječi našega Kapitula: «Naš globalizirani svijet obilježen je velikim migracijama osoba koje su izbjeglice, beskućnici, iseljenici na našoj zemlji razdiranoj nasiljem. Živeći iskustveno da sam ‘strankinja’ solidarno susrećemo nešto od onoga što oni sami žive»

 

… U rujnu 2007. posjetila sam Armeniju, zemlju s tako starom i bogatom poviješću, ujedno tako trpeću zemlju… I to je jedan od prvih kršćanskih naroda. Mala sestra Noël Dominique radi u Astoku, u bolnici. Oko bolnice je više naselja. U njima većina ljudi žive u bijedi. Bolnica im puno znači, ne samo za bolesnike. Pojedini tu rade, a zimi dolaze ogrijati se ili dolaze jednostavno da bi podijelili svoje brige. Mala sestra je raspoloživa za sve. Ona je tu za armenski narod. Kako puno muškaraca odlazi raditi u Rusiju (neki se i ne vraćaju), to je žena koja nosi kuću i djecu, žena s velikom izdržljivošću…

Sretna sam što sam mogla provesti jedan vikend u obitelji male sestre Hripsime u jednom selu u blizini grada Gumri. M.s. Hripsime živi u bratstvu u Poljskoj i ona je prva mala sestra Armenka. Za mene bilo je to prilika više upoznati, doživjeti ovaj narod koji ima veliki smisao za gostoprimstvo. U gradu Gumri posjetila sam i obitelj od Ašen, mlade Armenke koja je živjela par mjeseci u bratstvu u Poljskoj. Upoznala sam i Luci, drugu simpatičnu djevojku koja se isto zanima za život Bratstva.

U Armeniji me se dojmio lijepi Križ Uskrslog Isusa, tipično armenski. Armenci su ponosni na ovaj križ i posvuda je prisutan: u crkvama i samostanima, na grobljima kao i na raskršćima, središtima gradova… Kao da žele reći da je ŽIVOT JAČI OD SMRTI. Jači je u Armeniji kao i u tolikim drugim zemljama  koje teže boljoj budućnosti…

 

mala sestra Sonja Marija

  


IRAK

Situacija u zemlji sve je  teža, posebno u Dori (četvrt Bagdada). Ondje je svakodnevno bilo sukoba i eksplozija. Stoga smo morale napustiti Doru. Otišle smo u Aînkawa, selo na sjeveru zemlje gdje su samo kršćani, predgrađe Arbila, grada koji je naseljen muslimanskim Kurdima. Jako nas je dirnuo prijem kršćanske zajednice koji su nam pomogli naći kuću. U početku smo bile dosta zauzete preseljenjem. Stigle smo samo s osobnim stvarima i najvažnijim za kapelu. Sve ostalo trebale smo naći pri čemu smo osjećale svu darežljivost i pomoć ljudi.

Bagdad – Djadida

U jednoj drugoj četvrti Bagdada puno je promjena od prošlog ljeta. Mnoge obitelji su napustile četvrt i otišle na sjever ili u neku drugu zemlju. Jedno vrijeme sve naše posjete bile su rastanci s obiteljima. Tolike godine prijateljstva u susjedstvu su završene. Odlasci su nas jako pogađali… Druge obitelji su stigle napuštajući svoje opasne četvrti. Dolaze tu gdje je mirnije. Treba mnogo hrabrosti započeti nove odnose koji neće trajati niti šest mjeseci. U našoj župi župnik je naglo napustio  četvrt. Nakon toga dvojica mladih svećenika su bila oteta, kao i naš novi župnik. Nismo znali zašto… Te otmice sve su nas pogodile jer naša je četvrt mirnija od drugih u Bagdadu. Naši susjedi nisu niti ekstremni niti nasilni. Poslije osam dana svećenik je pušten na slobodu nakon mučenja…

Naša tri bratstva, nakon zatvaranja Dore, jako su udaljena i vrlo je  teško komunicirati. Telefon ne funkcionira. Ostaje mobilni koji je jako skup. Internet radi kada ima struje i kada je linija slobodna. Jako je skupo putovati zbog cijene benzina i često vrlo opasno između Bagdada i Mosula. Možemo reći u par riječi: život je jako složen. Nema plina, nema struje, nema nafte i 2007. je bila jako hladna godina.

Jedino pozitivno u svemu je rad malih sestara. Svaka je sretna tu gdje je. Mala sestra Merved dijeli obroke u bolnici. Mala sestra Rajah Nur radi u tvornici lijekova. U oba mjesta ambijent je jako dobar i svaki se pita zašto i kako smo došli do takva nasilja… Odlazak kršćanskih obitelji, pogoršana stanja u župama Bagdada i osjećaj da ne znamo kamo idemo. Jako nam je sve to bolno…

Mosul

U Mosulu smo pet malih sestara. Samo jedna radi u državnoj bolnici. Posao je jako teško naći zbog situacije. Ovdje kršćani, Kurdi, Turkmeni, šiti i lezidi, čak i otvoreni suniti teško su prihvaćeni. U svim tim zajednicama pojedine osobe su bile otete i pod prijetnjom. Nepoznate grupe su tražile velike cijene kao otkupninu, pojedini su i ubijeni… Prihvaćeni su samo  Arapi i muslimani suniti.

Što se tiče svakodnevnog života sve je jako teško. Dvadeset sati  nemamo struje, nema ni nafte niti plina za kuhanje, niti grijanja. Sve se nađe na crno i to vrlo skupo, čak i benzin. Prijevoz je jako skup.

U bolnici su velike poteškoće. Nema lijekova niti materijala. Bolnica ima sedam katova i dizalo ne radi. Bolesnik mora ponijeti sve sa sobom za anesteziju, konce, lijekove… Bolnica prima više bolesnika nego što je moguće. Pojedini bolesnici su na podu. Osoblje nedostaje. Rad je težak i naporan za sve.

Pripadamo Sirijskoj crkvi, ali u kršćanskim zajednicama svih obreda samo nas je par tisuća kršćana. Tako smo svi jedna obitelj. O. Paulos Faraj Raho, kaldeanski nadbiskup Mosula žrtva je nasilja i mržnje. Bio nam je veliki prijatelj. Njegova smrt bila nam je svima veliki šok. Nadbiskup je otet 29.02. izlazeći iz crkve, nakon križnog puta. Sahranjen je u selu Karmeles pored Mosula, ispraćen od mnoštva naroda u miru i bolnoj sabranosti. Naš grad nastavlja živjeti  veliko nasilje. Svakodnevno je desetina mrtvih, puno ranjenih, puno je patnje… Nastavite moliti s nama kako bi jedan dan mir procvjetao u našoj zemlji kao i svuda u svijetu.

Strpljenje našega naroda, snaga i radost života koju susrećemo svagdje daje nam hrabrost, pomaže nam ići iznova. Svi žeđaju za mirom i sigurnošću i to nam pomaže dan za danom početi iznova, biti bliske i solidarne s ljudima. Učimo od njih kako živjeti sve to u miru. Jer «… nikakva spokoja nije imalo tijelo naše: izvana borbe, iznutra strepnje. A Bog tješitelj  poniznih, utješi nas…» 2 Kor 7,5-6

 


LIBIJA – naša mala sestra Vesna nam piše…

Assalamu  ‘aleikum, mir vama! Volim ovaj pozdrav tako drag muslimanima širom svijeta. Zar nije lijepo da jedni drugima zaželimo mir, onaj mir  koji dolazi od  Boga  “i kojega svijet ne može dati niti oduzeti”. Tim se pozdravom Isus obratio učenicima nakon uskrsnuća, a u krunici istim riječima pozdravljamo i Mariju.

Prošle godine učila sam jezik u Tunisu, a ove godine nastavila sam svoje “arapsko šegrtovanje” ovdje u Tripoliju; nema nas puno pa smo obje zemlje jedna regija. U Tunisu je devet malih sestara u tri bratstva, a u Libiji nas je pet, dvije male sestre u gradiću Zentan i nas tri u Tripoliju. Therese Susanne i Janine Olga su tu već  preko četrdeset godina. Dakako da nisu više mlade, ali im energije i širine duha doista ne fali! Izgradile su brojna prijateljstva, vole Libiju, poznaju njezine znamenitosti, a ni jezik za njih nema previše tajni… Usput  vas podsjećam na to da Djela Apostolska spominju Libijce koji su za Pedesetnicu bili u Jeruzalemu, da je Šimun Cirenac iz ovih krajeva, tj. iz Cirene, sjeverno-istočnog dijela Libije gdje je po predaji sv. Marko napisao svoje Evanđelje i  to se mjesto do danas zove “Vadi Markos”.

Za razliku od Alžira i Tunisa, ovdje sam po prvi puta srela ljude iz naših krajeva u školi i crkvi tako da imam priliku govoriti hrvatski, vrlo ugodno! Škola nam je pri islamskom fakultetu, besplatna i otvorena svima, pa ako nastavna metoda ponekad i nije prilagođena očekivanjima, dirljivo je vidjeti koliko se profesori trude, atmosfera je vrlo ugodna, obiteljska, a čak i knjige dobivamo besplatno. Ima nas  sa svih strana svijeta, različitih rasa i religija. Još  sam do lipnja u školskim klupama, naime dvije godine učenja je nekakav minimum za opismenjavanje u arapskom jeziku (pogotovo kad je đaku skoro pedeset godina!). Jezik nije baš lagan, ali je zato predivan! Pa kad mi se kojiput dogodi da ne znam od čega se više znojim, od vrućine ili od gramatike, prisjetim se onog jedinog zakona fizike kojeg  još pamtim (“Tijelo uronjeno u vodu gubi na težini…”) pa si ga prevedem : “Arapski uronjen u ljubav gubi na težini”. (Ali se i dalje znojim!?!). Tako su se preko jezika, malo po malo, odškrinula vrata bogate  arapske kulture koja je kod nas, nažalost, tako malo poznata.

Libiji su potrebni različiti kadrovi pa ljudi s raznih strana svijeta dolaze ovamo zaraditi kruh svagdašnji, a brojni su i afrički emigranti koji žele dalje u Evropu, ali njihovi snovi nerjetko završavaju tragično… Među tim strancima ima dosta kršćana tako da je crkva izuzetno raznolika, ali pretežno afro-azijska. Nedjeljna misa slavi se od petka do utorka na devet jezika (u bratstvu samo na četiri!), a u župi je biskup sa šest franjevaca različitih nacionalnosti s tri kontinenta, tako da smo poput onog mnoštva u Knjizi Otkrivenja: “iz svakog plemena i jezika, puka i naroda”.

Bogata jedino jezicima, naša crkva je materijalno siromašna, bez časti i vlasti, što me raduje, ali je siromašna i u svakom drugom pogledu, što nije uvijek lako… No vjerujem da se možemo i “obogatiti njezinim siromaštvom” jer to je prilika za hod u vjeri bez vanjskog oslonca, “bez štaka za srce”, prilika da proširujemo nutarnje horizonte i otkrijemo svoje osobno siromaštvo, onu duboku prazninu svojstvenu svakom ljudskom biću, prepoznajući u njoj Božje prebivalište, mjesto susreta s Njim… A i vjera naše braće i sestara muslimanske vjere može nam pomoći u produbljivanju našeg vlastitog kršćanskog identiteta. Razlika ne ugrožava, ona obogaćuje!

Župa je organizirana po jezičnim skupinama, ja sam povremeno u frankofonskoj i redovito u arabofonskoj (prošvercala sam se u zbor!), koja je u sebi isto tako raznolika: Iračani, Libanonci, Egipćani, Palestinci, Sirijci… (svatko sa svojim lokalnim jezikom!) iz različitih crkava i obreda (osam različitih denominacija!). I nikakvo čudo kada vidite kako trogodišnja djevojčica veselo poskakujući ide na pričest… Razlike su očite, ali ako ih ne apsolutiziramo, nisu nepremostive… I opet, razlika ne ugrožava, nego obogaćuje! Inače, u Libiji za božićno i uskrsno bdijenje možemo pustiti zvona i to je doista dirljiv trenutak.

Naše bratstvo je gotovo četrdeset godina na istom mjestu, u jednoj prigradskoj četvrti gdje smo već  dio uobičajenog pejzaža. Unatoč ubrzanom, gradskom ritmu života, ovdje ljudi još uvijek imaju vremena da žive, da se susreću, da slave…. Čaj sa susjedama, zajednička slavlja i žalovanja, brojni pozivi na svadbe. A s obzirom na to da muškarci i žene žive manje-više jedni pored drugih, susreti i slavlja su uglavnom odvojeni. Mi smo strankinje, drugačije ne samo po vjeri, nego po mnogo čemu, od načina razmišljanja do načina odijevanja, ali naši prijatelji znaju da imamo duboko poštovanje prema njihovoj vjeri i kulturi, a i mi se osjećamo prihvaćene takve kakve jesmo i poštovane u našem vlastitom idetitetu. Ono najbitnije uvijek je zajedničko, a to je ljudskost… Brojne su i dirljive geste prijateljstva  i solidarnosti, toliki znakovi Kraljevstva Božjeg koje nadilazi sve naše ljudske kategorije. Srećom!

I mogu vam reći da mi je drago kada mi se mlađe osobe na ulici obrate sa “haza”, to je izraz poštovanja prema ženama, uglavnom starijim, koje su bile na hodočašću u Meki. Inače, ovo je svijet u kojem starost i smrt još uvijek imaju svoje mjesto… Svijet kojeg se ne može upoznati kroz stereotipne novinske izvještaje. Onima koji su ga željeli upoznati Isus je rekao:”Dođite i vidite”… A “čovjek samo srcem dobro vidi”, kaže Mali Princ. I drago mi je da sam mogla doći i vidjeti, susresti ovaj svijet sa svim njegovim nedoumicama i slabostima, kao i s njegovim izvanrednim bogatstvom…

Jer “Svaki susret je susret s Bogom; molim ga da ih promašim što je manje moguće”… Da, vjerujem u “Sakrament Susreta”,  vjerujem u mogućnost zajedničkog života na ovoj našoj planeti. Istina je da nas puno toga razlikuje,  kojiput čak i dijeli, ali nas ništa, doista ništa ne suprostavlja… Jer Bog je velik, Allah akbar, Bog je veći od svih naših razlika… “Jedan je Gospodin sviju, bogat svima koji ga prizivlju”.

 


NORVEŠKA -iskustvo jednog susreta

Osvrt na seminar o duhovnosti Charlesa de Foucauld u Oslu

Prikaz male sestre Gabrielle Yvette

Željela bih vam reći koliko smo mi iz Generalnog savjeta bile dirnute vašim zalaganjem da se ostvari ovaj susret kao i vašim pozivom. To nam je poput zraka svjetla, poput znaka Božje nježnosti prema nama u teškim trenutcima naše povijesti.

Pričat ću vam prije svega o iskustvu susreta s islamskim svijetom, jer se na tome zasniva naše Bratstvo. To je i mene oblikovalo i vjerujem da je to i dalje aktualno.

Mala sestra Magdalena, rođena 1898., u mladosti se odušeljavala malim bratom Karlom… 1939. odlazi u Saharu, u Touggourt, u društvu male sestre Ane, kako bi živjela među Arapima život molitve i prijateljstva. Sve je dijelila s njima: radove na gradnji, sađenje palmi, odmor uz čaj, dijelila je s njima snove, radosti i brige… Čitala im je Pravila na kojima je radila… Gradila je s njima zidove bratstva, a od njih je primala i nadahnuća: «Provodim s njima izuzetan period života, vidim da ljubav prijateljstva može postojati među različitim rasama , kulturama, društvenim položajima… Između njih i mene postoji tako velika ljubav da mi se čini kako nigdje neću moći naći ljubav sličnu njoj… Imam potpuno povjerenje u njih… Toliko sam sigurna s njima da me upravo to povjerenje spašava…».

Povjerenje i poštovanje svake osobe su u osnovi tog prijateljstva. Mala sestra Magdalena govori: «Ljudsko dostojanstvo je tako velika stvar! Uvijek ga treba poštivati… Velikodušna ljubav se lako nalazi, ali ljubav puna nježnosti i poštovanje prema svakom biću je rijetko…».

U to vrijeme Alžir bijaše francuska kolonija. Kolonijalni svijet, većinom kršćanski, smatrao je sebe superiornijim u odnosu na autohtone narode. Smatrao je da donosi «civilizaciju i napredak». Ako je to i bilo točno u domeni tehnike i zdravstva, s druge strane su prezirali i ignorirali čitave kulture, bogatstvo čovječanstva. Bilo je vrlo malo dodira između dva svijeta. Peirre Claverie, dominikanac i biskup Orana, ubijen 1996., piše: «Proveo sam djetinjstvo u Alžiru… Nismo bili rasisti već jednostavno ravnodušni, ignorirajući većinu pučanstva te zemlje. Oni su bili za nas dio predjela kroz koje smo prolazili,  dekor naših susreta i naših života…. Živio sam pokraj muslimanskog svijeta koji je činio devet desetina mog ljudskog okruženja… Živio sam u kolonijalom okruženju ne vidjevši drugoga».

Mala sestra Magdalena je patila zbog poniženja kojima su bili izloženi njezini prijatelji. Ona nas poučava da živimo u jednakosti sa svakom osobom. Njezini prvi prijatelji su bili siromasi i to je bio dar za cijelo Bratstvo. Dijeliti njihov  način života, biti među njima, otkriti svu ljepotu čovjeka, bogatstvo gostoprimstva, vjernost  među osobama zanemarenim od društva…

Ali to ne bijaše samo čovjekoljublje… Ona poziva male sestre da se ukorijene u  Evanđelje: «Čitajte Evanđelje ponovno i ponovno… Gledajte Isusa, jedinstveni Uzor, koji se utjelovio da bismo ga slijedili i nasljedovali u ludosti ljubavi. Na svaku Njegovu Riječ odgovorite djelima…». Sati klanjanja u tišini, dugi hod kroz pustinju i susreti s nomadima stvaraju srce otvoreno za tišinu, srce koje živi za susrete, otvoreno gostoprimstvu: «Pustinja stvara u nama ogroman prostor koji Bog ispunja svojom Prisutnošću».

Mala sestra Magdalena također piše: «Za mene molitva znači život… Neka te ne straše ove riječi poziva na kontemplativni život. Neka u tvojim očima ne znače poziv na nešto izuzetno, tako uzvišeno da ga većina ljudi ne može dostići. U svjetlu brata Karla od Isusa neka stvore stav pun jednostavnosti, povjerenja, ljubavi duše u intimnom razgovoru s Isusom, nježnosti djeteta prema ocu, odanosti među prijateljima». Na tom mjestu, među prvim prijateljima, oblikovao se poziv na život ispunjen kontemplacijom, život prijateljstva, pun čovječnosti. Život prijateljstva s Isusom, prijateljstva među ljudima, osobito među najmanjima, najprezrenijima, eto puta kontemplacije koji nam preporuča mala sestra Magdalena.

Ovo prvo iskustvo, proživljeno među pučanstvom Sjeverne Afrike, Arapima, muslimanima, siromasima, slijedeći brata Karla, u određenom periodu utisnut je  u našu povijest na osobiti način. Za malu sestru Magdalenu prijateljstvo znači uzajamno poštovanje i dijeljenje, angažiranje za prijatelje, povjerenje, ohrabrenje i uzajamne poticaje. To je prijateljstvo koje je navijestila Radosna vijest. Bliskost života s jednostavnim ljudima, onim najmanjima, prepoznata je kao put Isusa iz Nazareta, koji je od «svagdanjeg života stvorio mjesto susreta s Bogom». Svi naši susreti ukorijenjeni u Njemu, proživljeni na Njegov način, Njegova su Riječ kojom trebamo prenijeti Ljubav Božju prema ljudima i ženama našega vremena. «Apostolat prijateljstva» je doista naše poslanje, naš način obraćenja Bogu, naviještanja Radosne vijesti kako bi svaki susret poručio drugome: «Ti si dragocjen u mojim očima, ti imaš vrijednost u Božjim očima. Bog te ljubi». Taj veliki dar uzajamnog povjerenja omogućuje nemoguće. Oslanjajući se na to prvo iskustvo, sigurna da povjerenje doziva povjerenje, mala sestra Magdalena šalje svoje male sestre u svijet: ona ih povjerava osobama koje ih okružuju.

Život u okruženju islamskih vjernika nas je oblikovao… Da bismo tu opstale trebalo se odreći svake želje za obraćenjem drugog, priznati vrijednosti drugih vjera, biti suočen s različitostima…. To nas je uvelo u Božje otajstvo, Boga koji nas nesebično ljubi, čiji su planovi veći od naših religija. To nas tjera da se usuđujemo vjerovati kako ćemo se ponovno susresti u vječnosti usprkos onome što nas razdvaja ovdje… Živjeti to iskustvo prijateljstva i uzajamne ljubavi, znajući da se naše religije ne mogu svesti jedna na drugu,  nećemo se obratiti na vjeru drugoga – ni mi , ni oni. To nas smješta, svakog ponaosob, u središte naše vjere, da poniznije vjerujemo i da se otvorimo uzajamnom poštovanju.

Osobno, ja sam se pridružila malim sestrama 1975. Ubrzo sam otišla u Maroko. Jedno od najdomljivijih iskustava je vrijeme koje sam provela u Kazablanki, na rubu grada, gdje sam radila u tvornici. Život u Nazaretu za mene je postao stvarnost dijeljenjem teškoća života u jako siromašnom i prezrenom dijelu grada. Uskoro sam otkrila, zahvaljujući mojiim muslimanskim susjedima, radost Kraljevstva Božjega. To nije mjesto savršenih ljudi, otvoreno je malenima, siromašnima srcem, onima koji su na svojoj koži osjetili glad, hladnoću, poniženja, koji su upravo radi toga  sposobni držati srca otvorenima, usprkos svemu, prema dobroti drugih.

Susrela sam mnogo jednostavnih muslimana, na dnu društva, koji su svojim životima svjedočili Božju Ljubav. S radošću sam otkrila da je Isus, govoreći o Blaženstvima, to govorio mnoštvu ljudi koji većinom obitavaju na rubu Crkve. Vidjela sam Lala Fratimu i Muj Dada kako pripremaju kuskus da bi djeca na ulici imala što jesti. Vidjela sam obitelji koje se pomiruju za blagdan Ramazana i kako su ih u tome podržavali prijatelji. Vidjela sam ljude koji su se oduprijeli nasilju usprkos udarcima. Bila sam svjedok hrabrosti i snage žena koje su iznova započinjale svaki dan. Koliko sam se puta zapitala otkuda im ta energija. «To je Bog, mala sestro!»

Svaki dan pred Presvetim ili slaveći Euharistiju u našoj maloj kapeli, bila sam duboko sigurna da je cijeli život velika Isusova žrtva koja stvara Kraljevstvo. Ne treba se zavaravati, ima trenutaka kada molitva može biti obeshrabrujuća, siromašna. Često zadrijemam, ramena su teška od tereta, vrtoglavica… rasprave i teškoće u životu koji dijelim sa sestrama… Polako se vraćam u stvarnost puštajući da moj život osvijetli Riječ i Isusov život, slušajući sestre, prijatelje, Crkvu. Da, Kraljevstvo Božje je doista među nama. Naša mala Crkva u Magrebu, utopljena u potpuno muslimansko okruženje, pozvana je na suživot poštujući drugoga i bez namjere da ga prisvoji. Nadamo se da će tako i ostati, usprkos jačanju tvrde linije radikalnog Islama. Vjerujemo da vrijedi podržati ljude i žene dobre volje, truditi se da postanemo jedni i drugi čovječniji, poštujući razlike, cijeneći zajedničko bogatstvo, surađujući na unapređenju čovječanstva. Tu živjeti znači voditi život prijateljstva koje je besplatni dar… To je znak Božje nježnosti prema njegovoj djeci. To je veliki dar. Ne možemo se osloniti samo na naše snage jer «živjeti zajedno» znači također prolaziti kroz mnoge frustracije i razočaranja.

Također smo primili svjedočanstvo Crkava, a i naših malih sestara na Srednjem Istoku koje žive poslanje u srcu velikog sukoba, koje su – iako pripadaju tamošnjem narodu – često odbačene ili odgurnute u stranu zbog svoje vjere.

Jedna mala sestra nam poručuje iz Iraka: «Smatram veoma važnom tu besplatnu prisutnost predajući se Božjoj volji… Nema drugog načina navješćivanja Evanđelja u okružju Islama nego živjeti evanđeoskim životom… Ne trebamo biti naivni, moramo upoznati mentalitet drugoga. Za muslimana «uma», zajednica, ima prvenstvo pred nemuslimanima. Prijateljstvo je, ako tako mogu reći, vrlo krhko. Može biti izdano, ako «uma» ili politika tako zahtijevaju. U tom smislu muslimani nas obvezuju evangelizirati se u gestama svakodnevna života».

 


RUSIJA – na poslu u jednom trgovačkom centru

«Učitelju gdje stanuješ?» Iv 1,38-39

Budilica zvoni u 5,30h. To je rano za mene koja voli spavati. No, prozori su već osvijetljeni u mnogim susjednim stanovima (Već? Još? Tko zna?). Dan sviće dok molim u tom okružju. Sunce se pokazuje dok molimo zajedno jutarnju molitvu – hvala malim sestrama koje poradi mene ranije ustaju. Proljeće je. Dani su duži. «Slava Gospodinu koji nam daruje vidjeti svjetlost!»

Potrebne su mi tri autobusne stanice kako bih stigla na posao. U običnim danima mnoštvo ga čeka. Gotovo svakodnevno susrećem iste ljude. Škola nije daleko, tako su tu mala djeca s majkama ili bakama, ljudi s juga… Doskora, kada neće više biti klizavo ići ću na posao pješice. Možda i oni?

Radim u jednom trgovačkom centru. Na prvom katu su luksuzni proizvodi, u prizemlju supermarket i u podrumu naša trgovina odjeće «ekonomske klase». Podrum je uređen tek prije sedam mjeseci. Imala sam sreću biti tu primljena i prije otvaranja. Možemo gotovo reći da smo ga otvorile s kolegicama. Trgovina je otvorena svaki dan od 10h do 22h. Prodavačice počinju raditi u 9h, a mi spremačice pola sata ranije. Klizno radno vrijeme: dva radna dana i dva slobodna.

Kad nas sve računam, prodavačice, blagajnice, spremačice, skladištare, čuvare, oko dvadesetero nas je u svakoj ekipi. Naravno, više je žena nego muškaraca, dosta mladih, ali ne isključivo. U svakoj ekipi su dvije spremačice. Naša zaduženja su: prati ujutro i uvečer pod trgovine i sporednih prostorija, paziti kako bi trgovina ostala čista preko dana i također biti neprestano u stanju raspoloživosti. To znači pomagati u skladištu, u kabinama… malo svuda jer nedostaje radne snage. Koji puta se šalimo kada kažemo da naša trgovina nije «ekonomska klasa» poradi manje skupe odjeće nego radi toga što se štedi na svemu, osobito na radnoj snazi. Ali na kraju ima tu i jedna prednost: radimo zajedno i ovisimo jedni od drugih.

Pri jutarnjem pranju poda možemo ustanoviti odnos prašine, nečistoće i broja kupaca koji su tu sinoć prošli, kao i vremenske prilike. S vremena na vrijeme ispod vješalica odjednom se pojavljuje metla moje kolegice. Polako se pojavljuju prodavačice kao u jednoj šumi. Kasnije ćemo razgovarati, trenutno nam se svima žuriti. One brinu o robi, a mi o uređenju poda. Konačno, gotovo je! To je svršetak prve epizode, trgovina je čista. S kolegicom možemo malo odahnuti i zajedno pijemo čaj. To je privilegirani trenutak kada možemo razgovarati o važnim stvarima, podijeliti si svoje tajne ili jednostavno biti malo zajedno. Nakon toga dan slijedi svojim tokom: čistimo sporedne prostorije, čistimo ogledala, metemo stepenice, skupljamo papire u hali gdje su kupci najbrojniji.

Trinaestsatni radni dan, fizička prisutnost s drugima u dva puna dana uzastopno čini da se nešto gradi među nama, nešto što je teško izreći, ali je to kao kruh što lomimo zajedno.

«I ostanu s Njim onaj dan» (usp. Iv 1,39).  I sjećam se ovih riječi:

-kada osjećam kako raste povjerenje s Vanjom, kolegicom, i da često nemamo riječi da bi to izrekle, obične geste zamjenjuju riječi, geste mogu puno toga izreći

-kada je Vanja bolesna ili na dopustu i moram sama raditi, što nije lako, koliko podrške i simpatije primam od drugih! Jedno veče nakon takovog napornog dana zahvalila sam: «Što govoriš? Ako si ne pomažemo, nismo ljudi!».

-kada izbiju sukobi koji me prisiljavaju posvijestiti si da je i u meni isto nasilje kao i u drugima, no život se nastavlja i unatoč svemu, odnosi se obnavljaju

-kada se stalni kupci  javljaju: mladi bračni par s dvoje djece, prijateljice obučene po muslimanskom običaju, žena s kćerkom s poteškoćama u razvoju i počinjemo se pozdravljati i izlaziti iz anonime velikog grada i velikih trgovina.

«I ostanu s Njime onaj dan». Sigurno je potrebno provesti zajedno cijeli dan da bismo u istini mogli reći «došli smo i vidjeli». Tisuću detalja svakodnevice, a posebno ljudi s kojima su življeni, pomažu mi vidjeti da Rabi, Učitelj je tu…

Večer je. Vanja i ja odlazimo pola sata nakon drugih i kad se pozdravljamo netko kaže: «Do sutra skrovite radnice!». Skrovite radnice. Nesumnjivo, skrovite radnice idu zajedno  sa skrovitim Nazaretom.

 


SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE 

            Radim u jednoj bolnici u Baltimoru. Moj posao se sastoji uglavnom od nošenja hrane bolesnicima. I mi smo dvije ili tri žene na deset katova bolnice. Fizički je naporno jer vozimo velika kolica po hodnicima sa tepisonom. No, volim ovaj posao. Hodajući hodnicima susrećem puno ljudi, osobito bolesnika. A malo po malo sam upoznala i medicinsko osoblje s raznih katova. Kolegice s kojima radim 99% su afričkog porijekla i većina živi u gradskim naseljima poput našega. U početku, moje su kolegice bile malo oprezne: «Što jedna redovnica radi ovdje? I k tome još ‘bijela!’, bez sumnje ona je špijun ili netko doista neobičan». No, radeći zajedno prihvatile su me.

U mome životu male sestre već sam više puta doživjela kako mi se prijateljstvo i povjerenje koje želim pružiti vraća stostruko. I evo i ovdje u bolnici doživjela sam jedno novo iskustvo.

Željela sam ići u Italiju i posjetiti moju obitelj nakon četiri godine odsutnosti. No, nisam imala dovoljno godišnjeg odmora, a uprava nerado daje neplaćene slobodne dane. Kada sam to rekla svojim dvjema kolegicama, obje su mi, bez razmišljanja, predložile ustupiti njihov godišnji odmor (nešto što je prihvatljivo u našoj bolnici). Njihova dobrota doista me se dojmila. No, to nije bio kraj. Sutradan jedna druga radnica, koja je za nekoliko dana trebala u mirovinu, reče: «Saznala sam kako trebaš slobodne dane. Naša uprava nakon 4o godina radnog odnosa predlaže plaćene dane godišnjeg koje nisam iskoristila (što je rijetkost,  jer tko ne iskoristi godišnji odmor jednostavno ga gubi). Bilo mi je drago dobiti ovaj novac, no kada sam se vratila doma Bog mi je progovorio u srcu. Razumjela sam kako ne mogu čuvati ovaj blagoslov samo  za sebe. Mislila sam na tebe, na radost tvoje obitelji da te vide. Odlučila sam podijeliti s tobom ovaj blagoslov darivajući ti tjedan dana».

Na trenutak ostadoh bez riječi. Nisam mogla vjerovati onomu što čujem. Rekoh mojoj kolegici kako me se dojmilo sve što kaže, no kako to ne mogu prihvatiti, jer je to zaista previše. No, ona mi reče: «Molim te Rita primi ovaj tjedan, inače ako bih sve čuvala za sebe Bog ne može imati mjesta u mome životu. Želim ostaviti mjesta za Boga u mome srcu i to mogu samo ako sam spremna podijeliti.» To govoreći pružila mi je u ruke već napisanu molbu Upravi kako bi mi ustupila svoj slobodan tjedan. Bila sam ispunjena emocijama, misleći na naša gradska naselja, na strah ljudi koji njima prolaze i koji ipak kriju dragocjene bisere. Mislila sam na ljubav kojom volim ove ljude, na ljubav koju mi uzvraćaju stostruko… nije li moje zvanje otkrivati te dragocjene bisere i objaviti ih svijetu?

mala sestra Rita Virginia

 

 


SRBIJA – BEOGRAD

-u beogradskom bratstvu su  m.s. Klaudija Nada, m.s. Bernadeta i m.s. Ana Kristina

Ovoga puta želimo vam govoriti o susretima s našom pravoslavnom braćom i sestrama. Mala sestra Magdalena utemeljila je naše bratstvo u Beogradu  u želji susreta, u strasti jedinstva koja ju je nastanjivala čitavog života.

Naši susreti u svakodnevici s vremenom su se produbili. I to je velika radost! Radost je  vidjeti odrasle, djecu kolegica ili starije osobe koje traže krštenje ili koji su bivajući kršteni u djetinjstvu otkrili iznenada ili malo pomalo da u Crkvi je Isus, Bog koji ih ljubi i koji im otvara novi svijet. Često u jednostavnim prilikama svakodnevice dodirujemo religioznu dušu srpskog naroda i to  nam je velika  pomoć na našem putu vjere.

Jedan događaj na osobit način obilježava 2007. godinu. Jedan mladi pravoslavni prijatelj, dobro poznat našoj katoličkoj župi sv. Ante, ušao je u manastir. Često puta je dolazio i kod nas u bratstvo i mi smo mogle prisustvovati njegovom ulasku u monaški život. Bio je to snažni trenutak prijateljstva i jedinstva sa svima prisutnima. Kao i na drugim mjestima u Srbiji to je manastir koji oživljava i privlači vjernike i tražitelje Boga. U manastiru su za sada tri mlada monaha koja zrače mirom i radošću.

Naš prijatelj, dok je još bio bogoslov, došao  je kod nas sa dvojicom kolega s Bogoslovnog fakulteta. Nakon toga i oni su nas pozvali da kod njih gledamo DVD o posjeti Sv. Oca Benedikta XI u Istanbulu Patrijarhu Bartolomeosu. Bio je to također trenutak zajedništva. Bili su sretni i mi s njima tim susretom Istočne i Zapadne Crkve. Povremeno možemo vidjeti i studente Teologije bilo u našoj župi bilo u kojoj drugoj katoličkoj crkvi za Božić ili Veliki Petak. Njihov profesor Liturgije govori im o rimskom obredu i tada ga dolaze  vidjeti na licu mjesta uz objašnjenje našega Nadbiskupa i ili kojeg drugog svećenika.

S radošću, ali manje nego prije poradi naših snaga koje su sve manje, nastavljamo posjećivati monahinje u par manastira. Tu isto možemo iskusiti blaženstvo susreta jer smo «sestre».

Svi ti susreti i međusobna poznavanja su obogaćenje i zajednički put prema Onome koji je darovao svoj život kako bismo bili JEDNO.

Naravno, nedavna bolna događanja kao i aktualna situacija zemlje vode nas molitvi. S vama vapimo za put pomirenja, povjerenja i nove nade.

 

mala sestra Bernadeta


RUSKI KRSTUR

-u Ruskom Krsturu su m.s. Kristina, m.s. Denisa i m.s. Martina.

 

Po prvi puta nakon 260 godina od dolaska u Bačku, 17.01.2008. slavljen je Dan rusinske nacionalne zajednice. U našoj katedrali u Ruskom Krsturu uoči praznika slavljena je svečana Sv. Liturgija u zahvalnosti. Sv. Liturgiju je slavio naš vladika o. Georgiji Đuđar. Zatim je na različite načine obilježen praznik: govorima, izložbama, dodjelama nagrada, slavljima.

Od reakcija osobito mi se svidjelo što je rekla jedna novinarka Hrvatica iz Bačke: «Razumjela sam da vi, Rusini i mi, Bunjevci imamo zajedničku riječ, a to je ‘vjera’ u ‘poklonstvu’ do crne zemlje i zlatnoga žita i sada vas doista osjećam braćom i sestrama».

Nakon svih tih događanja zajednica Rusina je primila puno podrške i energije. U Novom Sadu trosatni program započeo je molitvom Očenaša. Da, vrijeme pred nama bit će lakše ukoliko znamo da su istinske snage za izgradnju multikulturalnog svijeta  u nama, u dogovoru, u dijalogu, u poštovanju svakoga. Unatoč tome, cijele obitelji sele u Kanadu. Prošle godine otišla je tako 91 osoba… Iznenada i naša obzorja se proširuju. Radio Internet je u Krsturu. I za 2009. godinu priprema se festival Rusina iz raznih zemalja.

 

mala sestra Martina


HRVATSKA – ALJMAŠ

-u aljmaškom bratstvu su m.s. Kristina Margit, m.s. Žaklina, m.s. Isabela i m.s. Mira

 

Dok živim u Aljmašu i promatram naš kraj, divim se misleći na one Isusove riječi «dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju» (Iv 10,10). Nakon zimskog perioda kada na neki način sve utihne, sada uz toplinu sunca, život jednostavno buja. Govor prirode kroz izmjenu godišnjih doba na selu je nešto osobito lijepo i u sebi nosi veliku poruku! Brujanje traktora, nabava sjemena, rasade, razgovori o sadnji… provedeno vrijeme po vrtovima jedan je dio naše svakodnevice.

Dok mala sestra Isabela radi na poljima IPK,  mala sestra Žaklina i ja u kući smo, u vrtu smo, u svemu što svakodnevni i zajednički život sa sobom nose. Crkva, ulica, pekara, trgovina, bunar, posjete… tople jednostavne riječi… posebna su mjesta susretanja božanskog i ljudskog kako je i prikazano u otajstvu Pohođenja na središnjem vitraju naše Crkve.

Visoke godine, narušeno zdravlje, samoća, za neke nezaposlenost, oskudica, bol zbog gubitka drage osobe… bolna je stvarnost koju svakodnevno susrećemo i upravo je to ona zlatna nit koja daje smisao i cjelovitost našem životu kojeg dijelim. Njome je protkana i otkana  naša nazaretska svakodnevica.

Znate li da su radovi oko svetišta u više etapa privedeni kraju? Često pomislim na riječi biblijskog pisca iz Knjige utjehe «Jest, tvoje ruševine, tvoje razvaline i tvoja zemlja poharana pretijesna će biti žiteljima tvojim…» Iz 29,19

Dok zvona naše Crkve najavljuju dolazak hodočasnika i naš župnik srdačno pozdravlja: «Dobro došli u dolinu mira!» tada mi se uistinu Aljmaš čini pretijesnim! Duboka vjera i povjerenje hodočasnika u Marijin zagovor uvijek nas se iznova doimlju. Uspravni i ponosni, lica često opranih suzama nisu nam nego evanđeoski govor.

Dok svaka osobno i kao zajednica iščitavamo prijeđeni put s euharistijskim Isusom  svjedoci smo euharistijske dimenzije u životu svih s kojima dijelimo život ovdje, koje susrećemo na različite načine… Uvijek je to na tako jednostavan način, baš poput kruha koji se razdaje, lomi:  popravljena slavina, radijator, prijevoz do Osijeka, kolači, gljive iz šume, ribe iz Dunava na našem stolu… Ta vaša pažljivost, dobrota, susretljivost, prijateljstvo otkrivaju nam svaki dan nešto od lica Božjega, traga Božje prisutnosti, prožimaju naša srca zahvalnošću…

Dar predanosti bez pridržaja neka nam svima izmoli Marija koja je prva primila, nosila i rodila život, život u izobilju zaogrnut malenošću, jednostavnošću, krhkošću.

mala sestra Mira

 

I u mom životu, kao i nas svih, dolazi vrijeme kada snage pomalo otkazuju, kada ne možemo više raditi, biti u pokretu kao prije. Poput drugih žena u selu i meni je prihvaćati tu stvarnost, čuvajući zahvalnost. Nastojim posjećivati one koji više ne mogu izlaziti iz kuće. U našim razgovorima prepoznajem Božju blizinu. I uvjerena sam kako je i molitva najljepši posao! Ujedno, sretna sam posvetiti se potpuno i jednostavnom poslu s glinom koji mi omogućuje tiho vrijeme molitve za sve nakane našega čovječanstva. Volim taj posao koji izražava i Božju nježnost prema nama, bilo u malenom Isusu, bilo u Mariji, Službenici Gospodnjoj koja pruža svijetu svoga Sina.»

mala sestra Kristina Margit


SPOMEN S LJUBAVLJU NA NAŠU MALU SESTRU LUJZU

  1. 04. 1943. – 20. 10. 2006. 

Dijelovi homilije fra Zdenka Tomislava Tenšeka, OFMCap., župnoj crkvi Krista Kralja u Zagrebu 04.11.2006.

«Željno i očekujem i nadam se da se ni zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću – kako uvijek tako i sada – Krist uzveličati u mome tijelo, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!» (Fil 1,20-21).

 

«Dragi vjernici, drage Isusove male sestre!

 

Svetom misom, Isusovim spomen-činom ljubavi za čovječanstvo i za sav svijet, slavljem Njegove muke, smrti i uskrsnuća, spominjemo se ovom euharistijskom žrtvom života, služenja i blažene smrti Isusove male sestre Lujze Auguste. Bogu uznosimo zahvalnu molitvu za njezinu predanost i služenje Bogu i braći ljudima. Sestra Lujza vjerno je i postojano živjela posvećeni život Isusove male sestre. Nadahnuće za svoj kršćanski i posvećeni život crpila je najprije na samom Isusovu srcu, punom ljubavi i sućuti prema braći ljudima. Nadahnjivala se u tom služenju na primjeru i predanoj ljubavi  Isusova malog brata Karla i nadasve na utemeljiteljici Isusovih malih sestara m.s. Magdaleni. Dopustite mi da u nekoliko sažetih misli sagledam i prikažem njezin Bogu posvećen život i služenje, onako kako ga je vidim u svojim vjerničkim očima. Ne činim to kako bih nju veličao. Ona to ne bi željela jer je za života nastojala biti samo jednostavna i skrivena prisutnost evanđeoske žene. Činim to zato da nas njezin sadržajni evanđeoski život i lik obogati i učvrsti u našem vjerničkom životu i djelovanju.

  1. Mala sestra Lujza napajala se na izvorima Bratstva Isusovih male sestara

Sestra Lujza bila je vjerna i zauzeta širiteljica poznavanja temelja i izvora Bratstva Isusovih malih sestara. Kad je došla u našu domovinu, posebno za svoga boravka u Zagrebu, zauzeto je nastojala da se na hrvatski prevedu Konstitucije Isusovih malih sestara… Sestra Lujza je bila veoma uporna u traženju ljudi koji će pomoći malim sestrama da  se njihov duh što snažnije i bolje ukorijeni u hrvatskom narodu. Postojano je tražila svećenike i laike koji su se uključivali u slavlja euharistijskih susreta u njihovom bratstvu. Željela je ne samo različitost ponude već nadasve teološku i duhovnu dubinu. … Surađivala je s profesorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta, prof. Josipom Turčinovićem, prof. Bonaventurom Dudom i drugima. Bila je u bliskim vezama s pravoslavnom braćom, naročito s preminulim zagrebačkim protojerejom Jovanom Nikolićem. Bila je ekumenski otvorena, duboko svjesna bogatstva i potrebe kršćanskog jedinstva i zajedništva. … Jednostavno, m.s. Lujza imala je široke kršćanske, teološke i vjerničke poglede. Znala je u kontemplativnu dimenziju života Isusovih malih sestara unositi zdrave teološke, ljudske i duhovne poglede. Imala je istančan osjećaj za višeobličnost u duhovnom bogatstvu evanđeoske malenosti.

  1. Isusova mala sestra Lujza bila je duboko ukorijenjena u duh, kulturu i biće hrvatskoga naroda

Životno oblikovana na zdravim osnovama duhovnosti malog brata Karla i male sestre Magdalene, odlučila je uzeti i hrvatsko državljanstvo kako bi se što bolje ukorijenila u hrvatsko biće. …Evanđeoskom i ljudskom hrabrošću svjedočila je i tumačila istinu o domovinskom ratu. Činila je to tiho, nenametljivo, bez reklame, hrabro i odlučno. Sam Bog zna koliki je njezin doprinos u čišćenju poimanja o iskrivljenoj slici duhovnog i moralnog lika hrvatskog naroda, posebice pred svjetskom javnošću francuskoga govornog područja. Sestra Lujza nas je voljela. Voljela  je i svim je sredstvima širila i branila duhovno bogatstvo hrvatskog naroda. Nije tom ljubavlju bila nimalo umanjena njezina ljubav prema drugim narodima na ovom području. Kad je bila pozvana u kuću maticu u Rim, gdje joj je bila povjerena veoma važna služba u kauzi m.s. Magdalene, stalno je s velikim zanimanjem pratila život kako bratstva u našim krajevima tako i sveopći razvitak njezine hrvatske domovine za koju se srcem i slobodnom odlukom opredijelila. …

  1. Marljivo i zauzeto služenje m.s. Lujze u kauzi m.s. Magdalene

Treće i posljednje zemaljsko služenje Isusove male sestre Lujze bilo je posvećeno kauzi m.s. Magdalene u Tre Fontane, u Rimu. Prikupljala je pismena svjedočanstva i tražila ljude koji će biti uključeni u kauzu kao živi svjedoci svetosti života i djelovanja službenice Božje m.s. Magdalene. I na tom području svoga služenja sestra Lujza je bila temeljita, dosljedna i nadasve zauzeta. … bilo joj je silno na srcu da dođu  i svjedočanstva iz Zagreba i naše domovine. Mogu posvjedočiti koliko se zauzeto zauzimala da i ja sam budem jedan od onih koji će posvjedočiti o Magdaleninu herojskom kreposnom životu… Bila je veoma sretna i radosna što sam se odazvao na njezin poziv, dao svoje pismeno svjedočanstvo kao i svjedočanstvo  pred službenim dijecezanskim sudištem Vikarijata Rimske biskupije… Kada sam tom zgodom, godine 2002. bio u Rimu s velikom me radošću povela do špilje gdje počivaju smrtni ostaci m.s. Magdalene. Bio sam sretan što sam imao tu čast da se pomolim na grobu, vjerujem, buduće blaženice. Osjećao sam koliko je i ona ponosna što me je mogla dopratiti do Magdalenina zemaljskog počivališta. Trenutak duhovnog zajedništva na grobu m.s. Magdalene čuvam u svojim vjerničkim sjećanjima kao dragi poklon od Boga koji mi je dan preko m.s. Lujze.

Posljednjih godina nisam imao više prilike iz bližega pratiti rad sestre Lujze. Nadam se da je glavninu posla oko kauze m.s. Magdalene dovršen zahvaljujući nadasve njezinoj zauzetoj ljubavi. Kad sam u posljednje vrijeme čuo za njezinu tešku bolest, jako sam se rastužio. Pratio sam njezin tihi odlazak s ovoga svijeta u Očev dom molitvom i zahvalom Bogu što mi je dao biti prijateljem i suradnikom u njezinu služenju. U mome vjerničkom srcu sestra Lujza ostavila je dubok trag kao jednostavna osoba, kao žena koja je s puno ljudske topline i nježnosti znala uspostavljati prisne ljudske odnose, bez straha i poze. Kao evanđeoska žena znala je svoj kršćanski poziv, kroz svoje posvećeno zvanje, živjeti dosljedno i nadasve poduzetno.

Bože Oče, Gospodaru neba i zemlje, zahvaljujemo Ti za život i služenje m.s. Lujze. Od Tebe je što si joj udijelio tako postojanu ljubav prema Tvome Sinu, našem Bratu i Spasitelju Isusu Kristu. Preko Njega, Brata i Prijatelja svih ljudi, na tragu i po nadahnuću m.b. Karla i m.s. Magdalene ona je vjerno i iskreno ljubila sve ljude, svoje prijatelje, naučila je i znala biti prava sestra s ljudima, svojom braćom i sestrama. Primi je, molimo Te, u zagrljaj svoje beskrajne ljubavi. Amen.»

(Proces za beatifikaciju m.s. Magdalene se nastavlja. O. J. T. Gomez Garcia, dominikanac imenovan je od našeg Generalnog savjeta za  postulatora, a  m.s. Annunziata nastavlja raditi na redakciji dokumenata.)

 


ZAGREB

O Božiću smo Vam podijelile naša traženja i obnovu novoga bratstva. Nakon preseljenja prva Euharistija u novomu bratstvu, kruna svega jer je Isus u Euharistiji ponovno s nama nakon dva tjedna «praznine», slavljena je 15.12.2007. Slavio ju je s nam p. Bonaventura Duda uzevši Sv. Misu za ljubav. Sretan i razdragan i on i mi i  Zvonko! 12.01.2008. je posveta nove kapele, uoči blagdana Krštenja Isusova. Sretne smo da su s nama brat biskup Vlado Košić, braća kapucini, sestre, novi susjedi, susjedi s Trnja, prijatelji, majstori. Naš Vlado homiliju je započeo sjećanjem na pok. p.Zdenka koji je često slavio Misu kod nas u Trnju, nadahnujući se na karizmi jednostavnosti i malenosti u služenju Crkvi. «I mi smo ovdje okupljeni u jednostavnosti. Tu se osjeća kako je Crkva kućna crkva, kako je ona jedna obitelj, gdje smo u domu zajedno, kao što se i prva Crkva okupljala po kućama i gdje su se prvi Isusovi učenici osjećali bliski. Male sestre svjedoče svojom karizmom tu malenost i jednostavnost, prisutnost Duha Božjega u našoj Crkvi i našem društvu.» Na kraju homilije svi smo pozvani na razmišljanje: «Činiti dobro poslanje je sviju nas, jer svi smo mi miljenici Božji. Po krštenju smo postali djeca Božja, mili i dragi Bogu. Biti kršćanin, znači slušati Isusa Krista, ići za njim i njegove riječi provoditi u život. To znači biti ispunjen Božjim duhom, Duhom Isusa Krista upravo kako je on činio dobro svima malenima, onima koji su slabi, potrebni, cjelio je ono što je bilo slabo, uzdizao da bude jače, da i mi imamo srca poput njega za svakog čovjeka, da budemo ispunjeni duhom miline Božje, duhom njegove nježnosti i radosti, da budemo svjedoci Isusa Krista”.

Evo i jednog skromnog detalja. Naše novo bratstvo je poznato u kvartu po cvijetu koji se zove «sreća»!  Sitan je to i neznatan cvijet nježno zelene boje. Preživio je radove i  sada se širi, poput zelenog tepiha. Najljepši je uz prozor kapelice, znakovito zar ne? Nedavno je došla susjeda po njega jer je njen nestao, pa ga je željela obnoviti. Govorila nam je s kolikom su ljubavlju prijašnji, pokojni vlasnici njegovali svoje cvijeće, pa i «sreću». Nismo li po njihovoj «sreći» pozvane njegovati «bratstvo sreće»? Ovo pitanje nas preispituje: kako svaka osobno i zajedno živimo naše kontemplativno poslanje u svijetu, u redovničkom nazaretskom životu? Nedavno, dvije od nas, smo pohodile jednu obitelj u Gornjoj Dubravi. Došle smo nenadano, primljene kao Božje iznenađenje i riječima: «Stiglo nam je Evanđelje!» Nosimo li vam Evanđelje? Da li u vama susrećemo Isusa, te da li i vi u nama susrećete Njega? Što vam darujemo, ako vam Isusa ne nosimo? A dok iščitajemo euharistijski put u osobnom putu svake, u molitvu nam se češće povjeravaju  svećenici. Njima dugujemo osobitu zahvalnost i molitvu.

Psalmista iziče put sreći: «Blago onome koji se u Te uzda!» (Ps 84,13). A Isus nam u Evanđelju govori: «Gdje su dvojica ili trojica… ja sam među njima», a mi smo čak šest. Doduše, rijetko svih šest na okupu jer i m.s. Sonji i meni je putovati, posjećivati bratstva. Živjeti bratstvo za nas je put sreće, put koji nas poziva biti Isusova mala sestra i sestra svima u njegovanju istinskih odnosa, odnosa ravnopravnosti, bez moći i nadmoći. Put je to za graditi ponajprije među nama u zajednici. I same s godinama i zdravstvenim teškoćama smo malene, potrebne prisutnosti jedne drugoj, potrebnije i vašega prijateljstva. Put je to graditi i u svim susretima s vama, našim prijateljima, susjedima. Zahvaljujemo svima koji ste nas pohodili, koji nas pohađate!!! Bez vas ne možemo  živjeti bratstvo. Sretne smo ugostiti vas bilo za razgovor, bilo za euharistijsku molitvu klanjanja. Sretne smo jer su nam Vjera i svjetlo i Korablja česti gosti. Sretne smo i svaku prvu nedjelju u mjesecu moći posjetiti, s grupom mladih iz Velike Gorice, mlade zatvorenike u Centru za preodgoj u Turopolju bilo za Taize molitvu bilo za Euharistiju. Br Ulrich iz Taizea, nakon europskog susreta mladih, zamolio nas je podržati tu malu grupu mladih. Rado smo se odazvale i evo već je godina dana pohoda.

U našemu bratstvu nakon dijeljenja nedjeljnog Evanđelja (jednostavnim kontemplativnim načinom, trostrukim iščitavanjem biblijskog teksta) u pregledu tjedna nedavno smo pokušale izreći u čemu ne možemo jedna bez druge, u prihvaćanju jedinstvenosti svake. Zadnji puta smo zaključile: što bismo mi bez m.s. Josipe? Njeno poslanje je pažljivost, toplina u slušanju mnogih naših prijatelja. A najljepše je kada je i bratstvo mjesto susreta. Što bismo mi bez m.s. Marice? Njena prisutnost je dovoljna, jer i nama i ljudima donosi mir. Nastavljam, što bismo mi bez m.s. Marie Grazie? Vrt i kuća, njihovo uređenje u velikoj mjeri su djelo njene predane ljubavi. Što bismo mi bez naše Mateje? Mateja nas obnavlja jer svaka se s njome vraća na svoje početne korake u Bratstvu, u polet i zanos do Isusa. Što bismo mi bez m.s. Sonje? Njena prisutnost širi naš pogled na sav svijet i naš dio Europe i ujedno čini nas pažljivijima dok je u brizi za svog bolesnog brata. Što bi male sestre bez mene? M.s. Marica odgovara: «Bogu hvala da te imamo!» (»Bogu hvala za svaku!») u razgovoru o  iduća dva teksta. Oba su nastala na molbu fra Ante, gvardijana naše susjedne male braće kapucina i u zahvalnosti za p.Zdenka, za dar njegova prijateljstva. Svi nemate priliku čitati njihov Vjesnik, a niti Ljudima prijatelj pa ih unosimo u Vijesti.

mala sestra Blaženka

 


ZAGREB – DUBRAVA SV. MIHAEL

POVRATAK ISUSOVIH MALIH SESTARA

(tekst napisan za Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije)

 

Evo nas ponovno u Dubravi! Naime, u Dubravi su male sestre bile nakratko sedamdesetih godina, od 1975-1978. godine. Živjele su u podstanarstvu, u Ciglenečkoj ulici. Nakon godinu dana traženja našle su kućicu u zagrebačkom Trnju i ondje smo od 1978. do 2007. godine. Uslijed urbanizacije, nekadašnja radnička četvrt Trnja, postaje centar grada. Tako smo se morale preseliti. Dugo smo tražile nešto jednostavno, dovoljno prostrano za  nas šest. Preselile smo 09. prosinca 2007. Tu smo u Kraljevčanskoj 4:  m.s. Marica (iz Hrvatske, Vinica kod Varaždina), m.s. Josipa (iz Belgije, Flandrija), m.s. Maria Grazia (iz Italije, Genova), m.s. Sonja Marija (iz Slovenije, Maribor), Mateja,  postulantica (iz Slovenije, Ljubljana) i m.s. Blaženka (iz Hrvatske, Velika Gorica). Bratstvo u Zagrebu dugi niz godina bilo je radničko bratstvo. Male sestre su radile i bile prisutne u više tvornica (Mega, Rade Končar, Grafički zavod, Ledo…). Trenutno smo regionalno bratstvo u služenju jedinstvu i povezivanju Regije koju čine tri zemlje: Hrvatska, Mađarska i Srbija. M.s. Sonja Marija je savjetnica za srednju i istočnu Europu, od Moskve do Grčke i Istanbula. Njena prisutnost proširuje naš pogled i srce.

Lijepo je motriti ponovno rađanje bratstva  u Dubravi, i tokom pet mjeseci obnavljanja kuće, a i sada u ova tri mjeseca od preseljenja. Susrećemo puno dobrote, dobrohotnosti, prihvaćanja i od Vas, naše kapucinske braće i od naših sestara, i franjevki, i Kraljice svijeta, i od ljudi, susjeda, župljana. Zahvaljujemo!!! Polagano ulazeći u novu sredinu na nama je osluškivati «znakove» gdje nam je biti prisutnost molitve i prijateljstva. Rado bismo bile blize mladima,  osamljenima, starijima. To osluškivanje je i u prepuštanju Duhu da nas vodi susretima i iznenađenjima u vjernosti Isusu u Nazaretu (i naš redovnički život ima nazaretski oblik, u Božjoj blizini i blizini ljudima) i u Betlehemu (u evanđeoskoj viziji malenosti, Boga koji je sam malen, koji ljubi malene). Oboje je i vama franjevcima kapucinima  tako blisko, vlastito!

S Vama rado dijelimo dio blaga koje nam je Vaš i naš dragi fra Zdenko Tomislav Tenšek podijelio prošle godine ovdje u Zagrebu. Imale smo kontinentalni susret malih sestara srednje i istočne Europe od 01. – 03. lipnja 2007. Unatoč mnogim obvezama darovao nam je puna dva dana, vidljivo sretan da može s nama biti, promišljati, moliti, pjevati. Njegov tekst ostaje nam poput «dragocjena bisera», za razmišljati i živjeti. Svaka Regija, svako bratstvo, svaka mala sestra pozvana ga je moliti i promišljati. Tražiti nam je malim koracima vlastiti odgovor danas: kako unijeti kontemplativnu dimenziju naših naroda u suvremenu Europu i svijet, «ovaj i ovakav svijet prihvatiti kao svoj dom u koji ulazimo i u koji smo dužni unositi svoje bogatstvo… prihvatiti ga kao ‘teološko mjesto’ za unošenje i svjedočenje Evanđelja». U početnom razmišljanju «Male sestre pred izazovom globalizacije i europskog ujedinjenja»  fra Zdenko razmatra: «Koje su to vrijednosti koje se od nas očekuju?». I on ističe:

«Biti Crkva siromaha i zapostavljenih. (u jednom od kasnijih predavanja za svaku od vrijednosti dodaje: male sestre)  Čini se da svijet skromnosti postaje ispit savjesti za sve nas. Koliko nas zavodi trka za potrošnjom? Kad je riječ o Crkvi siromaha nije govor samo o siromasima iz nerazvijenih zemalja, već više ili jednako tako o siromasima iz bogatih zemalja: ovisnici, neuki, odbačeni, nezaposleni, umirovljeni, neuspjeli, rubni i prezreni. Crkva siromaha, da bi u tome bila uvjerljiva, mora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan. Naš kapucinski red naglašava krilaticu: ‘ne posjedovati i željeti maksimum dopuštenog, već minimum potrebnog’.

Biti Crkva dobrote i milosrdne ljubavi. Bez takve Crkve nema ni patnje ni Križa, bitnih sastojaka kristovske patnje i kršćanskog križa. To je ono što J. B. Metz u svojim zadnjim tekstovima sretno naziva memoria passionis čovječanstva – što treba protegnuti ponajprije na neprijatelja. No taj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanja.

Biti Crkva nade i radosti. Budući da je Crkva dobrote i milosrđa istodobno Crkva križa i patnje, postaje ona preko i  kroz to Crkva nade i pashalne radosti. Zato su pesimistički kršćani najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva. Beznađe nije nekršćanstvo, ono je neko protukršćanstvo kao ateizam. Nažalost toga u nas ima odveć među vjernicima. A stvar bi zapravo trebalo obrnuti i postati svjedocima radosti i veselja, inače će nam opomena Fridricha Nietschea ostati i dalje važećem ‘da su kršćani previše tužni da bi bili iskupljeni’. …

Četvrto, Crkva mirotvorstva, pomirenja i praštanja. Dok se prva tri lica ili odrednice Crkve odnose više na duhovne temelje i osobne napore, ovo treće lice opisuje dužnosti Crkve u  svijetu, pa je riječ o stanovitoj političkoj teologiji osobita sadržaja. U tom pak sklopu Crkva se mirotvorstva opire ratovima i sukobima, a pomirenjem oslabljuje i smanjuje rascjepe i neprijateljstva, dok praštanjem zacjeljuje sadašnje mržnje i čisti prošla zla pamćenja i sjećanja. Radi, dakle, obrnuto od  svijeta.

Peto, Crkva dijaloga sa svijetom. U toj je točki došlo jamačno do najveće promjene, jer je izopćenje ili anatemu zamijenio dijalog i otvorenost. Kršćani su naposljetku shvatili da je Božji narod – a to je ustvari Crkva – radi naroda svijeta, a ne zbog njih samih. Otud je poslanje vjernika obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijet. To rade politike i političari, ratnici i moćnici, kraljevi i carevi, trgovci i ideolozi…. Jedino kršćanstvo – naravno ono evanđeosko i koncilsko! – želi služiti svijetu, što je ujedno poglavita prednost i oznaka kršćanstva u tom i takvom svijetu. No to će se zbiti pod uvjetom da naša Crkva postane što potpunijom: Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja i Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom…».

Kao dugogodišnji veliki prijatelj našega Bratstva duboko je poznavao našu duhovnost, njenu bitno kontemplativnu dimenziju u svijetu. Osobito sam voljela njegov pogled «u traženju specifičnih stožera duhovnosti Malih Isusovih sestara», gdje spominje:

«1. Ljubav prema Crkvi, Euharistiju, Evanđelje, molitva srca kroz prisutnost i adoraciju pred Ljubljenim!

  1. Duhovnu dimenziju svog života ostvarivati na jednostavan način, blizak priprostom puku (to je onaj trag povezanosti s duhovnim ocem, sa starcima): krunica, križni put, litanije, hodočašća, post. U tu duhovnost unijeti kritički stav (da se ne pretvori u praznovjerje!), ali i duhovnost srca. … Tu dodirujemo dvije komplementarne dimenzije naše religioznosti: istočni vid kroz molitvu srca, zapadni vid kroz nježnu i hrabru ulogu Marijina lika i molitve krunice. Naime, Isusova molitva i krunica specifično su evanđeoske molitve, ustvari meditirano Evanđelje. To su molitve siromaha. … Dakako da nam je u tom pristupu kontemplativne dimenzije potrebno evangelizirati pučku pobožnost. To nam je zadaća u susretanju naše braće i sestara, onih najmanjih. Najvažnije u tom pristupu molitvi i kontemplaciji je preobražaj srca, čime pridonosimo liječenju mentaliteta današnjeg čovjeka, pridonijeti toplini odnosa i toplini molitve.»

Fra Zdenko nas je pratio s ljubavlju i u traženju novoga bratstva, savjetima i podrškom. Povremeno nam je znao poslati e-mail poruku: «U zajedništvu s vama…». Kada sam mu početkom srpnja javila da smo konačno našle kuću, i to u vašoj neposrednoj  blizini, bio je jako radostan. Rekao mi je sretan: «Pa ne možete vi bez nas!». Uvjerena sam da u domu ljubavi nebeskoga Oca nastavlja pratiti Vas, svoju kapucinsku subraću, narod Dubrave, Crkvu, kako bi ona sve više bila evanđeoska i koncilska i «svijet kojeg Bog voli»,                                                                                              naš  «povratak» u Dubravu…

mala sestra Blaženka

 

Redovnički život Isusovih malih sestara

Biti redovnica i prijateljica

(tekst napisan za časopis Ljudima prijatelj)

 

«Budi mala sestra i prijateljica svih, kršćana ili nekršćana, sretnih ili nesretnih, bogatih ili siromašnih, iz koje god sredine dolazili.»   mala sestra Magdalena od Isusa

Rado mislim na sv. Leopolda Bogdana Mandića kao «ponizna uzgajatelja ljudskog prijateljstva». A redovnička smo zajednica  kojemu je apostolat prisutnost i prijateljstvo. Kako to i zašto? Poći ću od Evanđelja motreći Isusa u Betaniji. On je imao potrebu biti ljubljen, ljubiti. Ljubio je Martu, Mariju i Lazara, a i oni njega. Nije li i to tako maleno? Evanđelje nam  donosi samo o njima da ih je Isus ljubio, uz naravno ljubljenog učenika. Prijateljstvo ostaje nešto maleno, uključuje malenost, u njemu postajemo maleni. A Isus je došao k nama kako bi izgradio odnos prijateljstva s nama: «Vi ste prijatelji moji!» (Iv 15,14). U Crkvi naše je poslanje podsjetiti na otajstvo Betlehema i nasljedovanje skrovita Isusova života u Nazaretu, Isusa u kontemplaciji Oca i pomiješana s ljudima svoga sela. I Bratstvo Isusovih malih sestara plod je prijateljskog susreta male sestre Magdalene i nomada Tuarega u Touggourtu, alžirskoj sahari 1939. godine. Biskup Konstantin u Alžiru  rekao je kako je to jedinstveni nastanak jedne redovničke zajednice u povijesti Crkve. M.s. Magdalena nas je osnovala s nomadima. Rođene smo u kući drugoga. Primljene i gostoprimstvom porođene. Duhovnost je to otvorena bratstva svima, kontemplacija življena u jednostavnom dijeljenju života ljudi, osobito malenih, u potpunoj besplatnosti, kako bi bili zajedno pred Bogom. Intuicija utemeljenja i duhovnost su osobito prilagođene susretu s islamskom braćom. To je u biti model odnosa koji je, nakon saharskih izvora,  prenesen i moguć posvuda. U tihoj prisutnosti molitve i prijateljstva  na ulicama sela i gradova, u solidarnom običnom, manuelnom radu,  u zatvoru, s nomadima pod šatorom i s Romima… Nositi nam je Gospodina životom, a kada smo upitane i riječima, biti prisutnost molitve i prijateljstva, blagosti, ljubavi u želji da On bude ljubljen.  J. Maritain kao proročku ulogu zvanja male braće i malih sestara vidi u »svjedočenju Isusove ljubavi do čovjeka po jednostavnoj prisutnosti bratske ljubavi s malenima i napuštenima».

Obično nas se pita što radimo? Rado odgovaram: živimo, u Božjoj blizini i blizini ljudi! Naše poslanje ne definira se djelima, nego odnosima prijateljstva i dijeljenjem života. Oboje uzimaju svu našu egzistenciju.  Ipak koje je naše djelovanje? U Bratstvu je prisutna trostruka djelatnost, trostruko djelo, djelo kao plod naših unutarnjih i vanjskih aktivnosti (djelo u smislu: «djelo monaha je slavljenje Boga»):

  1. samoća s Isusom u Njegovu djelu Spasitelja, čiji je znak svakodnevna euharistijska molitva klanjanja u tišini,
  2. zajednički sestrinski život za graditi, njegovati. Škola je to ogoljenosti, poslušnosti, ljubavi koja nas zaštićuje od iluzije. I koja može postati, treba postati vanjski znak, znak da je Isus među nama,
  3. i dar prijateljstva s ljudima, osobito s malenima (Mt 25,40) u klauzuri Nazareta (naši hodnici postale su i ulice Dubrave!) i u granicama skromnog, skrovitog djela ljubavi. I tu ponovno dolazimo do Isusove Prisutnosti. Kao i svaki redovnik, redovnica tu smo zbog Njega, iz ljubavi prema Njemu, jer smo Njegovi i ljubljeni, pozvani ljubiti s nježnošću.

Kada mala sestra Magdalena govori o prijateljstvu s ljudima, osobito malenima, to je njena ljubav prema Kristu Gospodinu koja ju vodi prijateljevanju. Kaže nam: «da bi svi oko vas bili radosni osjećajući se prijateljski ljubljeni takvi kakvi jesu, dopustite da vas Isus prožme svojom ljubavlju…». I «prije redovnice budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi…». Njena velika intuicija bila je iskustvo Božje malenosti, Božja nemoć u Utjelovljenju življena u Betlehemu i Nazaretu do Križa. Bog ljubi malene. On sam je malen. Božji je to stav prema čovjeku. Tako je rođena prijateljska ljubav prema svakoj osobi u punom poštovanju. Ljubav je to ponizna koja moli da bude primljena. Božji dar nošen u glinenim posudama. M.s. Magdalena nam je zapisala o prijateljstvu:  «Govorit će ti se također o ljudskom prijateljstvu, koje je, dok je ispravno i čisto, tako lijepo da se ne smije uništiti ni umanjiti. Govorit će ti da ga bolje oblikuješ i pročišćavaš kako bi se razvijalo u ljubavi Krista, u Njemu je sav ideal prijateljstva.» I «Voljela bih da vjerujete kako je moguće istinsko prijateljstvo, duboka privrženost među bićima koja nisu iste vjere, niti su od istoga naroda, niti iz iste sredine… Potrebno je da vaša ljubav raste, malo pomalo postaje sve nježnija. Velikodušnu ljubav lako nalazimo, ali ne i nježnu ljubav koja poštuje svako biće. U svakome od njih je Gospodinovo lice. Kako li je trpio u smrtnoj borbi i muci, zbog nedostatka nježnosti i poštovanja u ljubavi.»

Završavam s ljubavlju sjećanjem na našeg dragog i velikog prijatelja fra Zdenka Tomislava Tenšeka. Na susretu malih sestara srednje  i istočne Europe u lipnju prošle godine darovao nam je jedan tekst u baštinu. Dijelim i s vama dio toga blaga: «… iskreno njegovati prijateljski odnos sa svakim, valja nam njegovati po načelu koje sam negdje pročitao iz vaših izvora: ljubiti svakog čovjeka takvom ljubavlju kao da je on jedini izbor tvoje ljubavi. To čini srce otvorenim i bogatim za prava prijateljstva i prave odnose. To podrazumijeva primati vrijednosti drugih.» Sintezu onoga što nam je živjeti ovako izriče: «Biti male sestre siromaha i zapostavljenih. Biti glas siromaha, naročito suvremenih siromaha kojih je sve više u bogatim zemljama: ovisnici, neuki, odbačeni, nezaposleni, umirovljeni, neuspjeli, rubni i prezreni. Biti na strani najmanjih, a što ne znači prezirati bogate. Mala sestra Magdalena u tom je smislu dala jasna usmjerenja. Biti male sestre pune dobrote i milosrdne ljubavi. To nije moguće ostvariti bez duhovnosti Betlehema, Nazareta i Kalvarije. Kako da male sestre u svom biću budu memoria passionis čovječanstva, a što treba protegnuti ponajprije na neprijatelja? No, taj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanja. Biti male sestre nade i radosti. Male sestre napajane na izvorima Evanđelja jesu glasnice Crkve nade i pashalne radosti. Zato su pesimistični kršćani, ili ne daj Bože pesimistične male sestre najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva i poslanja malih sestara. Ne sablažnjavati se nad svijetom, ne proklinjati svijet! To je svijet kojeg Bog voli! Biti male sestre mirotvorstva, pomirenja i praštanja. U tom sklopu Crkva i male sestre u Crkvi su nositelji mirotvorstva koje se opire ratovima i sukobima, a pomirenjem oslabljuje i smanjuje rascjepe i neprijateljstva, dok praštanjem zacjeljuje sadašnje mržnje i čisti zla pamćenja i sjećanja. Radi, dakle, obrnuto od svijeta. Naši su narodi, kroz iskustvo ratnih sukoba, osobito pozvani zauzimati se za mirotvorstvo, pomirenje i praštanje. Male sestre uvijek će biti nositelji tih vrijednosti. Biti male sestre dijaloga sa svijetom. Umjesto osuđivanja valja njegovati dijalog i otvorenost. Kršćani su naposljetku shvatili da je Božji narod – a to je ustvari Crkva, radi naroda svijeta, a ne zbog njih samih. To vrijedi i za male sestre. Otud je poslanje malih sestara obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijet. Jedino kršćanstvo – naravno ono evanđeosko i koncilsko! – želi služiti svijetu, što je ujedno poglavita prednost i  oznaka kršćanstva u tom i takvom svijetu.» Na nam je sve to promišljati i nadasve živjeti…

mala sestra Blaženka

 

OČE MOJ,

predajem se Tebi,

čini sa mnom što hoćeš

što god učinio, hvala Ti.

Spreman sam na sve, primam sve

samo da se tvoja volja ispuni na meni

i na svim tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

stavljam svoj život u tvoje ruke

Tebi ga darujem, Bože moj,

svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i ta ljubav traži

da Ti se darujem, da se potpuno predam

u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem

jer Ti si moj Otac!

mali brat Karlo

Vijesti Isusovih malih sestara (2010)

«Jedino što sam  željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“

m.s. Magdalena

Dragi naši prijatelj!

Za naše Bratstvo prošla godina bila je u znaku sedamdesete obljetnice osnutka. Tom prigodom u Rimu (Tre Fontane), 08. rujna bilo je mnoštvo malih sestara, osobito najmlađih (postulantice i novakinje). Mala sestra Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, u pripravi za jubilej pisala nam je: «Želimo zahvaliti Bogu za dar Bratstva, što sudjelujemo u djelu spasenja u konkretnom trenutku čovječanstva. Sa svima vama – mladima i onima koje su ostale mlade u srcu – želimo Bogu povjeriti budućnost Bratstva. Ne možemo budućnost predviđati, ali možemo ju omogućiti ako se predamo svim bićem za ljubav o kojoj govori m.s. Magdalena.« Na stranicama koje slijede nešto slika približit će vam našu radost!

Drago nam je da su u Vijestima ovaj put  s nama  i naša mala braća, iskustva njihova života u Indiji, Maroku, Kamerunu i pismo malog brata Marka bratu Karlu!

U posljednjim Vijestima pisale smo vam o želji i pozivu m.s. Gertrud Veronike svakoj od nas iščitavati put vjere u euharistijsko otajstvo. Nešto od toga blaga dijelimo s vama….

Kao i uvijek donosimo i našu svakodnevicu sa svih strana svijeta: Sveta Zemlja, Španjolska, Mađarska, Peru, Indija… Uz franjevački jubilej od prošle godine tu je i tekst o sv. Franji i bratu Karlu.

Svakih šest godina snažan trenutak Bratstva je održavanje generalnog kapitula u Rimu. On će se održati iduće godine 08. rujna na temu: «Nadati se danas u svijetu». Sve naše zajednice su u hodu. Ovo vrijeme pripreme je i vrijeme obraćenja kako bismo živjele s ljubavlju poslanje koje nam je povjereno. «Puno naših bratstava živi u sredinama gdje su sukobi za koje ne vidimo izlaza, situacije nepravdi, gubitak smisla. I samo Bratstvo živi veliku nesigurnost. Naša realnost vodi nas Betlehemu: ‘biti tu slabi, nemoćni’, svjesne da snaga dolazi od Boga, u želji da On nastanjuje naše krhkosti i preobrazi ih u ljubav i nježnost prema Njemu i svima, osobito siromašnima, slabima… Betlehem nije ukras nego temelj našega života. Iznova otkrijmo snagu Betlehema.»

Isusove i vaše male sestre

 


SVETA ZEMLJA – JERUZALEM

mala sestra Lucile Marcelle

Stari grad Jeruzalem sazdan je od četiri palestinske četvrti (kršćanske, muslimanske, armenske i mješovite četvrti gdje smo mi) i jedne židovske. Jeruzalem je jako obilježen prošlošću i raznim osjećajima, i to kod svih stanovnika, svakog vjernika ove zemlje i cijeloga svijeta. Tijekom muslimanskih, židovskih i kršćanskih blagdana puno je hodočasnika. Ulice su pune ljudi. Isto je tako petkom i subotom u ulicama prema džamiji i Zidu plača. U ulici Via dolorosa gdje mi stanujemo grupe hodočasnika iz svih zemalja neprestano mole križni put. U danima židovskih i muslimanskih blagdana, kao i petkom u Ramazanu i posebnim danima palestinske i izraelske povijesti, vojska i policija su posvuda, u velikom broju. Dani su to velikih napetosti za sve.

Ta velika raznolikost u odijevanju poziva nas na poštovanje različitosti drugoga i prihvaćanje univerzalnosti. Pozvane smo svima otvoriti naša srca, njegovati susret pogledom, osmijehom, riječima, bilo na ulici,  bilo u posjetima ili na poslu. M. s. Helene Odile posjećuje starije osobe. U radionicu dolaze ljudi iz svih zemalja, kao i prijatelji Palestinci, Izraelci, osobito vodiči. Tu se svi sjećaju Veronikine geste. M. s. Jeanne, prilikom osnivanja našega bratstva, napisala je ove riječi: “ Kao i Gospodin na putu prema Golgoti svi imaju pravo na svom putu naići na osobu koja će prihvatiti da se izloži s njima i za njih. Osoba koja će vjerovati u stvarnost Božjeg lica u njima uprkos svemu što ih možda izobličuje.“

Male sestre Helene Odile i Rosa Luise žive u Jeruzalemu više od 30 godina. Vole biti tu. „Kad sam bio dijete, uvijek sam te viđao u radionici. A i danas nakon tolikih godina što sam ja u Belgiji ti si još tu. Izdrži!“ Ove riječi jednog mladog emigranta upućene m.s. Rosi Luisi ohrabrile su nas u vjernosti suživotu, pažljivom slušanju, prisutnosti i supatnji s palestinskim narodom.

Ipak, napetosti, neprijateljstva, svađe, nepravde, ponižavanja, podjele u Crkvi kojima smo svjedoci, uzrokuju u nama patnju, bol, tugu, a koji put i nasilje. Tako jasno vidimo svoju slabost, grijeh, nemoć. Poziv je to k obraćenju. Vodi nas posredničkoj molitvi koju povezujemo s prinosom našeg života za stanovnike Jeruzalema, Svete zemlje, za sve male sestre i za sav svijet.

U Jeruzalemu možemo iskusiti i radost prijateljstva, uzajamnog povjerenja, i s kršćanima i s muslimanima. Raduje nas vidjeti osobe koje traže i nalaze putove života.  To nam pomaže da izdržimo, kao i naš zajednički život s njegovim teškoćama. Vjerujemo da je Bog prisutan. Danas živimo od otajstva Križa i Uskrsnuća  u Jeruzalemu. To nas drži. Uskrli Isus nam kaže: „Pobijedio sam svijet“. On nas čuva u nadi.

Patrijarh Michel Sabbah, pred odlazak u mirovinu, pisao je u svome posljednjem pastoralnom pismu: „Jeruzalem, grad otkupljenja i izvor mira za svijet, još nije primio otkupljenje niti našao mir… Gledati u Jeruzalemu grad otkupljenja i mira za svijet, a ne samo za sam grad, to je poziv svih kršćana u Svetoj zemlji: poziv biti svjedoci, poziv na težak život zbog političkih sukoba, jer život ostaje stalna borba kako bismo bili ukusna sol, kvasac, svjetlo u društvu i otkupljenje koje se ispunja dan za danom u Božjem otajstvu“.


Betlehem

mala sestra Ae Soun

Radim u dječjem vrtiću gdje svakodnevno primamo 70-ero djece, od 2 do 6 godina. Među njima 40 ih je napušteno od roditelja. Radim s 20-ero djece od 2 godine. Većinom su napuštena ili s teškoćama u obitelji. Imaju velike emocionalne potrebe i često se osjećam nemoćnom. Ponekad palestinske djevojke dolaze i zajedno se pokušavamo s njima igrati, vježbati gimnastiku, pjevati i plesati, glumiti… Potrebna je stalna pažnja i kreativnost. Prilika je to podijeliti od Gospodina dobivene umjetničke darove. Blaženo je davati i blaženo je primati od svakog djeteta. Svako dijete ima predivan pogled. Svaki je izvanredno lijepo otajstvo. Gledaju, hodaju, govore, otkrivaju, misle, traže. Divim se životu u njima koji i mene samu zove na život. Oni su mi izvor nade.


MAĐARSKA

Mala sestra Aniko piše nam o Kati, djevojčici s posebnim potrebama iz romske obitelji koja je u kapeli našega bratstva u Monoru primila prvu pričest. Tijekom priprave Kati je naučila što znači živjeti opraštanje i pomirenje. Upravo tokom priprave njen stariji brat bio je priveden policiji. Za Kati  je to bio težak trenutak. Ujedno, u dubini srca bila je sve više pripravna primiti Isusa. Euharistiju je predvodio o. Mušto Peter, isusovac. Svi prisutni imali su u rukama zapaljene svijeće koje su bile simbol  pripadnosti Isusu. Više mladih i susjeda došli su okružiti i podržati Kati u radosnom zajedništvu. Kati je radosno pjevala: «Moje srce nije više samo, moj Bog ostaje sa mnom zauvijek…»

 


ŠVICARSKA, Einsiedeln

mala sestra Elsa Irene

Već osam godina radim u jednom prihvatilištu za osobe koje traže azil. Centar se nalazi u kantonu Schwyz na prekrasnoj planini, ali daleko od svega! Možemo primiti 90 osoba: žene, muškarce, djecu i obitelji. Ostaju otprilike 9 mjeseci. Tako se mogu polako integrirati, učiti njemački i čekati odgovor na molbe. Imaju često velika očekivanja, često se razočaraju. Dolaze iz svih krajeva svijeta: muslimani, kršćani, hinduisti, budisti. Trenutno su iz 25 zemalja.

Da bih susrela druge narode, kulture, jezike trebala sam  prije krenuti i izaći. Danas ostajem doma i potrebno je „nutarnje izlaženje“: pustiti svoje predrasude, očekivanja i otvarati  svoje srce da bih prihvatila drugoga koji me obogaćuje.

U Centru su:

-mladić iz Rusije: kod nas je godinu i pol i već 6 godina je u Švicarskoj. Prilikom jedne svađe među svojima bio je teško ranjen i ostao je jako hendikepiran (epilepsija, potrebna mu je naša pomoć za svakdašnji život)

-čovjek iz Afganistana: u Centru je nakon dugog boravka u psihijatrijskoj bolnici. Umoran je od borbe za život.

-mlada žena iz Konga sa svojom bebom. I ona je već nekoliko godina u Švicarskoj. U Centru osjeća obiteljsko ozračje. Posvećujem osobitu pažnju onima koji su potrebni blizine: mlada žena s Bliskog istoka koja je trudna; dvije mlade žene koje su u depresiji; jedan dječak iz Afrike, maloljetan i dosta izgubljen; mladić koji je ovisan o drogi; dvije osobe koje su u zatvoru…

U posljednje vrijeme sve više dolaze i sve  mlađi ljudi iz Somalije i Eritreje. Često dolaze iscrpljeni i bolesni. Dvojica mladića su  imala tuberkulozu u teškom stanju. Bili su na bolničkom liječenju  par tjedana i dalje su  pod terapijom. Sve ih poznajem po imenu! Nastojim im biti bliza, otvorena srca, prihvaćati ih i biti s njima na putu. Svi su prisutni u mojoj molitvi. Povjeravam njihov daljnji put Gospodinu.


INDIJA

mala sestra Mary Susheela

Dvadeset godina radila sam u  timu biskupije Syro-Malankar  posjećujući bolesnike od gube. Osjećam kako sam tim posjetima i sama duboko obogaćena. U timu nas je bilo 18. Dužni smo bili nastaniti se u kraju gdje smo bili trenutno zaposleni (u svakom kraju znalo je biti 80, 100 ili čak 150 tisuća ljudi). Pri svakoj promjeni mjesta rada moralo se i bratstvo preseliti. Nije uvijek bilo lako naći smještaj.

Jedno me je iskustvo osobito dirnulo. Bilo mi je rečeno da ne pokušavam uspostaviti kontakt s  bolesnikom Shankarom. Odavno se nije javljao, nije uzimao svoje lijekove. Bila sam svjesna kako je veliki rizik za njega prestati se liječiti. I nisam mogla ne misliti na njega. Rekli su mi da mu se jako teško približiti, da je u revoltu zbog svoje bolesti.

Sve sam povjerila Bogu stavljajući  u Njegove ruke Shankara. Krenula sam tražeći Shankarovu kuću. Njegovi su me susjedi obeshrabrivali u pokušaju susreta s njim jer su znali njegov stav. Ali, kada sam ga našla, bio je toliko gostoprimljiv. Divila sam se kako je Gospodin sve učinio! Poslije toga nastavio je liječenje i nakon dvije godine ga završio. Rekao nam je: „Sada više ne moram doći po lijekove, nego vi možete i morate doći k meni!“. Ovo iskustvo ohrabrilo me na ustrajnost i molitvu za druge.


INDIJA

– mali brat Shanti je već 50 godina prisutan među gubavcima u Indiji

Želio bih s vama podijeliti ono što sam naučio od Krishnana, našeg prijatelja od samih početaka. Umro je jučer. Vidio sam ga prošli tjedan. Bio je zabrinut, no zdravstveno je dobro izgledao. Imao je gubu od djetinjstva. Vrlo rano je bio hendikepiran. U jednoj od bolnica za gubavce susreo je Susilu, svoju buduću suprugu, također bolesnu. Oboje su bolovali od gube koja je uništila njihove prste na nogama i rukama. Krishnan je bio jako dobar majstor, sam se uzdržavao. Dolazio je svaki dan sa svojim šivaćim strojem na jednu od seoskih ulica. Ravi, njegov sin, prije i poslije škole bio bi uz oca pomažući mu. Krishnan je bio mudar i hrabar čovjek. Bio je religiozan na svoj diskretan način. Zbog svoje bolesti nije imao pristupa pojedinim hramovima. No, njegova hinduska vjera davala mu je svjetlo i snagu da prihvati svoju bolest. Bio je duboko smiren, bez trunke otpora.  Mi, mala braća uz pomoć suradnika započeli smo s Centrom za rehabilitaciju s jednom radionicom tkanja za bolesne od gube. Krishnan je zamoljen biti poslovođa. Postao je izvrstan poslovođa. Znao je prepoznati i razviti ono najbolje  u drugome. Bio je uvijek tih, nikada ga nisam vidio ljutitoga. Izgubio je jedno oko, a na drugo je slabo vidio. No promatrao je svakoga radnika i kada bi otkrio poteškoće, među njima uvijek bi uspio naći razloge tomu kao i rješenje. U njegovoj radionici nikada nije bilo problema.

Jednog dana došao je k meni i povjerio mi kako im je teško naći suprugu za sina. Svaki put je bio odbijen jer su oni, roditelji, bolesni od gube. Zamolio me da mu pomognem. Dakle, pošao sam u potragu za suprugom njegovom sinu. U jednom drugom Centru naišao sam na obitelj koja je imala  istu teškoću za svoju kćerku. Obitelji su se susrele prema njihovim tradicionalnim običajima i vjenčanje je dogovoreno. Bilo je to prekrasno vjenčanje. Mladenci su trebali oprati noge svojim roditeljima. Oboji roditelji nisu imali prstiju, no sve je prošlo u velikom poštovanju.

Krishnan je bio odgovoran za prodaju proizvoda iz radionice. Jednog dana pošli smo zajedno nabaviti nove tkanine. Putovali smo autobusom. Našao sam sjedeće mjesto, a Krishnan je ostao stajati. Na moje inzistiranje ipak je sjeo, no osoba pored njega vidjevši da boluje od gube protestirajući je ustala. Bio sam ljut na sebe. Znao sam dobro da postoji ta reakcija odbacivanja bolesnih od gube. Za Krishnana je to bilo novo poniženje. Došavši u trgovinu koju su držale redovnice vidjeli smo police pune različitih lijepih tkanina. Ostavio sam ga samog da izabere tkanine. Vrativši se našao sam ga u suzama kako dodiruje tkanine sa svojim deformiranim rukama. «Godinama nisam smio dotaknuti tkanine koje sam kupovao.» Premda smo se godinama poznavali nisam do tada uistinu otkrio njegovu patnju. Patnju krojača koji kupuje materijal za svoj rad a da mu nije dopušteno dotaknuti ga. Tada sam malo dublje razumio što znači biti bolesnik od gube sa svim poniženjima i uskraćenostima u malim detaljima života. On sam se nije nikada žalio, čuvajući svoj pomalo žalostan osmijeh.

Najljepši trenutak njegova života je stigao. Predsjednik Indije želio je osobito nagraditi hendikepirane osobe koje su se  integrirale u društvu. I Krishnan je dobio nagradu ne samo zbog osobnog uspjeha već jer je i drugima pomagao. Po prvi put u životu putovao je dugim putem do New Delhija, 30 sati u vlaku. Bili su to slavni dani za njega.

Sam Krishnan bio je naviknut na neuvažavanja u svojoj sredini. Cijeloga života svakodnevno je morao prihvaćati posljedice teške bolesti. Ali je uvijek ostajao smiren. Nije se podložio bolesti, nego Gospodaru Života prihvaćajući život. Sada je u Kraljevstvu mira. Kada mislim na njega, mislim na Isusovo blaženstvo: «Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju».


KAMERUN – novo  bratstvo New Bell

mali brat Rene

Pozdrav svima! Odmah nakon smještaja u naš «novi Nazaret» nastojali smo sklapati prijateljstva. Na početku nije bilo baš lako. Kako smo novopridošli u četvrti, nailazili smo na nepovjerenje, pitanja. S vremenom i uz Božju milost stekli smo prijatelje u osobama iz četvrti i okolice. Što se tiče posla, nisam ga našao, ali nisam nezaposlen. U bratstvu sam na raspolaganju.

U našem kvartu vlada nesigurnost. Stoga sve više razumijem našu prisutnost u ovoj sredini. Tiha i diskretna prisutnost, Kristova prisutnost u službi njegove braće. Nema noći a da ne čujemo krikove kao što su: «uhvatite lopova» ili «u pomoć!». Koji put poželim izaći iz svoje sobe i pomoći ljudima u nevolji…

Sretan sam u Douali gdje mogu iskusiti stvarnost «Nazareta». Pokušavam je produbiti. Provodim tu milosne trenutke. Volim ozračje grada koji mi omogućuje ići prema Cilju. Znam kome sam povjerovao. Imam puno braće koja me podržavaju na tom putu prema Obećanoj zemlji.

mali brat Pius

Zidar sam. Od našeg dolaska u Dualu svaki dan mogao sam raditi na različitim  privatnim gradilištima. Radim s već poznatim prijateljima. Mi smo tročlana ekipa. Ono što nas ujedinjuje je da smo svi zidari i kada jedan od nas nađe posao, poziva druge. Meni je drago biti s njima jer se dobro slažemo. Znaju da se moram vratiti na vrijeme za molitvu s mojom braćom.

Trenutno radimo na gradilištu «tržnica Kongo» u jednoj džamiji. Tu je puno džamija, jedna pored druge. Sagradili su ih stanovnici iz različitih zemalja, kao što su Senegalci, stanovnici Malija i drugi. Tu su i Kinezi koji trguju. Budući da  ima puno trgovina, ima i mnogo hendikepiranih: hromih, slijepih… i lopova. Prema kategoriji svaki ima svoje određeno mjesto za prošnju. Dio njih je uz cestu, dio mijenja mjesta. Slijepe vode djeca od 7 do 12 godina. Većina slijepih žena nose bebe na leđima. I kad gledam taj prizor, dolazi mi pitanje: kakva je budućnost te djece? Lopovi su mladi dečki bez posla. Obilaze tržnicu tražeći nešto da ukradu. Oni su prepoznatljivi. Često se molitelji u džamijama žale da su im cipele ukradene. Ono što me se najviše doima je da su tu muslimani koji dolaze iz drugih zemalja. Pitam se: kako su uspjeli stići ovamo? Znam da su muslimani jer  se u 18, 19h uvečer okupljaju oko središnje džamije za večernju molitvu.


PERU

mala sestra Chiara

Prije tri godine odlučile smo otvoriti novo bratstvo u Andama sa željom da podijelimo život  sa zemljoradnicima. Počele smo tražiti mjesto gdje da se smjestimo. Izabrale smo S. Juan de Iscos, malo selo na 3400m nadmorske visine. Ovdje ljudi žive od poljoprivrede. Uzgajaju nešto stoke. Nešto svojih proizvoda pokušavaju i prodati. Krumpir i kukuruz su najčešći proizvodi. Žene izrađuju tipičan vez kojim ukrašavaju svečanu odjeću. Vez je vrlo lijepih i živih boja.

Andska kultura ima vrlo jaku zajedničarsku tradiciju. Premda se individualizam uvlači pomalo posvuda. U našem kraju prisutno je više poljoprivrednih zadruga – «zajednica zemljoradnika». Bave se uzgojem stoke i obrađuju zajedno zemlju. Njihov organizirani i zajednički rad smatramo jako dragocjenim. Od samog početka povezale smo se s jednom od zadruga i sudjelovale u njihovu radu. Njihova otvorenost prema nama bio nam je i znak da dođemo baš u ovo selo. Trenutno sudjelujemo u dvjema seoskim zadrugama u kojima je 40 do 50 osoba. S njima radimo na njivama i u vrijeme berbe primamo naš dio. A da bismo imali nešto i novca, priređujemo i prodajemo slatkiše u vrijeme blagdana, nogometnih utakmica. Na ovaj način i drugi, osobito žene, zarađuju nešto novca. S vremenom prijateljstvo gradimo i s njima.

Bitno je za nas da dijelimo konkretan život i rad naših susjeda, poput Isusa koji je 30 godina živio jednostavan život nazaretskih stanovnika. U početku su ljudi bili iznenađeni i pitali su se što će raditi ove «tri strankinje». Dosta je nepovjerenja zbog terorizma. Malo po malo postale smo dio sela. Ljudi ovdje ne znaju puno što znači redovnički život. Čude se da živimo bez muža i djece. No sada znaju da smo žene molitve, da smo u Katoličkoj crkvi. Ponekad kada netko premine obitelj traži od nas da molimo u kući i na groblju. U selu je crkva koja je gotovo uvijek zatvorena. Župa je četiri kilometra udaljena u susjednom selu i župnik dolazi samo ponekad. Srećom, nismo daleko od grada i svake nedjelje možemo ići na euharistiju. Ljudi ovdje nisu naviknuti na slavljenje nedjeljne euharistije nego žive više u ritmu blagdana i godišnjih doba, rođenja i smrti… U Velikom tjednu nešto više ljudi sudjeluje u obredima. S par osoba iz sela pokušale smo prirediti križni put, već prema njihovoj tradiciji. Prolazimo selom s jednog na drugi kraj. Zaustavljamo se pred «postajama» koje su priredile obitelji s cvijećem i malim oltarom pred kućom. Završavamo u crkvi. Nakon križnog puta svi smo pogošćeni toplim napitkom koje su žene pripremile.

Prošle godine s malom grupom žena i mladih razmišljale smo o Riječi Božjoj. Njihova svježina i razmišljanja bila su za nas obogaćenje. Bili su konkretni. Željele bismo obnoviti te susrete. Naš jednostavan život s ljudima poput Isusa iz Nazareta, život molitve i rada, nije uvijek shvaćen. Naš mjesni biskup nas razumije i ohrabruje. Cijeni našu kontemplativnu karizmu u svijetu i često ističe «da bi se sva Crkva trebala vratiti  u Nazaret«. Socijalno je osjetljiv i angažiran da bi zaštitio prava najsiromašnijih. S drugima se zajedno bori protiv zagađenja zraka i voda koja su prouzrokovana neodgovornošću pojedinih  poduzeća. Hrabar je.

Život nije lagan. No unatoč problemima i siromaštvu narod voli slavlja, glazbu, ples. Lako pronalaze razlog slavlju i kada se slavi onda uvijek za sve ima nešto za jelo i piće. S našim narodom slavimo Boga života koji se objavljuje malenima i koji nam daje radost da dijelimo s njima život.


ETOPIJA

mala sestra Askale

Svoj sam  poziv osjetila od malih nogu. Kao djevojčica vidjela sam sestre milosrdnice. Željela sam postati kao one, iako nisam znala što to znači. S tom željom krenula  sam u školu. Kad su učitelji pitali nas učenike što bismo voljeli raditi poslije škole, svaki je drugačije odgovorio. Ja sam rekla da želim biti redovnica. Tako da su me drugi učenici često zvali „sestro“, ponekad pretjerujući. Kada se svega toga prisjećam, osjećam da se nalazim pred tajnom.

  1. godine svi su misionari bili protjerani iz moga kraja. Vlada je nacionalizirala zemljište Crkve. Srećom, moja župa je ostavljena brizi vjernika. Ekstremni komunistički režim ulijevao nam je strah. Morali smo skrivati križeve, medaljice. Bili smo vrijeđani. Ta situacija je dugo potrajala. Gubila se moja želja za redovničkim životom. Ali nikada nisam prestala ići u crkvu, ponekad i tajno. Moj bivši župnik pozvao me je u Addis Abebu i vodio me u razne redovničke zajednice. Na kraju smo došli u jednu siromašnu četvrt. Ušli smo u jedno dvorište. Tu su se igrala mnoga djeca. Obitelji su bile vani. Svećenik je pozvonio na jedna vrata. Iznednadila sam se jer nam je otvorila jedna sestra iz Europe. Kada smo ušli unutra, promatrala sam sve i pitala se kakve su to redovnice. Kuća je bila malena, drvena, s jednostavnim stolicama. Svećenik nije ništa rekao. Bila sam izgubljena. Mala sestra Monika Gabrijela pokazala mi je puno slika i dugo smo razgovarale. Sve je bilo na engleskom. Nisam puno razumjela. Uzela sam sa sobom knjižicu sa slikama. I počela je polako čitati, gledati slike. Malo po malo otkrivala sam život malih sestara. Jednostavan, kao što je bio i Isusov život u Nazaretu: jednostavnost, gostoprimstvo gdje se svatko može osjećati kao kod kuće. Isusov skroviti život.

Najteži trenutak bio mi je napustiti Etiopiju i poći u novicijat u Nigeriju. Bilo me je strah putovati daleko u drugu zemlju, u drugu kulturu. Izazov i prilika da rastem. Hvala Nigeriji i njenom narodu koji me je prihvatio. Tamo sam mogla sve više otkrivati život bratstva. Nigerija je postala moja druga „obitelj“ i ostaje mi bliza. Nakon tog dugog puta zahvaljujem još više Gospodinu koji me je pozvao na život u Bratstvu. Zahvaljujem Bogu što su male sestre prisutne u Etiopiji.


ARMENIJA

Ashkhen, postulatnica

Rođena sam u Armeniji, u gradiću Guymri. Čitala sam povijest Armenije. U počecima kršćanstva kod nas su postojali brojni samostani koji su danas gotovo prazni. Ipak, uvijek sam željela živjeti posvećenim životom. Ujedno nisam znala kako je to moguće. Nisam bila blizu Crkvi. Nisam poznavala redovnice. Osjećala sam sve veću potrebu za molitvom. Molila sam: „Bože, ako postojiš, vodi me, pokaži mi put.“

Idući redovito u crkvu najprije sam upoznala zajednicu Vjere i Svjetla i u njoj se angažirala. Sve više sam osjećala da me Bog zove. Čula sam za Isusove male sestre i bila kod njih u Achotsu, u Armeniji i kasnije u Poljskoj. Jako sam voljela molitvu klanjanja kao i rad s drugim ljudima. Dani su bili ispunjeni i u večernjoj molitvi  zahvalili smo na svemu što nam je bilo dano, povjeravajući Bogu sve osobe.

Odlučila sam ući u Bratstvo Isusovih malih  sestara. Željela sam osobito živjeti među Turcima i muslimanima. Tako sam ušla u Bratstvo u Turskoj, u toj za nas „neprijateljskoj“ zemlji. Dirnuta sam kako su me primili susjedi, kako su se veselili što sam iz Armenije i što sam željela živjeti s njima. Brat Karlo je jako volio muslimane. Tako sam ih željela više voljeti, svim srcem, ne videći zlo u drugoj osobi.

Kod m.s. Magdalene volim njenu hrabrost i njeno snažno prijateljstvo s nomadima u Sahari. Pozvane smo živjeti jedinstvo sa svim narodima, religijama, kulturama koje su lijepe i dobre, koje se dopunjuju i sve zajedno su slika Božjega stvorenja. On je pogledao i rekao da je „dobro“.

Pozvane smo biti mala iskra ljubavi, radosti, svjetla i ljepote. Poslije molitve klanjanja gdje gledam Boga, mogu nositi Njegovu svjetlost i radost našim prijateljima i susjedima. Iako ne govorimo, iako ne poučavamo, znam da Gospodin djeluje i da se naša unutarnja radost i mir šire i našim susjedima, našoj braći i sestrama. M.s. Magdalena pokazuje nam jednostavan put:  živjeti kao Isus u Nazaretu. Živjeti evanđelje, živjeti Božju riječ u našem životu. Isus traži samo jedno: ljubiti!


NIZOZEMSKA

mala sestra Mauricia

Evo nam dolazi Zohra, naša alžirska prijateljica. Sretna je i zahvalna jer je dobila toplu odjeću za zimu. Već godinu dana pokušava ne uzimati drogu.  „Kakva borba! Znaš kad si ovisan, to je užas… Više sebe ne možeš poštovati. Prije sam bila kao u jednom oklopu… Sada se osjećam sasvim drugačije. Imam vremena za čitanje. Slušaj što sam sada čitala: Halil Gibran: ‘Nije Bog u mome srcu, nego sam ja u Božjem srcu’.“

A sada dolazi Pieter. Otkako zbog teške bolesti više ne radi, redovito nas posjećuje. „Bilo bi mi svejedno da i umrem… Međutim, prije nego umrem želio bih biti sretan, makar dvije minute. A ti, da li si sretna?“ Odgovaram: „Što je za tebe sreća?“ „To je kad živim u skladu sa svojom najdubljom željom“, odgovara.

Naša susjeda Tina puno nam pomaže jer se brine za naš mali vrt. Ona to čini s puno ljubavi i toliko uživa u tome da je njena radost zarazna. Donijela je dobru zemlju, stavila nove sadnice i novo cvijeće za proljeće. U našoj četvrti ovo ljeto svi susjedi su otvorili vrata svojih vrtova posjetiocima. Kako je Tina bila sretna vidjevši da su mnogi posjetioci osjetili mir  u našem vrtu: „Zaista, to je vrt gdje je dobro biti!“


MAROKO

mali brat Yvan

Nedavno je bratstvo na jugu Maroka, Marakech, zatvoreno. Mala braća došavši prije 50 godina radili su u radionicama u medini, jedan kao stolar, a drugi, mali brat Gaby  u radionici željeza. Druga dvojica braće radila su u zdravstvu. Evo što piše mali brat Yvan.

Duga povijest prisutnosti, duga vjernost. Radionica malog brata Gabya imala je 10m², s jedinim otvorom koji vodi direktno na trg. Preko puta je osnovna škola, a malo dalje gimnazija. Tisuće djece svakodnevno prolazi ispred radionice. Oni koji su tuda prolazili kao djeca pred 40 godina sada dolaze pitati ima li vijesti o malom bratu Gabyu. Neki su sveučilišni profesori, neki su beskućnici. Ta je radionica bila zahvaljujući Gabyu osobito mjesto za susrete. I ja sam to iskusio tokom  6 godina prisutnosti. Danas mi je nemoguće proći gradom a da me netko ne pozove imenom ili riječima «Pozdrav variocu!». Nije potrebno spomenuti povezanosti otkane sa susjednim obrtnicima koji su me jako brzo usvojili. Naravno, nisam baš bio stručan, ali možda su mislili da je to europski način rada. Koliko puta su dolazili priskočiti mi u pomoć! (Sa zatvaranjem  radionice bratstvo gubi izvanredno mjesto susreta.)

U toj radionici podijeljen je život. To je diskretna prisutnost koja je srž našega zvanja, snažna solidarnost u poslu. Sam doduše nisam nikad uspio slijediti radno vrijeme marokanskih obrtnika (12 h na dan i neki sve dane u tjednu). Volio sam raditi na nogostupu, u blizini susjeda unatoč mojoj poteškoći da sudjelujem i pratim neprestane diskusije, razgovore. Bilo mi je i teško raditi kao oni držeći jednom rukom komad željeza za varenje i drugom rukom kliješta sa šipkom za varenje uz pad naočala. Tako sam uvidio kako je moguće dobiti sunčanicu od varenja.  Gabyeva radionica  upućuje na naš identitet. Ja sam varilac, a ne turist ili umirovljenik kao velika većina Europljana koji žive u Marakechu. Taj identitet omogućio je brojne susrete i odnose prijateljstva.


MAROKO

Prilikom pedesetogodišnjice prisutnosti Bratstva u mjestu Raba (Maroko), nadbiskup Vincent Landel  razgovorao je s malim sestrama uoči slavlja. Donosimo dijelove njegovih misli:

„S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar redovničkog života: vaš redovnički život je znak koji želi objaviti ‘nešto Božje’. I to ne po mnogim djelatnostima, nego po darovanom životu u ime Gospodnje. Redovnički život govori Crkvi: Bog nas sabire, Bog nas poziva na zajedništvo. Bog nas zove na praštanje i slavlje. Redovnički život želi pokazati kakvo je Božje srce, Božji pogled, Božja ruka, Božja blizina. Kao što nas podsjeća Sinoda za Afriku (br. 59): „Bogu posvećene osobe živo nas podsjećaju na svijest da svaki kršćanin ne pripada samo jednom plemenu, jednoj rasi i narodu na zemlji jer  svi smo samo  hodočasnici koji traže potpuno ostvarenje Kraljevstva Božjega.“

U Maroku Crkva se ne poistovjećuje  s političkom, financijskom moći. Crkva nisu zgrade. Crkva želi biti bliza narodu. Crkva je suživot, slušanje drugoga, poštivanje i prihvaćanje svake raznolikosti.  Crkva  je dobrota, ljubav, molitva…

S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar karizme Isusovih malih sestara.

Blagoslivljam Gospodina za vašu „evanđeosku učinkovitost“. Zadivljen sam da je narod s kojim živite razumije. Shvaćaju da je vaš život utemeljen na stvarnosti koja vas nadilazi i po kojoj ste drugačije od drugih stranaca. Blagoslivljam Gospodina iako sam svjestan kako vam nije svaki dan lako.

Vaša karizma nam govori o Božjoj besplatnosti, o prisutnosti Božjeg kraljevstva. Ono je tu  svaki put kada je čovjek ljubljen, svaki put kada čovjek odgovara svome zvanju, svaki put kada ljubav raste. Vi ste pozvane u ime Crkve promatrati sve klice života u sredinama za koje Crkva teže može odvojiti vrijeme za susret. Tu želite objaviti ljubav koja vas toliko nadilazi, ali koja  je izvor života.

Zahvaljujem Bogu jer ste nam izazov:

  • S vama idemo na bitno: Kristu koji se jednostavno uputio ljudskim putevima i to je počelo u Nazaretu.
  • Niste redovnice da činite puno stvari, premda su to izvrsne stvari. Vi ste redovnice da živite od neizmjerne Ljubavi!!!
  • Koncil piše: „Crkva gleda s poštovanjem muslimane“. To živite vrlo konkretno nastojeći bolje upoznati islam, bolje govoriti arapski i razumjeti arapsku kulturu i povijest.

U našoj Crkvi u Maroku čini mi se da možete omogućiti kršćanima, koji su tu  privremeno nastanjeni, da razumiju kako nam naši muslimanski prijatelji mogu pomoći produbljivati kršćansku vjeru. Tako je i Charles de Foucauld ovdje u Maroku susreo muslimanske vjernike i postavio si temeljna pitanja o životu, pitanja koja će ga usmjeriti na hod prema Bogu koji je bogat milosrđem i koji nam se neprestano daruje u Euharistiji. Zahvaljujem Bogu za vas, za Crkvu.»


ŠPANJOLSKA

Male sestre u predgrađu Malage u Španjolskoj često susreću zatvorenike. Pišu: „Nekoliko je naših susjeda nedavno izašlo iz zatvora. Pri povratku nalaze se ponovno u teškoj situaciji. Nastavljaju s drogom, nemaju smještaj, bez obitelji su, bez osobe koja ih voli. Pojedini se vraćaju nakon 6, 12 ili 20 godina zatvora. Nalazimo se pred velikim izazovom biti s njima u velikom poštovanju i s razboritošću. Lako su ranjeni ukoliko nismo u mogućnosti odgovoriti na sva njihova očekivanja. Teško osjećamo svu našu nemoć. Jedino što možemo je voljeti ih i  slušati bezuvjetno. A oni to znaju. Pokušavamo ne suditi niti osuđivati i biti raspoložive i gostoljubive. Vrata našega bratstva su uvijek otvorena za sve, osobito za njih.

U posljednje vrijeme policija je ponovno bila u našoj četvrti i par naših susjeda je  uhapšeno. Idući u posjete u zatvor susrećemo puno naših susjeda. Ako ih mi sve ne prepoznamo, oni nas prepoznaju i dolaze k nama. Svjesne smo snage odnosa koji se stvaraju u zatvoru. Nevjerojatno koliko nam se povjeravaju i jednostavno dijele što nose u srcu. Ova međusobna blizina ne bi bila moguća izvan zatvora, na ulici. Znamo da smo u tim susretima na „svetoj zemlji“ gdje nam je potrebno ući vrlo pažljivo, s poštovanjem ako hoćemo čuvati njihovo povjerenje. Rastanak je uvijek veoma tužan trenutak. Teško nam pada ostaviti ih. Odlazimo u tišini i slomljena srca. Prinosimo Bogu sve što su nam povjerili. Molimo njegov blagoslov i milosrđe za njih i za nas. Jer osjećamo se tako nemoćne. Samo nas Gospodin može  utješiti i dati snagu. Od nas znaju tražiti i  jednostavne usluge: nazvati njihovu djecu, majku i reći im da ih oni vole, poći zagrliti  im djecu, suprugu.»


SEDAMDESET GODINA BRATSTVA

«Jedino što sam  željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“

m.s. Magdalena

„… čim bude moguće, sanjam poslati dvije po dvije male sestre na sve četiri strane svijeta, da prenose poruku ljubavi i jednistva… Oko mene, mudre osobe misle da je to ludost…“

Ms Magdalena 1954.


POSJET PATRIJARHA BARTOLOMEOSA U TRE FONTANE 09. rujna 2009.

Iznenadio nas je i obradovao posjet patrijarha Bartolomeosa koji je još kao bogoslov prije 45 godina dolazio k nama. Donosimo dio onoga što nam je rekao:

«… molimo u zajedništvu s malom sestrom Magdalenom koja je učinila puno za bratstvo, za jedinstvo Crkve, da bi pronijela Kristovu poruku današnjem svijetu. Svi smo je voljeli. Više puta nas je posjećivala u Istanbulu. Sretan sam što vidim puno novakinja, postulantica u Bratstvu. Znak je to vaše snage i ‘naše’ karizme. Moje naljepše želje o vašem slavlju: ostanite u miru, u vjernosti Crkvi, rimskom biskupu. Znajte da volimo male sestre koje su u Istanbulu. Često nam dolaze i imamo dobre odnose. Dopustite mi da kažem da su one pod zaštitom Crkve u Konstantinopolu ostajući vjerne svojoj Crkvi, rimskom biskupu, mom starijem i ljubljenom bratu Papi Benediktu XVI.»


O PUTU VJERE U EUHARISTIJSKO OTAJSTVO

MOJE BLAGO

Mala sestra Sonja posvjedočila je, na Međunarodnom susretu mladih (Arka) u Samoboru, gdje pronalazi i što je njeno blago u životu. I kako je to Bog, ovo bi se blago moglo imenovati Euharistija. Rekla je:

Nedavno sam završila duhovne vježbe i to je uvijek vrijeme kada stanemo, uđemo u dubinu i pregledamo jesmo li sačuvali naše blago, je li ono tu, na svome mjestu, u središtu našeg života. Što smo s njime učinili… I tako sam se u ovim danima duhovnih vježbi isto sjetila kako i gdje sam zapravo našla ovo moje najveće blago, Boga…

Put do njega u mojoj mladosti nije bio lak. No, možda je upravo zbog toga bio poslije taj prvi susret s Gospodinom toliko snažan i dubok. Srela sam ga u Taizéu, preko molitve i preko osobe brata Rogera… Kada sam poslije čitala spise brata Karla, prepoznala sam se u ovoj njegovoj rečenici: ”Čim sam spoznao da Bog postoji, nisam mogao drugačije, nego živjeti za Njega.”

Da, konačno sam pronašla, otkrila ono što sam tražila, ono pravo blago! Shvatila sam: jedino je u Bogu odgovor na sva moja pitanja, na sva moja traganja, na sve moje želje. Jedan mi je prijatelj svećenik poslije rekao :  “U životu si tražila bisere i konačno si našla biser.“ Tako mi ovo evanđelje ostaje jako dragocjeno : “Kraljestvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.” (Mt, 13,45-46)

Da, u Taizéu sam našla  biser: Bog je za mene postao osoba. I ujedno sam upravo preko Taizéa pronašla i Bratstvo Isusovih malih sestara, koje je postalo moj dom, način života po kojem slijedim svog ljubljenog Brata i Gospodina, kako ga je rado nazivao brat Karlo. Zbog Isusa, činilo mi se vrijednim napustiti svoju zemlju, svoj jezik, sve što mi je bilo dragocjeno…i poći za njim.

Na nedavnim duhovnim vježbama spoznala sam kako ovo blago, ovaj biser, uistinu trebam brižljivo čuvati, starati se o njemu. Vidjela sam kako sam kadkad zaboravila na njega, prekrila ga raznim brigama, skoro ga izgubila… U ovim milosnim danima molitve i tišine kao da sam ga pronašla na novi način, još dublji. Shvatila sam da pronađeno blago nije garancija da ga držimo zauvijek u rukama. Odnos s Bogom je živi odnos. On se stalno obnavlja, produbljuje…Vodi nas do novih prostranstava…

Ovo je blago, ovaj je biser zapravo sakriven u nama, u našim najdubljim dubinama. I tako zasigurno znam: nikada više nisam sama. Bog je u meni ova stijena na koju se uvijek i u svim prilikama mogu nasloniti.

KAKO JE ISUS POSTAO KRUHOM ŽIVOTA ZA MENE?

***

Moje iskustvo iz roditeljske kuće ostaje mi dragocjeno! Za stolom u našoj kući uvijek je bilo mjesta, topline, kruha, za sve, baš sve! Kao dijete usuđujem se reći intuitivno sam «znala», «razumjela» Isusovu čežnju da mi se daruje, da ga blagujem, da me hrani, da me prati…

Bilo bi mi nezamislivo biti na sv. misi, a ne blagovati njegovo Tijelo, (nisam se smatrala drugačijom, niti «boljom») no vjerovala sam da me želi i ja sam željela Isusa. Vjerujem da je to veliki nezasluženi DAR, susret dviju želja!

I poslije, u periodu traganja, traženja moga puta, Euharistija je bila moja svakodnevna hrana, radost, sigurnost… prijateljstvo se produbilo… »znala» sam da tu hranu ne mogu pronaći nigdje drugdje nego u Crkvi! Tu je i početak moje ljubavi prema Crkvi, zahvalnosti i molitve za Crkvu, da budem/o Crkva koja ljubi i služi, da bude kuća kruha. Kuća u kojoj ima mjesta, srca, kruha…za sve bez izuzetka, osobito malene, trpeće, ranjene…

Malo po malo, odnos Isus i ja, Bratstvo, život brata Karla… govore mi, upućuju me, otvaraju me izbližega Isusovoj prisutnosti u Riječi, u drugome, u malenima, u svima, u svemu… nova etapa, novo poimanje Isusove prisutnosti, rekla bih hod k višoj cjelovitosti, put integracije koji traje i trajat će! Gozba ljubavi – Euharistija ostaje za mene trajan poziv na zahvalnost, poziv na potpunu predanost, poziv na zajedništvo, jedinstvo, poziv na tihu i besplatnu prisutnost…

Duboko vjerujem da sve što živim osobno, mi kao zajednica, kao Crkva, čovječanstvo… ima svoje mjesto na oltaru, da mu mogu sve prinijeti, da Isus sve uzima i želi preobraziti snagom svoje ljubavi, svojim Duhom. Ova vjera za mene je velika utjeha, nada, radost… U tihom, u zauzetom i predanom životu ljudi oko nas, prepoznajem euharistijski govor!

Vjerujem da naš život ne bi imao smisla bez tihe molitve klanjanja, hvale, posredovanja… u ime svih, cijele Crkve, cijelog čovječanstva. Jedino to daje smisao mom-našem životu kojega Gospodin malo po malo preobražava na svoju sliku, po svom Srcu…

Tekstove koje sam izabrala za svoje doživotne zavjete (Pnz.6,4-13; Ps.100; Ef.3,14-21; Lk.22,14-20, ustanovljenje Euharistije) je HVALA za sve što je Isus učinio i čini za mene/nas! To je ujedno i moja molitva da mu dopustim da se njegov život nastavlja po meni/nama da budem/o njegov spomen unatoč i preko moje/naše ograničenosti i krhkosti…

***

Isus u Presvetoj Euharistiji ostao mi je uvijek u središtu života. Mogu reći da me upravo štovanje Presvete Euharistije i jednostavnost privuklo u Bratstvo Isusovih malih sestara Zahvaljujući spisima malog brata Karla i male sestre Magdalene, kao i  Konstitucijama, otkrila sam mnogo novih elemenata. Na primjer u Konstitucijama piše: «Milošću toga sakramenta male sestre će biti preoblikovane u Krista…» Mogu reći da me to u početku šokiralo. Izgledalo mi je to kao preuzetnost s naše strane. Ali kad sam pozornije čitala Novi zavjet, npr. Iv 6,56-58 postalo mi je jasnije. Isusova prisutnost u Euharistiji je neodvojiva od njegove Prisutnosti u njegovoj braći, naročito najmanjima (Konstitucije 19. i Mt 25,40). «Euharistija, to je sam Krist u svojoj najuzvišenijoj gesti dara svom Ocu i svojoj braći. Djelovanjem Duha, ona je prisutnost Uskrsloga među nama do kraja vremena. Izvor života Crkve, Euharistija je u srcu života bratstva» (Konstitucije 18.). Volim čitati i ove riječi: «Uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji se u tome da svjetlom vjere prepoznamo njega, u svakom bratu  i sestri oko nas i postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu, ponuditi same sebe, u svjetlu one njegove ključne poruke: ‘Što ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili’ (Mt 25,40). Po tome će onda i svi drugi moći u nama prepoznati njega i postati dionici naše uskrsne vjere.» (fra Tomislav Šagi Bunić, Prema civilizaciji ljubavi)

***

Često puta m.s. Magdalena nam je govorila o molitvi klanjanja, kako je  ona veliki dio našega poslanja. Znala nam je reći: “Na molitvu klanjanja ne idete u svoje osobno ime. To je naša misija u Crkvi: Boga slaviti, zahvaljivati, zagovarati za druge te sebe prinositi s Isusom”. Jednostavno moliti, kao što je mali brat Karlo molio, u vjeri i ljubavi. Njegova molitva je bila jako široka i duboka: “da svi ljudi budu spašeni”. Kad je Presveti Sakramenat izložen, nastojim sebe izložiti njemu, moleći “čini sa mnom što hoćeš, što god učinio, hvala Ti”. Volim i pjevati i s Božjim narodom Majci Božjoj: “Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obnovi Duhom Ljubavi lice zemlje sve”.

***

Euharistijsko klanjanje bilo je povezano s onim što sam živjela. U radničkom bratstvu u Berlinu gdje sam radila u tvornici Euharistija mi je bila neophodan, neizbježan svakodnevni povratak Izvoru kako ne bih umrla od žeđi. I mislila sam na sve koji ne poznaju ovaj Izvor. Mnoga lica mojih kolegica bila su jako obilježena onim što su živjele na kraju II. svjetskog rata. One su bile dio mene i moje molitve. Poslije, u bratstvu, za vrijeme klanjanja u mjestu hodočašća Majci Božjoj, Marijina prisutnost, pjesme i molitve hodočasnika koje smo čule iz kapele ili iz naše radionice, poticale su me na molitvu sa svima, za sve i u ime svih. Marijina prisutnost povezana s Euharistijom, s Tijelom i Krvlju njegova Sina nije me više napuštala. Nakon toga bili su to bolesnici koji su “utjelovili” Euharistiju na poslu u bolnici. Molila sam brata Karla da mi pomogne vidjeti Isusovo lice u njima. Prisutnost  s bolesnicima koji su tako često strpljivi, sveta misa  i klanjanje činili su jedno. Zatim, i u radu s malom, napuštenom djecom kojima je bila uskraćena roditeljska ljubav, dodirnula sam otajstvo ljudskog života. Predani smo jedni drugima. Isus je želio živjeti predano i nastavlja to u Euharistiji, u toj maloj hostiji o kojoj je zadivljeno govorio sv. Nikola Flue.

***

Najljepši dan mog života bio je dan prve pričesti. Isus je sišao u moje dječje srce. Osjetila sam se ispunjenom. Ništa nije bilo važnije za mene nego Isus koji je bio u meni. Govoriti mu, činiti što mu je drago, slušati kako drugi govore o njemu. Sve me to radovalo i osvijetlilo moje djetinjstvo. Kao mlada željela sam ga više upoznati u Svetom pismu, u evanđeljima da bih ga razumjela i voljela. U godinama nakon Koncila «uragan je prošao Crkvom » (kardinal Danneels). Dogodilo se puno toga odjednom: kriza morala, kriza institucija, kriza vjere, opadanje zvanja, sukobi među progresivnima i konzervativnima u samoj Crkvi. Ukratko, « snažna oluja » (izraz kardinala Danneelsa). I u meni je bilo nemira. Kada svećenik dovodi u pitanje euharistijsku prisutnost, euharistijsko klanjanje, način kako biti svećenik i tako dalje… Sumnja je preplavila moje srce. No, kada je novi kapelan donio sv. pričest mami u našu kuću pronašla sam vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Kako je Isus postao “kruh života” za mene? Malo po malo postala sam svjesna da su euharistijski kruh i vino istinska hrana. Postala sam svjesna da  je prolivena Isusova krv stvarnost njegova predana života za nas i da sam i ja pozvana dati se drugima, sve do kraja, sve do darivanja moga života. Završavam s riječima m. s. Karle koje izražavaju ono što mislim i ja: “Gospodin Isus može biti prisutan svima s kojima živim u mjeri moga dara njemu, po onome što jesam, što činim ukoliko je moj život istinski nastavak Euharistije na kojoj sam sudjelovala. U mjeri u kojoj je Isus prisutan u meni otkriti ću ga i prihvatiti u drugome, u svakom biću.”

***

Bilo mi je sedam godina kada sam primila prvu pričest. Bio je to Veliki četvrtak. Ovaj prvi susret s Isusom u Euharistiji duboko me je obilježio. Mislim da ga ne mogu objasniti, ali se svaki put sjetim toga događaja u teškim periodima. Mir i radost su me pratili i vodili. Svakog Velikog četvrtka sa zahvalnošću se sjetim toga trenutka. Uvijek me je privlačila želja da primim Isusa koji se daruje, čak i u teškim krizama mladenaštva. Osjetila sam se privučenom nečim velikim i važnim za moj život. To nešto  postalo je Netko koji mi je govorio “ako želiš, slijedi me, čini poput mene”.  Sve više sam osjećala potrebu odgovoriti na ovaj poziv ljubavi i biti gotovo svaki dan na svetoj misi prije moga posla da bih nosila Isusa mojim kolegicama, pokušavajući voljeti ih. Željela sam ga pronaći i u crkvi, u tišini, da bih mu zahvalila, slavila ga u ime svih, vapila mu. Često sam bila razapeta između vremena provedenog u crkvi i kontakta s onima koji ne poznaju Isusa. Poziv “ako želiš, slijedi me, čini poput mene” vodio me Isusovim malim sestrama. Prijateljica mi je govorila da su one kontemplativne u svijetu. Male sestre mole i rade kao svi. Nisam znala što znači riječ “kontemplativan”. Ali sam osjetila da govori o Isusovom pogledu prema meni i o mojem pogledu prema Njemu. Pogledu ljubavi prema drugima. Napetost između molitve, klanjanja i susreta s drugima uvijek me je pratila. No, upravo tu otkrivam da me Isus čeka, da mi se daruje, da me ljubi (čak i kada to ne osjećam). On je tu, u svakome, vjerujem i želim vjerovati. Ponekad je tako teško otkriti ga u svijetu trpljenja, u onima koji čine zlo. I kažem si: “Vjeruj i ljubi kao On”. Toliko je veliko, otajstveno, jedinstveno i istovremeno tako jednostavno duboko znati da sam ljubljena, znati da mi se Isus potpuno daje kako bih se i ja darivala drugima, bila ujedinjena s Njime i sa cijelim svijetom.


SRBIJA, RUSKI KRSTUR

Susret malih sestara istočnog obreda

U Ruskom Krsturu od 19. do 24. 04. 2010. održan je susret malih sestara istočnog obreda. Susretu su prisustvovale uz domaće i male sestre iz Poljske, Kostomloty (na granici s Bjelorusijom), Grčke, iz Giannitse, pored Soluna. A susretu su se pridružile i male sestre iz Beograda.

Smisao susreta bio je u dijeljenju radosti i izazova produbljujući pripadnost Crkvi istočnog obreda. Male sestre istakle su važnost ponizna i u poštovanju izražena traženja. Tim više što niti jedna od sudionica nije u njoj rođena. Svaka je u istočni obred i duhovnost ulazila s radošću otkrivanjem njegove ljepote i dubine. Drugi dan susreta župnik o. Mihajlo Malacko služio je liturgiju u kapeli malih sestara. Nakon nje podijelio je kako vidi Crkvu istočnog obreda kao šansu na putu jedinstva imenujući teškoće, izazove i svjetla na tom putu bivajući aktivnim subjektima. “Crkva koja ne traži jedinstvo nije Crkva.” Istaknuo je kako trebamo biti u “disanju Trojstva gdje je jedan Bog, jedan Isus i jedna Crkva.”  Zadnji dan susreta, s Božjim narodom male sestre su hodočastile u svetište Presvete Bogorodice u Vodici gdje je arhijerejsku liturgiju služio apostolski egzarh Vl., Djuro Djudjar.

Kraći povijesni pregled

Bratstvo rođeno je 08.09.1939. godine u Alžiru, na stopama malog brata Karla među nomadima, no već od 1949. godine zajednice su osnovane i na Bliskom istoku. M.s. Magdalena smatrala je važnim da živeći na Bliskom istoku pripadamo istočnom obredu i istočnim Crkvama. U tim krajevima tada pripadati rimskom obredu značilo je doći kao “stranac” koji je superiorniji. Kako su mjesne Crkve Katoličke i Pravoslavne ponekad i jedne i druge baštinice istog istočnog obreda malo pomalo suživot je vodio konkretnom, svagdašnjem ekumenizmu. Poradi toga Bratstvo Isusovih malih sestara od 1949. do 1961. godine pripada u Rimu Kongregaciji za istočne Crkve. M.s. Iva iz Egipta, koptskog obreda, napisala je: “Koliko je m.s. Magdalena razumijevala probleme i patnje kao i bogatstvo i vitalnost Bliskog istoka toliko je i Istok uzvratio s velikodušnim gostoprimstvom, unutarnjim i vanjskim”. Tako je 1961. godine bilo 11 zajednica u istočnom obredu: armenski u Libanonu, kaldejski u Iraku i Iranu, koptski u Egiptu, melkitski u Izraelu, Jordanu, Libanonu i Siriji, sirijski u Iraku, te bizantski u Grčkoj i gez u Etiopiji. Od 1961. godine Bratstvo pripada Kongregaciji za posvećeni život. Tom prilikom m.s. Magdalena objašnjava njenu najdublju čežnju: “jedinstva u ljubavi među svim narodima, svim rasama, svim kršćanima, svim obredima”. Prvo bratstvo bizantsko slavenskog obreda osnovala je m.s. Magdalena u Ruskom Krsturu 1969. godine zahvaljujući prisutnosti m.s. Marije Melanije, rodom iz Ruskog Krstura. A u Poljskoj, Kostomloty,  i u Grčkoj, Giannitsi, male sestre su od 1985. godine.

Traženja…

Male sestre su se tokom susreta nadahnjivale među ostalim i promišljanjima malih sestara iz Libanona: “Kako ujediniti moj život? Monah, monahinja na Istoku je cjelovita, nepodijeljena osoba. To naravno zahtijeva i sredstva i Bratstvo nam ih daje: molitveno čitanje Svetog pisma, jutarnja molitva srca, molitva klanjanja u tišini, tjedni pregled života u zajednici, povlačenje u ‘pustinju’… Sve to pomaže nam bdjeti nad unutarnjom ćelijom, unutarnjom dimenzijom koju živimo u srcu svijeta. Pomaže nam čuvati srce u bdijenju motreći Božju prisutnost i u najmanjim detaljima života. U istočnoj tradiciji govori se i o ‘pounutrašnjenom monaštvu’ koji je put svih kršćana koji vodi Božjoj blizini.U srcu našeg modernog života, u srcu gradova, u srcu mnogih aktivnosti, sredstava komunikacije i informacija svih vrsta moguće je susresti Boga i njegovati u nama unutarnju ‘pustinju’ koja je srce kršćanskog identiteta na Istoku, osobiti put koji nas vodi Božjoj blizini.” Male sestre su međusobno podijelile i njihove napore u integriranju jutarnje i večernje molitve istočnog obreda u njihovim zajednicama u vjernosti obredu, s notom jednostavnosti i u čežnji za jedinstvo Crkve.


EVANĐEOSKE POVEZNICE SV. FRANJE I MALOG BRATA KARLA

mala sestra Blaženka

(dijelovi izlaganja na xxv Redovničkom tjednu, objavljeno u časopisu Posvećeni život, br. 1 i 2/2009.)

Povratak Evanđelju u potpunoj priljubljenosti Isusu Kristu u temeljima povezuju Franju i Karla. «Povratak na korijene naše vjere u snažnoj ‘franjevačkoj’ svijesti kako evanđelje ima dovoljnu snagu dati odgovor i nama danas»[1]  prisutna je i u Karlovoj duhovnoj obitelji. Dakle, živjeti evanđelje bez glose, živjeti evanđelje doslovno nasljedujući Krista Gospodina je temeljna evanđeoska poveznica Franje i Karla. Pokušat ću imenovati najvažnije podudarnosti u nadahnuću istom evanđeoskom Izvoru u Franjinom i Karlovom Bratstvu, naravno, uz prisutne i  njima vlastite nijanse: evanđeoska jednostavnost života; evanđeoska malenost: karizma neznatnosti; sveopće bratstvo: Franjo u poljupcu gubavca zagrlio je čovjeka, svu braću, Krista, a Karlo je pošao najnapuštenijima, nomadima u Sahari (usp. Mt 25,40);   izazov blagosti evanđeoskog nenasilja, izgradnja kulture mira i pomirenja; univerzalnost: otvorenost drugome u poštovanju, u dijalogu a obojica i s muslimanima; malena i skromna bratstva; kontemplacija življena u srcu svijeta, u blizini ljudi i povlačenjem u samoću; nomadizam: biti usidren u Bogu i biti spreman poći posvuda noseći Radosnu vijest

Ni Franjo ni Karlo nisu bili reformatori. No, uvidjeli su potrebu za novim oblikom evanđeoskog života u Crkvi. Životom su izricali tu evanđeosku novost u društvu i Crkvi svoga vremena. Evo i nekoliko konkretnih poveznica. Utemeljitelj Isusove male braće, mali brat Rene Voilluame piše svojoj subraći iz La Verne: «La Verna je mjesto koje jako volim. Vodi nas stvarnosti otkupiteljskog djela koje ispunja Krist Raspeti u onima koje ljubav vodi do potpune suobličenosti s Njime… Biti ‘spasitelji s Isusom’ obilježeni njegovim ranama je ideal pred kojim nas naš poziv svakodnevno obvezuje. Sjedinjenje u  djelu spasenja na tako radikalan način između Franje i Isusa nije se dogodilo  u jednom danu. Ono je kruna, plod mnogih djela ljubavi. Naš život po evanđelju, naša kontemplativna euharistijska molitva nalaze u sjedinjenju s Kristom temeljni smisao i svoju apostolsku dimenziju. Mnogo sam molio u kapeli  kako bi sve generacije male braće i malih sestara ostale svakodnevno vjerne zahtjevnosti križa i žrtve, slobodno i u radosti prihvaćene. Čini se  tako malenim živjeti svaki trenutak i svako djelovanje u toj perspektivi. Franjina svakodnevica, kroz dugi niz godina, sve malene stvari učinjene radosno i s ljubavlju, sva odricanja, sve je sažeto u tom poistovjećenju s Raspetim Isusom. Smrt malog brata Karla također je nalik smrti njegova Spasitelja.»[2]

Rene posjećuje i Fonte Colombo. Tom prilikom prepoznaje kako je Franjino pravilo: «živjeti evanđelje u siromaštvu i bratskoj ljubavi»  upravo ono što  mala braća imaju živjeti. A u Asizu piše subraći: «Ova asiška kiša progovara o osjetnoj ogoljenosti  koja je u korijenu Franjine radosti. Nema snage, jakosti duše bez radosti. Žalost je uvijek simptom anemije života u duhu i milosti. Neka vam Bog podari milost unutarnje radosti koja je očitovanje ljubavi. Ta radost nam je uvijek nadohvat ruke, u svakom trenutku, neovisno o vanjskim uzrocima žalosti. Ona je plod pogleda vjere u Isusa praćen nenavezanošću koja iskorijenjuje žalost iz našega srca. Bog želi da radost bude u srcu čovjeka, ali samo ona radost koju križ ne ubija, nego pročišćuje.»[3] U više navrata Rene promišlja i o Franjinu susretu s gubavcem: «Ljubiti čovjeka jednostavno jer je čovjek, kako je to teško! A to nama ljudima najviše nedostaje. Događaj iz mladosti sv. Franje Asiškog dobro ilustrira tu otajstvenu stvarnost. Nadilazeći svu odbojnost, Franjo grli užasno izobličena gubavca kao brata. Taj dan poljubio je  i zavolio čovjeka jer je to bio čovjek, a time i slika Kristove prisutnosti. Nježno grleći tog siromaha Franjo je zagrlio samoga Isusa. U tome je temelj sveopće zapovijedi ljubavi.»[4] «Sv. Franjo Asiški potresen Kristom cijelim svojim bićem otkrio je put evanđelja u siromaštvu. Išao je njime, ako tako mogu reći, do kraja logike svoga obraćenja, u susretu s gubavcem. U Franjinom zagrljaju gubavca postoji zadivljujući i duboko istinski simbol ljubavi koju trebamo imati jedni za druge. Ta ljubav  nema drugog izvora do li samo Stvoriteljevo srce. Niti jedan čovjek, niti jedna ideologija ne mogu dati takvu ljubav.»[5]

Inače su na Karla najjači utjecaj imali crkveni oci, osobito Ivan Zlatousti, te benediktinska i karmelska duhovnost, a na malog brata Rene Voillauma  duhovnost Karmela i Kartuzije. Kod male sestre Magdalene presudnu ulogu, uz  brata Karla, imao je Pokret mladih kršćana radnika (JOK-Jeunesse ouvriere chretienne): «biti evanđeoska prisutnost u svijetu, kao kvasac u tijestu» (Mt 13,33).

Rado završavam s još nekoliko misli o radosti, tom prepoznatljivom elementu franjevaštva. Fr Frano Prcela,[6] dominikanac govori o: «vašem i našem sv. Franji … Franjina vrlina radosti nije izvirala iz zadovoljstva u uspjesima, nego iz potpunog oslobođenja od svega što čovjeka može svezati i zarobiti. To je radost neovisnosti o bilo čemu da bi se posve moglo prigrliti svakoga. Slobodan – siromah među siromasima! Kao što siromašni Krist siromašne obogaćuje, tako i Franjo ispunjen radošću radost dijeli, i onda kad mu je drugi nastoje oduzeti.» Taj evanđeoski element radosti prisutan je i u riječima male sestre Magdalene: «Budite ‘osmijeh’ svijetu, to je moja najveća želja… Budete li samo mala zraka sunca koja ulazi u mračnu i hladnu prostoriju da je osvijetli i ugrije, bit će to dovoljno.»[7] A evanđeoska radost, evanđeoska nježnost nisu li znak kristološki usmjerena pogleda i života koji slijedi put Učitelja, ljubljenog Brata i Gospodina (usp. Mt 11, 28-30)?

PISMO MALOG BRATA MARKA MALOM BRATU KARLU

“Dragi Karlo, brate moj!

Ono najveće što si nas naučio je da budemo ljudi. Ponekad je taj put jedini način da se uklone ograde i jedini način da se govori o Bogu. Na kraju svoga života otišao si sam među nepoznati narod. Jedinu stvar koju si napravio bila je približiti im se u poštovanju, vrednujući njihovu kulturu, dozvoljavajući im da te prihvate i vjerujući da Bog djeluje čak i ako su potrebna stoljeća. Kad si umro, Musa, poglavar Tuarega, napisao je tvojoj sestri ove jednostavne riječi: «Karlo, marabut,[8] nije umro samo za vas, umro je i za sve nas. Neka mu Bog bude milosrdan i neka se s njim susretnemo u raju.» Znaš, danas se mnogo govori o komunikacijama, ali svatko se zatvara u svoj mali krug. Jer razlike nas plaše.  Ti, naprotiv, tvoja strast bila je ići onima koji su najdalji, i to si živio u potpunosti i do kraja. Duboka li zanosa! U konačnici znam kakvo je bilo tvoje iznenađenje 13.11.2005. na dan tvoje beatifikacije. Gledam te na ovoj slici i vidim tvoje lice, osmijeh, tvoj hod ususret drugome. To si ti! I to je ono što volimo u tebi. Dozvoli mi da završim moje pismo kako si ga i ti završavao tvojem prijatelju Gabrijelu: Srdačno i s ljubavlju te pozdravljam!”

 

OČE MOJ,

predajem se Tebi,

čini sa mnom što hoćeš,

što god učinio, hvala Ti.

Spreman sam na sve, primam sve

samo da se tvoja volja ispuni na meni

i na svim tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

Stavljam svoj život u tvoje ruke

Tebi ga darujem, Bože moj,

svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i ta ljubav traži

da Ti se darujem, da se potpuno predam

u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem

jer Ti si moj Otac!

mali brat Karlo

 

[1] Luigi Guccini, scj: La vie consacrée aujourd’hui: chemin accompli et perspectives, USG 2005. str. 7., www.vidimusdominum.org

[2] René Voillaume: Lettres aux Fraternités, Tome II, Cerf, 1960., str. 150-151.

[3] Isto, str. 187.

[4]R. Voillaume: Où est votre foi?, Cerf, Paris, 1971., str. 182-183.

[5]R. Voillaume: La vie religieuse dans le monde actuel, Conférence religieuse canadienne, Ottawa, 1970.,    str. 198.

[6]dijelovi propovijedi fr Frane Prcela,o.p. o blagdanu sv. Franje u Chicagu u Vjesniku Franjevačke provincije Uznesenja Marijina Mir i dobro, 2004.

[7]Isusova mala sestra Magdalena: Isus je Gospodar nemogućega, KS, Zagreb, 2008., str.57.

[8] Marabut znači Božji čovjek.