“Što god Ti učinio sa mnom, ja ti zahvaljujem”

 Pred-homilija kardinala Angela De Donatisa. Sveta Misa zahvalnica za proglašenje svetim Isusovog malog brata Karla (Charles de Foucauld), 16. svibnja 2022., u katedrali Svetog Ivana Lateranskog u Rimu.

“Zahvaliti”… zato smo danas ovdje! Zahvaliti Gospodinu koji je ozbiljno shvatio molitvu malog brata Karla i učinio ga remek-djelom, svecem! Ali u našim srcima također živi želja da zahvalimo malom bratu Karlu; pokušajmo to učiniti s radošću i slobodom!

• Hvala ti jer si volio život, usudio si se istraživati ga u svim njegovim vidovima, iskusio si osjećaje i strasti i ni od čega se nisi sklanjao.
• Hvala ti za tvoje darove koje si prepoznao, prihvatio i učinio plodonosnima: za tvoju inteligenciju, strast za čitanjem i putovanjima. I hvala ti za tvoje granice, tvoje slabosti, tvoje rane koje nisi zanijekao niti zatajio već si ih dopustio preobraziti Očevim milosrđem.
• Hvala ti jer si sve više bio nalik svom bratu i Gospodinu Isusu i ljubio do kraja. Hvala ti na tvojim sumnjama, pitanjima. Hvala ti jer ti se činilo kako nikada ne ljubiš dovoljno.
• Hvala ti za ono što ne znamo o tebi i što ostaje otajstvo. Hvala jer ne možemo prisvojiti tvoj život, niti ga učiniti apsolutnim.
• Hvala ti za tvoj “silazak” na posljednje mjesto, zaborav na samoga sebe, za tvoje siromaštvo i tvoju velikodušnost.
• Hvala ti za odnose koje si s toliko vjernosti tkao; hvala ti jer si volio svoju obitelj, svoje prijatelje, svoje susjede ne isključujući nikoga. Hvala ti jer nikada nisi dovršio gradnju zida koji bi označavao ogradu tvoje klauzure, već si naprotiv mnogima otvorio vrata svoga samotišta i svoga srca.
• Hvala ti jer si naučio primati od drugih i ne biti samodostatan. Hvala ti jer si, pristajući ovisiti o siromasima u vrijeme svoje bolesti, postao mali brat, sveopći brat.
• Hvala ti jer si se usudio ostaviti sve kako bi živio samo za Boga.
• Hvala ti jer si „izgubio svoje srce za Isusa iz Nazareta“ i susreo u Njemu svako stvorenje kao svog brata i svoju sestru.
• Hvala ti za tvoju poslušnost onome što ti je Duh nadahnuo; hvala jer se nisi bojao ostaviti sigurnosti koje si stekao.
• Hvala ti na pažnji prema najudaljenijima, prema onima koji su najsiromašniji. Hvala ti za nježnost s kojom si ih volio; za strpljenje i ljubaznost s kojom si pristupao i uranjao u njihovu kulturu.
• Hvala ti na tvojoj blagosti, ali i na tvojoj jasnoći u osuđivanju nepravdi i zlostavljanja. Hvala ti jer kao da čujemo i vidimo Evanđelje naviješteno tvojim životom.
• Hvala ti jer si podnio samoću bez očaja. Hvala ti na želji da uz sebe imaš braću i hvala ti na tvojim snovima.
• Hvala ti za plodnost tvoga života. Mnogi od nas su dio toga klasa, rođenog od tebe, zrna pšenice posijanog u pijesku Sahare.
• Hvala ti, mali brate Karlo! … U trenutku šutnje, svaki će sada reći i svoje osobno hvala.

Za sve što Gospodin čini za nas, kroz naš susret s tobom, zahvaljujemo ti.

Euharistija zahvalnica za kanonizaciju Isusovog malog brata Karla (Charles de Foucauld)

11. lipnja 2022., Župa sv. Mihaela u Dubravi

Propovijed apostolskog nuncija Giorgo Lingua

Gospodine župniče,

drage Isusove male sestre,

dragi vjernici,

 Čast mi je i zadovoljstvo što mogu slaviti ovu euharistiju u znak zahvale za kanonizaciju brata Karla od Isusa u ovoj lijepoj crkvi župe koju je osnovao blaženi Alojzije Stepinac i od početka je povjerio pastoralnoj brizi otaca kapucina, koje ovdje pozdravljam, zajedno s njihovim provincijalom.

Karlo je svojim samoprijegorom i stalnim traženjem zadnjega mjesta dotaknuo živote mnogih ljudi, postavši tako izvor nadahnuća, ne samo onima koji su ga slijedili na putu bratstva što ga je zacrtao.

Čak mu je i papa Franjo priznao važnu ulogu nadahnitelja pri pisanju svoje najnovije enciklike Fratelli Tutti. Upravo u zaključku spomenute enciklike Sveti Otac piše: “Želim zaključiti i podsjetiti na još jednu osobu duboke vjere koja je, na temelju svoga snažnog iskustva Boga, prošla put preobrazbe sve do toga da se osjećao bratom sviju. To je blaženi Charles de Foucauld. Vođen idealom potpunog predanja Bogu kroz poistovjećenje s najmanjima, napuštenima u bespućima afričke pustinje. U tom je okruženju Charles de Foucauld izrazio svoju težnju da svako ljudsko biće doživljava svojim bratom i molio je jednog prijatelja: ‘Molite se Bogu da zaista mogu biti bratom svih duša u ovim krajevima.’ U konačnici, želio  je biti  ‘univerzalni brat’. Ali samo poistovjećujući se s najmanjima, postao je brat svima. Neka Bog nadahne ovaj ideal u svakom od nas. Amen.”

Tko li nije ostao dirnut dok je čitao molitvu predanja brata Karla? Polako ću je pročitati, a vi tiho molite sa mnom:

Oče moj, predajem se Tebi,

učini sa mnom što hoćeš.

 Što god učinio, hvala Ti.

Spreman sam na sve, primam sve

samo da se Tvoja volja ispuni na meni

i na svim Tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

Stavljam svoj život u Tvoje ruke

Tebi ga darujem, Bože moj,

svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i ta moja ljubav traži

da Ti se darujem, da se potpuno predam

u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem

jer Ti si moj Otac!

To njegovo potpuno predanje jedinom nebeskom Ocu i njegovo dijeljenje života s najmanjima omogućava da ga i mi osjećamo svojim bratom.

Na stranici Udruge duhovne obitelji Charlesa de Foucaulda, molitvi koju sam upravo pročitao, prethodi bilješka koja kaže: „To je posljednja molitva našeg Učitelja, našega Ljubljenog… Neka bude i naša… i ne samo našega posljednjeg časa, već svih naših trenutaka.“

Ova molitva odjek je molitve njegove majke na samrti, koju je Karlo u dobi od šest godina vidio kako odlazi u nebo uslijed teškog poroda: „Bože moj, neka bude volja tvoja, a ne moja.“ Ove posljednje mamine riječi utisnule su se u njegovo srce i ostale su tamo, čak i kada su ih prekrile prašina i blato napaćene mladosti.

Siguran sam da u ovom trenutku naš Mali brat, sada sveti Karlo od Isusa, ne očekuje naš pljesak, već se raduje ako se i mi predamo Bogu, sretan je ako se prepustimo Njegovoj presvetoj volji.

Možemo to odmah učiniti, obnavljajući svoje predanje Bogu, bez straha, poput djece. To je najbolji dar koji mu možemo dati za njegovu kanonizaciju.

 Pozivam svakoga da učinimo ovaj čin predanja u dubini svoga srca.

 (Tišina).

 Ako smo to iskreno učinili, sada smo u Očevim rukama gdje se nalazi i Karlo i s njim cijeli nebeski Jeruzalem. Gotovo zaboravljamo križeve koje još uvijek moramo nositi na ovoj zemlji.

 Za one malobrojne koji ga ne poznaju,  reći ću nekoliko riječi o njegovom prilično burnom životu,.

 Već u dobi od šest godina ostaje bez oba roditelja i prihvaćaju ga stričevi, a posebno rođakinja Marija, koja mu postaje poput druge majke.  

 Duboko obilježen gubitkom roditelja, postaje zatvoren i suzdržan te se od svoje 14. godine, malo pomalo, udaljava od Crkve i gubi vjeru.

 Piše: „12 godina nisam ništa poricao, niti sam vjerovao u bilo što, očajavajući pred istinom i više ne vjerujući ni u Boga, nijedan dokaz mi se nije činio dovoljno jasnim… U 17. godini u meni je bila samo sebičnost, taština, pakost, želja za zlom, kao da sam poludio … Bio sam u mraku noći. Više nisam vidio ni Boga ni ljude: vidio sam samo samoga sebe.”

 I ovo će mu iskustvo omogućit da bolje razumije one koji su daleko od Boga i da se osjeća s njima kao brat! Koliko je danas „očajnih pred istinom“ koji više ne vjeruju „ni u Boga“!

 Na poticaj djeda, Karlo se prijavljuje u vojsku, ali je izbačen zbog jedne ljubavne pustolovine. Međutim, kada je saznao da su njegovi drugovi poslani na težak zadatak u Tunis, zatraži da bude ponovno primljen. Suosjećanje prema suborcima i ljubav prema avanturističkom životu potaknuli su ga da se vrati u vojsku.

Nakon spomenutoga pohoda na Karlu je red da ostane u vojarni, no to mu se nije sviđalo, kao što je i zapisao: “Mrzim život u vojarni… Puno više volim iskoristiti svoju mladost putujući; na taj način barem učim i ne gubim vrijeme.”

Zahvaljujući pozamašnom nasljedstvu koje mu je ostavio djed, odlučuje tako ponovno napustiti vojsku i kreće u novu avanturu, ovaj put u Maroko, ali ne više kao vojnik, nego kao istraživač.

No Bog ga uporno čeka. Vrativši se svojoj obitelji kako bi pripremio objavu zbirke svojih pustolovina i otkrića u Maroku, Karlo se razbolio. Ponovno se povezuje s Bogom i Crkvom, prije svega zahvaljujući lijepom svjedočanstvu i ljubavi svoje rođakinje koja ga prima kao izgubljenog sina.

Jedno putovanje u Svetu zemlju bilo je ključno za otkrivanje njegova poziva.

Odlučio je pristupiti redovnicima trapistima, ali ubrzo shvaća da to nije njegov put. Njegovi poglavari to shvaćaju i Karlo dobiva dopuštenje da napusti samostan i da se nastani u Nazaretu, blizu samostana sestara klarisa. Želi nasljedovati Isusa, ali vjeruje da nije pozvan slijediti ga u javnom životu. Štoviše, želi ga nasljedovati u privatnosti, jednostavnosti i skrovitosti: „Žudim živjeti život koji sam naslutio, predosjetio, hodajući ulicama Nazareta kojima je stupao i naš Gospodin, siromašni obrtnik, izgubljen u poniznosti i nepoznatosti“, zapisao je nakon svoga prvog putovanja u Svetu zemlju.

Uvjeren je da je njegov poziv originalan i da će ga drugi slijediti. Stoga, iako je još bio sam, piše Pravilo Isusove male braće: „Napisao sam jedno vrlo jednostavno pravilo upravo kako bih u nekoj pobožnoj osobi potaknuo želju za obiteljskim životom, koji u središtu ima posvećenu hostiju.“ Obiteljski život, odnosno bratstvo i klanjanje, dva su stupa njegova poziva.

Ali Karlo dobro zna da bez svećenika ne može biti ni posvećene hostije, pogotovo u pustinji, kamo sanja otići. Stoga se vraća u Francusku kako bi se pripremio za svećeničko ređenje i nakon godinu dana je zaređen za svećenika.

Njegov odnos s Isusom raste i on nastavlja slijediti unutarnji glas: „Čim sam postao svećenik, osjetio sam se pozvanim otići k ‘izgubljenim ovcama’, najnapuštenijima, najzapostavljenijim dušama, da ispunim zapovijed ljubavi prema njima: ‘Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici.’“

Tko su te izgubljene ovce? On sam odgovara: „Znajući iz iskustva da nijedan narod nije napušteniji od muslimana u Maroku, u alžirskoj Sahari, zatražio sam i dobio dopuštenje da pođem u Béni Abbès, malu oazu u alžirskoj Sahari, na granici s Marokom.“

U Béni Abbès dolazi 28. listopada 1901. godine i tamo se nastanjuje da u pustinji bude brat muslimanima te počinje otkrivati što znači ovaj poziv: „Želim priviknuti sve stanovnike zemlje da me smatraju svojim bratom, svojim univerzalnim bratom… da moj dom počnu zvati ‘Bratstvo’, a to je tako slatko…“

Nakon nekoliko godina onuda je prolazio biskup koji je bio zadužen za Saharu i govorio mu o plemenu Tuarega, pastirskima nomadima koji žive nešto južnije. Nikada im nitko nije govorio o Isusu i Karlo se stavlja na raspolaganje da ode k njima. Piše: „Za širenje Evanđelja spreman sam ići na kraj svijeta i živjeti do sudnjega dana…“

Nakon više godina boravka među Tuarezima, Karlo osjeća napast obeshrabrenja jer ne vidi rezultate, ali ustraje u vjeri: „Sutra se navršava deset godina otkako sam slavio misu u samotištu Tamanrasset! Nema ni jednog jedinog obraćenika! Treba moliti, raditi i biti strpljiv.”

U međuvremenu, vrtlog Prvoga svjetskog rata stiže i u pustinju. Oružje i nasilje ne štede ni nomadske logore.   

Predvečer 1. prosinca 1916., dok je kao i obično radio, čuo je kucanje na vratima: bio je to čovjek kojemu je često pomagao. On mu je mirno otvorio, ali su ga odmah izvukli, vezali mu ruke i noge, dok je skupina razbojnika pljačkala kuću. Buka dolaska vojnika na devama uznemirila je petnaestogodišnjeg mladića koji ga je čuvao: ispalio je metak iz puške i Karlo je pao na zemlju. I tako je izdahnuo. Ubio ga je nepoznati, uplašeni i naoružani dječak.

Evanđelje koje smo čuli dobro izražava Karlovu duhovnost: njegovu intimnost s Bogom, njegovo prijateljstvo s Isusom, ljubav prema bližnjemu: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15,15).

Na prekretnici smo u odnosu između Isusa i njegovih učenika. Do sada su  smatrani „slugama“, sada ih naziva „prijateljima“!

Zašto „prijatelji“, a ne više „sluge“? Što se dogodilo?

Isus im je otkrio tajnu Božjega života: „Priopćih vam sve što sam čuo od Oca svoga.“

Samo se prijateljima povjerava ono najintimnije. A koja je to tajna koju je Isus priopćio? To je nova zapovijed: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. (…) Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15,9-10.12)

Vjerni sluga čini sve što gospodar od njega traži, ali ne zna zašto.

Čak i vjerni prijatelj, poput sluge, radi ono što gospodar želi, ali to čini jer mu je gospodar dobro objasnio što od njega traži.

Sluga je slijepo poslušan, iz dužnosti, prijatelj je poslušan iz ljubavi, svjesno. To je ta velika razlika.

Karlo je shvatio da je Ocu nešto posebno važno: da ljubimo jedni druge, kao u Presvetom Trojstvu. Taj život Trojstva Isus je došao priopćiti svojim prijateljima. Zbog toga se Karlo mogao smatrati Isusovim prijateljem i osjećati se bratom sviju.

Molimo Gospodina, po zagovoru svetog Karla od Isusa, da iskusimo Očevu ljubav, onu ljubav koju želimo preliti na svakog našeg brata i sestru da, kao što je Isus obećao, „moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11).

ISUSOVA MALA SESTRA MAGDALENA rođena je u Parizu 26. travnja 1898. godine u lotarinškoj obitelji. Još od djetinjstava želi posvetiti svoj život Bogu. U 23. godini otkriva životopis malog brata Karla (Charles de Foucauld) u kojem pronalazi ideal života o kojem je sanjala: „Življeno Evanđelje, potpuno siromaštvo i iznad svega ljubav“.

Poslije dvadeset godina čekanja odlazi u Alžir. Konačno može nasljedovati Isusa iz Nazareta stopama malog brata Karla. 8. rujna 1939. godine ondje polaže svoje prve redovničke zavjete osnivajući tako Bratstvo Isusovih malih sestara.

U to vrijeme Isusova mala sestra Magdalena mislila je samo na „male sestre nomatkinje i kontemplativne“, živeći usred muslimana i dijeleći u prijateljstvu težak život nomada Sahare.

Očima i srcem usredotočenim na Isusa, jedini uzor, započinje novi oblik redovničkog života, kontemplativni život usred svijeta, svijeta siromaha te osobito usredotočen na Gospodinovu prisutnost u Euharistiji u produženoj molitvi klanjanja u tišini.

1946. uvjerena je kako Bratstvo treba postati univerzalno i proširiti se cijelim svijetom: „Željela bih staviti iskru ljubavi u svaki kutak zemlje…

Prožeta strašću za jedinstvom postaje Božja nomatkinja na putevima svijeta u vjernoj ljubavi prema Crkvi.

Smatrala je uvijek Djetešce iz Betlehema istinskim utemeljiteljem Bratstva i žarko je željela da svako bratstvo bude poput betlehemske špilje, znak Božje nježnosti…

I sve do svoje smrti u Rimu 6. studenog 1989. godine žurno je hitila ravno naprijed okrenuta čitavim svojim bićem svome Gospodinu, Onome koji ju je uzeo za ruku, kojeg strastveno ljubljaše…

Proces za proglašenje blaženom otvoren je 14. studenog 1997. godine u Rimskom vikarijatu. A 13. listopada  2021. godine Papa Franjo je potvrdio Dekret o junačkim krjepostima male sestre Magdalene.

Prijedlog molitve u devetnici koja započinje 28. listopada:

MOLITVA

Gospodine Isuse,

Ti si Gospodar nemogućega…

Zagovorom male sestre Magdalene

S povjerenjem te molimo:

umnoži u nama vjeru,

otvori nam srce za ljubav prema

svakom ljudskom biću,

daruj nam milost…

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu

Kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vjeke vjekova. Amen.

(Imprimatur: Rimski vikarijat 5.11.2003.)

DEVETNICA ISUSOVOM MALOM BRATU KARLU
(CHARLES DE FOUCAULD)

CHARLES DE FOUCAULD, Isusov mali brat Karlo rodio se 1858. godine u Strasbourgu. U šestoj godini života ostaje bez roditelja. Tijekom teškog adolescentnog razdoblja gubi vjeru i možda da bi otklonio tjeskobu koju nosi u sebi, predaje se neurednom životu.
U dvadesetdrugoj godini poslan je kao časnik u Alžir. Tri godine kasnije napušta vojsku i kreće u opasnu ekspediciju u Maroko. Svjedočanstvo islamske vjere budi u njemu pitanje: «Postoji li Bog?»
Po povratku u Francusku, ganut nježnim i diskretnim gostoljubljem svoje duboko kršćanske obitelji traži i providonosno susreće svećenika koji će mu postati ocem i prijateljem, pronalazi oca Huvelina. U listopadu 1886. godine, u dvadesetosmoj godini života, doživljava obraćenje.
Od tog trenutka sav svoj život želi darovati Bogu. Hodočašće u Svetu zemlju otkriva mu lice Isusa iz Nazareta, od tada je On taj koga želi slijediti i nasljedovati. Najprije provodi sedam godina kod trapista, zatim četiri godine u Nazaretu kao pustinjak pod okriljem samostana sestara klarisa. Sve više otkriva kako slijediti Isusa, žarko ga ljubiti, znači kao i On biti blizu onima koji su daleko i koji su najnapušteniji.
Postavši svećenikom, 1901. godine odlazi u Saharu, najprije u Beni Abbes, zatim u Tamanrasset nastojeći jednostavno biti prijatelj i brat pustinjskih nomada, uči njihov jezik i upoznaje njihovu kulturu. Ne teži za obratiti ih nego ljubiti, i cijelim svojim životom «svjedočiti Evanđelje».
Umire u Hoggaru 1. prosinca 1916. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata, ubijen je jer je htio do kraja ostati među svojim prijateljima.

PRVI DAN – „Gospodine moj i živote moj“

Isusov mali brat Karlo je obraćenik suvremenog kršćanstva. Neumorni je tražitelj Istine. U svom traganju za svjetlošću duboko je svjestan svoje daljine, svoga neznanja. Istinu traži kao siromah, kao dijete. Kako tražim Boga? (usp. Mt 11,25-26) Karlo traži i ne znajući, Božji dar, Duha Svetoga koji nas uči moliti i Boga zvati Ocem (Rim 8,15), Duha Branitelja i Tješitelja. Molimo njegovim riječima:

„Kako si dobar, moj Bože!
Kako si uvijek isti!
Kako si uvijek onaj koji
ne lomi napuknutu trsku
Niti gasi stijenj što tinja.“

„Udaljavao sam se, sve više sam se udaljavao od Tebe, Gospodine moj i živote moj… I moj život se pretvaraše u smrt… i u tom stanju smrti Ti si me još čuvao…“

„O moj Bože, Ti si držao svoju ruku nada mnom, a kako sam je slabo osjećao!
Kako si dobar, kako si me čuvao!
Kako si me prekrivao svojim krilima u vrijeme kada nisam vjerovao čak ni da postojiš.“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe, poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

DRUGI DAN – „Bože moj, ako postojiš, daj da te upoznam!“

Jednog listopadskog jutra 1886. godine u Parizu Karlo je učinio prvi korak tražeći „duhovnog učitelja“. O njegovu obraćenju Claud Rault, saharski biskup, kaže: „Susret Karla i Boga događa se u skrovitosti ispovjedaonice, tiho, bez buke, kroz šapat u napokon odanoj zahvalnosti, u odluci za život i želji za potpunim predanjem Bogu kojeg je tek otkrio“. Karlo je susreo Boga milosrđa. Je li to Bog kojeg smo susreli, koga molimo? S bratom Karlom otkrivajmo i mi Božje lice.
„Rasipnoga sina otac nije primio samo s neopisivom dobrotom, bez kazne, bez predbacivanja, bez spomena na prošlost, nego ga je obasuo poljupcima, ogrnuo svečanom tunikom i stavio mu prsten, znak pripadnosti očevu domu; ne samo da ga je tako primio, nego ga je blagoslovljeni otac tražio i doveo iz dalekih krajeva.“

„O Bože dobrote, koji si još od mojega rođenja bio prisutan u meni i oko mene, da bi me doveo do ovoga trenutka; s koliko nježnosti si mi vratio tuniku nevinosti… i na koju si me božansku gozbu, sasvim drukčiju od one priređene za rasipnoga sina, vrlo brzo pozvao… Kako je dobar otac rasipnoga sina, no ti si tisuću puta nježniji od njega! Za mene si učinio tisuću puta više nego što je on za svojega sina! Kako si dobar, Gospodine moj i Bože moj! Hvala… beskrajna hvala!“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe, poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

TREĆI DAN – „Sišao je s njima i došao u Nazaret“

Karlov duhovni pratitelj savjetuje mu hodočašće u Svetu zemlju. Na tom hodočašću doživljava otajstvo Utjelovljenja, otkriva lice Isusa iz Nazareta, siromašnog, poniznog Boga, uvijek na tom mjestu koje mu se ne može oduzeti, posljednjem. Znao je da je Isus uzeo posljednje mjesto, ali u mjestima Utjelovljenja kao da ga je mogao gledati svojim očima, dodirnuti svojim rukama. Nazaret je mjesto molitve i rada, nosi u sebi kontemplativnu dimenziju. U svjetlu nazaretskog otajstva neka i naša svakodnevica postaje mjesto susreta s Bogom.
„Izgubio sam svoje srce zbog Isusa iz Nazareta, raspetoga prije tisuću i devetsto godina, provodim svoj život u nastojanju da ga slijedim, koliko mi to moja slabost dopušta.“

„Žarko želim voditi život kakav sam naslutio, predosjetio hodajući nazaretskim ulicama, onim istim kojima je koračao naš Gospodin, siromašan obrtnik, skriven u poniženju i skrovitosti.“

„Sišao je s njima i došao u Nazaret: Cijeloga svoga života samo je silazio utjelovivši se, silazio postavši malim djetetom, silazio postavši poslušan, siromašan, napušten, prognan, uvijek se stavljajući na posljednje mjesto.“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe, poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

ČETVRTI DAN – Živjeti samo za Boga

Od trenutka obraćenja Karlo želi darovati sav svoj život Bogu. Saharski biskup kaže: „Bog ga je zaveo. Božja ljubav ranila je brata Karla. Od tada je na putu preobrazbe, u neprestanom i žarkom traženju koje ga nikada neće napustiti. Uputio se na dugačak put vlastite nutrine, sve do nadilaženja sama sebe. Ljudsko srce je tako prostrana pustinja!“ Poput brata Karla i mi smo na putu traženja, čežnje za Božjom blizinom.
„Čim sam povjerovao da Bog postoji, shvatio sam da ne mogu drugo nego živjeti za njega, moje redovničko zvanje staro je koliko je i moja vjera: Bog je tako velik! Ogromna je razlika između Boga i svega što nije on.“

„Nemoguće mi je razumjeti ljubav koja ne traži sličnost, ljubav bez dijeljenja svih muka, bez žarke želje za sličnošću života.“

„Ljubav prema Bogu, ljubav prema ljudima, to je sav moj život, to će biti sav moj život, tome se nadam.“

„Budimo ljudi želje i molitve… vjerujmo da je sve moguće: Bog sve može.“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

PETI DAN – „Ti si, moj Gospodine, u svetoj Euharistiji…“

Euharistija, od dana Karlova obraćenja, mjesto je njegova susreta s Isusom. Tu je našao Onoga koga je tražilo njegovo srce, Onoga koji je predao svoje tijelo i prolio svoju krv za njega. Sva vjernost brata Karla Ljubljenom Bratu i Gospodinu očituje se u dugim satima provedenim do Isusovih nogu, danju i još češće noću. Euharistija je mjesto gdje je njegova molitva jedno s Isusovom molitvom.

„Ti si, moj Gospodine, u svetoj Euharistiji: ovdje si, samo jedan metar od mene u tabernakulu! Tvoje tijelo, Tvoja duša, Tvoje čovještvo, Tvoje božanstvo… Kako si blizu, moj Bože, moj Spasitelju, moj Isuse, moj Brate…“
„Klanjanje… to nijemo divljenje koje je rječitije od pohvala… To nijemo divljenje koje u sebi sadrži žarku ljubav…“
„Čitajmo, dakle, Evanđelje uvijek sa zanosom, kao da sjedimo do nogu Ljubljenoga i slušamo kako nam govori On sam…“
„Sav naš život, cijelo naše biće treba izvikivati Evanđelje na krovovima. Čitava naša osoba treba zračiti Isusom, svi naši čini, sav naš život trebaju odražavati sliku evanđeoskog života, cijelo naše biće treba biti živa propovijed, odraz Isusov.“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

ŠESTI DAN – Sakrament oltara, sakrament brata

Brat Karlo često je razmatrao Evanđelje o Pohođenju. Isus ga je pohodio dobrotom rođakinje u trenutku njegovih lutanja. U Pohođenju Karlo pronalazi jedinstvo dvaju poziva. Prvi ga nosi živjeti u tišini, sam s Bogom samim, u neprestanoj pozornosti Isusovoj prisutnosti u Riječi i Euharistiji. Slika je to Marije koja nosi Isusa u tišini. Drugi poziv sažima se u riječi „brat“ i vodi ga susresti Isusa u najmanjima (usp. Mt 25,40). Slika je to Marije koja žurno ide u susret Elizabeti, svojoj rođakinji u poodmakloj dobi. Ova napetost između života samo za Boga i prisutnosti braći vodit će ga putem svetosti.

„U svim ljudima vidjeti Isusa, i zbog toga se zauzimati: za dobrotu, poštovanje, ljubav, poniznost, blagost, za njega činiti više nego za sebe.“

„Želim priviknuti sve stanovnike, kršćane, muslimane, Židove… da me gledaju kao svojega brata, sveopćeg brata… Kuću su prozvali ‘bratstvom’, to mi je tako drago.“

„Mislim da nema riječi Evanđelja koje su me tako potresle i zauvijek promijenile moj život kao što su ove: ‘Sve što činite jednome od ovih malenih, meni činite’. Kada mislimo na to da su ovo riječi Nestvorene Istine, riječi onoga koji je rekao: ‘Ovo je moje tijelo… ovo je moja krv…’, s koliko ćemo snage biti nošeni u traženju da ljubimo Isusa u ‘ovim malenima, grješnicima, siromasima.“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe, poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

SEDMI DAN – „Biti svima sve“

Biskup Sahare piše: „Živeći među ljudima koji ne dijele njegovu vjeru Karlo želi s njima podijeliti svoju vjeru. On koji je bio tako nošen evanđeoskim žarom šutjet će, u dubokom poštovanju pred drugim i otkriti da je pozvan izvikivati Evanđelje čitavim svojim životom. To je zasigurno najljepša ostavština koju nam ostavlja. Biti će mu dovoljno razgovarati s Njegovim Ljubljenim u Euharistiji, u njoj ga slaviti i motriti u neprestanoj pozornosti riječima Evanđelja.“ Karlo je sanjao dati svoj život za druge, a kada se razbolio i bio na rubu smrti, spasili su ga siromašni nomadi. To je Karlovo drugo obraćenje.
„… Biti svima sve kako bi svima dali Isusa, njegujući prema svima dobrotu i bratsku ljubav, izgrađujući odnose pune topline, darujući svima bratsku nježnost, privodeći duše Isusu, živeći Isusovu blagost.“

„Moj apostolat mora biti apostolat dobrote. Pitaju li me zašto sam blag i dobar, moram odgovoriti: ‘Jer sam sluga nekoga daleko boljeg od mene, da samo znate kao je dobar moj Gospodar, Isus…’. Želio bih biti toliko dobar da ljudi mogu reći: Ako je takav sluga, kakav je onda Gospodar?“

„Ljubav je ona koja te mora sabrati u meni, a ne udaljenost od ljudi. Vidi me u njima i, kao ja u Nazaretu, živi s njima izgubljen u Bogu.“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

OSMI DAN – „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre…“

Čitav život brata Karla bio je prožet strastvenom željom nasljedovati Isusa iz Nazareta i slijediti ga sve do kraja njegova puta Sluge koji je došao služiti i dati život svoj kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45). I danas kada toliki narodi trpe ratna stradanja i sav svijet je pogođen pandemijom mnogi su otajstveno pridruženi Muci Sluge Gospodnjeg. Isus iz Nazareta uči nas sućuti i solidarnosti, molitvi posredovanja u ime svih.
„’Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod…’
Nisam mrtav, zato sam sâm… molite za moje obraćenje kako bih, umirući, donio roda.“

„Misli na to da moraš umrijeti kao mučenik, lišen svega, ispružen na zemlji, gol, neprepoznatljiv, pokriven krvlju i ranama, nasilno i mučki ubijen… i poželi da to bude danas.“

„Kada možemo trpjeti i ljubiti možemo najviše što je moguće na ovom svijetu; osjećamo dok trpimo, no ne osjećamo uvijek da ljubimo, to je još jedno veliko trpljenje! Znamo da bismo željeli ljubiti; i htjeti ljubiti je već ljubiti. Čini nam se kako ne ljubimo dovoljno, što je istina; nikad nećemo dovoljno ljubiti, no dragi Bog kojemu je poznato iz kakva blata nas je stvorio i koji nas ljubi više nego što majka može ljubiti svoje dijete, On koji je Istina, rekao nam je kako neće odbiti onoga koji mu priđe.“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi.
Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

DEVETI DAN – „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ (Lk 23,46)

Brat Karlo ostavio je u baštinu molitvu koja je izraz njegove želje ujediniti čitav svoj život s Isusovim prinosom. To je molitva predanja koja je jednostavni odjek Isusove molitve, molitve Sina koji iz Očeve ruke prima poslanje Sluge Patnika (usp. Iz 53,1-12). Ta molitva plod je Karlovog razmatranja Evanđelja (Lk 23,46). Karlo piše: „To je posljednja molitva našeg Učitelja, našeg Ljubljenog… Kada bi mogla biti i naša… i ne samo našeg posljednjeg časa, već svih naših trenutaka.“ Molimo s pouzdanjem i povjerenjem:
„Oče moj,
predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš.
Što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se Tvoja volja ispuni na meni
i na svim Tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
Stavljam svoj život u Tvoje ruke
Tebi ga darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!“

Molitva
Bože, Oče naš,
Ti si dao svome slugi svetom malom bratu Karlu da otkrije neizmjernu veličinu Tvoje ljubavi u kontemplaciji Isusa iz Nazareta, Tvoga Sina koji se utjelovio, ponizio do smrti, uskrsnuo i koji nam je, kao prvi dar od Tebe poslao Duha Svetoga.
Pomozi nam da u razmatranju Evanđelja i euharistijskom klanjanju pronalazimo izvor uvijek obnavljanog kršćanskog života i apostolski žar po kojem, u duhu sveopćeg bratstva, postajemo suradnici u Tvome planu spasenja svih ljudi. Sve povjeravamo Tvome Očinskom Srcu i po zagovoru malog brata Karla molimo za milost…
To Te molimo po Isusu, Tvome Ljubljenom Sinu, našem Gospodinu. Amen.

Papa Franjo spominje malog brata Karla na kraju enciklike Fratelli tutti :

„… U zaključku, međutim, želim podsjetiti na još jednu osobu duboke vjere koja je, iz svoga snažnog iskustva Boga, prošla put preobrazbe sve dotle da se osjećao bratom sviju. To je blaženi Charles de Foucauld.

Vođen idealom potpunoga predanja Bogu, poistovjetio se s najmanjima, napuštenima u bespućima afričke pustinje. U tom okruženju Charles de Foucauld izrazio je želju osjećati se bratom svakog čovjeka i zamolio je jednog prijatelja: ‘Molite se Bogu da zaista mogu biti bratom svih duša u ovim krajevima.’ U konačnici, želio je biti ‘sveopći brat’. Ali samo poistovjećujući se s najmanjima postao je brat sviju. Neka Bog nadahne ovaj ideal u svakome od nas.“

UČENIK EVANĐELJA
-uz stotu obljetnicu prelaska Bogu Isusova malog brata Karla (Charles de Foucauld)
Papa Franjo je u lipnju 2016. uz stotu obljetnicu prelaska Bogu brata Karla izrazio svoje zahvalno zajedništvo sa svim članovima njegove duhovne obitelji, svima koji se nadahnjuju njegovim služenjem Bogu i ljudima. Papa je poželio da slijedeći Karlovu intuiciju – duh Nazareta, Gospodin osvjetljava njihov život, svakodnevne, obične odnose. Brat Karlo, slijedeći Isusa, želio je biti „sveopći brat” u otvorenu gostoprimstvu, u poštovanju religiozne tradicije drugog. S njime otkrivamo i važnost blizine sa najsiromašnijima i najzapuštenijima, kao put rasta u čovječnosti. „Svaki kršćanin treba gledati drugog čovjeka kao ljubljenog brata” pisao je. Karlo je ljubeći druge učio ljubiti Boga. „Ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima to je sav moj život” (24.04.1890.). Papa potiče da svjedočanstvo brata Karla o poniznom i skrovitom životu darovanu služenju drugima probudi mlade da čuju Gospodinov poziv, odgovore u radosti, napuštajući sve kako bi slijedili Isusa, slobodni od želje bogatstva i moći. S povjerenjem u zagovor blaženog brata Karla u ovoj godini milosrđa Papa nas potiče moliti za mir i pomirenje među narodima.
U Taize-u organizirano je i ljetno hodočašće u duhu brata Karla. Sudjelovalo je 85 mladih iz 21 naroda. Brat Michael Davide, benediktinac govorio je mladima o aktualnosti karizme Charles de Foucaluda. Brat Alois, prior zajednice Taize, vodio je dijalog s mladima na temu „Izvikivati Evanđelje danas” , dublje upoznajući Evanđelje i prebirući u srcu. Adib, mladi izbjeglica iz Sirije, svjedočio je o svom susretu s malom braćom koja žive u njegovoj napaćenoj zemlji. Na susretu istaknuta je i misao sv. Teodora Studite: „Monah je onaj čiji pogled gleda samo Boga, koji želi samo Boga samoga, služiti samo Bogu, tako postaje znak mira za druge.“ Nije li to zadaća svih kršćana na svijetu, kako bi svijet pronašao istinski mir?
U Rimu 10 i 11.09.2016. održan je simpozij uz stotu obljetnicu prelaska Bogu brata Karla. Prvi dan dva predavača govorili su o bratu Karlu smještajući ga u kontekst njegova doba. Popodne održan je okrugli stol u kojem su sudjelovali: svećenik iz udruženja Jesus Caritas, bračni par iz sekularnog bratstva te po jedan Isusov mali brat i Isusova mala sestra, te mali brat od Evanđelja.

VIJESTI
ISUSOVIH MALIH SESTARA

2010.
«Jedino što sam željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“
m.s. Magdalena
Dragi naši prijatelj!

Za naše Bratstvo prošla godina bila je u znaku sedamdesete obljetnice osnutka. Tom prigodom u Rimu (Tre Fontane), 08. rujna bilo je mnoštvo malih sestara, osobito najmlađih (postulantice i novakinje). Mala sestra Gertrud Veronika, naša generalna odgovorna, u pripravi za jubilej pisala nam je: «Želimo zahvaliti Bogu za dar Bratstva, što sudjelujemo u djelu spasenja u konkretnom trenutku čovječanstva. Sa svima vama – mladima i onima koje su ostale mlade u srcu – želimo Bogu povjeriti budućnost Bratstva. Ne možemo budućnost predviđati, ali možemo ju omogućiti ako se predamo svim bićem za ljubav o kojoj govori m.s. Magdalena.« Na stranicama koje slijede nešto slika približit će vam našu radost!

Drago nam je da su u Vijestima ovaj put s nama i naša mala braća, iskustva njihova života u Indiji, Maroku, Kamerunu i pismo malog brata Marka bratu Karlu!
U posljednjim Vijestima pisale smo vam o želji i pozivu m.s. Gertrud Veronike svakoj od nas iščitavati put vjere u euharistijsko otajstvo. Nešto od toga blaga dijelimo s vama….

Kao i uvijek donosimo i našu svakodnevicu sa svih strana svijeta: Sveta Zemlja, Španjolska, Mađarska, Peru, Indija… Uz franjevački jubilej od prošle godine tu je i tekst o sv. Franji i bratu Karlu.

Svakih šest godina snažan trenutak Bratstva je održavanje generalnog kapitula u Rimu. On će se održati iduće godine 08. rujna na temu: «Nadati se danas u svijetu». Sve naše zajednice su u hodu. Ovo vrijeme pripreme je i vrijeme obraćenja kako bismo živjele s ljubavlju poslanje koje nam je povjereno. «Puno naših bratstava živi u sredinama gdje su sukobi za koje ne vidimo izlaza, situacije nepravdi, gubitak smisla. I samo Bratstvo živi veliku nesigurnost. Naša realnost vodi nas Betlehemu: ‘biti tu slabi, nemoćni’, svjesne da snaga dolazi od Boga, u želji da On nastanjuje naše krhkosti i preobrazi ih u ljubav i nježnost prema Njemu i svima, osobito siromašnima, slabima… Betlehem nije ukras nego temelj našega života. Iznova otkrijmo snagu Betlehema.»

Isusove i vaše male sestre

SVETA ZEMLJA – JERUZALEM
mala sestra Lucile Marcelle

Stari grad Jeruzalem sazdan je od četiri palestinske četvrti (kršćanske, muslimanske, armenske i mješovite četvrti gdje smo mi) i jedne židovske. Jeruzalem je jako obilježen prošlošću i raznim osjećajima, i to kod svih stanovnika, svakog vjernika ove zemlje i cijeloga svijeta. Tijekom muslimanskih, židovskih i kršćanskih blagdana puno je hodočasnika. Ulice su pune ljudi. Isto je tako petkom i subotom u ulicama prema džamiji i Zidu plača. U ulici Via dolorosa gdje mi stanujemo grupe hodočasnika iz svih zemalja neprestano mole križni put. U danima židovskih i muslimanskih blagdana, kao i petkom u Ramazanu i posebnim danima palestinske i izraelske povijesti, vojska i policija su posvuda, u velikom broju. Dani su to velikih napetosti za sve.

Ta velika raznolikost u odijevanju poziva nas na poštovanje različitosti drugoga i prihvaćanje univerzalnosti. Pozvane smo svima otvoriti naša srca, njegovati susret pogledom, osmijehom, riječima, bilo na ulici, bilo u posjetima ili na poslu. M. s. Helene Odile posjećuje starije osobe. U radionicu dolaze ljudi iz svih zemalja, kao i prijatelji Palestinci, Izraelci, osobito vodiči. Tu se svi sjećaju Veronikine geste. M. s. Jeanne, prilikom osnivanja našega bratstva, napisala je ove riječi: “ Kao i Gospodin na putu prema Golgoti svi imaju pravo na svom putu naići na osobu koja će prihvatiti da se izloži s njima i za njih. Osoba koja će vjerovati u stvarnost Božjeg lica u njima uprkos svemu što ih možda izobličuje.“

Male sestre Helene Odile i Rosa Luise žive u Jeruzalemu više od 30 godina. Vole biti tu. „Kad sam bio dijete, uvijek sam te viđao u radionici. A i danas nakon tolikih godina što sam ja u Belgiji ti si još tu. Izdrži!“ Ove riječi jednog mladog emigranta upućene m.s. Rosi Luisi ohrabrile su nas u vjernosti suživotu, pažljivom slušanju, prisutnosti i supatnji s palestinskim narodom.

Ipak, napetosti, neprijateljstva, svađe, nepravde, ponižavanja, podjele u Crkvi kojima smo svjedoci, uzrokuju u nama patnju, bol, tugu, a koji put i nasilje. Tako jasno vidimo svoju slabost, grijeh, nemoć. Poziv je to k obraćenju. Vodi nas posredničkoj molitvi koju povezujemo s prinosom našeg života za stanovnike Jeruzalema, Svete zemlje, za sve male sestre i za sav svijet.

U Jeruzalemu možemo iskusiti i radost prijateljstva, uzajamnog povjerenja, i s kršćanima i s muslimanima. Raduje nas vidjeti osobe koje traže i nalaze putove života. To nam pomaže da izdržimo, kao i naš zajednički život s njegovim teškoćama. Vjerujemo da je Bog prisutan. Danas živimo od otajstva Križa i Uskrsnuća u Jeruzalemu. To nas drži. Uskrli Isus nam kaže: „Pobijedio sam svijet“. On nas čuva u nadi.

Patrijarh Michel Sabbah, pred odlazak u mirovinu, pisao je u svome posljednjem pastoralnom pismu: „Jeruzalem, grad otkupljenja i izvor mira za svijet, još nije primio otkupljenje niti našao mir… Gledati u Jeruzalemu grad otkupljenja i mira za svijet, a ne samo za sam grad, to je poziv svih kršćana u Svetoj zemlji: poziv biti svjedoci, poziv na težak život zbog političkih sukoba, jer život ostaje stalna borba kako bismo bili ukusna sol, kvasac, svjetlo u društvu i otkupljenje koje se ispunja dan za danom u Božjem otajstvu“.

Betlehem
mala sestra Ae Soun

Radim u dječjem vrtiću gdje svakodnevno primamo 70-ero djece, od 2 do 6 godina. Među njima 40 ih je napušteno od roditelja. Radim s 20-ero djece od 2 godine. Većinom su napuštena ili s teškoćama u obitelji. Imaju velike emocionalne potrebe i često se osjećam nemoćnom. Ponekad palestinske djevojke dolaze i zajedno se pokušavamo s njima igrati, vježbati gimnastiku, pjevati i plesati, glumiti… Potrebna je stalna pažnja i kreativnost. Prilika je to podijeliti od Gospodina dobivene umjetničke darove. Blaženo je davati i blaženo je primati od svakog djeteta. Svako dijete ima predivan pogled. Svaki je izvanredno lijepo otajstvo. Gledaju, hodaju, govore, otkrivaju, misle, traže. Divim se životu u njima koji i mene samu zove na život. Oni su mi izvor nade.

MAĐARSKA

Mala sestra Aniko piše nam o Kati, djevojčici s posebnim potrebama iz romske obitelji koja je u kapeli našega bratstva u Monoru primila prvu pričest. Tijekom priprave Kati je naučila što znači živjeti opraštanje i pomirenje. Upravo tokom priprave njen stariji brat bio je priveden policiji. Za Kati je to bio težak trenutak. Ujedno, u dubini srca bila je sve više pripravna primiti Isusa. Euharistiju je predvodio o. Mušto Peter, isusovac. Svi prisutni imali su u rukama zapaljene svijeće koje su bile simbol pripadnosti Isusu. Više mladih i susjeda došli su okružiti i podržati Kati u radosnom zajedništvu. Kati je radosno pjevala: «Moje srce nije više samo, moj Bog ostaje sa mnom zauvijek…»

ŠVICARSKA, Einsiedeln
mala sestra Elsa Irene

Već osam godina radim u jednom prihvatilištu za osobe koje traže azil. Centar se nalazi u kantonu Schwyz na prekrasnoj planini, ali daleko od svega! Možemo primiti 90 osoba: žene, muškarce, djecu i obitelji. Ostaju otprilike 9 mjeseci. Tako se mogu polako integrirati, učiti njemački i čekati odgovor na molbe. Imaju često velika očekivanja, često se razočaraju. Dolaze iz svih krajeva svijeta: muslimani, kršćani, hinduisti, budisti. Trenutno su iz 25 zemalja.

Da bih susrela druge narode, kulture, jezike trebala sam prije krenuti i izaći. Danas ostajem doma i potrebno je „nutarnje izlaženje“: pustiti svoje predrasude, očekivanja i otvarati svoje srce da bih prihvatila drugoga koji me obogaćuje.
U Centru su:
-mladić iz Rusije: kod nas je godinu i pol i već 6 godina je u Švicarskoj. Prilikom jedne svađe među svojima bio je teško ranjen i ostao je jako hendikepiran (epilepsija, potrebna mu je naša pomoć za svakdašnji život)
-čovjek iz Afganistana: u Centru je nakon dugog boravka u psihijatrijskoj bolnici. Umoran je od borbe za život.
-mlada žena iz Konga sa svojom bebom. I ona je već nekoliko godina u Švicarskoj. U Centru osjeća obiteljsko ozračje. Posvećujem osobitu pažnju onima koji su potrebni blizine: mlada žena s Bliskog istoka koja je trudna; dvije mlade žene koje su u depresiji; jedan dječak iz Afrike, maloljetan i dosta izgubljen; mladić koji je ovisan o drogi; dvije osobe koje su u zatvoru…

U posljednje vrijeme sve više dolaze i sve mlađi ljudi iz Somalije i Eritreje. Često dolaze iscrpljeni i bolesni. Dvojica mladića su imala tuberkulozu u teškom stanju. Bili su na bolničkom liječenju par tjedana i dalje su pod terapijom. Sve ih poznajem po imenu! Nastojim im biti bliza, otvorena srca, prihvaćati ih i biti s njima na putu. Svi su prisutni u mojoj molitvi. Povjeravam njihov daljnji put Gospodinu.

INDIJA
mala sestra Mary Susheela

Dvadeset godina radila sam u timu biskupije Syro-Malankar posjećujući bolesnike od gube. Osjećam kako sam tim posjetima i sama duboko obogaćena. U timu nas je bilo 18. Dužni smo bili nastaniti se u kraju gdje smo bili trenutno zaposleni (u svakom kraju znalo je biti 80, 100 ili čak 150 tisuća ljudi). Pri svakoj promjeni mjesta rada moralo se i bratstvo preseliti. Nije uvijek bilo lako naći smještaj.

Jedno me je iskustvo osobito dirnulo. Bilo mi je rečeno da ne pokušavam uspostaviti kontakt s bolesnikom Shankarom. Odavno se nije javljao, nije uzimao svoje lijekove. Bila sam svjesna kako je veliki rizik za njega prestati se liječiti. I nisam mogla ne misliti na njega. Rekli su mi da mu se jako teško približiti, da je u revoltu zbog svoje bolesti.

Sve sam povjerila Bogu stavljajući u Njegove ruke Shankara. Krenula sam tražeći Shankarovu kuću. Njegovi su me susjedi obeshrabrivali u pokušaju susreta s njim jer su znali njegov stav. Ali, kada sam ga našla, bio je toliko gostoprimljiv. Divila sam se kako je Gospodin sve učinio! Poslije toga nastavio je liječenje i nakon dvije godine ga završio. Rekao nam je: „Sada više ne moram doći po lijekove, nego vi možete i morate doći k meni!“. Ovo iskustvo ohrabrilo me na ustrajnost i molitvu za druge.

INDIJA
– mali brat Shanti je već 50 godina prisutan među gubavcima u Indiji

Želio bih s vama podijeliti ono što sam naučio od Krishnana, našeg prijatelja od samih početaka. Umro je jučer. Vidio sam ga prošli tjedan. Bio je zabrinut, no zdravstveno je dobro izgledao. Imao je gubu od djetinjstva. Vrlo rano je bio hendikepiran. U jednoj od bolnica za gubavce susreo je Susilu, svoju buduću suprugu, također bolesnu. Oboje su bolovali od gube koja je uništila njihove prste na nogama i rukama. Krishnan je bio jako dobar majstor, sam se uzdržavao. Dolazio je svaki dan sa svojim šivaćim strojem na jednu od seoskih ulica. Ravi, njegov sin, prije i poslije škole bio bi uz oca pomažući mu. Krishnan je bio mudar i hrabar čovjek. Bio je religiozan na svoj diskretan način. Zbog svoje bolesti nije imao pristupa pojedinim hramovima. No, njegova hinduska vjera davala mu je svjetlo i snagu da prihvati svoju bolest. Bio je duboko smiren, bez trunke otpora. Mi, mala braća uz pomoć suradnika započeli smo s Centrom za rehabilitaciju s jednom radionicom tkanja za bolesne od gube. Krishnan je zamoljen biti poslovođa. Postao je izvrstan poslovođa. Znao je prepoznati i razviti ono najbolje u drugome. Bio je uvijek tih, nikada ga nisam vidio ljutitoga. Izgubio je jedno oko, a na drugo je slabo vidio. No promatrao je svakoga radnika i kada bi otkrio poteškoće, među njima uvijek bi uspio naći razloge tomu kao i rješenje. U njegovoj radionici nikada nije bilo problema.

Jednog dana došao je k meni i povjerio mi kako im je teško naći suprugu za sina. Svaki put je bio odbijen jer su oni, roditelji, bolesni od gube. Zamolio me da mu pomognem. Dakle, pošao sam u potragu za suprugom njegovom sinu. U jednom drugom Centru naišao sam na obitelj koja je imala istu teškoću za svoju kćerku. Obitelji su se susrele prema njihovim tradicionalnim običajima i vjenčanje je dogovoreno. Bilo je to prekrasno vjenčanje. Mladenci su trebali oprati noge svojim roditeljima. Oboji roditelji nisu imali prstiju, no sve je prošlo u velikom poštovanju.

Krishnan je bio odgovoran za prodaju proizvoda iz radionice. Jednog dana pošli smo zajedno nabaviti nove tkanine. Putovali smo autobusom. Našao sam sjedeće mjesto, a Krishnan je ostao stajati. Na moje inzistiranje ipak je sjeo, no osoba pored njega vidjevši da boluje od gube protestirajući je ustala. Bio sam ljut na sebe. Znao sam dobro da postoji ta reakcija odbacivanja bolesnih od gube. Za Krishnana je to bilo novo poniženje. Došavši u trgovinu koju su držale redovnice vidjeli smo police pune različitih lijepih tkanina. Ostavio sam ga samog da izabere tkanine. Vrativši se našao sam ga u suzama kako dodiruje tkanine sa svojim deformiranim rukama. «Godinama nisam smio dotaknuti tkanine koje sam kupovao.» Premda smo se godinama poznavali nisam do tada uistinu otkrio njegovu patnju. Patnju krojača koji kupuje materijal za svoj rad a da mu nije dopušteno dotaknuti ga. Tada sam malo dublje razumio što znači biti bolesnik od gube sa svim poniženjima i uskraćenostima u malim detaljima života. On sam se nije nikada žalio, čuvajući svoj pomalo žalostan osmijeh.

Najljepši trenutak njegova života je stigao. Predsjednik Indije želio je osobito nagraditi hendikepirane osobe koje su se integrirale u društvu. I Krishnan je dobio nagradu ne samo zbog osobnog uspjeha već jer je i drugima pomagao. Po prvi put u životu putovao je dugim putem do New Delhija, 30 sati u vlaku. Bili su to slavni dani za njega.

Sam Krishnan bio je naviknut na neuvažavanja u svojoj sredini. Cijeloga života svakodnevno je morao prihvaćati posljedice teške bolesti. Ali je uvijek ostajao smiren. Nije se podložio bolesti, nego Gospodaru Života prihvaćajući život. Sada je u Kraljevstvu mira. Kada mislim na njega, mislim na Isusovo blaženstvo: «Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju».

KAMERUN
novo bratstvo New Bell

mali brat Rene

Pozdrav svima! Odmah nakon smještaja u naš «novi Nazaret» nastojali smo sklapati prijateljstva. Na početku nije bilo baš lako. Kako smo novopridošli u četvrti, nailazili smo na nepovjerenje, pitanja. S vremenom i uz Božju milost stekli smo prijatelje u osobama iz četvrti i okolice. Što se tiče posla, nisam ga našao, ali nisam nezaposlen. U bratstvu sam na raspolaganju.

U našem kvartu vlada nesigurnost. Stoga sve više razumijem našu prisutnost u ovoj sredini. Tiha i diskretna prisutnost, Kristova prisutnost u službi njegove braće. Nema noći a da ne čujemo krikove kao što su: «uhvatite lopova» ili «u pomoć!». Koji put poželim izaći iz svoje sobe i pomoći ljudima u nevolji…

Sretan sam u Douali gdje mogu iskusiti stvarnost «Nazareta». Pokušavam je produbiti. Provodim tu milosne trenutke. Volim ozračje grada koji mi omogućuje ići prema Cilju. Znam kome sam povjerovao. Imam puno braće koja me podržavaju na tom putu prema Obećanoj zemlji.
mali brat Pius

Zidar sam. Od našeg dolaska u Dualu svaki dan mogao sam raditi na različitim privatnim gradilištima. Radim s već poznatim prijateljima. Mi smo tročlana ekipa. Ono što nas ujedinjuje je da smo svi zidari i kada jedan od nas nađe posao, poziva druge. Meni je drago biti s njima jer se dobro slažemo. Znaju da se moram vratiti na vrijeme za molitvu s mojom braćom.

Trenutno radimo na gradilištu «tržnica Kongo» u jednoj džamiji. Tu je puno džamija, jedna pored druge. Sagradili su ih stanovnici iz različitih zemalja, kao što su Senegalci, stanovnici Malija i drugi. Tu su i Kinezi koji trguju. Budući da ima puno trgovina, ima i mnogo hendikepiranih: hromih, slijepih… i lopova. Prema kategoriji svaki ima svoje određeno mjesto za prošnju. Dio njih je uz cestu, dio mijenja mjesta. Slijepe vode djeca od 7 do 12 godina. Većina slijepih žena nose bebe na leđima. I kad gledam taj prizor, dolazi mi pitanje: kakva je budućnost te djece? Lopovi su mladi dečki bez posla. Obilaze tržnicu tražeći nešto da ukradu. Oni su prepoznatljivi. Često se molitelji u džamijama žale da su im cipele ukradene. Ono što me se najviše doima je da su tu muslimani koji dolaze iz drugih zemalja. Pitam se: kako su uspjeli stići ovamo? Znam da su muslimani jer se u 18, 19h uvečer okupljaju oko središnje džamije za večernju molitvu.

PERU
mala sestra Chiara

Prije tri godine odlučile smo otvoriti novo bratstvo u Andama sa željom da podijelimo život sa zemljoradnicima. Počele smo tražiti mjesto gdje da se smjestimo. Izabrale smo S. Juan de Iscos, malo selo na 3400m nadmorske visine. Ovdje ljudi žive od poljoprivrede. Uzgajaju nešto stoke. Nešto svojih proizvoda pokušavaju i prodati. Krumpir i kukuruz su najčešći proizvodi. Žene izrađuju tipičan vez kojim ukrašavaju svečanu odjeću. Vez je vrlo lijepih i živih boja.

Andska kultura ima vrlo jaku zajedničarsku tradiciju. Premda se individualizam uvlači pomalo posvuda. U našem kraju prisutno je više poljoprivrednih zadruga – «zajednica zemljoradnika». Bave se uzgojem stoke i obrađuju zajedno zemlju. Njihov organizirani i zajednički rad smatramo jako dragocjenim. Od samog početka povezale smo se s jednom od zadruga i sudjelovale u njihovu radu. Njihova otvorenost prema nama bio nam je i znak da dođemo baš u ovo selo. Trenutno sudjelujemo u dvjema seoskim zadrugama u kojima je 40 do 50 osoba. S njima radimo na njivama i u vrijeme berbe primamo naš dio. A da bismo imali nešto i novca, priređujemo i prodajemo slatkiše u vrijeme blagdana, nogometnih utakmica. Na ovaj način i drugi, osobito žene, zarađuju nešto novca. S vremenom prijateljstvo gradimo i s njima.

Bitno je za nas da dijelimo konkretan život i rad naših susjeda, poput Isusa koji je 30 godina živio jednostavan život nazaretskih stanovnika. U početku su ljudi bili iznenađeni i pitali su se što će raditi ove «tri strankinje». Dosta je nepovjerenja zbog terorizma. Malo po malo postale smo dio sela. Ljudi ovdje ne znaju puno što znači redovnički život. Čude se da živimo bez muža i djece. No sada znaju da smo žene molitve, da smo u Katoličkoj crkvi. Ponekad kada netko premine obitelj traži od nas da molimo u kući i na groblju. U selu je crkva koja je gotovo uvijek zatvorena. Župa je četiri kilometra udaljena u susjednom selu i župnik dolazi samo ponekad. Srećom, nismo daleko od grada i svake nedjelje možemo ići na euharistiju. Ljudi ovdje nisu naviknuti na slavljenje nedjeljne euharistije nego žive više u ritmu blagdana i godišnjih doba, rođenja i smrti… U Velikom tjednu nešto više ljudi sudjeluje u obredima. S par osoba iz sela pokušale smo prirediti križni put, već prema njihovoj tradiciji. Prolazimo selom s jednog na drugi kraj. Zaustavljamo se pred «postajama» koje su priredile obitelji s cvijećem i malim oltarom pred kućom. Završavamo u crkvi. Nakon križnog puta svi smo pogošćeni toplim napitkom koje su žene pripremile.

Prošle godine s malom grupom žena i mladih razmišljale smo o Riječi Božjoj. Njihova svježina i razmišljanja bila su za nas obogaćenje. Bili su konkretni. Željele bismo obnoviti te susrete. Naš jednostavan život s ljudima poput Isusa iz Nazareta, život molitve i rada, nije uvijek shvaćen. Naš mjesni biskup nas razumije i ohrabruje. Cijeni našu kontemplativnu karizmu u svijetu i često ističe «da bi se sva Crkva trebala vratiti u Nazaret«. Socijalno je osjetljiv i angažiran da bi zaštitio prava najsiromašnijih. S drugima se zajedno bori protiv zagađenja zraka i voda koja su prouzrokovana neodgovornošću pojedinih poduzeća. Hrabar je.
Život nije lagan. No unatoč problemima i siromaštvu narod voli slavlja, glazbu, ples. Lako pronalaze razlog slavlju i kada se slavi onda uvijek za sve ima nešto za jelo i piće. S našim narodom slavimo Boga života koji se objavljuje malenima i koji nam daje radost da dijelimo s njima život.

ETOPIJA
mala sestra Askale

Svoj sam poziv osjetila od malih nogu. Kao djevojčica vidjela sam sestre milosrdnice. Željela sam postati kao one, iako nisam znala što to znači. S tom željom krenula sam u školu. Kad su učitelji pitali nas učenike što bismo voljeli raditi poslije škole, svaki je drugačije odgovorio. Ja sam rekla da želim biti redovnica. Tako da su me drugi učenici često zvali „sestro“, ponekad pretjerujući. Kada se svega toga prisjećam, osjećam da se nalazim pred tajnom.

1976. godine svi su misionari bili protjerani iz moga kraja. Vlada je nacionalizirala zemljište Crkve. Srećom, moja župa je ostavljena brizi vjernika. Ekstremni komunistički režim ulijevao nam je strah. Morali smo skrivati križeve, medaljice. Bili smo vrijeđani. Ta situacija je dugo potrajala. Gubila se moja želja za redovničkim životom. Ali nikada nisam prestala ići u crkvu, ponekad i tajno. Moj bivši župnik pozvao me je u Addis Abebu i vodio me u razne redovničke zajednice. Na kraju smo došli u jednu siromašnu četvrt. Ušli smo u jedno dvorište. Tu su se igrala mnoga djeca. Obitelji su bile vani. Svećenik je pozvonio na jedna vrata. Iznednadila sam se jer nam je otvorila jedna sestra iz Europe. Kada smo ušli unutra, promatrala sam sve i pitala se kakve su to redovnice. Kuća je bila malena, drvena, s jednostavnim stolicama. Svećenik nije ništa rekao. Bila sam izgubljena. Mala sestra Monika Gabrijela pokazala mi je puno slika i dugo smo razgovarale. Sve je bilo na engleskom. Nisam puno razumjela. Uzela sam sa sobom knjižicu sa slikama. I počela je polako čitati, gledati slike. Malo po malo otkrivala sam život malih sestara. Jednostavan, kao što je bio i Isusov život u Nazaretu: jednostavnost, gostoprimstvo gdje se svatko može osjećati kao kod kuće. Isusov skroviti život.

Najteži trenutak bio mi je napustiti Etiopiju i poći u novicijat u Nigeriju. Bilo me je strah putovati daleko u drugu zemlju, u drugu kulturu. Izazov i prilika da rastem. Hvala Nigeriji i njenom narodu koji me je prihvatio. Tamo sam mogla sve više otkrivati život bratstva. Nigerija je postala moja druga „obitelj“ i ostaje mi bliza. Nakon tog dugog puta zahvaljujem još više Gospodinu koji me je pozvao na život u Bratstvu. Zahvaljujem Bogu što su male sestre prisutne u Etiopiji.

ARMENIJA
Ashkhen, postulatnica

Rođena sam u Armeniji, u gradiću Guymri. Čitala sam povijest Armenije. U počecima kršćanstva kod nas su postojali brojni samostani koji su danas gotovo prazni. Ipak, uvijek sam željela živjeti posvećenim životom. Ujedno nisam znala kako je to moguće. Nisam bila blizu Crkvi. Nisam poznavala redovnice. Osjećala sam sve veću potrebu za molitvom. Molila sam: „Bože, ako postojiš, vodi me, pokaži mi put.“
Idući redovito u crkvu najprije sam upoznala zajednicu Vjere i Svjetla i u njoj se angažirala. Sve više sam osjećala da me Bog zove. Čula sam za Isusove male sestre i bila kod njih u Achotsu, u Armeniji i kasnije u Poljskoj. Jako sam voljela molitvu klanjanja kao i rad s drugim ljudima. Dani su bili ispunjeni i u večernjoj molitvi zahvalili smo na svemu što nam je bilo dano, povjeravajući Bogu sve osobe.

Odlučila sam ući u Bratstvo Isusovih malih sestara. Željela sam osobito živjeti među Turcima i muslimanima. Tako sam ušla u Bratstvo u Turskoj, u toj za nas „neprijateljskoj“ zemlji. Dirnuta sam kako su me primili susjedi, kako su se veselili što sam iz Armenije i što sam željela živjeti s njima. Brat Karlo je jako volio muslimane. Tako sam ih željela više voljeti, svim srcem, ne videći zlo u drugoj osobi.

Kod m.s. Magdalene volim njenu hrabrost i njeno snažno prijateljstvo s nomadima u Sahari. Pozvane smo živjeti jedinstvo sa svim narodima, religijama, kulturama koje su lijepe i dobre, koje se dopunjuju i sve zajedno su slika Božjega stvorenja. On je pogledao i rekao da je „dobro“.

Pozvane smo biti mala iskra ljubavi, radosti, svjetla i ljepote. Poslije molitve klanjanja gdje gledam Boga, mogu nositi Njegovu svjetlost i radost našim prijateljima i susjedima. Iako ne govorimo, iako ne poučavamo, znam da Gospodin djeluje i da se naša unutarnja radost i mir šire i našim susjedima, našoj braći i sestrama. M.s. Magdalena pokazuje nam jednostavan put: živjeti kao Isus u Nazaretu. Živjeti evanđelje, živjeti Božju riječ u našem životu. Isus traži samo jedno: ljubiti!

NIZOZEMSKA
mala sestra Mauricia

Evo nam dolazi Zohra, naša alžirska prijateljica. Sretna je i zahvalna jer je dobila toplu odjeću za zimu. Već godinu dana pokušava ne uzimati drogu. „Kakva borba! Znaš kad si ovisan, to je užas… Više sebe ne možeš poštovati. Prije sam bila kao u jednom oklopu… Sada se osjećam sasvim drugačije. Imam vremena za čitanje. Slušaj što sam sada čitala: Halil Gibran: ‘Nije Bog u mome srcu, nego sam ja u Božjem srcu’.“

A sada dolazi Pieter. Otkako zbog teške bolesti više ne radi, redovito nas posjećuje. „Bilo bi mi svejedno da i umrem… Međutim, prije nego umrem želio bih biti sretan, makar dvije minute. A ti, da li si sretna?“ Odgovaram: „Što je za tebe sreća?“ „To je kad živim u skladu sa svojom najdubljom željom“, odgovara.

Naša susjeda Tina puno nam pomaže jer se brine za naš mali vrt. Ona to čini s puno ljubavi i toliko uživa u tome da je njena radost zarazna. Donijela je dobru zemlju, stavila nove sadnice i novo cvijeće za proljeće. U našoj četvrti ovo ljeto svi susjedi su otvorili vrata svojih vrtova posjetiocima. Kako je Tina bila sretna vidjevši da su mnogi posjetioci osjetili mir u našem vrtu: „Zaista, to je vrt gdje je dobro biti!“

MAROKO
mali brat Yvan

Nedavno je bratstvo na jugu Maroka, Marakech, zatvoreno. Mala braća došavši prije 50 godina radili su u radionicama u medini, jedan kao stolar, a drugi, mali brat Gaby u radionici željeza. Druga dvojica braće radila su u zdravstvu. Evo što piše mali brat Yvan.

Duga povijest prisutnosti, duga vjernost. Radionica malog brata Gabya imala je 10m², s jedinim otvorom koji vodi direktno na trg. Preko puta je osnovna škola, a malo dalje gimnazija. Tisuće djece svakodnevno prolazi ispred radionice. Oni koji su tuda prolazili kao djeca pred 40 godina sada dolaze pitati ima li vijesti o malom bratu Gabyu. Neki su sveučilišni profesori, neki su beskućnici. Ta je radionica bila zahvaljujući Gabyu osobito mjesto za susrete. I ja sam to iskusio tokom 6 godina prisutnosti. Danas mi je nemoguće proći gradom a da me netko ne pozove imenom ili riječima «Pozdrav variocu!». Nije potrebno spomenuti povezanosti otkane sa susjednim obrtnicima koji su me jako brzo usvojili. Naravno, nisam baš bio stručan, ali možda su mislili da je to europski način rada. Koliko puta su dolazili priskočiti mi u pomoć! (Sa zatvaranjem radionice bratstvo gubi izvanredno mjesto susreta.)

U toj radionici podijeljen je život. To je diskretna prisutnost koja je srž našega zvanja, snažna solidarnost u poslu. Sam doduše nisam nikad uspio slijediti radno vrijeme marokanskih obrtnika (12 h na dan i neki sve dane u tjednu). Volio sam raditi na nogostupu, u blizini susjeda unatoč mojoj poteškoći da sudjelujem i pratim neprestane diskusije, razgovore. Bilo mi je i teško raditi kao oni držeći jednom rukom komad željeza za varenje i drugom rukom kliješta sa šipkom za varenje uz pad naočala. Tako sam uvidio kako je moguće dobiti sunčanicu od varenja. Gabyeva radionica upućuje na naš identitet. Ja sam varilac, a ne turist ili umirovljenik kao velika većina Europljana koji žive u Marakechu. Taj identitet omogućio je brojne susrete i odnose prijateljstva.

MAROKO

Prilikom pedesetogodišnjice prisutnosti Bratstva u mjestu Raba (Maroko), nadbiskup Vincent Landel razgovorao je s malim sestrama uoči slavlja. Donosimo dijelove njegovih misli:

„S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar redovničkog života: vaš redovnički život je znak koji želi objaviti ‘nešto Božje’. I to ne po mnogim djelatnostima, nego po darovanom životu u ime Gospodnje. Redovnički život govori Crkvi: Bog nas sabire, Bog nas poziva na zajedništvo. Bog nas zove na praštanje i slavlje. Redovnički život želi pokazati kakvo je Božje srce, Božji pogled, Božja ruka, Božja blizina. Kao što nas podsjeća Sinoda za Afriku (br. 59): „Bogu posvećene osobe živo nas podsjećaju na svijest da svaki kršćanin ne pripada samo jednom plemenu, jednoj rasi i narodu na zemlji jer svi smo samo hodočasnici koji traže potpuno ostvarenje Kraljevstva Božjega.“

U Maroku Crkva se ne poistovjećuje s političkom, financijskom moći. Crkva nisu zgrade. Crkva želi biti bliza narodu. Crkva je suživot, slušanje drugoga, poštivanje i prihvaćanje svake raznolikosti. Crkva je dobrota, ljubav, molitva…

S vama danas blagoslivljam Gospodina za dar karizme Isusovih malih sestara.
Blagoslivljam Gospodina za vašu „evanđeosku učinkovitost“. Zadivljen sam da je narod s kojim živite razumije. Shvaćaju da je vaš život utemeljen na stvarnosti koja vas nadilazi i po kojoj ste drugačije od drugih stranaca. Blagoslivljam Gospodina iako sam svjestan kako vam nije svaki dan lako.

Vaša karizma nam govori o Božjoj besplatnosti, o prisutnosti Božjeg kraljevstva. Ono je tu svaki put kada je čovjek ljubljen, svaki put kada čovjek odgovara svome zvanju, svaki put kada ljubav raste. Vi ste pozvane u ime Crkve promatrati sve klice života u sredinama za koje Crkva teže može odvojiti vrijeme za susret. Tu želite objaviti ljubav koja vas toliko nadilazi, ali koja je izvor života.
Zahvaljujem Bogu jer ste nam izazov:
– S vama idemo na bitno: Kristu koji se jednostavno uputio ljudskim putevima i to je počelo u Nazaretu.
– Niste redovnice da činite puno stvari, premda su to izvrsne stvari. Vi ste redovnice da živite od neizmjerne Ljubavi!!!
– Koncil piše: „Crkva gleda s poštovanjem muslimane“. To živite vrlo konkretno nastojeći bolje upoznati islam, bolje govoriti arapski i razumjeti arapsku kulturu i povijest.
U našoj Crkvi u Maroku čini mi se da možete omogućiti kršćanima, koji su tu privremeno nastanjeni, da razumiju kako nam naši muslimanski prijatelji mogu pomoći produbljivati kršćansku vjeru. Tako je i Charles de Foucauld ovdje u Maroku susreo muslimanske vjernike i postavio si temeljna pitanja o životu, pitanja koja će ga usmjeriti na hod prema Bogu koji je bogat milosrđem i koji nam se neprestano daruje u Euharistiji. Zahvaljujem Bogu za vas, za Crkvu.»

ŠPANJOLSKA

Male sestre u predgrađu Malage u Španjolskoj često susreću zatvorenike. Pišu: „Nekoliko je naših susjeda nedavno izašlo iz zatvora. Pri povratku nalaze se ponovno u teškoj situaciji. Nastavljaju s drogom, nemaju smještaj, bez obitelji su, bez osobe koja ih voli. Pojedini se vraćaju nakon 6, 12 ili 20 godina zatvora. Nalazimo se pred velikim izazovom biti s njima u velikom poštovanju i s razboritošću. Lako su ranjeni ukoliko nismo u mogućnosti odgovoriti na sva njihova očekivanja. Teško osjećamo svu našu nemoć. Jedino što možemo je voljeti ih i slušati bezuvjetno. A oni to znaju. Pokušavamo ne suditi niti osuđivati i biti raspoložive i gostoljubive. Vrata našega bratstva su uvijek otvorena za sve, osobito za njih.

U posljednje vrijeme policija je ponovno bila u našoj četvrti i par naših susjeda je uhapšeno. Idući u posjete u zatvor susrećemo puno naših susjeda. Ako ih mi sve ne prepoznamo, oni nas prepoznaju i dolaze k nama. Svjesne smo snage odnosa koji se stvaraju u zatvoru. Nevjerojatno koliko nam se povjeravaju i jednostavno dijele što nose u srcu. Ova međusobna blizina ne bi bila moguća izvan zatvora, na ulici. Znamo da smo u tim susretima na „svetoj zemlji“ gdje nam je potrebno ući vrlo pažljivo, s poštovanjem ako hoćemo čuvati njihovo povjerenje. Rastanak je uvijek veoma tužan trenutak. Teško nam pada ostaviti ih. Odlazimo u tišini i slomljena srca. Prinosimo Bogu sve što su nam povjerili. Molimo njegov blagoslov i milosrđe za njih i za nas. Jer osjećamo se tako nemoćne. Samo nas Gospodin može utješiti i dati snagu. Od nas znaju tražiti i jednostavne usluge: nazvati njihovu djecu, majku i reći im da ih oni vole, poći zagrliti im djecu, suprugu.»
SEDAMDESET GODINA BRATSTVA

«Jedino što sam željela osnutkom Bratstva, bila je samo ljubav.“
m.s. Magdalena

„… čim bude moguće, sanjam poslati dvije po dvije male sestre na sve četiri strane svijeta, da prenose poruku ljubavi i jednistva… Oko mene, mudre osobe misle da je to ludost…“
Ms Magdalena 1954.

POSJET PATRIJARHA BARTOLOMEOSA U TRE FONTANE 09. rujna 2009.

Iznenadio nas je i obradovao posjet patrijarha Bartolomeosa koji je još kao bogoslov prije 45 godina dolazio k nama. Donosimo dio onoga što nam je rekao:

«… molimo u zajedništvu s malom sestrom Magdalenom koja je učinila puno za bratstvo, za jedinstvo Crkve, da bi pronijela Kristovu poruku današnjem svijetu. Svi smo je voljeli. Više puta nas je posjećivala u Istanbulu. Sretan sam što vidim puno novakinja, postulantica u Bratstvu. Znak je to vaše snage i ‘naše’ karizme. Moje naljepše želje o vašem slavlju: ostanite u miru, u vjernosti Crkvi, rimskom biskupu. Znajte da volimo male sestre koje su u Istanbulu. Često nam dolaze i imamo dobre odnose. Dopustite mi da kažem da su one pod zaštitom Crkve u Konstantinopolu ostajući vjerne svojoj Crkvi, rimskom biskupu, mom starijem i ljubljenom bratu Papi Benediktu XVI.»

O PUTU VJERE U EUHARISTIJSKO OTAJSTVO

MOJE BLAGO

Mala sestra Sonja posvjedočila je, na Međunarodnom susretu mladih (Arka) u Samoboru, gdje pronalazi i što je njeno blago u životu. I kako je to Bog, ovo bi se blago moglo imenovati Euharistija. Rekla je:

Nedavno sam završila duhovne vježbe i to je uvijek vrijeme kada stanemo, uđemo u dubinu i pregledamo jesmo li sačuvali naše blago, je li ono tu, na svome mjestu, u središtu našeg života. Što smo s njime učinili… I tako sam se u ovim danima duhovnih vježbi isto sjetila kako i gdje sam zapravo našla ovo moje najveće blago, Boga…

Put do njega u mojoj mladosti nije bio lak. No, možda je upravo zbog toga bio poslije taj prvi susret s Gospodinom toliko snažan i dubok. Srela sam ga u Taizéu, preko molitve i preko osobe brata Rogera… Kada sam poslije čitala spise brata Karla, prepoznala sam se u ovoj njegovoj rečenici: ”Čim sam spoznao da Bog postoji, nisam mogao drugačije, nego živjeti za Njega.”

Da, konačno sam pronašla, otkrila ono što sam tražila, ono pravo blago! Shvatila sam: jedino je u Bogu odgovor na sva moja pitanja, na sva moja traganja, na sve moje želje. Jedan mi je prijatelj svećenik poslije rekao : “U životu si tražila bisere i konačno si našla biser.“ Tako mi ovo evanđelje ostaje jako dragocjeno : “Kraljestvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.” (Mt, 13,45-46)
Da, u Taizéu sam našla biser: Bog je za mene postao osoba. I ujedno sam upravo preko Taizéa pronašla i Bratstvo Isusovih malih sestara, koje je postalo moj dom, način života po kojem slijedim svog ljubljenog Brata i Gospodina, kako ga je rado nazivao brat Karlo. Zbog Isusa, činilo mi se vrijednim napustiti svoju zemlju, svoj jezik, sve što mi je bilo dragocjeno…i poći za njim.

Na nedavnim duhovnim vježbama spoznala sam kako ovo blago, ovaj biser, uistinu trebam brižljivo čuvati, starati se o njemu. Vidjela sam kako sam kadkad zaboravila na njega, prekrila ga raznim brigama, skoro ga izgubila… U ovim milosnim danima molitve i tišine kao da sam ga pronašla na novi način, još dublji. Shvatila sam da pronađeno blago nije garancija da ga držimo zauvijek u rukama. Odnos s Bogom je živi odnos. On se stalno obnavlja, produbljuje…Vodi nas do novih prostranstava…

Ovo je blago, ovaj je biser zapravo sakriven u nama, u našim najdubljim dubinama. I tako zasigurno znam: nikada više nisam sama. Bog je u meni ova stijena na koju se uvijek i u svim prilikama mogu nasloniti.

KAKO JE ISUS POSTAO KRUHOM ŽIVOTA ZA MENE?
***

Moje iskustvo iz roditeljske kuće ostaje mi dragocjeno! Za stolom u našoj kući uvijek je bilo mjesta, topline, kruha, za sve, baš sve! Kao dijete usuđujem se reći intuitivno sam «znala», «razumjela» Isusovu čežnju da mi se daruje, da ga blagujem, da me hrani, da me prati…

Bilo bi mi nezamislivo biti na sv. misi, a ne blagovati njegovo Tijelo, (nisam se smatrala drugačijom, niti «boljom») no vjerovala sam da me želi i ja sam željela Isusa. Vjerujem da je to veliki nezasluženi DAR, susret dviju želja!

I poslije, u periodu traganja, traženja moga puta, Euharistija je bila moja svakodnevna hrana, radost, sigurnost… prijateljstvo se produbilo… »znala» sam da tu hranu ne mogu pronaći nigdje drugdje nego u Crkvi! Tu je i početak moje ljubavi prema Crkvi, zahvalnosti i molitve za Crkvu, da budem/o Crkva koja ljubi i služi, da bude kuća kruha. Kuća u kojoj ima mjesta, srca, kruha…za sve bez izuzetka, osobito malene, trpeće, ranjene…

Malo po malo, odnos Isus i ja, Bratstvo, život brata Karla… govore mi, upućuju me, otvaraju me izbližega Isusovoj prisutnosti u Riječi, u drugome, u malenima, u svima, u svemu… nova etapa, novo poimanje Isusove prisutnosti, rekla bih hod k višoj cjelovitosti, put integracije koji traje i trajat će! Gozba ljubavi – Euharistija ostaje za mene trajan poziv na zahvalnost, poziv na potpunu predanost, poziv na zajedništvo, jedinstvo, poziv na tihu i besplatnu prisutnost…

Duboko vjerujem da sve što živim osobno, mi kao zajednica, kao Crkva, čovječanstvo… ima svoje mjesto na oltaru, da mu mogu sve prinijeti, da Isus sve uzima i želi preobraziti snagom svoje ljubavi, svojim Duhom. Ova vjera za mene je velika utjeha, nada, radost… U tihom, u zauzetom i predanom životu ljudi oko nas, prepoznajem euharistijski govor!

Vjerujem da naš život ne bi imao smisla bez tihe molitve klanjanja, hvale, posredovanja… u ime svih, cijele Crkve, cijelog čovječanstva. Jedino to daje smisao mom-našem životu kojega Gospodin malo po malo preobražava na svoju sliku, po svom Srcu…

Tekstove koje sam izabrala za svoje doživotne zavjete (Pnz.6,4-13; Ps.100; Ef.3,14-21; Lk.22,14-20, ustanovljenje Euharistije) je HVALA za sve što je Isus učinio i čini za mene/nas! To je ujedno i moja molitva da mu dopustim da se njegov život nastavlja po meni/nama da budem/o njegov spomen unatoč i preko moje/naše ograničenosti i krhkosti…
***
Isus u Presvetoj Euharistiji ostao mi je uvijek u središtu života. Mogu reći da me upravo štovanje Presvete Euharistije i jednostavnost privuklo u Bratstvo Isusovih malih sestara Zahvaljujući spisima malog brata Karla i male sestre Magdalene, kao i Konstitucijama, otkrila sam mnogo novih elemenata. Na primjer u Konstitucijama piše: «Milošću toga sakramenta male sestre će biti preoblikovane u Krista…» Mogu reći da me to u početku šokiralo. Izgledalo mi je to kao preuzetnost s naše strane. Ali kad sam pozornije čitala Novi zavjet, npr. Iv 6,56-58 postalo mi je jasnije. Isusova prisutnost u Euharistiji je neodvojiva od njegove Prisutnosti u njegovoj braći, naročito najmanjima (Konstitucije 19. i Mt 25,40). «Euharistija, to je sam Krist u svojoj najuzvišenijoj gesti dara svom Ocu i svojoj braći. Djelovanjem Duha, ona je prisutnost Uskrsloga među nama do kraja vremena. Izvor života Crkve, Euharistija je u srcu života bratstva» (Konstitucije 18.). Volim čitati i ove riječi: «Uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji se u tome da svjetlom vjere prepoznamo njega, u svakom bratu i sestri oko nas i postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu, ponuditi same sebe, u svjetlu one njegove ključne poruke: ‘Što ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili’ (Mt 25,40). Po tome će onda i svi drugi moći u nama prepoznati njega i postati dionici naše uskrsne vjere.» (fra Tomislav Šagi Bunić, Prema civilizaciji ljubavi)

***
Često puta m.s. Magdalena nam je govorila o molitvi klanjanja, kako je ona veliki dio našega poslanja. Znala nam je reći: “Na molitvu klanjanja ne idete u svoje osobno ime. To je naša misija u Crkvi: Boga slaviti, zahvaljivati, zagovarati za druge te sebe prinositi s Isusom”. Jednostavno moliti, kao što je mali brat Karlo molio, u vjeri i ljubavi. Njegova molitva je bila jako široka i duboka: “da svi ljudi budu spašeni”. Kad je Presveti Sakramenat izložen, nastojim sebe izložiti njemu, moleći “čini sa mnom što hoćeš, što god učinio, hvala Ti”. Volim i pjevati i s Božjim narodom Majci Božjoj: “Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obnovi Duhom Ljubavi lice zemlje sve”.
***
Euharistijsko klanjanje bilo je povezano s onim što sam živjela. U radničkom bratstvu u Berlinu gdje sam radila u tvornici Euharistija mi je bila neophodan, neizbježan svakodnevni povratak Izvoru kako ne bih umrla od žeđi. I mislila sam na sve koji ne poznaju ovaj Izvor. Mnoga lica mojih kolegica bila su jako obilježena onim što su živjele na kraju II. svjetskog rata. One su bile dio mene i moje molitve. Poslije, u bratstvu, za vrijeme klanjanja u mjestu hodočašća Majci Božjoj, Marijina prisutnost, pjesme i molitve hodočasnika koje smo čule iz kapele ili iz naše radionice, poticale su me na molitvu sa svima, za sve i u ime svih. Marijina prisutnost povezana s Euharistijom, s Tijelom i Krvlju njegova Sina nije me više napuštala. Nakon toga bili su to bolesnici koji su “utjelovili” Euharistiju na poslu u bolnici. Molila sam brata Karla da mi pomogne vidjeti Isusovo lice u njima. Prisutnost s bolesnicima koji su tako često strpljivi, sveta misa i klanjanje činili su jedno. Zatim, i u radu s malom, napuštenom djecom kojima je bila uskraćena roditeljska ljubav, dodirnula sam otajstvo ljudskog života. Predani smo jedni drugima. Isus je želio živjeti predano i nastavlja to u Euharistiji, u toj maloj hostiji o kojoj je zadivljeno govorio sv. Nikola Flue.

***

Najljepši dan mog života bio je dan prve pričesti. Isus je sišao u moje dječje srce. Osjetila sam se ispunjenom. Ništa nije bilo važnije za mene nego Isus koji je bio u meni. Govoriti mu, činiti što mu je drago, slušati kako drugi govore o njemu. Sve me to radovalo i osvijetlilo moje djetinjstvo. Kao mlada željela sam ga više upoznati u Svetom pismu, u evanđeljima da bih ga razumjela i voljela. U godinama nakon Koncila «uragan je prošao Crkvom » (kardinal Danneels). Dogodilo se puno toga odjednom: kriza morala, kriza institucija, kriza vjere, opadanje zvanja, sukobi među progresivnima i konzervativnima u samoj Crkvi. Ukratko, « snažna oluja » (izraz kardinala Danneelsa). I u meni je bilo nemira. Kada svećenik dovodi u pitanje euharistijsku prisutnost, euharistijsko klanjanje, način kako biti svećenik i tako dalje… Sumnja je preplavila moje srce. No, kada je novi kapelan donio sv. pričest mami u našu kuću pronašla sam vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Kako je Isus postao “kruh života” za mene? Malo po malo postala sam svjesna da su euharistijski kruh i vino istinska hrana. Postala sam svjesna da je prolivena Isusova krv stvarnost njegova predana života za nas i da sam i ja pozvana dati se drugima, sve do kraja, sve do darivanja moga života. Završavam s riječima m. s. Karle koje izražavaju ono što mislim i ja: “Gospodin Isus može biti prisutan svima s kojima živim u mjeri moga dara njemu, po onome što jesam, što činim ukoliko je moj život istinski nastavak Euharistije na kojoj sam sudjelovala. U mjeri u kojoj je Isus prisutan u meni otkriti ću ga i prihvatiti u drugome, u svakom biću.”

***

Bilo mi je sedam godina kada sam primila prvu pričest. Bio je to Veliki četvrtak. Ovaj prvi susret s Isusom u Euharistiji duboko me je obilježio. Mislim da ga ne mogu objasniti, ali se svaki put sjetim toga događaja u teškim periodima. Mir i radost su me pratili i vodili. Svakog Velikog četvrtka sa zahvalnošću se sjetim toga trenutka. Uvijek me je privlačila želja da primim Isusa koji se daruje, čak i u teškim krizama mladenaštva. Osjetila sam se privučenom nečim velikim i važnim za moj život. To nešto postalo je Netko koji mi je govorio “ako želiš, slijedi me, čini poput mene”. Sve više sam osjećala potrebu odgovoriti na ovaj poziv ljubavi i biti gotovo svaki dan na svetoj misi prije moga posla da bih nosila Isusa mojim kolegicama, pokušavajući voljeti ih. Željela sam ga pronaći i u crkvi, u tišini, da bih mu zahvalila, slavila ga u ime svih, vapila mu. Često sam bila razapeta između vremena provedenog u crkvi i kontakta s onima koji ne poznaju Isusa. Poziv “ako želiš, slijedi me, čini poput mene” vodio me Isusovim malim sestrama. Prijateljica mi je govorila da su one kontemplativne u svijetu. Male sestre mole i rade kao svi. Nisam znala što znači riječ “kontemplativan”. Ali sam osjetila da govori o Isusovom pogledu prema meni i o mojem pogledu prema Njemu. Pogledu ljubavi prema drugima. Napetost između molitve, klanjanja i susreta s drugima uvijek me je pratila. No, upravo tu otkrivam da me Isus čeka, da mi se daruje, da me ljubi (čak i kada to ne osjećam). On je tu, u svakome, vjerujem i želim vjerovati. Ponekad je tako teško otkriti ga u svijetu trpljenja, u onima koji čine zlo. I kažem si: “Vjeruj i ljubi kao On”. Toliko je veliko, otajstveno, jedinstveno i istovremeno tako jednostavno duboko znati da sam ljubljena, znati da mi se Isus potpuno daje kako bih se i ja darivala drugima, bila ujedinjena s Njime i sa cijelim svijetom.

SRBIJA, RUSKI KRSTUR
Susret malih sestara istočnog obreda

U Ruskom Krsturu od 19. do 24. 04. 2010. održan je susret malih sestara istočnog obreda. Susretu su prisustvovale uz domaće i male sestre iz Poljske, Kostomloty (na granici s Bjelorusijom), Grčke, iz Giannitse, pored Soluna. A susretu su se pridružile i male sestre iz Beograda.

Smisao susreta bio je u dijeljenju radosti i izazova produbljujući pripadnost Crkvi istočnog obreda. Male sestre istakle su važnost ponizna i u poštovanju izražena traženja. Tim više što niti jedna od sudionica nije u njoj rođena. Svaka je u istočni obred i duhovnost ulazila s radošću otkrivanjem njegove ljepote i dubine. Drugi dan susreta župnik o. Mihajlo Malacko služio je liturgiju u kapeli malih sestara. Nakon nje podijelio je kako vidi Crkvu istočnog obreda kao šansu na putu jedinstva imenujući teškoće, izazove i svjetla na tom putu bivajući aktivnim subjektima. “Crkva koja ne traži jedinstvo nije Crkva.” Istaknuo je kako trebamo biti u “disanju Trojstva gdje je jedan Bog, jedan Isus i jedna Crkva.” Zadnji dan susreta, s Božjim narodom male sestre su hodočastile u svetište Presvete Bogorodice u Vodici gdje je arhijerejsku liturgiju služio apostolski egzarh Vl., Djuro Djudjar.

Kraći povijesni pregled

Bratstvo rođeno je 08.09.1939. godine u Alžiru, na stopama malog brata Karla među nomadima, no već od 1949. godine zajednice su osnovane i na Bliskom istoku. M.s. Magdalena smatrala je važnim da živeći na Bliskom istoku pripadamo istočnom obredu i istočnim Crkvama. U tim krajevima tada pripadati rimskom obredu značilo je doći kao “stranac” koji je superiorniji. Kako su mjesne Crkve Katoličke i Pravoslavne ponekad i jedne i druge baštinice istog istočnog obreda malo pomalo suživot je vodio konkretnom, svagdašnjem ekumenizmu. Poradi toga Bratstvo Isusovih malih sestara od 1949. do 1961. godine pripada u Rimu Kongregaciji za istočne Crkve. M.s. Iva iz Egipta, koptskog obreda, napisala je: “Koliko je m.s. Magdalena razumijevala probleme i patnje kao i bogatstvo i vitalnost Bliskog istoka toliko je i Istok uzvratio s velikodušnim gostoprimstvom, unutarnjim i vanjskim”. Tako je 1961. godine bilo 11 zajednica u istočnom obredu: armenski u Libanonu, kaldejski u Iraku i Iranu, koptski u Egiptu, melkitski u Izraelu, Jordanu, Libanonu i Siriji, sirijski u Iraku, te bizantski u Grčkoj i gez u Etiopiji. Od 1961. godine Bratstvo pripada Kongregaciji za posvećeni život. Tom prilikom m.s. Magdalena objašnjava njenu najdublju čežnju: “jedinstva u ljubavi među svim narodima, svim rasama, svim kršćanima, svim obredima”. Prvo bratstvo bizantsko slavenskog obreda osnovala je m.s. Magdalena u Ruskom Krsturu 1969. godine zahvaljujući prisutnosti m.s. Marije Melanije, rodom iz Ruskog Krstura. A u Poljskoj, Kostomloty, i u Grčkoj, Giannitsi, male sestre su od 1985. godine.

Traženja…

Male sestre su se tokom susreta nadahnjivale među ostalim i promišljanjima malih sestara iz Libanona: “Kako ujediniti moj život? Monah, monahinja na Istoku je cjelovita, nepodijeljena osoba. To naravno zahtijeva i sredstva i Bratstvo nam ih daje: molitveno čitanje Svetog pisma, jutarnja molitva srca, molitva klanjanja u tišini, tjedni pregled života u zajednici, povlačenje u ‘pustinju’… Sve to pomaže nam bdjeti nad unutarnjom ćelijom, unutarnjom dimenzijom koju živimo u srcu svijeta. Pomaže nam čuvati srce u bdijenju motreći Božju prisutnost i u najmanjim detaljima života. U istočnoj tradiciji govori se i o ‘pounutrašnjenom monaštvu’ koji je put svih kršćana koji vodi Božjoj blizini.U srcu našeg modernog života, u srcu gradova, u srcu mnogih aktivnosti, sredstava komunikacije i informacija svih vrsta moguće je susresti Boga i njegovati u nama unutarnju ‘pustinju’ koja je srce kršćanskog identiteta na Istoku, osobiti put koji nas vodi Božjoj blizini.” Male sestre su međusobno podijelile i njihove napore u integriranju jutarnje i večernje molitve istočnog obreda u njihovim zajednicama u vjernosti obredu, s notom jednostavnosti i u čežnji za jedinstvo Crkve.

EVANĐEOSKE POVEZNICE SV. FRANJE I MALOG BRATA KARLA
mala sestra Blaženka
(dijelovi izlaganja na xxv Redovničkom tjednu, objavljeno u časopisu Posvećeni život, br. 1 i 2/2009.)

Povratak Evanđelju u potpunoj priljubljenosti Isusu Kristu u temeljima povezuju Franju i Karla. «Povratak na korijene naše vjere u snažnoj ‘franjevačkoj’ svijesti kako evanđelje ima dovoljnu snagu dati odgovor i nama danas» prisutna je i u Karlovoj duhovnoj obitelji. Dakle, živjeti evanđelje bez glose, živjeti evanđelje doslovno nasljedujući Krista Gospodina je temeljna evanđeoska poveznica Franje i Karla. Pokušat ću imenovati najvažnije podudarnosti u nadahnuću istom evanđeoskom Izvoru u Franjinom i Karlovom Bratstvu, naravno, uz prisutne i njima vlastite nijanse: evanđeoska jednostavnost života; evanđeoska malenost: karizma neznatnosti; sveopće bratstvo: Franjo u poljupcu gubavca zagrlio je čovjeka, svu braću, Krista, a Karlo je pošao najnapuštenijima, nomadima u Sahari (usp. Mt 25,40); izazov blagosti evanđeoskog nenasilja, izgradnja kulture mira i pomirenja; univerzalnost: otvorenost drugome u poštovanju, u dijalogu a obojica i s muslimanima; malena i skromna bratstva; kontemplacija življena u srcu svijeta, u blizini ljudi i povlačenjem u samoću; nomadizam: biti usidren u Bogu i biti spreman poći posvuda noseći Radosnu vijest

Ni Franjo ni Karlo nisu bili reformatori. No, uvidjeli su potrebu za novim oblikom evanđeoskog života u Crkvi. Životom su izricali tu evanđeosku novost u društvu i Crkvi svoga vremena. Evo i nekoliko konkretnih poveznica. Utemeljitelj Isusove male braće, mali brat Rene Voilluame piše svojoj subraći iz La Verne: «La Verna je mjesto koje jako volim. Vodi nas stvarnosti otkupiteljskog djela koje ispunja Krist Raspeti u onima koje ljubav vodi do potpune suobličenosti s Njime… Biti ‘spasitelji s Isusom’ obilježeni njegovim ranama je ideal pred kojim nas naš poziv svakodnevno obvezuje. Sjedinjenje u djelu spasenja na tako radikalan način između Franje i Isusa nije se dogodilo u jednom danu. Ono je kruna, plod mnogih djela ljubavi. Naš život po evanđelju, naša kontemplativna euharistijska molitva nalaze u sjedinjenju s Kristom temeljni smisao i svoju apostolsku dimenziju. Mnogo sam molio u kapeli kako bi sve generacije male braće i malih sestara ostale svakodnevno vjerne zahtjevnosti križa i žrtve, slobodno i u radosti prihvaćene. Čini se tako malenim živjeti svaki trenutak i svako djelovanje u toj perspektivi. Franjina svakodnevica, kroz dugi niz godina, sve malene stvari učinjene radosno i s ljubavlju, sva odricanja, sve je sažeto u tom poistovjećenju s Raspetim Isusom. Smrt malog brata Karla također je nalik smrti njegova Spasitelja.»

Rene posjećuje i Fonte Colombo. Tom prilikom prepoznaje kako je Franjino pravilo: «živjeti evanđelje u siromaštvu i bratskoj ljubavi» upravo ono što mala braća imaju živjeti. A u Asizu piše subraći: «Ova asiška kiša progovara o osjetnoj ogoljenosti koja je u korijenu Franjine radosti. Nema snage, jakosti duše bez radosti. Žalost je uvijek simptom anemije života u duhu i milosti. Neka vam Bog podari milost unutarnje radosti koja je očitovanje ljubavi. Ta radost nam je uvijek nadohvat ruke, u svakom trenutku, neovisno o vanjskim uzrocima žalosti. Ona je plod pogleda vjere u Isusa praćen nenavezanošću koja iskorijenjuje žalost iz našega srca. Bog želi da radost bude u srcu čovjeka, ali samo ona radost koju križ ne ubija, nego pročišćuje.» U više navrata Rene promišlja i o Franjinu susretu s gubavcem: «Ljubiti čovjeka jednostavno jer je čovjek, kako je to teško! A to nama ljudima najviše nedostaje. Događaj iz mladosti sv. Franje Asiškog dobro ilustrira tu otajstvenu stvarnost. Nadilazeći svu odbojnost, Franjo grli užasno izobličena gubavca kao brata. Taj dan poljubio je i zavolio čovjeka jer je to bio čovjek, a time i slika Kristove prisutnosti. Nježno grleći tog siromaha Franjo je zagrlio samoga Isusa. U tome je temelj sveopće zapovijedi ljubavi.» «Sv. Franjo Asiški potresen Kristom cijelim svojim bićem otkrio je put evanđelja u siromaštvu. Išao je njime, ako tako mogu reći, do kraja logike svoga obraćenja, u susretu s gubavcem. U Franjinom zagrljaju gubavca postoji zadivljujući i duboko istinski simbol ljubavi koju trebamo imati jedni za druge. Ta ljubav nema drugog izvora do li samo Stvoriteljevo srce. Niti jedan čovjek, niti jedna ideologija ne mogu dati takvu ljubav.»

Inače su na Karla najjači utjecaj imali crkveni oci, osobito Ivan Zlatousti, te benediktinska i karmelska duhovnost, a na malog brata Rene Voillauma duhovnost Karmela i Kartuzije. Kod male sestre Magdalene presudnu ulogu, uz brata Karla, imao je Pokret mladih kršćana radnika (JOK-Jeunesse ouvriere chretienne): «biti evanđeoska prisutnost u svijetu, kao kvasac u tijestu» (Mt 13,33).

Rado završavam s još nekoliko misli o radosti, tom prepoznatljivom elementu franjevaštva. Fr Frano Prcela, dominikanac govori o: «vašem i našem sv. Franji … Franjina vrlina radosti nije izvirala iz zadovoljstva u uspjesima, nego iz potpunog oslobođenja od svega što čovjeka može svezati i zarobiti. To je radost neovisnosti o bilo čemu da bi se posve moglo prigrliti svakoga. Slobodan – siromah među siromasima! Kao što siromašni Krist siromašne obogaćuje, tako i Franjo ispunjen radošću radost dijeli, i onda kad mu je drugi nastoje oduzeti.» Taj evanđeoski element radosti prisutan je i u riječima male sestre Magdalene: «Budite ‘osmijeh’ svijetu, to je moja najveća želja… Budete li samo mala zraka sunca koja ulazi u mračnu i hladnu prostoriju da je osvijetli i ugrije, bit će to dovoljno.» A evanđeoska radost, evanđeoska nježnost nisu li znak kristološki usmjerena pogleda i života koji slijedi put Učitelja, ljubljenog Brata i Gospodina (usp. Mt 11, 28-30)?

PISMO MALOG BRATA MARKA MALOM BRATU KARLU

“Dragi Karlo, brate moj!

Ono najveće što si nas naučio je da budemo ljudi. Ponekad je taj put jedini način da se uklone ograde i jedini način da se govori o Bogu. Na kraju svoga života otišao si sam među nepoznati narod. Jedinu stvar koju si napravio bila je približiti im se u poštovanju, vrednujući njihovu kulturu, dozvoljavajući im da te prihvate i vjerujući da Bog djeluje čak i ako su potrebna stoljeća. Kad si umro, Musa, poglavar Tuarega, napisao je tvojoj sestri ove jednostavne riječi: «Karlo, marabut, nije umro samo za vas, umro je i za sve nas. Neka mu Bog bude milosrdan i neka se s njim susretnemo u raju.» Znaš, danas se mnogo govori o komunikacijama, ali svatko se zatvara u svoj mali krug. Jer razlike nas plaše. Ti, naprotiv, tvoja strast bila je ići onima koji su najdalji, i to si živio u potpunosti i do kraja. Duboka li zanosa! U konačnici znam kakvo je bilo tvoje iznenađenje 13.11.2005. na dan tvoje beatifikacije. Gledam te na ovoj slici i vidim tvoje lice, osmijeh, tvoj hod ususret drugome. To si ti! I to je ono što volimo u tebi. Dozvoli mi da završim moje pismo kako si ga i ti završavao tvojem prijatelju Gabrijelu: Srdačno i s ljubavlju te pozdravljam!”
OČE MOJ,
predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš,
što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se tvoja volja ispuni na meni
i na svim tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
Stavljam svoj život u tvoje ruke
Tebi ga darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!
mali brat Karlo

Izdaju
Isusove male sestre
Kraljevčanska 4
10 040 Zagreb

PUT MOLITVE S ISUSOVIM BRATOM KARLOM

(Tekst je napisala mala sestra Annie1984. godine. Mala sestra Lujza  prevela ga je na hrvatski. Ovdje donosimo dorađeni tekst.)

Da bismo upoznali neki put nema drugog načina do koračati njime. No, ako je to neki sasvim novi, slabo označeni put potreban nam je vodič da bismo napredovali.

Mislim da je Isusov brat Karlo pravi učitelj molitve. Ne toliko zbog svega što je rekao ili napisao o molitvi, već prije svega jer je do kraja života sam bio veliki molitelj. Njegov život bio je potpuno potresen susretom s Bogom u licu Isusa iz Nazareta. Živeći Euharistiju i sam je postao euharistija za svoju braću, sve do darivanja života za njih…

Motreći velike etape njegova duhovnog puta potražit ćemo karakteristične značajke njegove molitve, intimnost sa živim Bogom kojega je susreo na nazaretskom putu…

«Dao si mi iskusiti bolnu prazninu, tugu, kao nikada do tada… Nikada kao tada nisam osjetio toliku tugu, nemir. Bože moj, bijaše to Tvoj dar…kako sam bio daleko da bih to slutio!» (duhovne vježbe u Nazaretu, studeni 1897.)

PRVA ETAPA: SIROMAH BOGOTRAŽITELJ

I prije svoga obraćenja brat Karlo je predosjećao kako se Bog ne dokazuje, nego se susreće…Da bismo ga susreli potrebno ga je tražiti, biti «gladni Boga», biti ga potrebni poput siromaha.

Smijemo čak reći kako je brat Karlo molio i prije no što je povjerovao: «Bože moj, ako postojiš, daj da Te upoznam…».

Kao mladić odbacio je izvjesnu sliku o Bogu i mislio je da je definitivno izgubio vjeru. Do putuje Marokom potresen je svjedočanstvom molitve muslimana. Osjeća da je Bog iznad svih sposobnosti ljudskog spoznavanja, te da ga samo možemo zvati da nam dođe ususret i svim srcem željeti da do tog susreta dođe.

Ono što zapravo traži, i ne znajući,  Božji je dar: Duh Sveti koji nas uči Boga zvati Ocem (Rim 8,15).
Bez Duha ne možemo ništa učiniti: «Jedini nam on omogućuje duboko uranjati u otajstvo Boga, Oca, Sina i Duha, oblikujući nam sinovsko srce kojim možemo reći s Isusom: Abba, Oče» (Konstitucije Isusovih malih sestara čl. 65.).

Molitvu počnimo zazivom Duha Svetoga. Njega tako često zaboravljamo u molitvi. Zazovimo Duha Svetoga koji je prvom čovjeku udahnuo život (Post 2,7) i koji ima moć da nas «nanovo stvori», darivajući nam novo srce, nov duh (Ez 36,26-27) spreman primiti Boga. Sav život brata Karla bijaše poučljivost Duhu Svetom: «Pustimo da nas milost nosi… pustimo da nas Duh Sveti vodi i uzmimo uzde molitve tek kad nam ih on daje u ruke».

On sam je bio vjeran ponavljajući tri puta na dan i često usred noći molitvu Duhu Ljubavi. To je vrlo jednostavno sredstvo. Nemojmo ga zanemariti, pod uvjetom da ne postane navika, već doista bude krik zazivanja osjećajući našu radikalnu nemoć.

U evanđeoskom tekstu susreta Isusa s Nikodemom (Iv 3,1-21) vidimo kako se Nikodem, kao učitelj vjere obraća Isusu: «Znamo..». I tokom dugog susreta Isus mu nastoji pokazati kako upravo ne zna… jer «ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje». Riječ je to koja nas podsjeća i na ovu: «…ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko» (Mt 18,3-4). Tu pronalazimo nutarnji stav duhovnog djetinjstva kao temelj molitve.

Brat Karlo, u svom traganju za svjetlošću, duboko je svjestan kako on ne zna. Traži kao siromah, kao dijete, a mi? Kako tražimo Boga? Kao maleni ili mudri? (Mt 11,25-26).

Mislim da nam je tu temeljno polazište: ne možemo dostići Boga svojim vlastitim snagama, nego samo ga prihvaćati kao siromah, grešnik u obraćenju srca. Evanđelje je jasno o tome: izgubljeni sin (Lk 15, 11-32), molitva carinika (Lk 18,9-14), žena kojoj Isus oprašta (Lk 7,36-50) i mnogo drugih odlomaka…

Ono što iznenađuje u Evanđelju je činjenica da Isus često šalje navješćivati Radosnu vijest one koje je ozdravio ili kojima je oprostio: opsjednuti Gerazenac (Mk 5,18-20), Petar koji susreće Boga kao grešnik kojem je oprošteno prije nego što može učvrstiti svoju braću u vjeri (Lk 22,31-34).

Važno nam je svima iščitavati svoju osobnu povijest u svjetlu Boga koji prašta, otvara svoje naručje, uvijek prihvaća onoga koji se priznaje siromahom, grešnikom dajući mu novo srce.

Važno je otkriti u našem životu kako nam Bog dolazi u susret najčešće kroz pukotine naših slabosti, bijede. Ono što može onemogućiti Boga da dođe k nama nije nikada naša bijeda, već naša samodostatnost. Ne dolazi k nama zbog onoga na što smo ponosni, već zbog svega što nam nedostaje, jer: «Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnika» (Mt 9, 12-13).

Dobro je iščitavati Evanđelje pitajući se: Da bi nas Isus susreo gdje nam je biti?

Nije sigurno da smo na dobroj strani kako bi nas Isus susreo i ozdravio… Jesmo li na strani bolesnih ili zdravih? Na putu dobro stojećih ili sa siromašnom ženom koja se morala provući do svečane dvorane uz prezir uzvanika? Jesmo li na strani izgubljenog ili starijeg sina?

«Utjelovljenje ima svoj izvor u Božjoj dobroti…no najprije se jedna stvar pokazuje tako čudesnom, tako sjajnom da sjaji kao blješteći znak: beskrajna poniznost prisutna u ovom otajstvu… Bog, beskrajni, savršeni, svemogući …pojavljuje se na zemlji kao čovjek, i kao posljednji od ljudi…»

DRUGA ETAPA: SUSRET

U susretu brata Karla sa svojim Bogom, ono što je bilo osobito lijepo je ponajprije doček svećenika Huvelina. Rijetko je to u pobožnosti onoga vremena koja je obilježena stanovitim odstojanjem od Boga. Nije očito da vas se odmah stavlja u ruke milosrđa… Ta dobrota svećenika Huvelina bila je doista providonosna. Kao i dobrota Karlove sestrične Marije de Bondy. Važno je istaknuti koliko je dobrota ljudi koji su ga okruživali otvorila brata Karla susretu s Bogom Ljubavi.

Ukoliko smo u blizini onoga koji traži svoj put s Bogom možemo vrlo lako izobličiti Božje lice ako naše riječi i naša djela ne svjedoče o toj ljubavi kojom nas Bog ljubi.

Svećenik Huvelin je shvatio kako je brat Karlo siromah žedan Boga, te mu nije držao dugačke nagovore. Odbio je s njim «raspravljati o vjeri». Poslao ga je piti na izvor: pomiriti se s Bogom i pričestiti.

Tako taj susret sa živim Bogom obilježava brata Karla za čitav život. Godinama kasnije govori o «beskrajnom miru, sjajnom svjetlu» što je u to vrijeme iskusio. Istovremeno doživio je iskustvo izgubljenog sina (Lk 15,11-32) koji u oproštenju, pomirenju susreće Oca i iskustvo učenika na putu u Emaus (Lk 24,18-33) koji na koncu dugog puta prepoznaju Sina u lomljenju kruha.

Brat Karlo je rano ostao bez roditelja. Pisac jedne knjige o njemu smatra kako je duboko ranjen preranom smrću svojih roditelja, osobito svoga oca. Doista, otac je umro od bolne i teške bolesti koju su manje više skrivali od djeteta jer je zahvatila stanice mozga. Otac je sve manje pripadao sebi izdvajajući se iz života obitelji u izvjesno otajstvo.

U toj odsutnosti, susret s Bogom, koji je Otac, morao je biti nešto izvanredno.

Susret s Ocem bio je za njega iskustvo Božje nježnosti, praštanja koje nas ne poziva na pokoru nego na slavlje… Bitna je tu prispodoba o izgubljenom sinu (milosrdnom ocu) kako bismo razumjeli dubinu pomirenja s Bogom u Sakramentu pomirenja.

Teško je znati kolikom smo ljubavlju ljubljeni dok nismo iskusili Božje praštanje i bili primljeni kao onaj koji je bio izgubljen (Lk 7,47). To iskustvo Božjeg milosrđa neophodno je kako bi u nama oblikovalo milosrdno srce, koje zna oprostiti (Mt 18,33).

Susresti Sina znači prepoznati ga u lomljenju kruha, prepoznati Onoga koji  nas dolazi spasiti, postavši sluga Božje volje, dajući svoj život za nas.

Za brata Karla Euharistija je postala  od toga dana blagom  Prisutnosti i srce čitava njegova života… života koji će također biti darovan braći dan za danom…

Brat Karlo je susreo Boga Ljubavi koji neumorno oprašta, traži izgubljenu ovcu. Predosjeća u Isusu Onoga koji je došao siromašan u susret čovjeku i koji ne prestaje tako hoditi među nama. To je On koji je uvijek prisutan u licu siromaha, malenih.

Doista, čovjek  u susret Bogu može ići jedino kao siromah. A to je stoga što je sam Bog kao siromah došao u susret nama.

Jedna rečenica svećenika Huvelina naglasit će tu sliku: «Isus je toliko zauzeo posljednje mjesto te mu ga nikad nitko nije mogao oduzeti». To je svo otajstvo Isusa Sluge ispunjavajući na sebi sudbinu Izaijinog trpećeg Sluge, On «koji među zlikovce bi ubrojen da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince» (Iz 53,12 i Lk 23,34).

Pitajmo se da li je to Bog kojeg smo susreli, koga molimo? Jer naša  je molitva uvjetovana  slikom koju imamo o Bogu. Brat Karlo nam može pomoći otkriti Božje Lice, Boga koji mu je progovorio u srcu.

Sedam godina nakon svog obraćenja Karlo napušta trapiste kako bi konačno mogao živjeti poput Isusa u Nazaretu. Piše: «Moje je zvanje da siđem». A na koncu svoga života u Tamanrassetu tumačeći rečenicu Evanđelja: «Sišao je s njima u Nazaret…» piše: «Čitav svoj život nije drugo činio do silazio, silazio utjelovljujući se, silazio postavši malo dijete, silazio slušajući, silazio postavši siromah, napušten, proganjan, mučen, stavljajući se uvijek na posljednje mjesto».

Otkrijmo Božju poniznost u Isusu iz Nazareta, Boga koji silazi:

• u Beltehemu, sasvim malen bez obrane, bez skloništa (Lk 2,6-7);
• u Nazaretu, tokom trideset godina oblikovan je u svim svojim reakcijama kao jednostavan čovjek iz sela otkuda ne može doći ništa dobro (Mt 2,23; 13,54-58: Iv 1,46);
• na Jordanu stavlja se među grešnike da bi bio kršten unatoč opiranja Ivana Krstitelja (Mt 3,13-16);
• u pustinji gdje je napastovan ne bi li uzeo drugog  puta  od puta sluge (Mt 4,1-11);
• za stolom sa Zakejom, Levijem, sa carinicima i grešnicima (Mt 9,9-13; Lk 19,1-10);
• do nogu svojih učenika, kad je došao njegov čas (Iv 13,1-20);
• među osuđenima, odbačenima u tami Getsemanija i Golgote (Mt 26,36-46; 27,32-50)…

Ove odlomke Evanđelja učinimo «svojima». Ne samo tako da  ih iščitavamo, već i «osjećamo» u dnu srca. Tada ćemo biti uvjereni da ljubav  postaje sasvim malenom pred onima koje ljubi. Tako biva kad tražimo temelje molitve, uvijek dolazimo do nutarnjeg stava malenosti, duhovnog djetinjstva.

Drugog puta nema da bismo susreli Boga osim puta malenosti…

TREĆA ETAPA: ŽIVJETI SAMO ZA BOGA S ISUSOM IZ NAZARETA

Ne znamo je li svećenik Huvelin savjetovao bratu Karlu da čita puno knjiga, no znamo da mu je predložio hodočastiti u Svetu zemlju…To je hodočašće Karla obilježilo. Bio je to za njega šok stvarnosti Utjelovljenja. Znao je da je Isus uzeo posljednje mjesto, ali u mjestima Utjelovljenja kao da ga je mogao gledati svojim očima, dodirnuti svojim rukama.

Stigao je u Svetu zemlju u vrijeme kada su zemlja i kršćanski stanovnici u velikom siromaštvu na svim razinama. Nazaret je doista malo, izgubljeno selo, napušteno u svakom pogledu… Tu otkriva dokle nas je Bog ljubio…

Karlo je čovjek koji je uvijek imao potrebu izraziti u svome životu ono što je otkrio, što osjeća. Od tada slijediti Isusa, živjeti samo za Boga bit će sasvim konkretno. Isus je ondje živio trideset godina, slijediti ga znači dijeliti isti život. Živjeti samo za Boga znači izabrati tu skrivenost u Nazaretu, u jednostavnim uvjetima života…

Premda će to biti u etapama, u traženju ono bitno je već tu u klici: Isus pronađen u licu jednostavnog radnika u običnosti Nazareta…

Sedam godina poslije o tom šoku piše: «Čeznem napokon provoditi život kakav sam naslutio već prije sedam godina hodajući ulicama Nazareta kojima su hodale noge našega Gospodina, skromnog zanatlije izgubljena u skrovitosti».

Nazaret je mjesto kontemplacije. Upravo dijeleći taj jednostavan, običan život možemo biti suobličeni Isusu.

To «mjesto» gdje susrećemo Isusa nije samo kapela, crkva. To je sve što čini naš obični, jednostavni život. To je svakidašnji posao dijeljen s mnogima… Iz te zajedničke sudbine izvire naša molitva jer u našoj svakidašnjici Bog se skriva i čeka nas. Ne trebamo ga tražiti drugdje.

Vratimo se Karlovu životu kako bi to dobro razumijeli. U Nazaretu, u osami sestara klarisa imao je najviše vremena za molitvu, sabranost, šutnju. Iz tog su vremena gotovo svi njegovi spisi o molitvi. I nama je potrebno povući se na molitvu,  s Bogom u «pustinju».

Međutim, u osami Klarisa u Nazaretu nije  dovršen njegov kontemplativni poziv. Zašto? Par godina kasnije, dok traži gdje će se nastaniti u Hoggaru, Karlo piše:

«Ljubav je ona koja te mora sabrati u meni, a ne udaljavanje od moje djece. Vidi me u njima, i kao ja u Nazaretu, živi s njima izgubljen u Bogu».
Ljubav je ona koja je u srcu svakog kontemplativnog poziva. Ta ljubav potaknut će brata Karla napustiti tišinu svoje osame za jedan «Nazaret» više pomiješan sa svima, izgubljen među ljudima… Beni Abbes i konačno Tamanrasset gdje živi sam, bez klauzure kao Tuareg među Tuarezima.

To je posljednja etapa. Živi veliko siromaštvo, tjelesno se osjeća istrošenim, moralno ima dojam neuspjeha, umrijet će bez braće… Ne samo da više ne piše puno o molitvi, nego se čini da nema ni mnogo riječi ni osjećaja u molitvi. Međutim, svjedočanstva onih koji mu se približavaju, ujedinjena su. Govore koliko zrači jednu prisutnost. Čitav njegov život izražava nježnost… On je neprestano istrošen, izložen ljudima, no njegovo srce ostaje usmjereno na Isusa. Nema sumnje da sada ima manje vremena za molitvu nego u Nazaretu. Ali se  po njemu otkriva, kao u prozirnosti, Isus iz Nazareta, siromah, sluga, susretljiv u  svim nevoljama ljudi, pažljiv prema svakoj osobi. Ta strastvena ljubav do Isusa ujedinjuje sav njegov život.

Evanđelje je uvijek bilo za Karla povlašteno mjesto susreta s Isusom. Evanđelje prihvaćeno u jednostavnosti srca. Danas biblijskom obnovom raspolažemo dobrim sredstvima rada na evanđeoskom tekstu. Ipak, bila bi šteta ne staviti se u njegovu školu prihvaćanja Riječi u jednostavnosti srca.
Brat Karlo doista prima Evanđelje stavom djeteta. Čim čuje Riječ, voli je više od svega i pokušava ju živjeti: «Treba nastojati da nas Isusov Duh prožme dok čitamo i iščitavamo, razmatramo i ponovno razmatramo neprekidno njegove riječi i njegove postupke: neka se u našim dušama oblikuje kao kaplja vode koja pada i ponovno pada na kamenu ploču, uvijek na isto mjesto».

Ne radi se o jednom apstraktnom razmatranju, nego o pogledu punom ljubavi koji traži da se  pretvori  u djela, izrazi u svakidašnjem životu.
Tako je Evanđelje za brata Karla svjetlost u svakidašnjem životu koja čuva njegovu svjetiljku zapaljenom, daje da ljubi ne riječima nego djelima. Tako živi ono što sv. Ivan s velikom snagom izriče o neophodnoj vezi između spoznaje Boga i življene ljubavi.

Važno nam je otkriti kako je plod prave molitve, istinskog zajedništva s Bogom, bratska ljubav, kakvoća ljubavi koja prihvaća s poštovanjem svako ljudsko biće, blagošću i poniznošću kao što Isus prima. U Matejevu Evanđelju iščitavamo Isusov lik. On je blag i ponizan (Mt 11,28-30). On je sluga koji «trske napuknute prelomiti neće, neće ugasiti stijenja što tek tinja» (Mt 12,18-21).

U toj perspektivi, kontemplacija i zauzimanje za druge se dodiruju. Nema prave molitve bez obraćenja srca. To obraćenje srca, na nazaretskom putu, uvijek donosi jednu društvenu dimenziju. Zaista, živjeti samo za Boga slijedeći Isusa iz Nazareta, znači imati prema svakome čovjeku jedan novi pogled. Znači ljubiti kao što Isus ljubi. Znači istovremeno osporavati kao Isus, našim načinom bivanja i reagiranja, stanovite reakcije nametnute društvom, političke sustave koji ne poštivaju ljudska prava, osobito najsiromašnijih.

Brat Pavao Marnay negdje je zapisao: «Stvarnost ljubavi u dodiru s ljudskom stvarnošću, osobnom i društvenom, poziva nas na konstruktivno kritički pogled na društvo, potiče nas živjeti dosljedno».

Kontemplacija utjelovljenog Boga otkriva u svakom čovjeku bratovo lice. A lice brata, osobito kada je kroz patnju i siromaštvo dobilo jednu tajanstvenu prozirnost, otkriva nam Božje Lice: Isusa iz Nazareta. Ova spoznaja neophodna je za živjeti Nazaret bez napetosti. Tu se temelji jedinstvo našega života.

«Imate samo jednog Oca koji je na nebesima».
«Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku».
«Sve što činite jednome od ovih malenih meni činite».

Ove tri riječi dovoljne su za pokazati maloj braći njihovu obvezu beskrajne, sveopće ljubavi prema ljudima, svi su «djeca Božja, slike Božje i udovi Isusovi». Antologija, str. 453.

ČETVRTA ETAPA: ISUSOVA MOLITVA

Dok čitamo spise brata Karla vidimo da je strastveno tražio način na koji je Isus molio. Mislim da bi se moglo naći u njegovim spisima tumačenje za svaki redak Evanđelja koji spominje Isusovu molitvu.

Možemo i mi tražiti u Evanđeljima, osobito u Evanđelju po Luki, odlomke koji govore o Isusovoj molitvi i što je Isus rekao o molitvi.
U toj želji da od Isusa nauči moliti brat Karlo je dugo razmatrao o Očenašu. Postoji osobito jedna meditacija koju je napisao 23. siječnja 1897. godine (Antologija, str. 585).

Taj je dan dobio dopuštenje napustiti trapiste i otići u Nazaret. Upravo je  tada razmatrao o Očenašu. Čini mi se kako u tom tumačenju možemo pronaći, u jednostavnom obliku, što je za Karla Isusova molitva, te kako je on ušao u tu molitvu.

Ponajprije, on se zaustavlja na riječi Otac kojom otkriva Božju dobrotu, Ljubav kojom je ljubljen. Odmah izvlači i konkretne posljedice za svoje ponašanje. Za njega se jedno otkriće uvijek mora izraziti u životu.

«Budući da si ti tako dobar prema meni, koliko ja imam biti dobar prema drugima».

I «budući da ti želiš biti moj Otac i Otac svih ljudi, koliko ja trebam imati prema svakom čovjeku, pa i koji čini zlo, osjećaje nježna brata».

Riječ «Otac» neposredno u njemu doziva bratski odnos prema svim ljudima. Često možemo izobličiti Božje Lice nazivajući ga Ocem ako se ne ponašamo kao braća, sestre…

Zaustavlja se na svakoj od prve tri prošnje Očenaša i primjećuje kako u biti one izražavaju isto: «Neka se slava Božja očituje i da svi ljudi budu spašeni». Tako otkriva kako je spontana molitva koja izbija iz dubine Kristova Srca želja da se u njemu ispuni naum Božje Ljubavi: «obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji» (Ef 19-10).

Karlo dodaje: «To je ono što mora biti jedini cilj svake naše molitve… svakog našeg djela».

U ovih nekoliko riječi brat Karlo izražava svu kristološku širinu svoje molitve: u dubini svoga srca prihvatiti taj veliki naum Očeve Ljubavi i ući svom svojom molitvom i svim svojim životom u odgovor Sina: «Neka se tvoja volja ispuni na meni…». To je srce molitve predanja. To znači ulaziti u rad Isusa Spasitelja.

Još jednu drugu točku Karlo podvlači. Sve prošnje Očenaša upotrebljene su u množini: «Ne činim niti jednu prošnju za samoga sebe. Ne kažem moj Oče, nego naš Oče. Ne kažem moj kruh, nego naš kruh. Ne molim niti jednu prošnju za sebe samoga. Sve što molim u Očenašu molim ili za Boga, ili za ljude». Karlo pojašnjava: «Ne moliti za samoga sebe, nego brižno moliti za sve ljude, za sve nas, ljubljenu djecu našega Gospodina, sve nas je otkupio svojom krvlju».

Za svaku prošnju, uvijek vjeran vlastitoj brižnoj dosljednosti brat Karlo izvlači posljedice za svoj svakidašnji život: «Oprosti nam duge naše… Ne možemo moliti oproštenje ako mi sami ne oprostimo…Oproštenje kao milost ne molimo samo za sebe, već za sve ljude».

Brat Karlo dakle ulazi u Isusovo posredovanje, za spas mnoštva. Nema  traga individualizma u njegovoj molitvi. Osjeća se solidaran sa svim ljudima.

Ta dosljednost posredovanja tjera ga dijeliti sve više i više konkretne uvjete siromaha. Stoga će ići uvijek dalje, sve do Hoggara gdje će konačno umrijeti ostajući do kraja solidaran šačici ljudi izgubljenih u srcu pustinje.

Njegova molitva vodi ga ukorijeniti se, biti solidaran. Mnogo ljudi otišlo je u pustinju kako bi bili pustinjaci. Brat Karlo nije išao u pustinju da bi postao pustinjak, već kako bi sve više i više postao brat svima. Nije otišao u pustinju kako bi pobjegao od svijeta, nego kako bi bolje izvikivao cijelim svojim životom ljubav kojom se osjećao ljubljenim, ljubav kojom Bog ljubi sve ljude.

Potrebni smo vremena provedenog u molitvi kako bi produbili našu spoznaju Boga i Riječi. No, potrebno je naglasiti kako u životu Nazareta molitva izvire i hrani se življenom solidarnošću. Posredovanje podrazumijeva vez pripadnosti, suživot, supatnju… Naša molitva ima postati svojevrsni krik, vapaj svih s kojima dijelimo život.

Posredovanje ima svoje korijene u suživotu, supatnji. Ali izvor i dinamizam naše ljudske solidarnosti jest molitva. Potrebno je ujediniti oboje.

Molitva zagovora je i Mojsijeva molitva. On, potpuno solidaran, zagovara narod pred Bogom (Izl 32,7-14; 33,12-17). Također u knjizi proroka Ezekiela Bog traži čuvara koji bi na proboju zida opsjednuta grada stajao pred Bogom i spriječio rušenje ( Ez 13,5 i 22,30).

PETA ETAPA: Molitva usredotočena na Euharistiju i život u znaku euharistijskog otajstva

Euharistija, od dana Karlova obraćenja, mjesto je njegova susreta s Isusom. Tu je našao Onoga koga je tražilo njegovo srce, Onoga koji je predao svoje tijelo i prolio svoju krv za njega. Sva vjernost ljubavi brata Karla za svoga Ljubljenog Brata i Gospodina Isusa očituje se u tim dugim satima provedenim do Isusovih nogu, danju i još češće noću, uz cijenu mnogobrojnih bdijenja.

«Kad ljubimo želimo što je moguće više biti u prisutnosti Ljubljenoga… Osim ako On želi nešto drugo, jer nam je tražiti njegovu utjehu, njegovo dobro, njegovu volju prije svoje» (Antologija, str. 297.).

Potrebno je dobro razumjeti što je značila Euharistija za brata Karla. Nije to bila «pobožnost» već doista mjesto gdje je crpio snagu kako bi suobličio svoj život sinu čovječjem koji je darovao svoj život kao otkupninu za mnoge. Euharistija je mjesto gdje je njegova molitva jedno s Isusovom molitvom.

Euharistija je za brata Karla Isus, koji predaje svoj život za mnoge. Ona je poziv za ulazak u Isusovu žrtvu. Stoga on lako prelazi od «sakramenta oltara» do «sakramenta brata». Par mjeseci prije svoje smrti piše, poput oporuke: «Mislim da nema riječi Evanđelja koje su me tako potresle i zauvijek promijenile moj život kao što su ove: Sve što činite jednom od ovih malenih, meni činite. Kada mislimo na to da su ovo riječi onoga koji je rekao: Ovo je moje tijelo… ovo je moja krv…, s kolikom smo snagom privučeni da tražimo ljubiti Isusa u ovim malenima…».

Brat Karlo se dugo opirao prihvatiti da postane svećenik. I kad prihvaća, to je radi toga kako bi mogao «nositi gozbu siromasima». Misli na Isusovu prisutnost koja će zračiti u njegovima, u mjeri u kojoj postaju «maleni i pristupačni»…Tako je on živio u Beni Abbesu, Tamanrassetu, darovan svima, ne dopuštajući nikada da ga čekaju oni što su dolazili k njemu. I njegova smrt, 01. prosinca, imat će nešto euharistijskoga: prolivena krv u sjedinjenju s Isusovom žrtvom.

Mali brat Rene Voillaume pisao je jednom: «Živjeti od Euharistije znači biti predan ljudima, postajući iz ljubavi i euharistijske kontemplacije nešto «korisnoga za jelo». Da bismo bili «korisni za jelo» potrebno je da naša molitva ostane živa. Potrebno nam je biti vjerni, iz ljubavi, tim trenucima intimnosti s Isusom prisutnim u znaku razlomljenog kruha.

Nastojmo oko šutnje u dnu svoga srca kako bismo slušali Boga. Karlova molitva uvijek je nosila taj znak šutljiva iščekivanja, slušanja koje daje Bogu vremena da govori.

I tu nam može pomoći Sveto Pismo. U prvoj Knjizi o kraljevima u 19. poglavlju prorok Ilija je na putu prema Božjoj gori. Hoda 40 dana pustinjom. Susret s Bogom je «blagi šum povjetarca», «šum jedne šutnje» kaže jedan prijevod.

«Dopustimo Gospodinu da živi u nama, dopustimo da u nama nastavlja živjeti svoj nazaretski život. Dopustimo mu da u nama nastavi živjeti svoju sveopću Ljubav… Živimo tako da u svakom trenutku našeg života možemo reći: Živim, ali ne više ja, nego Isus živi u meni». (Antologija, str.464)

ŠESTA ETAPA: ŽIVOT POSTAJE MOLITVA, MOLITVA SIROMAHA

Naš život ne može biti ujedinjen ako ne uspijemo živjeti jednostavno pod Božjim pogledom, bilo što da radimo.

Kako?

Brat Karlo često govori u svojim spisima o pozornosti na sadašnji trenutak…Za njega moliti znači temeljno prihvatiti Božju volju, činiti Njegovu volju. Jedino mjesto susreta naše volje s Božjom je sadašnji trenutak. Tu postoji mogućnost reći «da» ili «ne».

Moliti bez prestanka ne znači napeto tražiti stalno misliti na Boga, već biti nastanjeni njegovom Riječi, biti pozorni u dnu srca na ono što nam ona kaže.

Mali brat Rene Voillaume kaže: »Ako vas Riječ Božja uznemiruje, to je znak da ona živi u vama». Mrtva riječ ne uznemiruje, ali živa riječ budi, gori u pravi trenutak…

Isus kaže: »Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama, jer ja uvijek činim što je njemu milo» (Iv 8,29). To je stoga što «je moja  hrana vršiti volju Očevu» (Iv 4,34).

Vrlo često Isus kaže u Evanđelju «trebalo je». Jasno je kako se ne radi o jednoj nametnutoj prisili. To je potreba ljubavi kao kad Zakeju kaže: «Žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući». Ljubav koja gori u Isusovu Srcu, je samo njegovo biće, jer Bog je Ljubav. Ona neodoljivo traži i spasava Zakeja (Lk 19,1-10).

U posljednjim godinama svoga života u Tamanrassetu brat Karlo je zapisao: «Molimo naše slabosti i naše siromaštvo jer su one prilika za izreći i dokazati Bogu našu ljubav». Tada Karlo živi jako teško razdoblje na svim razinama. Ima dojam poraza, molitva je ispunjena suhoćom. Svoj siromašni život prikazuje Bogu. Prijatelj Musa, nakon njegove smrti rekao je: «Bio je među nama doista poput siromaha».

U stanju krajnjeg siromaštva i nemoći, sve što se čini prepreka kontemplativnom životu postaje molitva: pomanjkanje vremena i prostora, trajna raspoloživost i rastresenost, napor, bolest, obeshrabrenje… Karlo sve to prikazuje poniznim srcem.

U toj krajnjoj jednostavnosti postoji temeljno usmjerenje za našu molitvu… jer tako spontano mole siromasi, zar ne?

Dovoljno je misliti na svetište Guadalupske Gospe u Meksiku gdje toliko siromaha dolazi moliti sa svojim životom u rukama: noseći dijete kako bi izbjeglo tešku bolest, noseći moralnu patnju…tu je i radost života izražena plesom.

Jedna židovska predaja kaže kad sva vrata molitve izgledaju zatvorena ipak jedna uvijek imaju pristup Bogu. To su vrata krvi i suza…

U Bibliji nalazimo više primjera molitve siromaha. Molitva Ane u Knjizi o Samuelu uzor je pouzdanja u poniženju, znajući da ju Bog ne može razočarati. Postoje psalmi koji donose krik boli i nadu čovječanstva, kao i Jobova tužaljka. U Djevici Mariji Bog je ispunio iščekivanje i nadu svih siromaha: Magnificat najavljuje Blaženstva.

Krunica je isto molitva siromaha. Šteta bi bila ne ulaziti u otajstva Isusova života Marijinim pogledom. Marija je tako duboko živjela otajstvo Nazareta i bila pridružena tako blizu sudbini Trpećeg Sluge.

I neke pučke pobožnosti proizašle su iz života i srca siromaha i stoga dostižu i samo Božje Srce. Pazimo da ih ne prezremo ili prebrzo odbacimo.

SEDMA ETAPA: MOLITVA SUĆUTI NA TRAGOVIMA TRPEĆEG SLUGE

Naš je svijet  uronjen u stanja nasilja i tlačenja i vrlo često smo suočeni sa strašnim problemom patnje i zla, imajući dojam kao u Jobovoj knjizi da je zlo ono koje pobjeđuje.

Moliti u takvim situacijama ne znači li biti jednostavno krik svih koji trpe, tjeskobno pitanje svih koji su pritisnuti zlom, koji ne razumiju ili se bune?
«Naše poništenje je najmoćnije sredstvo koje imamo da se ujedinimo s Isusom i da činimo dobro…». «Ako pšenično zrno umre, donosi mnogo roda…».

Pred patnjom nema riječi. Možda se upravo stoga čini kao da Bog ostavlja bez odgovora Jobov tjeskobni plač, njegovu žeđ za pravdom… Doista, Bog odgovara ne riječima, već u svom Sinu, Onome koji ispunjava sudbinu Trpećeg Sluge u Knjizi Izaijinoj.

Nije pronađena kod brata Karla meditaciju o toj Pjesmi Sluge, ali se osjeća kako svaki put dok razmatra život i muku Isusovu ona mu je prisutna. Jer lik Isusa iz Nazareta neodvojiv je od Trpećeg Sluge. Lice tajanstvenog sluge jedno je s narodom opterećenim patnjom u svome izgnanstvu.

Poznajemo ove pjesme sluge u drugoj Izaijinoj knjizi. Izabrani narod sve je izgubio, svoju zemlju, svoj grad i hram, prebivalište svoga Boga. Bio je preseljen i živi u sužanjstvu. Iznenada podiže se prorok, čije ime nije ni poznato, koji predosjeća kako sva ta patnja nije uzaludna. Malo po malo usred te beznadne situacije objavljuje sliku tajanstvenog sluge: Pravedan, Nevin uzima na sebe kaznu, preuzima svu tu patnju sve do smrti i prinosi svoj život posredovanjem za grešnike. Bog će ga tada uzdići i učiniti ga «svjetlom naroda» (Iz 42,6).

Isus iz Nazareta bio je potpuno svjestan kako je poslan na svijet izvršiti u svome životu sudbinu Izaijinog Sluge: «Jer ni sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge» (Mk 10,45).

Danas se toliko zemalja i toliko naroda čine  tajanstveno pridruženi Muci Sluge koja ostaje tragično aktualnom. Osjećamo kako nas primjer Isusa iz Nazareta uvodi dijeliti s Njim patnje, tjeskobu i prezir koji obilježavaju život siromaha u tim situacijama nasilja i tlačenja.

Čitav život brata Karla bio je prožet strastvenom željom nasljedovati Isusa iz Nazareta i slijediti ga sve do kraja njegova puta Sluge.

«Misli na to da moraš umrijeti kao mučenik, lišen svega…nasilno i mučki ubijen…i poželi da to bude danas».

Isusova molitva na Križu je njegov život prikazan kao otkupnina za mnoge, posredovanjem za grešnike. Tu dodirujemo srce molitve…Tu molitva i prinos čitava života čine jedno.

Brat Karlo ostavio nam je u baštinu molitvu koja nije drugo doli izraz njegove želje ujediniti čitav svoj život s Isusovim prinosom. To je molitva predanja.

Doista, molitva predanja je jednostavni odjek Isusove molitve, molitve Sina koji iz Očeve ruke prima sudbinu Sluge.

Ona nas podsjeća prije svega na Psalam 40 o kojem govori i Poslanica Hebrejima: «Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene: Vršiti Bože, volju Tvoju!».(He 10,5-7). Zatim i molitva u Getsemaniju, usred tjeskobe: »Oče moj, budi volja Tvoja!» (Lk 22,43). A posljednje Isusove riječi na križu su: »Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!»(Lk 23,46)

U Crkvi Istoka jako se naglašava molitva srca, neumorno ponavljanje izraz je jedine čežnje. I za brata Karla molitva predanja bila je poput disanja… Malo po malo neka ona to postane  i za nas…tako će i sav naš život postati molitva.

molitva predanja

OČE MOJ,
Predajem se Tebi,
čini sa mnom što hoćeš.
Što god učinio, hvala Ti.
Spreman sam na sve, primam sve
samo da se Tvoja volja ispuni na meni
i na svim Tvojim stvorenjima.
Bože moj, ne želim ništa drugo.
Stavljam svoj život u Tvoje ruke
Tebi ga  darujem, Bože moj,
svom ljubavlju svoga srca
jer Te ljubim i ta ljubav traži
da Ti se darujem, da se potpuno predam
u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem
jer Ti si moj Otac!

mali brat Karlo

CHARLES DE FOUCAULD, Isusov mali brat Karlo rodio se 1858. u Strasbourgu. Vrlo rano ostaje bez roditelja. Tijekom teškog adolescentnog doba gubi vjeru i, možda da bi otklonio tjeskobu koju nosi u sebi, predaje se neurednom životu.

U dvadesetdrugoj godini poslan je kao časnik u Alžir. Tri godine kasnije napušta vojsku i kreće u opasnu ekspediciju u Maroko. Svjedočanstvo islamske vjere budi u njemu pitanje: «Postoji li Bog?».

Po povratku u Francusku, ganut nježnim i diskretnim gostoljubljem svoje duboko kršćanske obitelji, traži i providnosno susreće svećenika koji će mu postati ocem i prijateljem: oca Huvelina. U listopadu 1886., u dvadesetosmoj godini, doživljuje obraćenje.

Od tog trenutka sav svoj život želi darovati Bogu. Hodočašće u Svetu zemlju otkriva mu lice Isusa iz Nazareta i od tada je On taj koga želi slijediti i nasljedovati. Najprije provodi sedam godina kod trapista, zatim četiri godine u Nazaretu kao pustinjak pod okriljem samostana sestara klarisa. Sve više otkriva da slijediti Isusa, žarko ga ljubiti, znači kao i on biti blizu onima koji su daleko i koji su najnapušteniji.

Postavši svećenikom, 1901. odlazi u Saharu, najprije u Beni Abbes, zatim u Tamanrasset, nastojeći jednostavno biti prijatelj i brat pustinjskih nomada; uči njihov jezik, upoznaje njihovu kulturu. Ne teži za tim da ih obrati, nego da ih ljubi, i cijelim životom «svjedoči Evanđelje».

Umire u Hoggaru, 1. prosinca 1916., za vrijeme Prvog svjetskog rata; ubijen je jer je htio do kraja ostati među svojim prijateljima.

Dragi naši prijatelji,

evo nas k vama o Božiću ove naše jubilarne godine u kojoj smo proslavile 75. obljetnicu osnivanja Bratstva i obilježile 25 godina od smrti male sestre Magdalene. Upravo na dan njezine sahrane, 9. studenog 1989., pao je Berlinski zid. I dok se po svijetu i dalje podižu različiti zidovi i razbuktavaju novi sukobi, njezine riječi snažno odjekuju u nama: „Nijednu rasu, nijedan narod, nijedno ljudsko biće tvoje srce ne smije isključiti, pa bilo ono iz najudaljenijih krajeva ili pak iz posve zatvorene i neprijateljske sredine„

I naši prijatelji iz Barke proslavili su ove godine svoj jubilej, 50. godina osnutka, i 5. godišnjicu njihove prisutnosti u Zagrebu. Jean Vanier, njihov osnivač, dugogodišnji je prijatelj Bratstva i ms Magdalene, a naše zajednice na svim kontinentima ostaju vrlo bliske.

U sivilu koje nas okružuje Papa Franjo poziva nas na radost, onu „radost koju svijet ne može dati niti oduzeti”, kao i na nadu koju „ćemo pronaći ako budemo vjerovali da je budućnost veća od svih naših analiza i da je uvijek prerano praviti bilancu” (B.Bro).

Radujemo se što smo s vama na istom putu vjere, nade i ljubavi, Isusove i vaše male sestre.

“Neka vas mali Isus blagoslovi, da po njemu istovremeno rastete i smanjujete se, trpite i smiješite se; neka vam podari svoju snagu sa svojom blagošću, svoju mudrost sa svojom poniznošću i jednostavnošću” (ms Magdalena)

Od 1965. godine – do danas…

Među prvim malim sestrama koje su došle u naše krajeve bila je mala sestra Klaudija Nada. U Beograd je stigla 1965. godine sa stipendijom za Akademiju primjenjenih umjetnosti na osnovu koje je mogla dobiti boravišnu dozvolu, iako je, kako kaže, jedva znala držati kist u ruci!? Nakon toga došla je i jedna mala sestra „da joj pravi društvo”… U manastiru Ljubostinja učila je tkanje tepiha, gostoprimstvo sestara bilo je istovremeno i dragocjeno iskustvo ekumenizma koji ostaje nezaobilazni dio našeg poslanja u Beogradu. Prva zajednica sa četiri male sestre otvara se 1969.g. kada su pronašle kuću u kojoj i danas žive.

Malo po malo pristizale su i druge male sestre pa su Josipa i Marija Melanija 1969. godine otvorile bratstvo u Ruskom Krsturu među katolicima istočnog obreda kojem su pripadala gotovo sva bratstva na Bliskom Istoku, a Krstur je bio prvo bratstvo tog obreda u Europi. I ovdje su male sestre naišle na nesebičnu pomoć ljudi, naročito obitelji male sestre Marije Melanije koja je postala naša obitelj i u čijoj je kući bratstvo ostalo sve do danas.

Te iste 1969. godine male sestre Klaudija Nada i Marica odlaze u Aljmaš. Živo se sjećaju srdačnog dočeka i izvanredne dobrote kojom su bile okružene. Ljudi su im pomogli opremiti kuću, susjedi su im znali donijeti nešto za doručak, drvo za potpalu i sl… A jedna žena im je s konjem i kolima po selu od kuće do kuće skupljala drva! Kasnije su došle druge male sestre koje su za vrijeme rata dijelile prognaničke dane s Aljmašanima u Osijeku kao i radost povratka u selo 1998. godine zajedno s kipom Gospe od Utočišta. Bratstvo je zatvoreno 2010.godine.

1970. godine krećemo na jug, male sestre Josee Janine, Maria Lucia i Odette Louise otvaraju bratstvo u Prištini. Lijepo su primljene od svih, naročito od manjinske zajednice Albanaca katolika koji su se radovali sestrama koje govore albanski jezik. S kraćim prekidima ostale su tamo do 1987. kada su morale definitivno otići radi uskraćenih boravišnih dozvola.

Uslijedio je pokušaj osnivanja bratstva 1974. u Subotici koje je zbog blizine granice i malih sestara koje su govorile mađarski bilo zamišljeno kao podrška malim sestrama u Mađarskoj. Nakon par mjeseci Kristina Margit, Marie Edith i Maria Grazia ponovo se pakiraju – nisu dobile boravišnu dozvolu.

1975. godine male sestre konačno dolaze i u Zagreb! Anne Emmanuelle i Margaret Alison traže posao i stan uz pomoć prijatelja među kojima su i Suradnice Krista Kralja. Prilikom svog prvog dolaska u Zagreb 1956.g. mala sestra Magdalena susrela se sa sestrom Maricom Stanković koja je slijedeće godine preminula, njezine susestre nastavile su pružati gostoprimstvo i prijateljstvo malim sestrama. Obadvije su službenice Božje čiju beatifikaciju očekujemo.

U želji da budemo prisutne među seoskim stanovništvom Kosova, Josee Janine i Maria Lucia 1981. započinju bratstvo u Sellagrazdhe, poslije su došle Maria Grazia i Vesna. Isto iznenađenje: sestre koje govore i mole na albanskom!? Radi odbijenih boravišnih dozvola 1988. zatvoreno je i ovo bratstvo. Kasnije smo čule da su muslimanske i katoličke obitelji iz sela, koje su 1999. izbjegle u Albaniju, odbile odvojeni smještaj prema vjerskoj pripadnosti, i da su ostali zajedno u istom prihvatnom centru čekajući povratak.

Između 1990 -1992. Sonja Marija je prisutna u Ljubljani kako bi mogla pratiti studij teologije na materinjem jeziku. Pridružila joj se i Josipa koja je uvijek rado primala posjete prijatelja. Osjetile su koliko duhovnost brata Karla govori ljudima, ali bratstvo, nažalost, nije bilo u mogućnosti ostati u Sloveniji.

Usred ratnog vihora 1992. godine Mira i Vesna odlaze živjeti u Izbjeglički centar Gašinci (kod Đakova) s ljudima iz Bosne i Hercegovine, većinom muslimanske vjeroispovjesti, a nakon Mirinog odlaska Vesni se pridružila Denise. Do 1996.g. bile su s tisućama ljudi koji su izgubili sve, ljudskost je bila jedino blago koje su mogli sačuvati. U tom moru patnje slušale su ljude i njihove tragične životne priče, brinule o nemoćnim i psihički oboljelim osobama. Stanovale su u maloj kamp prikolici sa Svetohraništem pred kojim su vapile Bogu u ime svih, jer svi smo, unatoč ratu, bili i ostali braća i sestre, sinovi i kćeri istog Oca… Istkana su dragocjena prijateljstva koja traju sve do danas.

2012. male sestre odlaze u Karlovac… Ovaj dio naše „suvremene povijesti” naći ćete na idućim stranicama!

Tri male sestre, sve tri u penziji!

Da li se zbog toga osećamo beskorisno? Iako nemamo decu koja očekuju da im pomognemo svojom penzijom, a nemamo niti unuka za čuvanje, ipak se nadamo da nismo beskorisne. Moguće da je molitva naš najvažniji „posao”. Sada kada više nismo pod stresom zbog radnog vremena, niti u trci za gradskim prevozom, itd… slobodnijeg srca primećujemo lica ljudi koje susrećemo na ulici, na pijaci; divimo se maloj deci koja šeću s roditeljima ili bakom i dedom; zahvaljujemo za stabla koja pročišćavaju vazduh, za cveće u parkovima, za dečja igrališta.

Iako nam svakodnevni život „uzima” više vremena, jer smo nešto usporenije radi naših godina i zdravstvenih tegoba, ipak je moguće da budemo više na raspolaganju za posete u koje rado odlazimo i koje isto tako rado primamo. Kroz ovo vreme dugogodišnje prisutnosti i prijateljstva, također i preko posla, satkale su se dragocene veze: susreti na slavama, katoličkim praznicima, porodičnim proslavama ili s bolesnima kao i kroz sve ono što pogađa zemlju, poput onih strašnih poplava u maju. Sva ta događanja, kao i patnje tolikih ljudi na svetu, sve njih ovde i tamo, nosimo Srcu Isusovu kroz zajedničku i osobnu molitvu u našoj kapeli u kojoj mnogi vole da „osete” mir Božji. Također rado odlazimo i na molitvu kod naše pravoslavne braće, na liturgiju i akatist (pohvala Bogorodici), kao i na bratske susrete sa monasima i monahinjama nekih manastira.

I na kraju uvek se nađe i onog nepredviđenog, tako da nam nije dosadno… Živimo u nadi da ćemo svakoga dana, u zajedništvu sa svim ljudima, učiniti jedan korak više prema Kraljevstvu Božjem.

Male sestre u Vojvodini

Male sestre Kristina i Martina već godinama žive u Ruskom Krsturu, u Vojvodini.

S obzirom na svoje godine (94) mala sestra Christine Louise pozvana je živjeti sve više “u neprestanoj molitvi”. Potrebna joj je pomoć i njega, ali i dalje je vrlo prisebna. Njena krhkost i slabost za mene su neprestani poziv na više blagosti, strpljenja, pažnje.

Uvijek trebamo učiti kako ići u susret drugom, i kada se taj susret dogodi, piše se jedna nova stranica Evanđelja, kaže otac Rafik. Svakih 15 dana imamo liturgiju u našoj kapelici. To je mjesto susreta za one koji ne mogu ići do crkve. Kako je lijep taj neposredni i osobni kontakt s našim najbližim okruženjem.

Ima puno onih koji trebaju pedikuru pa sam ja često u selu, tako susrećem ljude u njihovim domovima, jednostavno, uz šalicu kave; to su trenuci bliskosti u kojima se možemo povjeriti i razgovarati.

To iskustvo uzajamnog povjerenja, nije li i to jedna stranica Evanđelja koju živimo?

Iz Dubrave u Dubravu

Bratstvo u Zagrebu započelo je 1975. godine dolaskom malih sestara Anne Emmanuelle (iz Švicarske) i Margaret Alison (iz Engleske) koje su željele ući u svijet radnika. Jedna se zaposlila kao spremačica u bolnici na „Rebru”, druga za strojem u tvornici zatvarača „Mega”.

Nakon tri godine podstanarstva u Cigleničkoj ulici (Dubrava) male sestre su na Trnju, u župi Krista Kralja, pronašle jednu skromnu kućicu u kojoj je bratstvo ostalo punih 28 godina gradeći prijateljstvo sa susjedima različitih vjera i nacionalnosti. Upravo u toj kući u Brezničkoj ulici više malih sestara upoznalo je bratstvo: Sonja Marija, Vesna i Blaženka, a i Mira je živjela u toj kući.

Naša svakodnvnica bili su jednostavni susreti u bratstvu, svakodnevna solidarnost sa spremačicama u Domu zdravlja, sa radnicima u „Megi” i „Končaru” gdje su neke od nas bile zaposlene. „Biti jedna od njih” značilo je na svojoj koži osjetiti ono što osjećaju naše kolege na poslu… To je iskustvo vlastite slabosti, međusobnog podržavanja, uzajamnog dijeljenja radosti i teškoća. Sve to nosile smo pred Gospodina koji nam je davao snagu za svaki novi dan.

Naša pokojna mala sestra Lujza imala je poseban osjećaj za prisutnost u lokalnoj crkvi, stoga je vrijeme dvogodišnjeg teološkog studija, koje male sestre imaju prije doživotnih zavjeta, provela ovdje na Kaptolu. Nemoguće je zaboraviti sve te profesore: patera Dudu, Josipa Turčinovića, Jerka Fućaka i druge, koji su bili na raspolaganju za biblijske tečaje u bratstvu na koje smo pozivali i naše prijatelje.

Posjete male sestre Magdalene svakog ljeta bile su prilika za susret s mnogim prijateljima, mladim i manje mladim, bilo je lijepo vidjeti kako ih je ona primala široka srca, slušajući svakoga i kako im je govorila o svojim planovima, svojim „snovima”.

Zajedno s drugima dijelile smo radost osamostaljenja Hrvatske, a potom šok i patnje rata koji je odnio mnoge živote i razorio ne samo brojne kuće, nego i obitelji i međuljudske odnose. Mnoge rane još uvijek nisu zacijeljenje.

Godine 2007. naša četvrt u Trnju bila je obuhvaćena projektom urbanizacije, dio naše ulice je porušen… s njim i naša mala kuća. Nakon toliko godina nije bilo lako otići i ostaviti prijatelje i župljane, ali sve što smo tamo živjele ostaje u našim srcima kao blago koje se ne može izgubiti.

I nakon podužeg traženja evo nas opet u Dubravi! I opet u župi sv. Mihaela! Tu smo našle kuću u kojoj sada živimo, veća je i prikladnija našim godinama, a novi susjedi su nas izuzetno lijepo primili. I danas nam pomažu na bezbroj načina!

Mala sestra Marica u Zagrebu je još od osnutka ovog bratstva, prošle godine smo sa zahvalnošću slavile njen jubilej, 50 godina zavjeta; ms Josipa je tu od 1992., stekla je puno prijatelja i vrlo je aktivna u zajednici „Vjera i Svjetlo”; ms Maria Grazia nakon niza godina provedenih u Aljmašu, došla je u Zagreb 2005., i ona je aktivna u „Vjeri i Svjetlu”, od nedavno je počela raditi glinu; ms Denise je poslije mirovine zarađene u „Megi” otišla iz Zagreba u Ruski Krstur, prilagođavajući se drugom obredu, jeziku, pismu, a prije dvije godine vratila se u Zagreb. Ljetos smo s radošću primile i ms Vesnu koja se nakon 12 godina provedenih u Sjevernoj Africi vratila u regiju, tako da nas je sada pet sestara u zajednici. Ms Kristina Margit ostaje povezana s nama, iako je već dvije godine u „Caritasovom” domu u Vrbovcu. Nakon solidarnosti u poslu, ona sad živi solidarnost sa starijim i bolesnim ljudima. Dijeleći njihovu svakodnevnicu, postala je jedna je od njih, vjerna u molitvi za njih, za vas, za sve nas…

Naše novo bratstvo

Nakon zajedničke Euharistije s malim sestrama u Zagrebu krajem rujna 2012. započele smo novo bratstvo u Karlovcu m.s. Sonja Marija, m.s. Mira i m.s. Blaženka. Ostajemo blizu jedne drugima.

Generalni Kapitul 2011 nas ohrabruje u novom početku: „Pustimo se iznenaditi, usudimo se vjerovati, riskirati, izaći iz naših sigurnosti kako bi odgovorile na pozive i na događaje… Važno je da to bude življeno u ime Crkve, u zajednici, kontemplativna prisutnost, znak Božje nježnosti.”

Pri dolasku u novo bratstvo najveća radost bila nam je Isusova prisutnost u Euharistiji u privremenoj kapeli. Župnik Norbert je slavio prvu Euharistiju te blagoslovio kapelicu u prisutnosti najbližih susjeda na spomendan malog brata Karla. U župi Presvetog Srca Isusova doista smo doma kao i u samom gradu koji je grad susreta.

Po dolasku posjetile smo i Centar za beskućnike na Gazi, zatim Dom za starije i nemoćne te Centar Nada gdje nastavljamo posjete.

Odmah smo počele tražiti posao što je uz veliku nezaposlenost u gradu veliki izazov. Sve tri počele smo izrađivati svijeće s prešanim cvijećem i Božićnim motivima, Božićne čestitke i magnete uz pomoć susjeda Lucije i Ane i njihovih obitelji. Tako smo tijekom obje godine sudjelovale na Božićnom sajmu u centru Karlovca koji je i mjesto susreta, solidarnosti s mnogima koji se bore kako živjeti i preživjeti.

Jednom mjesečno u bratstvu je molitva i susret s mladima iz naše i ostalih Karlovačkih župa. Veselimo se otvoriti vrata mladima! A povremeno se radujemo i Euharistiji sa susjedima i prijateljima u kapelici.

Evo što je svaka od nas pronašla kao posao ovdje i sada jedino mogući!

Mala sestra Mira: „Nakon par sati čišćenja u jednoj manjoj tvornici boje čuvala sam malu Beatu Pavlu puno radno vrijeme. ‘Posao’ koji prije nikada ne bih sama mislila raditi. U svakom pogledu i smislu to je više nego posao. Bolje sam razumjela Isusove riječi: ‘Ako ne postanete kao mala djeca.’ i naglasak male sestre Magdalene na duhovnom djetinjstvu. Ostaje mi samo zahvalnost u srcu misleći na to vrijeme.. ”

Mala sestra Sonja Marija: „Čuvala sam dvije male djevojčice. I voljela sam taj posao premda sam često trebala trčati za najmlađom da ne bi pala i da se ne bi povrijedila! Lice djeteta osobito izsijeva Božje lice. Nakon toga učila sam raditi male Isuse u glini. Nisam mislila da bih jedan dan to radila, ujedno osjećam kako taj posao susreće u dubini poruku našega poslanja.”

Mala sestra Blaženka: „Nakon šest mjeseci traženja počela sam raditi u Savezu udruga osoba s invaliditetom Karlovačke županije kao podrška socijalnoj radnici. Radilo se o projektu socijalnog mentorstva gdje su mlađe osobe s intelektualnim teškoćama slušane, ohrabrene u svemu što žive. Nakon toga oni su bili volonteri dijeleći blago koje jesu. Na pitanje što daju i primaju u volonterskim aktivnostima njihovi odgovori: sigurnost, ljubav i sreću duboko su me dirnuli. Biti s njima bila je i ostaje škola jednostavnosti, škola bitnoga, nježnog odnosa i prisutnosti. ”

Mala sestra Mira početkom ožujka 2014. pošla je učiti raditi glinu u Poljsku. Trenutno je u Rimu, u našem središnjem bratstvu Tre Fontane. Mala sestra Angelika iz Poljske pridružuje se sredinom travnja našoj zajednici i mala sestra Radka iz Češke krajem lipnja. Mala sestra Blaženka sada radi novi posao, kao asistent djetetu s teškoćama vida u OŠ Švarča.

Početak bratstva u Mađarskoj

Bratstvo je osnovano 1939. godine u islamskom svijetu i na početku ništa nije odavalo da bi se ono moglo proširiti i izvan njegovih granica. U ljeto 1946.godine, na povratku s hodočašća sv. Mariji Magdaleni u St. Baume, Francuska, mala sestra Magdalena dobila je jedno svjetlo, jednu iznenadnu nutranju sigurnost da bi se Bratstvo trebalo proširiti po cijelom svijetu. Ta želja za univerzalnošću nakon toga se ostvarivala i preko njenih putovanja na kojima je, sijući Isusovu ljubav, sijala i sjeme budućeg Bratstva.

Njenom dolasku kod nas prethodilo je objavljivanje knjige Rene Bazina o malom bratu Karlu na mađarskom jeziku pod naslovom “Srce Sahare” 1938. godine.

Pedesetih godina, u punom jeku komunističke diktature, progona crkve, zabrane redovničkog života, ukidanja kršćanskih škola, oduzimanja svake kršćanske literature, zabrane prakticiranja vjere i okupljanja… u toj nestašici duhovne literature, prijevod knjige Rene Voillauma: “U srcu mnoštva”, kružila je fotokopiranjem od ruke do ruke; to je bila “hrana”, upravo ono što je bilo potrebno i što se u tom periodu moglo živjeti. Bog je izabrao ovo vrijeme kako bi posijano sjeme zaživjelo i raslo. U tim teškim danima 1956. godine, mjesec dana prije izbijanja revolucije, mala sestra Magdalena kreće na svoje prvo “misijsko putovanje”.

Veze su uspostavljene, nešto je zaživjelo, ali pred nama je bio još dugi put. Otkriće brata Karla i nazaretskog načina života bilo nam je od velike pomoći, davalo nam je snagu i hrabrilo nas da nastavimo živjeti u malim, obiteljskim zajednicama. Za vrijeme svog drugog putovanja u Mađarsku 1964. godine, mala sestra Magdalena željela je susresti tu malu zajednicu, neke od njih su malo prije toga izašle iz zatvora. Bila je iznenađena vidjevši djelovanje Duha koji ne poznaje granice i od tada ih je podržavala i ohrabrivala. Ostavila im je Konstitucije Malih Sestara i diskretno im u posjete slala Male sestre koje su im pomagale. Mala grupa se razdvojila, otišle su na različita mjesta izabirući da rade jednostavne poslove. Nakon nekog vremena Klari, Rosi, Marika i Erszebet započele su Bratstvo, bilo je to 1970. godine.

Kovacshida, selo na jugu zemlje, postaje malo po malo naše mjesto okupljanja. Male sestre iz Austrije, Jugoslavije, Istočne Njemačke, Čehoslovačke i Poljske dolazile su tu na susret s malom sestrom Magdalenom, a to je istovremeno bila i prilika za međusobno upoznavanje malih sestara.

Nakon pada komunističkog režima 1989. godine za bratstvo u Mađarskoj počinje nova etapa sa Aniko, Erszebet, Marikom (Maria Anna), Monikom Greti, Nelli i Rozi. Prvi susret malih sestara odgovornih za Istočnu Europu održan je u župi Budajeno 1990. godine.

Imale smo bratstva na različitim mjestima: Budimpešta, Kupa (selo na jugoistoku zemlje), Godollo (blizu Budimpešte) i Monor gdje smo tijekom šest godina imale puno kontakata s Romima.

Malo po malo formirala se i jedna grupa koja živi duhovnost brata Karla, njihovi susreti održavaju se u Vasadu, selu nedaleko od Monora, gdje od 2007. godine postoji kapelica posvećena Charlesu de Foucauld-a.
Sada već četiri godine sve živimo u Budimpešti.

Povratak iz Tunisa

Nakon 11. rujna 2001.godine i učestalog govora o „sukobu civilizacija” ms Vesna pridružila se bratstvu u Sjevernoj Africi. Nedavno se vratila u našu regiju, evo što nam piše: Nakon „arapskog proljeća” u Tunisu i u cijeloj regiji puno se toga promijenilo, neke stvari na bolje, neke na gore, što se prije svega odnosi na povremene atentate protiv pripadnika snaga sigurnosti. To je veliki izazov za ovaj miroljubivi narod koji ne gubi nadu da će prebroditi i ovu krizu. Sestre s kojima sam živjela uskoro se vraćaju u Francusku, prešle su osamdesetu, gotovo cijeli život provele su u Tunisu i puno toga sam naučila od njih. Svi polako starimo, mlađih sestara nema puno, i često nam ne preostaje drugo nego zatvaranje bratstava i pregrupiranje preostalih snaga.

Posljednje dvije godine radila sam na klinici Sveti Augustin u vlasništvu Crkve, koja je zbog pomanjkanja osoblja dana u najam tuniskim liječnicima. Bila sam bolnička „kapelanka”, tj. podrška za bolesnike i njihove obitelji, po potrebi i za osoblje; jedina kršćanka među zaposlenima, koji su me doista lijepo primili. Među pacijentima bilo je vrlo malo kršćana, uglavnom su to stranci koji tu žive ili pacijenti iz raznih zemalja subsaharske Afrike. Svi ostali bili su muslimani, većinom iz Tunisa i Libije, skoro svi su me zvali Besma, često ime u tim krajevima, u prijevodu znači „osmjeh”.

Jedna pobožna medicinska sestra, vrlo draga i odgovorna u poslu, znala mi je reći da imam „pravu muslimansku dušu” i da moli za mene kako bih spoznala „pravu vjeru”. Nakon nekog vremena shvatila je da nikada neću prijeći na islam, baš kao ni ona na kršćanstvo i da nam to ne smeta da i dalje budemo bliske, budući da obadvije imamo prije svega „ljudsku dušu”. Imala je duboko iskustvo Boga i puno toga smo mogle podijeliti, unatoč svim razlikama.

U toj svakodnevnici susretala sam toliko patnje i toliko ljudskosti. Jedino što sam mogla dati bila je prisutnost: srce, uho, riječ… Uzvraćali su mi stostruko. Djeca na kemoterapiji, adolescenti koji umiru, vrlo mladi libijski ranjenici koji nikada neće prohodati. U susretu s njima vidjela sam koliko smo svi „isti”, jednostavno ljudi: „Nema više: Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko, svi ste vi JEDNO u Kristu Isusu” (Gal 3, 28).

Pokraj umirućih imala sam osjećaj kao da se osoba na neki način odvaja od svog religioznog okvira koji ju je podržavao tijekom života, i da se čovjek sam, lišen svega, približava svome Stvoritelju… Ne umire musliman, ni kršćanin, umire čovjek… U tim trenucima prijelaza često sam mislila na riječi Attara, islamskog mistika iz 12 stoljeća: „Može li smrt postojati za nekoga čije je srce sjedinjeno s Bogom? Moje srce je sjedinjeno s njime, tako da vrijeme i smrt za mene više ne postoje. Jer smrt je prekid vremena, a vrijeme se rađa iz naše navezanosti za ono što prolazi.” Mnoge obitelji našle su u tim riječima svjetlo i utjehu, i bilo im je drago da su ih čuli od jedne kršćanke.

Nemoguće je zaboraviti Ahmeda, Emnu, Anisa, Rose, Francesca… i tolike druge koji su otišli u Vječni Život. Na poziv nekih obitelji odlazila sam na sahranu, jedina kršćanka kod odra pokojnika za vrijeme vjerskog obreda. Kada dođe „moj čas”, vjerujem da ćemo se opet zagrliti u istom „Kraljevstvu koje nam je pripravljeno od postanka svijeta” (Mt 25, 34).

Među mnogima koji su bili na kemoterapiji boreći se za život bila je i trogodišnja Samantha iz Gabona te Šahed i Džema, sedmogo-dišnjaci iz Libije. Godinu dana mlađi Raid, također iz Libije koji je imao neuroloških problema, za Badnjak mi je poklonio golubicu koju je napravio od plastelina, a njegov tata je dodao: „To je golubica mira”.

Hosni, četrdesetogodišnjak, jedan je od onih očajnika koji se na početku tuniske revolucije polio bezinom i zapalio. Ostale su strašne posljedice, između ostaloga izobličeno lice. Prstiju više nema, dvije godine nije se pomaknuo iz kreveta, ovisan u svemu. Bila sam svjedok radosti kada je prvi puta sam uspio staviti zalogaj u usta! Bolni i neprestani kirurški zahvati… Iako je uglavnom bio vedar, ponekad je znao plakati bez glasa, samo suze koje se slijevaju niz ranjeno lice. U takvim trenucima mogla sam samo sjediti uz njega. Rekao je da ne žali za onim što je učinio, vjeruje da je to zalog bolje budućnosti.

Isufu, dvanaestogodišnji dječak iz Obale Bjelokosti koji je dvije godine čekao da dođe na liječenje, imao je ogroman tumor na oku koji se brzo širio. Stigao je prekasno… Ponekad sam mu donijela kolač ili sok, a on bi svaki puta uzeo točno polovinu, a ostalo bi čuvao za svog tatu. Prvi puta u životu imao je drvene bojice pa mi je s jednim okom neumorno crtao sve i svašta. Između ostalog dobila sam i krasan portret sa afričkom verzijom imena: Vessinah! Prije odlaska nacrtao je crnog leptira, shvatila sam da je shvatio… Patnja nevinih – pitanje i vrisak bez odgovora.

Ne mogu zaboraviti ni članove ekipe s kojom sam radila: Ines, Turkan, Hana, Jusra, Kelthum, Rim… Tu su i oni koje sam susretala izvan klinike: Lila, Nura, Alia, Abderrazak, Rafik… I oni koji su dio naše crkve obiteljskog ozračja: Fulvio, Marie The, Marie Jo, Jose Maria, Jonathan… Sva imena ne mogu stati na papir, ali ostaju duboko u mom srcu.

Unatoč rastućoj radikalizaciji vjere i izvjesnoj isključivosti koja se pojavila u inače vrlo otvorenom laičkom društvu Tunisa, prijatelji i pacijenti pozivali su me u svoje domove, kojiput i Libijci. Posebna radost i čast bili su mi pozivi na „iftar”, svečanu večeru nakon prekida posta u ramazanskom mjesecu. Još nas vidim kako kod malog Džeme u iznajmljenoj sobici večeramo, on sa svojim tatom, a njegova mama i ja odvojeno, metar od njih, budući da muškarci i žene ne jedu zajedno. Susrela sam dosta takvih obitelji iz Libije koje su znale uskladiti tradiciju i otvorenost.

Doista sam dirnuta gestama prijateljstva koje mi iskazuju i nakon mog povratka u Hrvatsku. Mala Šahed još se bori s leukemijom, nekoliko puta me nazvala na minutu-dvije, samo da mi kaže da me je poželjela. Kao i ja nju! Jednom me je nazvala da mi čestita Bajram! „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati…” (Mt 5, 8).

Vratila sam se neizmjerno obogaćena i zahvalna Bogu za sve one koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca. Dobila sam daleko više nego što sam dala, doista „stostruko”.

Vratila sam se bez povratne karte. Sada se radujem svim dragim ljudima koje sam upoznala, kao i svim onima koje ću upoznati ovdje…

Dobrodošla na Filipine!

Na molbu malih sestara iz generalnog savjeta, ms Sabine (Austrijanka) otišla je na godinu dana na Filipine kako bi upoznala život bratstva izvan Europe. Evo njenih dojmova iz Manile:

Doista, nalazim se u jednom sasvim drugačijem svijetu! Po dolasku u ovaj grad od 20 milijuna stanovnika gotovo da sam ostala bez daha… toliko ljudi, i toliko siromaha; tako gusti promet, tako zagađen zrak i tako malo zelenih površina. I vrlo, vrlo malo stranaca. Imala sam osjećaj da je sve puno, pretrpano, bez ikakvog reda i osjećaja za ljepotu i sklad. S vremenom sam upoznala susjede i prijatelje – osobe – u toj velikoj masi ljudi, svakoga s njegovim imenom i njegovom životnom pričom. Na tim licima i u njihovim životima počela sam otkrivati ljepotu Manile!

Između ostaloga mislim i na Tchi, 11-godišnju djevojčicu koju sam susrela u našoj četvrti dok je s prijateljicom prodavala sendviče na jednom od mnogobrojnih “štandova”. Kušajući njihovu “marendu”, malo smo brbljale, one su se potrudile izvući sve svoje znanje engleskog. Srele smo se više puta, Tchi je došla i u bratstvo. Pozvala me i na rođendan, pa sam joj rekla da bi o tome najprije trebala porazgovarati sa svojom mamom. Došao je taj dan, a nje nema, pomislila sam da možda njena mama nije bila za to. Ali u predvečerje, stiže Tchi sa svojim prijateljima: petnaestero djece došlo po mene. Kakvo iznenađenje! Povorka nasmijane i radoznale djece koja skakuću oko mene odvela me do obitelji Tchi. Osjećala sam se dobrodošla, prihvaćena. Tchi je blistala od radosti. Nakon večere odlazim dirnuta, zahvalna za taj susret.

U bratstvu smo “pomiješane” iz različitih zemalja: Filipina, Vijetnama, Koreje, Sri Lanke, Francuske i Austrije. Kako smo različite! I istovremeno tako iste: imamo istu potrebu da budemo prihvaćene

takve kakve jesmo i da zajedno izgrađujemo naše bratstvo. „Različitost” je veliki izazov, prava škola, jer svaka od nas izražava se na drugačiji način. Bog je onaj koji me razumije u mojoj najdubljoj nutrini, i to mi pomaže da se nosim sa svojom „različitošću”. Upirući pogled u Njega, otkrivam kako pristupiti svakoj sestri.

Sretna sam što sam nakon tri mjeseca uspjela naći posao u jednoj obitelji: prema dogovoru dva puta tjedno kuham i čistim stan na dvadesetom katu jednog od ogromnih nebodera po kojima je Manila prepoznatljiva. Ali zapravo ovisim o prohtjevima moje šefice koja često mijenja planove, nazove i kaže da nije kod kuće, što znači da tog dana nema posla. Neke obitelji često zapošljavaju i više osoba, uglavnom žena, zovu ih “house helper”, kućne pomoćnice. One borave u obitelji, nemaju fiksno radno vrijeme, tu jedu i spavaju i imaju vrlo malo slobodnih dana za posjete svojim obiteljima. Dolaze uglavnom sa sela i počinju raditi vrlo rano – sa četrnaest godina, loše su plaćene, kojiput i zlostavljane. To je jedan vid suvremenog ropstva. Filipinci koji su u inozemstvu bolje zarađivali (deset milijuna radi ih vani), po povratku u zemlju uzimaju “kućne pomoćnice”, što postaje stvar društvenog statusa. Obitelj u kojoj radim živjela je 20 godina u SAD-u.

Postoji vrišteća razlika između bogatih i siromašnih. U centru grada vidjela sam čitave obitelji koje žive na ulici, spavaju na kartonima, djeca su neishranjena i neuredna. A pokraj njih posebno zaštićena četvrt bogataša, kroz čeličnu žicu lijepo se vidi kako u prekrasnom parku igraju golf… Kako se može mirno igrati u tom raju, dok takva bijeda stoji pred vratima?

Kad sam se nakon prvog radnog dana vraćala kući, prolazila sam preko čvorišta podzemne željeznice koje je uvijek prepuno ljudi. Uđem u tu rijeku ljudi kako bih došla do jedne od najprometnijih ulica u kojima je 1986. godine, nakon duge diktature, ovaj narod nenasiljem i molitvom došao do demokratske slobode.

Žena iz tog nepreglednog mnoštva mi dovikne: “Dobrodošla na Filipine”! Okrenem se i ugledam mladu ženu koja mi se smiješi, dok se ostali znatiželjno okreću prema meni. Sa svojom plavom kosom i svijetlom puti lako sam uočljiva. Dirnuta sam… Ljudskost usred grada, osoba koja je primjetila da sam strankinja i zaželjela mi dobrodošlicu riječju i osmjehom – to puno govori o filipinskom narodu. Tako te lijepo prime da se osjećaš “dobrodošao”. Tko bi u Europi na taj način pozdravio jednog Filipinca?

Čini mi se da mi taj siromašni i nasmijani narod pomaže otkriti si-romaštvo Europe: izolacija u kojoj živi jedno potrošačko, samodostatno društvo sa dobro “organiziranim” strukturama, koje ponekad kao da guše ljudskost i kreativnost, hladnoća međuljudskih odnosa koja “proizvodi” tolike psihičke bolesti.

Da, isplati se krenuti na put u nepoznato, otkrivati jednu sasvim drugačiju stvarnost… Zahvalna sam što mi je Bratstvo pružilo tu mogućnost!

Posjet Pape Franje Albaniji

U rujnu ove godine Papa je bio u Albaniji, zemlji o kojoj se puno ne govori… Naše male sestre iz Tirane šalju nam odjek njegove posjete.

Pripreme: Nevjerojatno koliko su se svi založili oko uređenja grada, bilo je puno suradnje i dijaloga iznad konfesionalnih razlika. U tjednu prije papina dolaska pokrenute su brojne inicijative na kulturnoj i vjerskoj razini, među različitim udrugama. Nekoliko dana ranije na Televiziji je bio organiziran okrugli stol sa predstavnicima svih vjerskih zajednica iz Albanije i dijaspore (Kosovo, Crna Gora, Makedonija, Arbreša): dojmila nas je jednostavnost s kojom su se međusobno ophodili kao i otvorenost u uzajamnoj razmjeni mišljenja. U ovom teškom periodu kroz koji prolazimo, dobro je da postoje i pozitivni znakovi koji podržavaju našu Nadu. Papa Franjo uputio je tom “malom velikom narodu” posebnu poruku: “Albanija je prošla kroz duge godine mučeništva i to ne može ne ostaviti traga”… “ako pšenično zrno padne na zemlju i umre, donosi obilan rod”.

Dva tjedna prije Papina dolaska uz cestu od luke Durres i aerodroma Rinas sve do Trga Majke Tereze bili su uklonjeni brojni i ogromni reklamni plakati, a umjesto njih postavljene su vesele fotografije Pape Franje sa riječima iz njegovih poruka. I još nešto izvanredno: na ulazu u Tiranu postavljene su slike Pape Franje u molitvi. Sve nas je pripremalo i uvodilo u slavlje Papina dolaska.

21. rujna

• Susret sa predstavnicima vlasti: Papa Franjo: “Drago mi je da sam došao u ovu zemlju heroja i mučenika'”.
• Misa na Trgu Majke Tereze: U svojoj propovjedi Papa Franjo uzima Albaniju kao primjer vjerskog suživota i hrabrosti za vrijeme diktature. Još je nadodao: “Gospodin je blizu, On vas je vodio i na koncu uzdigao u visine na krilima orla, kao što piše u Psalmu koji izražava vjeru izraelskog naroda. I vi mladi trebate letjeti visoko poput orlova, ali nemojte zaboraviti vaše gnijezdo.”
• Susret u katedrali (svećenici, redovnici, bogoslovi, laički instituti): Nakon obilja radosti pri njegovom ulasku u katedralu, dva posebno snažna trenutka. Papa je vidljivo ganut, i to ne skriva, svjedočanstvom jednog svećenika, don Ernesta Troshania, koji je bio zatvoren, mučen i osuđen na smrt. “Vi ste narod mučenika… nisam znao da ste toliko trpjeli!” S istim ganućem slušao je i svjedočanstvo sestre Marije Kalete koja je spomenula jedan od mnogobrojnih doživljaja: “Vraćajući se s posla u poljoprivrednoj zadruzi, jedna majka me preklinje da joj krstim dijete. Dvoumim se, muž joj je bio aktivni komunist, ali zbog njene ustrajnosti skinula sam klompu s noge, zagrabila vode iz kanala i krstila joj dijete.” Nakon toga Papa Franjo govorio je iz obilja srca komentirajući čitanje iz večernje molitve, Druga poslanica Korinćanima 1, 3-4: “Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji kako bismo i mi mogli tješiti jedni druge onom utjehom kojom nas same tješi Bog”.

U katedrali, u tom ozračju molitve i tišine, bilo nas je pet malih sestara i gotovo da smo s nevjericom sudjelovale u događanjima tog dana prepunog emocija. Nakon toliko godina koje smo proživjele s ovim narodom i za ovaj narod, osjetile smo snagu jedinstva među nama kao i blizinu male sestre Magdalene.

Sutradan, iz albanskog tiska:

• Papa Franjo svijetu pokazuje svjetlo albanskog naroda.
• Albanci ujedinjeni u organiziranju Papina dolaska.
• Papa je naglasio da je Albanija najmlađa zemlja Europe. Snaga mladosti ostavila je dubok dojam na novinare, istovremeno su otkrili Albaniju koja je preživjela komunističku diktaturu.
• Po službenim statistikama bilo je oko 300 tisuća hodočasnika (kršćana i muslimana) iz Albanije, Kosova i okolnih zemalja. U očima svijeta Trg Majke Tereze pretvorio se u Trg Svetog Petra!!!
• Albanci su puno trpjeli, ali su sačuvali miran suživot među različitim vjeroispovjestima.
• I jedan dan može ispisati stranicu povijesti

“Treba moliti da poruka bude shvaćena, povijest često mijenja stranicu, treba vremena, ali evo, došao je i taj dan…. Papa najsiromašnijih, ali punih dostojanstva, kaže nam da je naše bogatstvo ljubav, a ne ekonomija i moć.” (Perparim Beko)

Palestina – Jaslice

Male sestre u Jeruzalemu i Betlehemu imaju radionice za izradu predmeta od gline, tako da neke male sestre rade kod kuće, dok su druge zaposlene izvan bratstva. Maša, mala sestra iz Betlehema nam piše:

“Ako mi danas kažeš “betlehemske jaslice”, moram priznati da odmah pomislim, ne na Betlehemsku špilju, nego na jaslice u kojima radim već dvije godine. Želiš nas posjetiti? Dođi! To je sasvim blizu našeg bratstva u Betlehemu. Evo tu je jedno staro zdanje francuske bolnice. Mala zgrada pokraj nje, to su naše jaslice, drže ih sestre svetog Vinka. Tu se prihvaćaju napuštena djeca, najčešće ona koja su rođena izvan braka i koje majka ne može zadržati (sirota, često joj je život u opasnosti!). Ima i djece koja dolaze iz jako siromašnih obitelji koju u jaslice smješta centar za socijalni rad…. Tu su također i djeca koja dolaze izvana i koja se navečer vraćaju kući. Sretna sam što radim, stalan i redovno plaćen posao u Betlehemu je prava rijetkost s obzirom na strašno visoku stopu nezaposlenosti.

Dobrodošli, uđite. Ovo je soba najmlađih. Posljednji nam je došao Karim* (dva tjedna), nađen je na ulici, usred noći, donijela ga je policija – hvala Bogu, prije nego što su ga psi povrijedili! Da li mu je majka još živa? Da li zna što je bilo s njezinim djetetom? “Naše” bebe su krhke, često puta rođene prije vremena, pa im je potrebna posebna njega, zato imamo četiri medicinske sestre koje rade u smjenama.

Sad dolazimo kod “srednjih” (od 8 mjeseci do 2 godine) gdje ja radim. Na tom odjelu ne treba imati druge kvalifikacije osim one koju imaju majke. Ujutro rano djecu treba probuditi, nahraniti, promijeniti pelene, obući ih, pospremiti sobu, primiti one koji stižu izvana, a onda zajedno sa svima ići u igraonu ili na dvorište, pa onda opet promijeniti pelene, nahraniti ih, staviti na spavanje i onda opet sve iz početka.. Toj djeci je toliko potrebna blizina, nježnost!

Naravno da su često nemogući i da sam ja često umorna i iznervirana, ali kako odoljeti njihovim očima, njihovim osmjesima? Ne možes se ne diviti njihovim prvim koracima, prvim riječima. Prije nego što nas nauče zvati našim imenima, sve nas zovu “mama”! Kakvo iskustvo za mene kao redovnicu da me jedno dijete tako zove. mene, strankinju, dijete ovog naroda!

Pogledaj Jakuba kako zuri u tebe svojim plavim očima. Izgleda kao Mali Princ u minijaturi. Stariji je nego što misliš, ali je rođen kao nedonošče pa tek sada počinje hodati i govoriti. Treba praviti cirkus kako bi nešto pojeo!

Mala Đina – to je druga priča. Krupna, živahna, prava beduinska kći! Ona hvata sve: riječi, pokrete, pjesmice. Ne, nemoj joj prilaziti preblizu, boji se nepoznatih osoba. I što je još gore, strašno se boji svoje mame, psihički je bolesna, ponekad je posjeti. Njezina starija sestra je također kod nas, a ima i druge djece koja dolaze iz iste obitelji.

Imamo i odjel za “velike” – od dvije do šest godina. Nakon šeste godine djeca napuštaju jaslice. Ona koja nemaju obitelji odlaze u SOS selo ili na neko drugo mjesto gdje će se o njima brinuti. Ali kakvu budućnost imaju ta djeca u ovom društvu u kojem obitelj zauzima izuzetno važno mjesto? U zemlji koja je i sama poput “napuštenog djeteta” povijesti. betlehemska djeca. nevine žrtve odraslih.

Dođi, predstavit ću ti svoje kolegice: žene od 20 do 40 godina, kršćanke i muslimanke, većinom neudane, iz Betlehema i okolnih sela. Puno toga sam naučila od njih. Svojim spontanim reakcijama kroz svakodnevne susrete uvele su me u običaje i mentalitet svog naroda. Sve su tako lijepe i tako krhke. Neke od njih su i same odrasle u ovim jaslicama, te tri “sestre” zadivljuju me svojom hrabrošću i načinom na koji se međusobno ophode.

Trebalo mi je vremena da nađem svoje mjesto. Osjetila sam da za ove ljude biti “stranac” znači biti “superiorniji”, a biti sestra strankinja, duplo. Osim toga, još sam tako ograničena nepoznavanjem jezika! Srećom, odmah sam se počela odijevati kao one. To mi je jako pomoglo da budem prihvaćena, da se osjećam kao jedna od njih. S istim ciljem, uz podršku zajednice, prihvatila sam dosta zahtjevan ritam rada: šest dana tjedno, 7 sati dnevno, nekad ujutro, nekad popodne, a često radim i nedjeljom.

Jedina razlika je u tome što ne radim noćnu smjenu. I još jedna velika razlika: ja se u njihovoj zemlji mogu kretati slobodno, one ne mogu. Žive u jednom zatvorenom svijetu, okruženom zidom od 8 metara. Za izlazak im treba posebna dozvola. Čak i kada je dobiju, prelaz kontrolne točke može biti vrlo mučan. Onda se čovjek navikne da ne izlazi. Tako da Jeruzalem (na 9 km od Betlehema, vidi se golim okom) postaje inozemstvo. Neke od njih nisu išle tamo već desetak godina. Kad čuju da ja idem (uvijek me je sram kad im to kažem!), pitaju me da im kupim neke stvari koje se ovdje ne mogu naći. To me podsjeća na SSSR u kojem sam odrasla, na vrijeme “željezne zavjese”! Da, i one su “djeca Betlehema”. taoci moćnika ovoga svijeta.

Vrijeme leti, već moraš ići. Hvala ti što si došao, što si došla. I ja uskoro odlazim iz ovih Jaslica u kojima mi je bilo dano živjeti nešto lijepo i snažno. iskustvo majčinstva i solidarnosti. Betlehema i Nazareta istovremeno. Ne nalazim riječi kojima bih mogla izraziti svoju zahvalnost!

*Sva su imena izmijenjena

Kršćani očekivanja ili kršćani nade?

Evo što nam o nadi piše mala sestra Afnan…

Da li smo mi „kršćani očekivanja” ili „kršćani Nade”? Molim Gospodina da podrži ovaj plamen Nade koji gori u meni. Te nade koju nam neupjeh u ostvarenju naših očekivanja ne može oduzeti, iako taj neuspjeh u našem dragom Iraku živimo već desetljećima.

U petak 18. srpnja, u manje od 24 sata, oko 200 kršćanskih obitelji napustilo je Mosul, nakon što je objavljen pad grada, mog najdražeg grada (čija je povijest počela puno prije povijesti islama). Najmanje polovina tih obitelji bilo je opljačkano na kontrolnim točkama na izlazu iz grada, oteti su im auti, novac i sve što su posjedovali, kao i njihove kuće koje su u trenu postale vlasništvo Islamske države.

Oko sebe slušam riječi utjehe onih koji se osjećaju solidarni sa svojom braćom u tjeskobi, svojom braćom koja trpe, koja su obeshrabrena, pa i očajna…. riječi utjehe i razgovore o nekadašnjoj „slavi” Mosula onakvog kakvog smo ga poznavali, kao mjesta u kojem je bilo dobro živjeti zajedno s našom braćom, našim sestrama, našim susjedima, našim prijateljima muslimanima… Onih istih koji trpe s nama i za nas, očekujući, nikad se ne zna, da možda nakon nas dođe red i na njih.

Postavljaju nam se pitanja… Svako ljudsko biće, koje god vjere bilo, ima nekakvo očekivanje u životu, očekivanje boljeg života, očekivanje budućnosti… Kao kršćani, što mi očekujemo od naše budućnosti? Da li mi želimo da ta budućnost bude „povratak u prošlost”? Mi znamo, Isus nam je to rekao da „onaj koji stavlja ruku na plug i okreće se unatrag, nije dostojan Kraljevstva nebeskog”… Zato molim Gospodina da u meni i dalje gori taj plamen nade, nade koju mi naša neostvarena očekivanja, naš neuspjeh, ne mogu oduzeti… U našem dragom Iraku taj neuspjeh živimo već desetljećima.

Za mene se nada sastoji u uvjerenju da Bog održava obećanje koje nam daje, obećanje boljeg života, žive budućnosti, obećanja kojeg ne možemo ni zamisliti, ni dokučiti, ni razumjeti našim ljudskim mjerilima… Nada u meni može sačuvati plamen žive vjere, vjerujem da je Bog s nama, da s nama trpi i da je prisutan u svemu što danas živimo. Tako me nada može održati budnom, otvorenom za ljubav, za ljubav koju nam daruju naša braća i sestre, za ljubav koju mi možemo darovati svima koje susrećemo, koje god vjere bili, kojoj god zajednici pripadali.

Molite sa mnom, i sačuvat ćemo taj živi plamen Nade koji gori u nama…

Posjete zatvorenicima

Mala sestre Monique Emmanuelle već godinama posjećuje zatvorenike. Kaže da uvijek osjeća izvjesnu nelagodu kad govori o tom svijetu prepunom kontrasta… Granica dobra i zla ovdje je znatno jasnija nego u vanjskom svijetu.

Taj veliki zatvor u gradu Yaounde je pretrpan, u njemu je više od 4 tisuće zatvorenika, od kojih oko 200-300 žena i otprilike isto toliko maloljetnika, podijeljenih u različite odsjeke prema počinjenim prekršajima, a naročito prema financijskim mogućnostima; oni “veliki” imaju svoj posebni odsjek.

“Moj odsjek” je broj 6, tu se nalaze oni koji su osuđeni na smrt. Taj “hodnik smrti” prije par godina preimenovan je u “hodnik nade”, jer kako živjeti ako nema nikakve nade… Nastavljamo dalje, nastojeći sačuvati nadu. Predsjednik je izdao odredbu prema kojoj do kraja njegova mandata više neće biti izvršenja smrtnih kazni, ali kako prihvatiti doživotni zatvor? Kako se odhrvati beznađu nakon 10, 20, 30 i više godina zatvora?

Ima ih tridesetak, posjećujem ih nedjeljom i srijedom, neki žele da zajedno čitamo Sveto Pismo, posebno nedjeljno Evanđelje… To se onda produži u razgovor o aktualnim temama ili o njihovom životu i trpljenju u zatvorskoj sredini… Razgovaramo slobodno… jednom su me pitali “Kako to da se ne bojite u naš hodnik doći sama? Ljudi nas izbjegavaju i vrijeđaju”… Uzvratila sam pitanjem: “Da li bi mi mogli nanijeti zlo?” “O, ne, vi ste naša sestra!” Jednostavno i pravo prijateljstvo nas očovječuje, i mene i njih. Primaju me s toliko dobrote, a ja ih svaki dan povjeravam Gospodinu koji ne zaboravlja nikoga, pa niti one u tami.

Neki se drogiraju, to im je “antidepresiv”, neki se počinju gubiti od nepodnošljive patnje i ostaju sjediti izgubljeni u nekom kutu. neki se zatvaraju u gorčinu i mržnju jer ima i nevinih koji su nepravedno osuđeni… neki planiraju bijeg, više pokušaja završilo je smrću. Jedan od njih zatvorio se u svoju ćeliju, ne viđa nikoga i tako izbjegava probleme, ali slušajući kazete uči strane jezike, nakon japanskog dao se na učenje arapskog.

Srećom, neki izdrže sve i počnu se mijenjati, svjesni da njihovo ponašanje ima utjecaja i na druge, tako da taj odsjek nije pakao, ima i radosti i lijepih gesti solidarnosti. Jedan od njih naučio je čitati drugog zatvorenika koji nije išao u školu i koji sada s velikim žarom čita svakovrsno štivo, posebno Bibliju. Samo Bog zna što se događa u dubini srca…

Često žele razgovarati u četiri oka, treba im netko da ih sasluša. Govore o svom životu, svojim nadama i snovima, o onome što ih je dovelo do ove situacije. Manjka im ljubavi, teška im je samoća, neki su napušteni i od obitelji. Govore o svojoj vjeri, o svojoj najdubljoj nutrini, u svjetlu istine sagledavaju prošlost i na taj način prihvaćaju odgovornost za neke svoje postupke za koje bi najradije htjeli da se nikada nisu dogodili. Moći reći: „ja sam napravio to i to”, „ja sam takav i takav”, to je čin dostojanstva kojim započinje oslobođenje zatvorenika. Iako ostaje u zatvoru, to mu pomaže da nastavi živjeti, da nađe mir…

Najstariji u hodniku ima šezdesetak godina i više od 32 godine zatvora… zovu ga „mudrac”, „starac”, svi imaju povjerenja u njega, i zatvorska uprava i njegova subraća. Svih tih godina nikada nije bio u samici, uvijek discipliniran, tu je završio zbog svađe sa susjedima oko razgraničenja posjeda, svađe koja je završila smrtnim posljedicama. Nastoji zadržati moral, ali čaša se ponekad prelije: “Izgubio sam sve, na izmaku sam snaga, čak bih se bojao izaći, roditelji su mi umrli, rođaci koji su me u početku često posjećivali više ne dolaze, ne dolaze više ni prijatelji, obiteljsko imanje je razdijeljeno, ja sam za njih već mrtav, nitko me ne očekuje… Bio bih „nedobrodošao” i možda bih završio kao i (…) koji se nakon 34 godine zatvora našao na ulici, izgubljen, i na kraju počinio samoubojstvo… Vjera je ono što me drži, kad izgubim ovaj život, nadam se vječnom životu.”

Tijekom dana njihova najvažnija briga je kako doći do hrane, jer zatvorski obrok je više nego nedostatan, svatko se snalazi da nešto zaradi, najčešće se bave tkanjem torbi koje se vani dobro prodaju, rade ih zajedno, usput razgovaraju, tako im vrijeme brže prolazi i to im pomaže da ne misle neprestano o svojim kaznama.

S njima sam na nedjeljnoj misi, dolazi ih i nekoliko iz odsjeka broj 6. Svećeniku se ne žuri, to je vrijeme za pouku i ohrabrenje za život u toj teškoj sredini. Srca dobiju malo radosti i mira, a to nam je ujedno i prilika da se susretnemo.

Zagrljaj čuvara i zatvorenika

Ovaj izvadak iz čileanske štampe dobile smo od naših sestara još prije nekoliko godina, no ipak ga objavljujemo, jer ovakvih vijesti ne nalazimo često.

„Velika grupa zatvorenika boravila je u zatvoru Constitucion koji je u potresu i tsunamiu potpuno srušen. Toga dana, u iznimno teškim uvjetima, čuvar koji je bio zadužen za njihovo nadgledanje odlučio je povesti brigu najprije o osobama, a tek onda o čuvanju zatvorskih pravila. Taj je čovjek preuzeo veliki rizik – izlažući samoga sebe – dopustio je zatvorenicima da napuste zatvor. Dao je prednost brizi za ljude, njihovoj osobnoj sigurnosti kao i sigurnosti njihovih obitelji. Radi te iznimno teške situacije i obećanja zatvorenika da će se vratiti poslije prestanka opasnosti pošto pomognu svojim obiteljima da se spase, pustio ih je da odu.

Nevjerojatno, ali tako je i bilo! Zatvorenici su se vratili i danas nastavljaju izdržavati svoje kazne.

Nedavno, za vrijeme posjete Ministra obrane zatvoru u Talci gdje se ti zatvorenici sada nalaze, ispričali su mu, prepuni emocija, što se dogodilo i izrazili svoju duboku zahvalnost prema čovjeku koji je mislio na njih i koji ih je gledao jednim ljudskim pogledom, punim sućuti i solidarnosti, i kojem su oni uzvratili odgovorno, držeći zadanu riječ.

Čuvar je dobio tri duga pljeska i pohvalu koja se daje herojima koji misle najprije na brata čovjeka.

Nakon toga bolni i iskreni zagrljaj – rijetka gesta među čuvarima i zatvorenicima.”

Argentina

Mala sestra Genevieve Josephe već godinama živi u bratstvu u Luna Parku gdje male sestre imaju jedan zabavni štand. U susretu sa Svetim Ocem razgovarala je o patnjama obitelji nestalih za vrijeme diktature u Argentini.

Sa svojim bratom i sestričnom bila sam 2005. godine u Argentini na sahrani naše tete, Leonie Duquet. Leoni i Alice Domon su dvije sestre franjevke, nestale u prosincu 1977, za vrijeme argentinske diktature. Nakon torture u vojarni Esma, žive su bačene u more u zloglasnim letovima smrti. Tijela koja su isplivala na obalu, stavljana su u zajedničku jamu, bez imena. Dolaskom na vlast predsjednice Kirchner, Argentina je počela istraživati ove slučajeve. Leonini posmrtni ostatci identificirani su uz pomoć DNK mog brata.

S tog putovanja vratila sam se potresena. Do tada još nisam shvatila razmjere argentinske drame: 30 tisuća nestalih, jedna čitava mladost…

Nakon toga poslala sam pismo kardinalu Bergogliu, tadašnjem nadbiskupu Buenos Airesa, prilikom njegovog dolaska u Rim. I kakvo iznenađenje: telefonirao mi je istu večer! Dojmila me se njegova poniznost.

Od tada sudjelujem u radu jedne udruge za Ljudska prava pri argentinskoj ambasadi u Rimu. Još sam dva puta bila u Buenos Airesu 2010. i 2011. za vrijeme suđenja vojnicima iz Esme. Troškove prvog putovanja snosio je odsjek za Ljudska prava argentinske vlade, a drugo putovanje omogućila mi je Miriam Lewin, jedna od nekadašnjih zatočenica iz Esme i njeni prijatelji. Tada sam posjetila i različita spomen-područja. Osjetila sam duboku bol majki nestalih, njihovu borbu za istinu i pravdu; bol baka koje traže svoju unučad rođenu u zatvoru, čije su majke nakon poroda pogubljene, a njihova djeca dana na usvajanje obiteljima vojnika i njihovih znanaca; bol pronađenih sinova (njih 109 od 500!); bol bivših zatvorenika i njihovih obitelji. Osjećala se i duboka rana u odnosu prema crkvi jer je dio ondašnjih biskupa bio povezan sa diktaturom. Istovremeno sam bila dirnuta njihovom nadom u bolji svijet.

Susrela sam Adolfa Perez Esquivela, dobitnika Nobelove nagrade za mir, koji je isto tako bio zatočen i mučen, i koji se i dalje se zalaže za pravdu i mir. Dojmilo me se stoje naslikao na zidu crkve Santa Cruz u kojoj su sahranjene Leoni i tri pronadjene Majke. Slika predstavlja razlomljeni kruh u čijem je središtu Isus, a sa strane su biskup Angelelli i svećenik Carlo

Mugica, obojica ubijeni. Na slici sam prepoznala i Leonidu i Alice, kao i Mauricija Silva, malog brata od Evanđelja koji je također nestao. U središtu Križa na toj slici bio je biskup Romero koji se zalagao za prava siromašnih – ubili su ga za oltarom.

Kada sam 13. ožujka na trgu Svetog Petra čula ima novoga Pape: Bergoglio, svi ti događaji vratili su mi se u sjećanje. Kakva jednostavnost Pape Franje! Bilo mi je drago kada je rekao novinarima:” Želio bih da Crkva bude siromašna, blizu siromašnih…” Leonie i toliki drugi dali su život za to. Zadivile su me njegove geste, njegove riječi. Bilo mi je drago što se susreo sa Adolfom Perez Esquivelom, koji se baš u to vrijeme našao u Rimu zbog obilježavanja obljetnice smrti mgr Romera, 24. 3. 1980. Ta se obljetnica providnosno poklopila sa izborom novog Pape.

Jednom prilikom bile smo pozvane na misu u crkvu Svete Marte. Nakon mise, Papa je svakoga osobno pozdravio, naravno da sam mu pričala o Leoni, a sa malom sestrom Anne Ameliom pozvale smo ga u Luna park Lido di Ostia, prenoseći mu pozdrave i molitve naših prijatelja s kojima tamo živimo i radimo.

Nedugo nakon toga u Rim su došli Estela Carlotto, predsjednica jedne od udruga obitelji nestalih, Buscarita, jedna od članova obitelji i Juan Cabandie, jedan od pronadjenih sinova. Svi zajedno bili smo na Papinoj audijenciji 24. travnja.

Na kraju audijencije papa Franjo odmah nam je prišao, bio je to lijep susret sa Estelom i cijelom grupom. Obećao im je da će im pomoći u traženju nestalih članova obitelji. Sve nas je zagrlio s velikom nježnošću. Bio je to izuzetno važan susret, veliki znak za obitelji “zaboravljenih”. Papin zagrljaj bio je kao melem na ranu. Bili smo dirnuti, sretni.

Prošlo je 50 godina od Koncila, u Crkvi se događaju bolne, ali isto tako i vrlo lijepe stvari. Molimo i nastojmo živjeti Evanđelje u svakodnevnom životu.

Ljudi s ulice

Već nekoliko godina male sestre u Berlinu žive u kamp kućici na jednom cirkuskom terenu, kako bi bile blizu ljudima s ulice… Svi se najčešće pitamo kako su ti ljudi došli dotle, što im se dogodilo? Evo razmišljanja male sestre Patrizie Marie (Talijanka) o nasilju s kojim se susreće.

“Čovjek je otišao iz svoje zemlje da bi našao nekakav posao i ubrzo se našao na ulici. Onda je počeo prositi i, kakav paradoks, tako lakše uspijeva plaćati lijekove za svoju bolesnu ženu, nego da radi u svojoj zemlji! Među osobama bez krova nad glavom u Berlinu ima puno onih koji dolaze iz Istočne Europe: Poljske, Rumunjske, Mađarske, Bugarske, Češke, Slovačke, Litve, Letonije, Ukrajine, Rusije itd. Pobjegli su od siromaštva u svojoj zemlji, a često ih se vidi na ulici s bocom votke ili vina… ili s nečim drugim… Da li je alkohol bio prisutan od početka te žalosne priče ili je došao naknadno? Kako god bilo, to je takva bijeda od koje se čovjeku srce steže i koja se ne može objasniti samo osobnom odgovornošću. Isključenje iz društva je masovna pojava čiji su uzroci prije svega politički i ekonomski. važno pitanje za naša “bogata” društva.

…”Tražili su dijete da ga ubiju”…
Mt 2,13

Jučer je to bio Herod, danas su to naša bogata društva koja se poput Heroda boje da će izgubiti svoje privilegije, boje se drugoga koji je “drugačiji”, boje se dijeliti s drugima.

Dogodilo se više puta da sam bila svjedok nasilja koje su činili neki od onih koji su zaduženi za čuvanje reda (zaštitari, kojiput i policija), i koje je bilo usmjereno prema onima za koje se smatra da ugrožavaju taj red. Više puta ostala sam suznih očiju, puna bijesa i zgražavanja, s nepodnošljivim osjećajem nemoći. pomalo i sa strahom:

• Što se događa?
• Kako je moguće da se tako postupa s ljudima u jednom društvu koje sebe smatra demokratskim?
• Što se brani: red (izvjesna ideja o redu) ili osoba?

Na primjer, pravila na kolodvorima, to je nešto strašno, gotovo neljudsko: ako nisi lijepo obučen, ako nemaš kofer nego plastičnu vrećicu (ili više vrećica), ako je tvoj miris pomalo. ekstravagantan, onda . za tebe nema mjesta, iako sjediš sasvim mirno u nekom kutu i ne tražiš ništa drugo nego da možeš ostati tu… Odmah će te primijetiti… i otjerati… i na kakav način!…

Što činiti pred tim institucionalnim, potpuno legalnim nasiljem? Pred gestama i riječima punim prezira, grubosti, ako ne i nasilja?

Svi smo mi (ja, ti kojeg tjeraju i onaj koji te tjera), svi smo u jako velikoj opasnosti: u opasnosti da se u nama izgubi ono ljudsko, da ubijemo Svetoga koji je u nama. Trebamo učiti da prepoznajemo i branimo ljudskost u svakom čovjeku, da prepoznajemo i branimo Boga u svakom biću kako bi se jednog dana konačno mogli međusobno prepoznavati kao braća i sestre.

Hodočašće mira

Godišnjica savezničkog iskrcavanja u Normandiji obilježena je brojnim manifestacijama. Jedna od njih bilo je i Hodočašće mira na kojem su sudjelovale male sestre iz Chameaux-a, a pridružila im se i mala sestra Marlen, Njemica, koja dolazi iz bratstva u jednom pariškom predgrađu. Evo njezinih utisaka :

Bilo mi je drago da sam na blagdan Pohođenja, 31.svibnja, sudjelovala na međunarodnom hodočašću mira. Bilo nas je više od tisuću sudionika iz različitih zemalja Europe, Azije, Sjeverne Amerike i Afrike. S nama je bio i biskup Marc Stenger iz pokreta «Pax Christi».

Hodali smo dvadesetak kilometara od Utah Beacha do Sainte-Mère-Église slaveći mir, taj tako dragocjeni i krhki dar. Noć između 5. i 6. lipnja 1944. bila je početak duge borbe za slobodu u Europi.

»Oprosti i naći ćeš mir«

Tema ove godine bila je „Oprosti i naći ćeš mir!” Evo riječi jednog francuskog hodočasnika: „Oprostiti znači gledati onoga koji je činio zlo, vidjeti zlo koje je učinio, a istovremeno onoga koji je činio zlo ne svoditi na zlo koje je učinio. Praštanje je čin vjere prema toj osobi i na tom činu vjere izgrađujem s njim jedan novi odnos; otvaram pred njim jedan novi put. Na taj način praštanje oživljuje, obnavlja, daje budućnost”.

Možete misliti koliko me to dirnulo kao Njemicu, s obzirom na prošlost moje zemlje!

Bila sam potresena kada sam sutradan, duž cijele obale, ugledala na tisuće grobova palih vojnika. Bila sam isto tako potresena svjedočanstvima onih koji su se nakon toga zalagali za pomirenje među narodima kako bi nekadašnji neprijatelji postali prijatelji.

Naš hod od 20 km odvijao se u obiteljskom ozračju sa osobama različite dobi, različitih jezika, vjera i nacionalnosti. Svi su došli sa istom željom: zajedno slaviti i graditi mir. Ljepota krajolika podsjećala me na to da je očuvanje prirode jedan od faktora za očuvanje mira.

Žarko molimo za tolike narode koji i danas trpe od rata…

«Neka se svi ljudi dobre volje ujedine u lanac zalaganja za mir»
(papa Franjo)

Naša želja za mirom, izrečena zajedničkim hodom osoba različitih nacionalnosti nije utopija, nije tek san ako znamo da svatko od nas može svakoga dana dati svoj osobni doprinos gradeći bratske odnose sa svim ljudima, uvažavajući međusobne razlike.

Tijekom cijelog hodočašća sa zahvalnošću sam mislila na malu sestru Magdalenu koja nam je ostavila u nasljeđe tu veliku želju za jedinstvom…

Dopustimo Duhu Svetom da nas vodi putevima mira!

27. travanj 2014. u Sv. Petru – dvije kanonizacije: Ivana XXIII i Ivana Pavla II

Više malih sestara sestara došlo je ovom prilikom u Rim, među njima i ms Marie Germaine koja je poznavala Ivana Pavla II još dok je bio kapelan u Krakowu.

„Bila sam prva mala sestra koja je došla u Poljsku, na rođendan brata Karla, 15. rujna, a par mjeseci kasnije, 26.travanja, na rođendan ms Magdalene stigla je ms Marie Edithe. Dvije godine poslije mene, isto tako 15. rujna, stigla je ms Claire. To nas je skupo koštalo jer je u to vrijeme bilo vrlo malo stranaca u Poljskoj, pa su se naše putovnice našle na policiji u isto vrijeme, budući da smo došle istog dana. I tako su, malo po malo, otkrili da pripadamo jednoj novoj kongregaciji čiji dolazak nisu nimalo željeli. Ja sam ipak ostala u Poljskoj četiri godine, ali čim su otkrili tko sam, pokazali su mi vrata. Nisam se mogla vratiti 30 godina…”

Mala sestra Ewa Janina dodaje: „Ja sam vidjela, kada bi Ivan Pavao II na audijenciji ili u nekoj drugoj prilici prolazio pokraj nas i prepoznao nas kao male sestre, odmah bi rekao: ‘Gdje je moja Germainka?'”

„Ivana Pavla II upoznala sam odmah po dolasku jer je bio kapelan u župi i često je posjećivao obitelj u kojoj sam stanovala. Kako još nisam znala ni riječi poljskog, a on je govorio francuski, pitala sam ga da li negdje ispovijeda. Tako je počelo naše prijateljstvo koje traje sve do danas.

Napisao mi je nekoliko riječi kad mu je bilo već jako, jako loše. Nekoliko dana nakon toga je umro, a razglednica je stigla par dana nakon njegove smrti…”

Zajedno s njim kanoniziran nje i Dobri papa Ivan XXIII čije ime ostaje zauvijek vezano uz pripremu i otvorenje II Vatikanskog sabora. Povijesni iskorak Crkve!

Pričaj mi o svojoj vjeri, ja ću ti pričati o svojoj

Otac Fadi Bou Chebl, redovnik iz Libanona i prijatelj malih sestara pisao je o maloj sestri Magdaleni, između ostaloga i o njezinoj otvorenosti prema islamskom svijetu.

“Kao katolički svećenik koji živi među kršćanima i muslimanima, u maloj sestri Magdaleni vidim jasan znak življenja, ne uz muslimana, nego sa muslimanom, ne u strahu od njega, nego u ljubavi prema njemu. Ne radi se o tome da kažemo: “Ti imaš svoju vjeru, a ja svoju”, nego da radije kažemo: “Pričaj mi o tvojoj vjeri, a ja ću ti pričati o svojoj”, prijateljski i s poštovanjem, s ljubavlju koja nadilazi sve. Vjerujem da je poruka male sestre Magdalene danas vrlo aktualna, da je to novo poslanje, ne samo za Isusove male sestre, nego za cijelu Crkvu, posebno za onu koja je prisutna u ovom dijelu svijeta.”

MALA SESTRA MAGDALENA “Moja oporuka”

U ovoj Godini posvećenog života izdvajamo nekoliko misli male sestre Magdalene napisanih 1945. g. u tekstu naslovljenom „Moja oporuka” u kojem se obraća tadašnjim i budućim malim sestrama:

„Ovo je bit našeg zvanja: uspjeti u onome što nije nimalo očito, dopustiti svakom čovjeku da uđe u naše srce – kao da nam je jedini prijatelj – dopustiti da u naše srce uđu svi koje susrećemo, svi oni koje je Gospodin stavio na naš put. To je poruka Bratstva i željela bih da je nosimo širom svijeta, na sve kontinente, svim narodima, bili oni kršćani, muslimani, židovi ili budisti, marksisti, mnogobošci ili ateisti.”

„Željela bih da vjerujete da može postojati pravo prijateljstvo, duboka privrženost između bića koja nisu ni iste vjere, ni iste rase, ni iz iste sredine…”

„Ne izdvajaj se iz ljudskog društva… Usuđujem ti se još reći: prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.”

„Sanjam o ljubavi kakvu još nisam našla opisanu u nekoj knjizi, pogotovo ne u knjizi koja se preporuča redovnicama… o jednoj ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska… Dosta je nekakve velike općenite ljubavi, potrebno nam je prijateljstvo; i ako ga ne nađemo u Kristovoj vjeri, kod Kristovih bliskih prijatelja, tražit ćemo ga drugdje”.

„Bratsku ljubav stavljaj iznad svih pravila, kao najveće pravilo, jer to je Gospodinova zapovijed.”

Homilija u euharistijskome slavlju

srijede 31. tjedna kroz godinu (nepar)
povodom obljetnice smrti (+1989.) male sestre Magdalene (Hutin) od Isusa
u kući Isusovih malih sestara u Karlovcu (Sarajevska 2/V)

Srijeda 6. studenoga 2013. u 18 sati

Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački

Liturgijska čitanja: Rim 13, 8-10; Ps 112(111), 1-2.4-5.9; Lk 14, 25-33

Drage sestre: Blaženka, Sonja i Mira, dragi oče Ante,

I. ono što evanđeoski istinski privlači jest malenost, jednostavnost, susretljivost, ljudskost. U kršćanstvu su to krjeposti koje proviru iz Radosne vijesti, zapravo iz nespojivosti ljudske veličine i umišljenosti i odnosa s Ocem Isusa Krista, s njegovim načinom življenja i nadahnućima Duha Svetoga. I Crkva je uvijek živjela kada je bila slobodna, nenavezana, predana Bogu, ponizna, ali ništa manje jasna, ništa manje čvrsta.

I malenomu bratu Karlu i sestri Magdaleni zajedničko je to što su željeli svoj život posvema dati Bogu i što su uočili da je to moguće samo darivanjem sebe ljudima. U tome se prostoru rađa zadivljenost i šutnja koja postaje Božjim govorom o njegovoj ljubavi prema svakomu čovjeku.

I opet zastajem pred ‘podudarnošću’ koja nas je obuhvatila u Božjoj riječi. Nismo posebno tražili čitanja, a ona su pronašla nas, osobito apostol Pavao i Poslanica Rimljanima. Za ljude njegova doba je uporište, čvrsti oslonac bilo ispunjavanje Zakona. Ali, sa Zakonom i propisima ljudi su se osjećali da su trajno u dužničkome odnosu prema Bogu, da nikako ne mogu doći do cilja i da nisu dovoljno prikladni. Premda je Zakon, Tora, viđen kao slatki nauk, kao put do spasenja, mnogi su ga doživljavali više kao osudu, nego kao olakšanje za dolazak k Bogu. Lako se u njemu prepoznavalo dobro koje treba činiti i zlo koje treba izbjegavati, ali se istodobno očitovala i ljudska nedostatnost, ograničenost i slabost volje. I više od toga: tako viđen Zakon nije davao snagu, nije podizao na noge, nije liječio srce, da bi – ozdravljeno – moglo slijediti Gospodinovu volju i njegov put. Čudna je to zamka koja je mnogima oduzimala mir i još uvijek oduzima; ponavlja se isti mehanizam, samo što su načini nešto izmijenjeni.

II. Imajući pred sobom život male sestre Magdalene vidimo da se našla najprije u vanjskim okolnostima koje su ju suočavala s gubitkom uporišta nakon Prvoga svjetskog rata, s pustinjom i pustoši svoga sela i obitelji, iskušavane razaranjem i smrću. Zatim se našla pred iskustvom bolesti, a bolest je uvijek gubitak uporišta. U njenome slučaju još i pred pitanjem brige za majku. Na te dvije poljuljanosti, gubitak; na te dvije životne pustinje navezala se treća, ona stvarna: život s ljudima u pustinji Sahare. Jedino uporište koje joj preostaje i jedina radost, kao stvarna radost jest Gospodin u novome prostoru potreba najpotrebnijih među muslimanskim vjernicima.
Kroz prizmu tih triju njezinih pustinja lakše se vide nosivi stupovi Kristova otajstva, očitovani u mističkome iskustvo Betlehemskoga Djeteta. Pred neobranjenim novorođenim Isusom poput iskri pred nama govore: krotkost, poniznost, malenost, pouzdanje i prepuštenost u Božje ruke. Sav njezin doživljaj govori: Uzeo me za ruku i slijepo sam ga slijedila.

Tu se nalazi i njezin životni prijevod Pavlovih riječi o Zakonu: Tko ljubi bližnjega ispunio je Zakon. (Usp. Rim 13, 9).

Obično se misli da treba doći do vrhunaca misli i volje, proći asketskim strminama, napredovati u stupnjevima duhovne uvježbanosti, da bi se ispunili zahtjevi koje postavlja Zakon. I kada dođemo do srži kršćanstva vidimo njegovu privlačnu jednostavnost i dostupnost za svakoga čovjeka – darovanu nježnost i dijeljenje vlastitoga života.

III. Njena prva zajednica nastala je u oazi, a oaza je iznimka koja privlači u surovosti pustinje; oaza je mjesto koje otvara oči za solidarnost, za međuupućenost i uzajamnost. Pustinja i oaza uče čovjeka da ne bude sebičan i da u svemu ovisi o ljubavi drugih. Iz te se blizine rađa poznavanje i prijateljstvo; dodiruju se dubine osjećaja i čežnja, bez obzira na različitost kultura, podrijetla, društvenih prilika.

Baš tu nastaje proročki znak njezina osnovanoga Bratstva koje je bilo prožeto međusobnim pouzdanjem između nje i siromašnih, poštivanjem i – kako je zapisala – „dirljivom osjetljivošću“. Taj proročki cvijet koji je nicao imao je latice koje su izrastale iz njezine intuicije, iz nutarnjih uvida, koje je podvrgnula mišljenju i vodstvu Crkve, jer u ljubavi prema bližnjima nije nikada zanemarila ljubav prema Crkvi, kao nositeljici dara Duha.

Koliko joj je blizak sveti Pavao vidi se iz sljedećih riječi: „Poput Isusa, tijekom svoga života, postani svima sve: Arapkinjom među Arapima; nomatkinjom među nomadima, radnicom među radnicima…, ali poglavito čovječna među ljudskim bićima.“ Postati i biti svima sve – upravo je to drag izraz Apostolu naroda.

Takva snaga se ne može zaustaviti u uskim okvirima; Evanđelje, prihvaćeno i življeno ponajprije u obiteljskome ozračju, nije takve naravi da ostaje u malim skupinama.

Ono oblikuje šire zajednice i cijele kulture. samo ako se sačuva malenost, briga za bližnje i poniznost pred Gospodinom, koja se kod vas, sestre, razvija iz šutnje, iz srca svake zajednice – euharistijskoga otajstva.

IV. Nakon mističkoga iskustva otajstva Utjelovljenja i Betlehema, događa se drugo iskustvo (1946.) koje se tiče Isusove muke, s duhovnim iskustvom „rane na srcu“. Radi se o neizmjernoj sućuti za trpljenje koja se očitovala kao Božja snaga koja djeluje u slabosti.

Njezin pogled u Jaslice i na Križ učio je nju, ali uči i nas da se velika djela događaju onda i samo onda kada se dopušta Bogu da djeluje po nama, ne popuštajući napastima nasilja, grubosti, bezosjećajnosti. Iz toga se iskristalizirala definicija poslanja koje je ona stavila u riječ – jedinstvo, jer „u jedinstvu je sve obuhvaćeno, sve sadržano“. Zato ju je privlačilo svako ozračje koje se željelo zatvoriti, izolirati.

Zato je u zatvorenost ideoloških režima, kakav je bio komunistički, unosila vrijednosti kulture evanđelja koja je suprotna kulturi sukoba, progonstava, obescjenjivanja. U ozračju njenih nadahnuća sasvim je razumljiva tolika skrb za jedinstvo Crkve i ekumenska osjetljivost.

Usudio bih se na njenu programatsku riječ ‘jedinstvo’ dodati ili prereći drugom riječju, a to je susret. Iz našega susreta s Bogom, objavljenim u Isusu Kristu rađaju se novi susreti kao put do jedinstva, najprije ovdje na zemlji, do zajedništva u nebu. Čežnja za susretom je po njoj činila djelo ljubavi koje nam je ostavila kao klicu novih nadahnuća, uvijek sa sviješću da je to djelo Crkve, ne kao da pripada nama, nego njoj. Ona je sakrament spasenja, očitovanje Božjega Duha i blizine.

Za nas je važno vidjeti putove koji idu od pustinje do vrta s plodovima ljubavi; od izgubljenih oslonaca do sigurnosti koja se ne plaši nikakvih životnih nesigurnosti; od ograničenosti koja postaje bezgraničnost. Zato je malenost privlačna, jer u suradnji s Bogom, u kojoj se živi vjerodostojno, svaki je njezin plod nemjerljivo velik.

U malenoj sestri Magdaleni Bog pokazuje preobrazbu, obrat snagom križa.

V. Bog ispunja Zakon dolaskom u liku malenoga Djeteta; ispunja vrijeme u trenutku koji može lako ostati neprimijećen. No, u svemu je prisutna utjeha. Kada nam se čini da nismo učinili dovoljno; kada nas ispunja ne Božji, nego drukčiji osjećaji da smo zakazali i da smo nešto promašili; kada smo ovisni o pitanju ‘koliko’, dobro se vratiti na riječi svetoga Pavla da smo dužnici samo ljubavi, a ljubav ne optužuje, ne dolazi bez milosrđa, ne oduzima mir i ne nameće osjećaje krivnje. Ljubav je strpljivost i oproštenje prema drugima, ali i prema nama samima. Ne gleda koliko sam učinio, nego kako; ne ljuti se na moje ograničenosti, nego se raduje učinjenomu bez obzira na njih.

Ljubav je punina Zakona, jer je punina koja se uspije izraziti i u krhkosti. O tome nam Isus govori u Evanđelju. Kada govori o izračunima, odmjeravanjima, kao da nas stavlja na dvije razine, na dva kolosijeka. S jedne strane, ljudski gledano, kao da primjerima niječe govor o prihvaćanju križa bez zadrške. Jer, tko proračunava, važe mjerom zemaljskih omjera, taj će zacijelo odustati od križa. S druge strane, daje nam mjeru za koju nema ljudske vage ni omjera – osloniti se na Boga.

Zato Isus izaziva i stavlja sebe pred najplemenitije i najdublje odnose ljudskoga života. I govori da je on više od toga, mada će nas kušnja iz dana u dan propitivati i nuditi nam drugu mjeru, mjeru zemaljskoga.

VI. Isusovi nas primjeri pitaju u što ulažemo svoje snage, primljene darove i konačno – ljubav?

Zato je lijepo imati žive odgovore, kakav je život sestre Magdalene. Zato je lijepo imati vas – produžetak njenoga odgovora i Isusove prisutnosti, osobito u vrućinama pustinje, iz kojih vjetrovi dopiru do zatvorenosti osobnih oaza i hladovina koje sebično pokušavamo stvoriti u Crkvi. Neka vam Bog i dalje daje snage da svojom malenošću proročki nadahnjujete naše živote.

Drage sestre, Bog vas je čudesno povezao i po vašim imenima koje odražavaju: Blaženka – blaženstvo, Sonja – mudrost i Mirna – mir. Čuvajte taj triptih i nosite ga drugima.

Amen.

Ivan Šaško